Državna vlast se ne smije skrivati iza floskule “o poštivanju mišljenja struke”, kao da je mišljenje struke vezane uz zdravstvo, relevantno i u područjima prava, gospodarstva, turizma, psihologije, sociologije ili ostvarivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda. Temeljni društveni postulati ne smiju se gaziti niti pod krinkom “izvanrednosti situacije” jer ona objektivno u hrvatskom društvu ne postoji.

Dr. sc. Dubravko Ljubić

Živimo u čudnim vremenima. Fantomski ustanovljena paradržavna tijela, bez političke legitimacije i ikakve odgovornosti te bez odgovarajuće pravne osnove, uređuju nam uvjete života. Svjedočimo donošenju čak i racionalno upitnih ograničavajućih mjera od skupina za to neovlaštenih ljudi, koji očito samodopadno misle kako društvo postoji isključivo zbog njih. I dok se prvotna ustavnopravno suspektna ograničavanja ljudske slobode kretanja, rada i privatnog vlasništva, a uslijed pandemijske ugroze, mogu realno ali ne i pravno opravdati, već sada i za ubuduće potrebno je upozoriti kako je nastavljanje takove prakse društveno pogubno.

Državna vlast se ne smije skrivati iza floskule “o poštivanju mišljenja struke”, kao da je mišljenje struke vezane uz zdravstvo relevantno i u područjima prava, gospodarstva, turizma, psihologije, sociologije ili ostvarivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda. Temeljni društveni postulati ne smiju se gaziti niti pod krinkom “izvanrednosti situacije” jer ona objektivno u hrvatskom društvu ne postoji. Ustavnopravno je nedopustiva i praksa da se očito neustavne i nezakonite odluke raznoraznih stvarno nenadležnih tijela ustanovljenih izvan utvrđenog sustava države vlasti, pokušavaju naknadno konvalidirati izmjenama i dopunama mjerodavnih zakona, iako je to za već donesene opće akte bez neposredne važnosti. Naime, svaki pravni akt kojeg donese neovlašteno tijelo bez zakonske osnove toliko je invalidan da se može pravno ocijeniti jedino nepostojećim. Pravno nepostojanje nekog akta nije stupanj neustavnosti, nezakonitosti ili ništetnosti općeg ili pojedinačnog akta, već je to posljedica opstojnosti činjeničnog stanja koje je zbog nepremostivih prethodnih elementarnih normativnih prepreka omelo pravno rađanje nekog normativnog čina, pa time i svaki njegov pravni utjecaj na pozitivnopravnu sferu.

Nositeljima vlasti u posrednoj demokraciji koju živimo, odnosno onima koji nas zastupaju na temelju izbornih rezultata dobivenih na izborima provedenim na ustavno suspektan način, usta su puna vladavine prava i demokracije iako očito o sadržaju tih pojmova objektivno nemaju cjelovitih saznanja.

Još je gore kad se ograničenja uvode iz političkih razloga, odnosno sa namjerom ušutkavanja političkih istomišljenika. Kao što je to, primjerice, recentno povezivanje posljedica ogluhe na uvođenje mjere nošenja zaštitne maske sa sprječavanjem prava na sudjelovanje u radu Sabora narodnih zastupnika koji ovu inače samo preporučenu mjeru ne žele prakticirati.

Činjenica je da se u našem društvu nositelji društvenih funkcija zaklinju čuvati ustavnost i zakonitost, a nerijetko se prema vrednotama sadržanim u Ustavu i zakonima odnose gotovo s otvorenim prezirom. Nositeljima vlasti u posrednoj demokraciji koju živimo, odnosno onima koji nas zastupaju na temelju izbornih rezultata dobivenih na izborima provedenim na ustavno suspektan način, usta su puna vladavine prava i demokracije iako očito o sadržaju tih pojmova objektivno nemaju cjelovitih saznanja.

Deklaracija o pravima čovjeka iz 1789.


Simbol “Oko providnosti” identificira se s masonerijom. Međutim, simbol je puno stariji od masonerije i korišten je na mnogo mjesta i u mnogim zemljama nevezano uz masoneriju, uključujući i Katoličku crkvu, gdje ga napr. ističe Isusovačka crkva u Mannheimu (Njemačka). Trokut je simbol Sv. Trojstva. Simbol je također korišten u Sjedinjenim Državama, na Velikom pečatu Sjedinjenih Država (1782.) i na novačanici od $1. Stavljen je 1789. i na Deklaraciju o ljudskim pravima, a tek 8 godina kasnije (1797.) po prvi puta se pojavio kao masonska ikonografija u publikaciji “Freemasons Monitor”.

Da su umni ljudi već odavno shvatili svu pogubnost alijenirane i loše vlasti svjedoči i činjenica da je još 26. kolovoza 1789. na europskom tlu deklarirano slijedeće:

Nepoznavanje, zaborav i prezir prema pravima čovjeka jedini su uzrok javnih nevolja i pokvarenosti vlada. Njih treba stalno podsjećati na prirodna, neotuđiva i sveta prava čovjeka kako bi time postupci zakonodavne i izvršne vlasti mogli svakog trenutka biti uspoređeni s ciljem političkih institucija, a to je očuvanju ustava i sveopće sreće. Svaki suverenitet u bitnome počiva u narodu. Nijedno društvo u kojem obveza prava i dioba vlasti nije određena, nije ustavno. Nijedno tijelo, nijedan pojedinac ne mogu obnašati vlast koja ne potječe iz naroda. Zakon je izraz opće volje. Zakon smije braniti samo djelovanja škodljiva za društvo. Svi građani imaju pravo osobno ili po svojim predstavnicima sudjelovati u njegovom stvaranju. On treba biti isti za sve, bilo da štiti ili da kažnjava. Budući da su svi građani pred zakonom jednaki, svi imaju jednaka prava na sve počasti, mjesta i javne službe, prema svojim sposobnostima, i bez drugih razlika osim onih što proizlaze iz njihovih vrlina i njihove nadarenosti. Cilj svakog političkog udruživanja je očuvanje prirodnih i nezastarivih prava čovjeka. Ta prava su sloboda, vlasništvo i otpor ugnjetavanju. Ljudi se rađaju i ostaju slobodni i jednakopravni. Društvene razlike mogu biti zasnovane samo na zajedničkoj koristi. Sloboda se sastoji u tome da svatko može činiti ono što nije na štetu drugima. Izvršavanje prirodnih prava svakog čovjeka ima jedinu granicu u uživanju svih prava drugih pripadnika društva. Te granice mogu biti utvrđene samo zakonom. Jamstvo prava čovjeka i građanina zahtijeva javnu silu. Ta je sila stvorena za boljitak svih, a ne za posebnu korist onih kojima je povjerena.

https://www.conseil-constitutionnel.fr/sites/default/files/as/root/bank_mm/anglais/cst2.pdf

Svaki čovjek, da bi ostvario svoju bit i bitak mora imat autonomno područje pravno zaštićeno od zadiranja svih drugih fizičkih i pravnih osoba. Dakako, temeljnopravna sfera pojedinca nije apsolutno štićena kategorija i ima svoje granice. Ustavne odredbe o temeljnim ljudskim pravima i slobodama, same po sebi, utvrđuju granice neke slobode već u trenutku kada se definira njezin sadržaj. Svako pravno uređivanje odnosa koji se tiču temeljnih prava i sloboda znači ujedno i sužavanje apstraktno zamišljene apsolutne slobode pojedinca, bilo da se to radi prilikom donošenja ustavne norme ili na temelju nje neke druge norme niže pravne snage.

Sadržaj temeljnih prava određen ustavom razrađuje se aktima niže pravne snage pri čemu se mora voditi računa o pomirbi između nerijetko međusobno suprotstavljenih kategorija, a to su interesi pojedinca, interesi drugih ljudi te interes socijalne zajednice. Kod ostvarivanja pojedinačnih interesa, neophodno je ustrojiti takav pravni sustav koji priječi da se uživanjem i korištenjem određenim jamčenim pravima jedne osobe dovodi u pitanje ostvarivanje sadržajno istovjetnih prava drugih pojedinaca unutar iste društvene i političke zajednice. Zaštita i jamstvo nekog temeljnog prava pojedincu unutar određenog pravnog sustava ujedno predstavlja zaštitu i jamstvo tog istog prava svakomu i svima. Nema ostvarivanja temeljnih ljudskih prava unutar društvenog sustava koji svakom svom članu ne osigurava njihovo ostvarivanje u jednakom opsegu.

Točke 16. i 17. Ustava Republike Hrvatske


Svako gomilanje vlasti u tijelima egzekutive kao i svaka suspenzija ljudskih prava, pogotovo kod ugroza jačeg intenziteta koje traju kroz duža razdoblja, nosi u sebi opasnost od uvođenja državnog ustroja koji gubi odlike demokratskog društva. Stoga je transparentnost i elastičnost ustavnih normi koje omogućavaju koncentraciju vlasti u kriznim situacijama, ali koje ujedno sadrže instrumente za rekadentnost cijelog državnog ustroja po prolazu ugroze, jamac da će svako ograničavanje temeljnih prava biti poduzeto upravo u svrhu uspostave sustava u kojemu će mehanizmi zaštite tih prava u njihovom punom opsegu ponovno funkcionirati.

Ustav Republike Hrvatske opće kriterije za ograničavanje prava i sloboda sadrži u članku 16. Prema navedenoj odredbi slobode i prava mogu se ograničiti zakonom. Ovdje Ustav iskazuje visoku demokratsku svijest i orijentaciju prema tretiranju društva kao skupine pojedinaca a ne kao kolektiviteta. Ograničenje prava pojedinaca prvenstveno se utvrđuje kao mogućnost u cilju zaštite prava drugih ljudi. Zaštita javnog interesa utvrđuje se sekundarno, dok se pojedinačno kao razlozi mogućeg ograničenja spominju samo javni moral i zdravlje. Mogućnost ograničavanja ljudskih prava i sloboda ne priznaje se po Ustavu u svim situacijama. Ljudska prava i slobode se mogu ograničiti isključivo radi  zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te radi zaštite pravnog poretka, javnog morala i zdravlja. Uz to Ustav zahtijeva da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Svaka zakonska razrada iz koje proizlazi ograničenje ljudskih prava mora biti legitimna, to jest usklađena s ustavnim ciljevima i samo zbog razloga navedenih u članku 16. Ustava. Međutim, i u takvim slučajevima konkretni javni interes da se ljudska prava ograniče mora biti jači od interesa za ostvarivanjem tih prava u autonomnoj sferi pojedinca.

Ustavne odredbe sadržane u članku 16., glede zaštite zdravlja ljudi razrađene su u Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (Narodne novine br. 79/07; 113/08; 43/09; 130/17; 114/18 i 47/20). Sukladno odredbama sadržanim u članku 9. Zakona, zaštita pučanstva od zaraznih bolesti ostvaruje se obveznim mjerama za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti koje mogu biti opće, posebne, sigurnosne i ostale mjere. Svaka mjera zaštite pučanstva od zaraznih bolesti, a koja ograničava ili mijenja okolnosti življenja koje uživaju ustavnopravnu zaštitu, kao što su sloboda kretanja, rada ili uživanja prava vlasništva, moraju biti unaprijed propisane ovim Zakonom. Zakonom se mogu ovlastiti određena državna tijela na aktivitet u konkretnom slučaju, ali taj aktivitet mora biti unutar zakonske delegacije. I pri tome svaka mjera koja ograničava ustavne kategorije mora biti nužna u demokratskom društvu. Ograničenja prava i sloboda dopustiva su samo ako se svrha zbog koje se ona propisuju ne može ostvariti blažim sredstvima i moraju biti racionalno usmjerena na postizanje opravdanih regulativnih svrha.

Odredbe sadržane u članku 16. Ustava, kojima se omogućava limitacija temeljnopravne sfere za slučaj potrebe zaštite zdravlja ljudi, ne smije se dovoditi u korelaciju sa onima sadržanim u članku 17. Ustava. Izvanredne situacije, koje mogu zadesiti svaku državu neminovno zahtijevaju iznimna i po opsegu ozbiljna ograničenja temeljnih prava. Obrana od vanjskog neprijatelja, terorizam, unutarnja nasilna ugroza državnog poretka, kao i ugroze nastale djelovanjem elementarnih nepogoda, nalažu poduzimanje socijalnih akcija u cilju očuvanja opstanka ili osiguranja postojanja neke društvene zajednice, bilo da se radi o očuvanju njezinog političkog ustroja bilo da se radi o osiguranju čiste egzistencije. Poduzimanje mjera u takvim stanjima ima karakter izvanrednosti, a upravo taj karakter je opravdanje za podvrgavanje ljudskih prava interesu zajednice. U izvanrednim prilikama odredbe o funkcioniranju države, kao i odredbe o ljudskim pravima, nadomještaju se odredbama o pravu nužde prema još antičkom načelu po kojemu najviši zakon mora biti nositelj spasa domovini (Salus rei publicae suprema lex esto). U stanju nužde na neodređeno vrijeme, odnosno na vrijeme trajanja ugroze, suspendiraju se demokratski mehanizmi i centar vlasti se prenosi na egzekutivu neovisno o društvenom uređenju koje prema osnovnim normama karakterizira određenu državu. Poduzimanje izvanrednih mjera uvijek se opravdava ponovnom uspostavom redovnog funkcioniranja države što ujedno znači i djelovanje pravnog okvira zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Ovo je uzrok radi kojega se u Ustavu nerijetko anticipiraju stanja ugroze, kao i posebni mehanizmi djelovanja državnih tijela tijekom trajanja izvanrednih stanja. Može se reći da svaka demokratska zemlja uz osnovne norme ima i pričuvne osnovne norme koje u kriznim vremenima moraju osigurati primarno funkcije države, možda i na štetu nekih ljudskih prava, ali u cilju ponovne konsolidacije sustava upravo i radi ponovne uspostave mehanizama zaštite ljudskih prava.

Svako gomilanje vlasti u tijelima egzekutive kao i svaka suspenzija ljudskih prava, pogotovo kod ugroza jačeg intenziteta koje traju kroz duža razdoblja, nosi u sebi opasnost od uvođenja državnog ustroja koji gubi odlike demokratskog društva. Stoga je transparentnost i elastičnost ustavnih normi koje omogućavaju koncentraciju vlasti u kriznim situacijama, ali koje ujedno sadrže instrumente za rekadentnost cijelog državnog ustroja po prolazu ugroze, jamac da će svako ograničavanje temeljnih prava biti poduzeto upravo u svrhu uspostave sustava u kojemu će mehanizmi zaštite tih prava u njihovom punom opsegu ponovno funkcionirati. Elastičnost ustavnih sustava koji u uvjetima nužde dopuštaju privremenu koncentraciju vlasti u korist egzekutive ali i vraćanje funkcioniranja sustava u normalu po prolazu ugroze, upućuje na sposobnost društva da se suoče sa stanjima koja ugrožavaju njegov opstanak ne dovodeći u pitanje demokratski karakter samog društva. Za većinu suvremenih ustavnih uređenja karakteristično je da se odluka o proglašavanju ili produženju stanja nužde dodjeljuje legislativi ili podvrgava njezinoj kontroli. Proglašenje stanja nužde neminovno ima za posljedicu ograničenje ljudskih prava i sloboda, pa se ovdje znatna uloga predstavničkog tijela čini neophodna s jedne strane radi davanja legitimiteta svim daljnjim odlukama donesenim od strane nadležnog tijela, a s druge strane radi kontrole i zaštite od možebitne zloporabe ovlaštenja. Naknadno donesene mjere moraju odgovarati prirodi ugroze, pri čemu se ograničenje ljudskih prava može tolerirati samo kroz razdoblje neposredne ugroze. Samo takve mjere predstavljaju normalni zaštitni mehanizam demokratskih društva iako u svojoj naravi sadrže represivni element ograničenja ljudskih prava.

Ustav Republike Hrvatske stanje nužde, kao i postupanje u izvanrednim situacijama uređuje u članku 17. Prema navedenoj odredbi u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti.  O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Ako se Hrvatski sabor ne može sastati o tome odluku donosi predsjednik Republike, na prijedlog vlade i uz supotpis predsjednika vlade. Opseg ograničenja pojedinih sloboda i prava zajamčenih Ustavom mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo. Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.

Iz same dikcije odredaba sadržanih u članku 17. Ustava razvidno je kako ugroze zdravlja ljudi, ma kako god one bile velikog opsega, ne mogu biti razlog za ograničavanje prava i sloboda ljudi uslijed postojanja izvanredne situacije. Zarazne bolesti nisu u krugu taksativno nabrojanih razloga, prema načelu numerus clausulus, zbog kojih se može proglasiti izvanredno stanje.

Vlast ujedno prečesto zlorabi položaj stvarne moći radi postizanja pravno suspektnih učinaka. Takvo ponašanje na kraju uvijek dovodi do jednoumlja i uspostave tiranije, neovisno o tome nazivala se ona “novom normalnošću” ili “političkom korektnošću”. Vladajuće treba uvijek podsjećati na činjenicu da ih njihovo neznanje ne opravdava, već da im škodi, jer i sam Ustav u članku 20. određuje da je onaj tko se objektivno ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama osobno odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom.

Državna vlast mora biti ograničena i vezana uz opća pravila i pozitivno pravo. Svaka državna akcija mora biti legalna, legitimna i predvidiva, lišena svake samovolje i arbitrarnosti. Do ostvarivanja ovih ciljeva dolazi se konstitucionalizacijom diobe državne vlasti kao temeljnog načela njezinog ustrojstva. Ograničavanje državne vlasti provodi se demokracijom i vladavinom prava. Pri tome se demokracija shvaća kao instrument mobilizacije društva prema vršenju državne vlasti, dok vladavina prava čini limitirajući čimbenik te vlasti. Vladavina prava utemeljuje odnosnu političku zajednicu kao društvo u kojem je vlast, pa i ona najviša ograničena ustavom, kao izrazom narodnog suvereniteta. U državama u kojima postoji vladavina prava, nužno egzistira ultimativno poštivanje pravnog poretka koji iz osnovnih normi proizlazi od strane svih, pa i od tijela državne vlasti. Pri tome je zakonodavac u pronalaženju svih normativnih rješenja vezan temeljnim postulatima sadržanim u Ustavu, a što kao pravilo vrijedi i za djelovanje svih drugih tijela ovlaštenih na normativnu djelatnost. Vladavina prava zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj. To je prije svega društveno uređenje zasnovano na demokraciji i zaštiti ljudskih prava i sloboda svakog pojedinca u odnosima sa tijelima državne vlasti. Samo demokratski sustav može stvarno osigurati vladavinu prava. Formalno pridržavanje ustava i zakona nije dovoljno sa stajališta vladavine prava. U političkim zajednicama u kojima egzistira vladavina prava ustav i zakoni moraju imati određen sadržaj. Ustav i zakoni moraju oblikovati društvo na temelju demokracije, diobe vlasti, te jamstva ljudskih prava, ali oni moraju uspostavljati i efikasni sustav zaštite pojedinca. Vladavina prava nije samo vladavina zakona, već vladavina po pravu koja uz zahtjev za ustavnošću i zakonitošću, kao najvažnijim načelom svakog uređenog pravnog poretka, sadrži i dopunske zahtjeve koji se tiču samih zakona i njihova sadržaja. U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Iako živimo u formalnoj demokraciji, koju obilježava više poštivanje procedure nego stvarna “vladavina naroda”, postoje granice unutar kojih se njezino silovanje ne smije šutke trpjeti. U Republici Hrvatskoj ne postoji vladavina naroda, već periodična smjenjiva vladavina lica i naličja jedne te iste interesne skupine proizašle iz rasapa nekadašnje crvene partije nad svim drugima. U Lijepoj našoj ne postoji ni vladavina prava, jer u vladajućim strukturama još uvijek lebdi duh pokojnog bravara koji se nije želio držati pravnih pravila kao pijan plota. Vlast u lijepoj našoj, zbog svojih realnih slabosti više liči na ohlokraciju, shvaćenu kao vladavinu neukih, nego na demokraciju. Vlast ujedno prečesto zlorabi položaj stvarne moći radi postizanja pravno suspektnih učinaka. Takvo ponašanje na kraju uvijek dovodi do jednoumlja i uspostave tiranije, neovisno o tome nazivala se ona “novom normalnošću” ili “političkom korektnošću”. Vladajuće treba uvijek podsjećati na činjenicu da ih njihovo neznanje ne opravdava, već da im škodi, jer i sam Ustav u članku 20. određuje da je onaj tko se objektivno ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama osobno odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom. Nitko nema pravo u političke svrhe zlorabiti ovlaštenja da bi se postigla “stabilnost vlasti”, odnosno kako bi se ušutkalo političke neistomišljenike. Još manje je dopušteno opstruirati demokraciju i narušavati temeljnopravnu sferu pojedinaca bez valjanog razloga i pravne osnove. Na to nitko nema prava.

Foto: Eleanor Roosevelt pokazuje poster s engleskom verzijom Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (11/1949).

Komentari