Ništa u ovom trenutku nije opasno za Hrvatsku kao iluzija HDZ-a, jer je upravo HDZ-u od prvoga trenutka, a pogotovo nakon pobjede na prvim izborima, predodređen za čuvara prethodnog kadrovskog, vrijednosnog i svakog drugog naslijeđa, naslijeđa koje je kadrovski i politički našlo svoje utočište u HDZ-u i danas drži okovanim Hrvatsku u svim sferama, stvarajući privid nekakve nacionalne borbe protiv izrazito rigidne navodne ljevičarske strukture najprimitivnijih ostataka jugoslavenštine, srpstva i antihrvatstva svih profila…
Očekivati neki lom u HDZ-u recimo od Stiera, otprilike je realno kao očekivati da Plenković zarati sa Slovenijom.

Autor: Marko Ljubić

Kandidatska groznica kojoj bismo mogli dati ime i listna groznica trese Hrvatsku. Mediji su puni nagađanja i pretpostavki. Nastoji se otkriti tko je s kim bio na balkonu, u šumi, u Mađraskoj, u Sloveniji, u Srbiji, a naravno, nemoguće je da tu groznicu ne potpale fotke iz Bruxellesa. Interes je ponajviše bio usmjeren prema HDZ-u, koga mnogi zovu Plenkovićev HDZ, pa mu je tom prigodom kolega Hitrec dometnuo i “P” uz ime, očito nastojeći sačuvati uspomene HDZ-a koji je osnivao, iako ne znam zašto. Ne znam naime, čemu toliko nagađanja oko sastava liste koju potpisuje Plenkovič, i otkud nakon objave liste tolika pitanja i iznenađenje? Ne znam također što bi trebalo značiti uz HDZ Plenkovićevo ime, kao da bi to moglo ili trebalo poslati nekakvu poruku da je HDZ dobar, eto, samo dok prođe nevolja Plenković?

Prvo, od Plenkovića nije trebalo očekivati nikakvu drugačiju listu. On je izborom ministara, svojih najbližih suradnika, kadrovskim promjenama u HDZ-u i u svim, doslovno svim odlukama do sada pokazao da ne vjeruje u improvizaciju, rizike, hadezeovsku navodnu vrjednosnu širinu, te da je njegov obrazac upravljanja – ostvarivanje potpune kontrole nad svim procesima. Kontrole, a ne stvaranja poticajne atmosfere dijaloškog konflikta i konkurencije. Za Plenkovića se može u potpunosti točno reći da vlada, a ne da upravlja, jer upravljanje podrazumijeva primjenu ponajboljih znanja, s kojima se preuzima i rizik izlaganja vlasti, a vladanje primarno počiva na kontroli, pri čemu je rezultat upravljanja potpuno podređen vladanju, pod cijenu i najtežih posljedica po društvo. Recimo, upravo u tome se dramatično razlikuju Tuđman i Plenković. Doduše, Tuđman nije ni imao nad čime vladati, dok nije prethodnim upravljanjem formirao figurativno kraljevstvo. Plenković je jednostavno to što je Tuđman stvorio – naslijedio. Drugo, isticati uz ime HDZ-a,  inicijale ili naglašavati da je to Plenkovićev HDZ nastojeći “sačuvati” nekakav potencijal HDZ-a, pogotovo onaj nacionalistički i suverenistički, koristeći pri tom i ljevičarska kukuruzna strašila radi stvaranja iluzije o sudbinskoj vezi nacije i te stranke,  kao što to radi Matko Marušić pronalazeći u HDZ-u i u Plenkoviću ono što nitko živ ne vidi i što ne postoji, opasna je zabluda.

Jer, HDZ strukturalno, kreativno, potencijalno nije bio ni u čemu bitno bolji ni u vrijeme Tuđmana od ovoga navodno Plenkovićevog. Plenković je izraz unutarnjeg stanja stranke i ne bi bio moguć, niti bi došao na čelo stranke da je drugačiji od tog stanja. Inače je i normalno, i nužno da stranka, kao i bilo koja druga organizacija, ima presudan izgled, dizajn i kvalitetu ponude prema preferencijama svog predsjednika. Iluzije ili lupetanja o nekakvoj unutarnjoj demokratizaciji, samo su, ili želje posrnulih u stranačkim kadroviranjima, ili izraz totalnog neznanja o autentičnim procesima u složenim organizacijama u sustavu upravljanja. Tuđnan je davao presudan izgled i sadržaj stranci, kao što joj to daje i Plenković. Zato nema iznenađenja s listom, jer je to Plenkovićeva lista, kao što i treba biti.

Mediji prenose poruke “zabrinutih i nezadovoljnih” članova predsjedništva, koji se kao boje za uspjeh stranke. Nema ništa jadnije od novinara koji “nezadovoljnim i zabrinutim” članovima nekog tijela daju značaj i na temelju toga razvijaju različite teorije, sve opet u začaranom krugu nekakve sudbinske veze nacije i stranke, odnosno postojećih političkih skupina i budućnosti hrvatskog naroda. Valja odmah jasno naglasiti da se baš ništa lošije ne bi događalo Hrvatskoj da na predstojećim europskim izborima Amsterdamska koalicija uzme umjesto HDZ-a sve mandate. U čemu bitnom se razlikuju? Jesu u količini virtualnosti, s Miletićom, Beljakom i Taritaš ni zadnja luda ne bi imala iluzija, niti bi živjela u laži, a s Plenkovićem te iluzije trajno opstaju upravo zbog uspomene na Tuđmana, a ne na ondašnji HDZ kako se iz sentimentalnih i drugih razloga rado ističe.

Ništa u ovom trenutku nije opasno za Hrvatsku kao iluzija HDZ-a, jer je upravo HDZ-u od prvoga trenutka, a pogotovo nakon pobjede na prvim izborima, predodređen za čuvara prethodnog kadrovskog, vrijednosnog i svakog drugog naslijeđa, naslijeđa koje je kadrovski i politički našlo svoje utočište u HDZ-u i danas drži okovanim Hrvatsku u svim sferama, stvarajući privid nekakve nacionalne borbe protiv izrazito rigidne navodne ljevičarske strukture najprimitivnijih ostataka jugoslavenštine, srpstva i antihrvatstva svih profila. Upravo legalizacijom tih rigidnih skupina i ustupanjem golemoga i nesrazmjernog utjecaja i prostora u javnosti istima, utoliko ukoliko su recimo Stazić i slični bili rigidniji, utoliko je ova pretežita struktura u i oko HDZ-a imala veći prostor za nesmetano širenje svojih, za nijansu vrijednosno različitih politika od Stazićeve. HDZ je zato uvjetovan stazićevštinom, kao što je stazićevština uvjetovana HDZ-om, a njihov javni i društveni konflikt ostaje nužno na površini, zadržavajući temeljne poluge poretka u rukama iste društvene strukture. Primjerice, Stazić bi opet ubijao na Križnom putu, ukinuo bi pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, a nasuprot toga HDZ ne bi ubijao, zadržao bi pokroviteljstvo nad komemoracijom, što pred nacijom izgleda kao uzorno nacionalno i državotvorno ponašanje. A nije. Daleko je od toga. Uzorno nacionalno ponašanje nije biti bolji od Stazića, nego – potpuno odgovorno i samosvjesno upravljati nacionalnim interesom, a to nije pokroviteljstvo nad komemoracijom, nego preuzimanje uloge organizatora i nositelja institucionalnoga rasvijetljavanja svega oko Bleiburga i Križnoga puta. HDZ-u to ne pada na pamet, između ostalog i zato jer znaju da mogu dobiti naklonost dovoljnog broja ljudi na temelju toga što nude malo više, iako totalno nedovoljno, od Stazića. I to je kompletan model vladanja Hrvatskom. Na taj model se prvenstveno oslanja Plenković i uoči predstojećih europskih izbora.

S druge strane, zbog toga što je toliko puta demonstrirao ziheraštvo u svakoj svojoj odluci, čak i u onima koje su u prvom trenutku izgledale rizično, kao raskid s MOST-om, potpuno je očekivano da Plenković nije otkrio sve karte uoči ovih izbora. Još je nekoliko dana do roka predaje lista, manje više sve je poznato, jasan je politički i kadrovski profil dvije najvažnije nacionalne skupine, one oko Nezavisnih za Hrvatsku i druge pod koalicijskim imenom Saveza Suverenista, no nemoguće je ne postaviti piranje – gdje je nestala Željka Markić i što se događa s Marijanom Petir? Nije svojstveno Željki Markić voditi višemjesečnu kampanju prividno žestoke javne bitke s vladajućima, bitke u kojoj je odavno ispario prvotni cilj izmjene izbornig sustava, prema kojemu je pokrenuta masa nekoliko stotina tisuća ljudi, a ne imati konkretan politički cilj. S obzirom da će teško biti održati javni interes i ostati u fokusu do predsjedničkih izbora, a još teže do parlamentarnih, ne bi bilo iznenađenje da se u naredna dva dana pojavi nova lista na nacionalnom spektru, pogotovo što Suverenisti postaju sve opasniji. Iako se fokus javnosti odavno pokušava usmjeriti na nekakvu navodnu opasnost za Plenkovića od Esih i Hasanbegovića, jasno je da njihova snaga i potencijal odavno vegetiraju na tu i tamo Hasanbegovićevim bravurama, iza čega gotovo da nema ništa, niti u kadrovskom niti programskom i komunikacijskom smislu. Ponajviše to stanje zrcale međunarodne “bravure” Jonjića i Kartela, koje je notorna antifa dočekala na volej i žonglira s njima predstavljajući ih redikulima. Plenković bi mogao imati skriveni adut za udar na Suvereniste, jer Esih i Hasanbegovića, sa Starčevićem za koga ni najpažljiviji promatrači ne pamte kad je o bilo čemu važnom imao nekakav stav, ne treba trošiti municiju, ponajprije jer samoranjavanje više nego efikasno radi Jonjić, kao primjerice u Bujici nedavno optužujući višekratno narod jer pogrešno bira, ili sad s Kartelom po Europi. Čime će Plenković dakle lupiti Suvereniste i hoće li?

Nema sumnje da hoće, i već jest, jer teško će ih netko vidjeti recimo na HTV-u, jer se uz to što vidimo golim očima, preozbiljno šapuće u hodnicima Prisavlja, da iz Bruxellesa nema slike bez Šuice, a Ruža Tomašić može dospjeti na ekrane jedino ako nokautira štipogusca Junckera. Ali, nije baš plenkovićevski da ne bude uz to i osigurača. Jedini koji se još mogu pojaviti sa značajnim utjecajom na nacionalno-suverenističkom spektru su Markić i Đapić. Zanimljivo je da iz pravaških, točnije postpravaških krugova baš Đapića godinama optužuju kao nekakvog hadezeovskog spavača, opravdavajući totalni gubitak identiteta svih pravaških skupina deset godina nakon njegovoga odlaska iz HSP-a, pa Đapić ispada nekakav Supermen koji neotkuda ne dopušta nečim Starčeviću raditi.

Đapić je u zadnjih godinu dana jasnije i snažnije nego itko na nacionalnom spektru definirao temeljne nacionalne probleme svojim tezama, a njegove reakcije prema Kohorstu, Irineju, Plenkoviću, Pupovcu su danima odzvanjale Hrvatskom, Srbijom i BiH. Sumnjam da je on to radio iz hobija, preiskusan je to igrač. Zanimljivo će zato biti vidjeti što će on i Markićka napraviti narednih dana, jer i jedno i drugo posve sigurno nisu toliku energiju uložili da bi se javno slikali.

S obzirom na razorne posljedice Markićkine referendumske inicijative na inicijativu protiv Istanbulske i pacifikaciju nacionalnog gnjeva koji je ispario institucionalnim i javnim natezanjem s Plenkovićem, nemalo ljudi upravo u tome i zbog toga, pogotovo zbog dugogodišnjih neuspješnih borbi protiv režima već sve otvorenije sumnja i u Markićku. Zato će njezini potezi, kao i Đapićevi biti narednih dana, blago rečeno zanimljivi. Uz enigma zvanu Marijana Petir to su jedine preostale dvojbe, jer očekivati neki lom u HDZ-u recimo od Stiera, otprilike je realno kao očekivati da Plenković zarati sa Slovenijom.

Ulazi li dakle sa skrivenim adutima Plenković u završnicu euro izbora, ili je toliko siguran da je nacija potpuno pacificirana pa može ići s kim god hoće na listama, vidjet ćemo narednih dana.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Komentari