Kolinda Grabar-Kitarović je izgubila povjerenje, ne zbog smjene savjetnika Radeljića i inkluziviranja Hrge, već zbog kontinuiteta svojih politika.
Koliko god je svojedobno bila dovoljan izbor za pobjedu nad Josipovićem, ona svojim mandatom nije opravdala povjerenje u državi u kojoj gotovo ništa ne funkcionira i koja ostaje bez vlastite biološke supstance. Na unutarnjem i vanjskom planu iza aktualnoga mandata ne će ostati gotovo nikakvi plodovi. Vrhunac mandata dogodio se na samome početku i odnosi se na to da na Pantovčaku ipak ne sjedi proizvođač ustaških zmija.
Poslije najnovijih događaja na Pantovčaku čini se kako je aktualna predsjednica države drugi mandat odlučila darovati u ovome trenutku nepoznatome nekome. Skrojivši svoj ured prema mjeri predsjednika vlade, dakle, inkluzivističkim škarama i mjerama, odrekla se ključnoga dijela biračkoga tijela uz pomoć kojega je pobijedila Ivu Josipovića, koji je slovio kao veliki favorit. Možemo samo nagađati zbog čega se Kolinda Grabar-Kitarović odrekla drugoga mandata. Motivi u politici kreću se u rasponu od velikih ideala pa do prizemno karijerističkih. U svakom slučaju bilo bi korektno od nje, ako smije, da već sad jasno i glasno kaže da ne će ići po drugi mandat. Osvojiti ga ne će moći, posebice ne uz pomoć Plenkovića. Povjerenje je nepovratno izgubila ne zbog smjene savjetnika Radeljića i inkluziviranja Hrge, već zbog kontinuiteta svojih politika.
Beograd nam kroji odijelo a Bruxelles cipele
Predsjednica se tijekom svojega mandata samo u 2018. godini najmanje dvaput odrekla svojega biračkoga tijela.
Prvi put kad je stala uz Istanbulsku konvenciju i drugi put kad je usred Zagreba četnika proglasila “europskim Vučićem”. I na pitanju referenduma mogla je, kako je obećavala, “lupiti šakom o stol”, ali, dakako, nije. Cijelo vrijeme umjesto zdrave kritike nezdrave politike mediji su studiozno pisali o njezinim modnim detaljima i navijačkoj strasti. A o njezinim politikama površno. Osim kad su kritizirali Inicijativu tri mora koju je vlada ovako i onako odlučno eskivirala, tako da smo danas u nigdini. Kinezi strateškopartnerski prodiru. Amerikancima ne damo LNG terminal. Beograd nam kroji odijelo. Bruxelles cipele. Marakeš buduće unutarnje odnose. Istanbulska razara obitelj. Rezultat je politički poticano iseljavanje. Depopulacija države s paralelnim antropološkim i ideološkim preodgojem naroda.
Mnogi se slažu da je Plenković u odnosu na Sanadera otišao dva koraka dalje, što dokazuje i realno stanje države i nacije u slobodnom padu.
Kolinda Grabar-Kitarović po svemu sudeći svoju će karijeru nastaviti negdje u inozemstvu, a za to će joj možebitno trebati neki oblik pomoći šefa vlade. Hoće li mu zauzvrat glumiti predsjedničkoga kandidata “demokršćanskoga” smjera još ne znamo. No, ako se to dogodi, ona ne će samo glumiti zeca – to jest izaći na izbore s ciljem da bude poražena, već će oteti dio glasova eventualnom budućem kandidatu hrvatske većine. Šteta bi mogla biti dvostruka. Nešto od toga scenarija već je viđeno u režiji HDZ-a tijekom Sanaderova doba. Mnogi se slažu da je Plenković u odnosu na Sanadera otišao dva koraka dalje, što dokazuje i realno stanje države i nacije u slobodnom padu.
Pitanje sadašnjega trenutka jest ima li hrvatska Hrvatska pravoga kandidata za upražnjeno mjesto Predsjednika Republike, ili će pasivno promatrati kako režim poraženih snaga u Domovinskome ratu instalira svojega. I kakav bi taj kandidat trebao biti. Vremena nema. Da nam je potreban državnik, a ne birokrat, više ne treba ponavljati. Treba ga pronaći i dati mu vjetra u jedra. To bi predstavljalo jedini pravi odgovor na najnoviji inkluzivistički dramuletić osovine Plenković – Grabar-Kitarović. Igrokaz kojim su medijski prekrili Božić, prema istom (demokršćanskom?) scenariju kojim su ovogodišnje Stepinčevo zagadili “europskim Vučićem”.
Desnica, razmrvljena na bezbroj frakcija, kao branitelji na bezbroj udruga
Trump je Hillary Clinton pomeo sa scene politikom “prvo Amerika” i pokrenuo pozitivne političke promjene na širem planu, koje sad zahvaćaju i Europu. Hoće li i Hrvatsku? Dok kohabitiraju Plenković i Grabar-Kitarović, oboje se odričući svojega biračkoga tijela, takvo očekivanje nije realno.
Kako sada stvari stoje, prema križaljci glavne politstruje u idućem mandatu Pantovčak je namijenjen tzv. ljevici. Tzv. desnica, razmrvljena na bezbroj frakcija (kao branitelji na bezbroj udruga) kandidata nema. Ako ga u kratkome roku ne bude definirala i gurnula u orbitu, uspostavljenom poretku osvajanje Pantovčaka predstavljat će dječju igru. Osobito ako će HDZ pomagati onako kako je pomagao Mesiću i Josipoviću kad su se penjali na Pantovčak. Nitko ne može jamčiti da se taj scenarij ne će ponoviti.
Koliko god je Kolinda Grabar-Kitarović svojedobno bila dovoljan (ne dobar, vrlo dobar ili odličan) izbor za pobjedu nad Josipovićem, ona svojim mandatom nije opravdala povjerenje u državi u kojoj gotovo ništa ne funkcionira i koja ostaje bez vlastite biološke supstance. Na unutarnjem i vanjskom planu iza aktualnoga mandata ne će ostati gotovo nikakvi plodovi. Vrhunac mandata dogodio se na samome početku i odnosi se na to da na Pantovčaku ipak ne sjedi proizvođač ustaških zmija.
Predsjednica je bila uz Trumpa u Varšavi kad je izgovorio svoj poznati govor na koji je prošli tjedan pozornost skrenuo Steve Bannon, bivši glavni strateg Bijele kuće. Ali, ništa iz toga govora, kao sukreatorica vanjske politike i zagovornica navodnoga “lupanja šakom o stol” nije usvojila i u okviru svojih ovlasti primijenila. Stoga je Hrvatska zaostala ponašajući se kao da svijetom još vlada globalistički Obama, a ne suverenistički Trump.
Možda je razlog u tome što je onu pravu, iskrenu predizbornu potporu dala Trumpovoj protukandidatici Hillary Clinton, koju je ovaj pomeo sa scene i politikom “Prvo Amerika” pokrenuo pozitivne političke promjene na širem planu, koje sad zahvaćaju i Europu. Hoće li i Hrvatsku? Dok kohabitiraju Plenković i Grabar-Kitarović, oboje se odričući svojega biračkoga tijela, takvo očekivanje nije realno.