Više je suverenističkog duha bilo u onom Milanoviću, koji ih je, kad su mu stali na žulj, makar iz osobnog ponosa ako već nije imao nacionalnog, nazvao šakom jada, nego ovi koji šutke ližu četničku pljuvačku iz Bačke Palanke i kao odgovor im nude prijateljstvo, umjesto hrvatskoj mladosti koja svoju domovinu voli neusporedivo više nego oni i to javno manifestira, ali u Glini a ne u Kninu.

Imaju li ovi hrvatski političari i malo pameti? Da bi sačuvali ideološku, antifašističku čistoću i kakvu-takvu uspomenu na bratstvo i jedinstvo, otjerali sve mlado što Hrvatsku voli vatreno, njih 70 tisuća u Glinu, a u Kninu se ni 8 tisuća porcija besplatnog graha nije imalo kome podijeliti, jer im je odnos prema državotvornom Thompsonu zajednička dodirna točka, na kojoj valjda planiraju graditi pomirbu – ne onu među Hrvatima, nego onu zapadno-balkansku sa Srbijom.

Sve je to poslijeratna generacija političara, ali što im vrijedi kad su ostali mentalni dinosaurusi, zaglavljeni u procijepu između prošlosti i sadašnjosti, između dva stoljeća, između dva milenija, između Balkana i Europe, između susjeda i komšija, između ćirilice i latinice, između Srbije i Hrvatske, između tuđe djece i svojih roditelja.

Tko zna što im se sve mota po glavi? Možda su im stojeći na vrhu kninske tvrđave misli lutale do srijemske nizine, do Bačke Palanke. Možda im je jedno oko slavilo a drugo suzilo. Možda im je jedno uho slušalo glasove hrvatskoga slavlja a drugo prijetnje Vučića, Dodika i Irinea sa skupa o “pogromu zvanom Oluja”. Možda su im misli bile s Pupovcem i kako će ih pogledati kad se nabrijan vrati sa komemoracije “najveće tragredije srpskoga naroda”, slušajući kako su 4. avgusta 1995. jedinice vojske Republike Hrvatske izvršile agresiju na Severnu Dalmaciju, Liku, Kordun i Baniju.

Iz staha da kamere ne bi spazile neku za region nepodobnu majicu, da Thompson ne bi potjerao bandu preko izvora, otjerali su od sebe sve živo, najprije sa Trga u Zagrebu pri dočeku Vatrenih, a onda iz Knina sa proslave Oluje.

Otjerali su i stotine tisuća Hrvata u izbjeglištvio, čak uspješnije nego što su to njihovi predratni uzori uspijevali.

Umjesto da branitelji slave zajedno s generacijama budućih branitelja hrvatske budućnosti, tako su i njih izolirali i osudili ih na sebe, na avnojevske prdonje, koji bi se daleko ugodnije osjećali u Srbu na onoj Pupovčevoj ledini, nego u Kninu gdje se zaključavaju u tvrđavu, koja im više služi kao utočište i zbijeg pred vlastitim narodom, nego kao simbol ratne pobjede.

Ili se možda stide pred hrvatskom mladošću kojoj nisu osigurali budućnost u vlastitoj domovini, pa bježe od njih.

Ispravno pitanje postavlja Marko Ljubić u tekstu Olujni pristup je matrica uspjeha: Valja se večeras, dok obilježavamo Dan pobjede pitati – tko bi bio nositelj obrane svoga naroda i bio spreman založiti život za te ideale, oni u Kninu, okupljeni oko državnoga vrha, koji godinama promiče tisuće i tisuće sitnica, koje nagrizaju pobjednički duh Oluje i olujne simbolike, ili ona mladost koja pjeva s Thompsonom u Glini?”

Toj centralno-lijevoj i centralno-desnoj bagri Vučić i Dodik spašavaju imidž pred hrvatskim narodom jer ih nezasluženo napadaju a nema u njima ništa što bi zaslužilo srpski gnjev. Drže oko sebe par veterana iz Domovinskog rata, ne da bi im u krugu ostao makar i blagi miris nacionalnog ponosa, nego s predumišljajem idućih izbora i suverenističkih glasova, jer to je jedino što im od Hrvata treba. Za one koji su otišli, nije ih briga jer ti neće glasovati ni ovako ni onako. Za to su se pobrinuli kad su izbjezima stvorili nemoguće uvjete sudjelovati na izborima, za razliku od onih koji će iz Bačke Palanke doći autobusima izraziti svoje “suvereno pravo”.

Više je suverenističkog duha bilo u onom Milanoviću, koji ih je, kad su mu stali na žulj, makar iz osobnog ponosa ako već nije imao nacionalnog, nazvao šakom jada, nego ovi koji šutke ližu četničku pljuvačku iz Bačke Palanke i kao odgovor im nude prijateljstvo, umjesto hrvatskoj mladosti koja svoju domovinu voli neusporedivo više nego oni i to javno manifestira, ali u Glini a ne u Kninu.