“Zovem vas i trebam vas
jer naše srce gori plamenom.
Dođite k nama i dajte sve od sebe.”
Riječi s početka pjesme “Simply the Best”.
Profesionalno kastrirani novinarski milje u Hrvatskoj, tzv. Republici Srpskoj i Srbiji, dobrano se i s dobrim razlogom, prepao pojave Projekta Velebit. Njihovo vrijeme prolazi, a ovu našu civilizaciju polagano zahvaćaju neki drugačiji politički i ideološki trendovi, bez obzira je li glavni generator tih promjena dolazak Trumpa u Bijelu kuću, vjerojatni odlazak Merkelice, sigurni odlazak Hollanda i još sigurniji dolazak desetina milijuna emigranata. Uz sve snažnijeg i agresivnijeg Putina ove promjene definitivno predskazuju kraj civilizacije kakvu smo poznavali.
Podjele na ljevici, sve snažnija međusobna netrpeljivost i potreba vođenja bitke do istrebljenja ozbiljno su ugrozile dosadašnji balans snaga te polako i sigurno izručuju svijet onim snagama koji su upravljali njime do zlokobne Francuske revolucije. Te snage bi jednostavno nazvali naravnim društvenim silama koje se temelje na istim takvim prirodnim odnosima, a što je u konačnici bio pozitivan civilizacijski slijed.
Slijedom i spletom tih okolnosti Hrvatska se vraća na ove prostore kao subjekt, a ne više kao objekt zbivanja. Na jednoj strani zato jer će se u susjedstvu uskoro dogoditi vrlo brutalni obračuni i neočekivani obrati koji će potpuno promijeniti politički zemljopis jugoistoka Europe. Stari računi, ali i labilne ravnoteže uspostavljene na političkim blefovima ili vojnim iznudama, uvijek i svugdje su bile ograničenoga roka trajanja, pogotovo kada su nestale one objektivne okolnosti koje su ih podržavale, a tome upravo svjedočimo u ovom dobu velikih promjena.
Sve te okolnosti osuđuju Projekt Velebit na uspjeh. Toga su svjesni ti intelektualni kastrati koje hvata panika pa stoga neselektivno sikću otrov u pravcu novih hrvatskih vjetrova koji su upravo s Velebita zapuhali da razgrnu smrad ustajalih vremena, odnosa i nepravdi. Nije to mentalni proces imanentan ljudskoj racionalnosti, nego instinktivni dubinski strah zvijeri, koje osjećaju potmulu vibraciju tla uoči velikog potresa. Gonjena onim unutarnjim alarmom, zvijer iskače na otvoreno, na svjetlo, na čistinu i u vlastitu pogibelj.
Međutim, za sve te već započete promjene i Hrvati moraju biti spremni. Ključ svega je izlazak iz mentalnog sklopa roba, kmeta i podanika i prelazak u mentalitet slobodnoga čovjeka. To je proces, to je postupak oslobađanja i on traži svoje vrijeme i slobodne ljude koji će ga potaknuti i voditi. Mi mislimo da je vrijeme sada i taj proces je od životne važnosti za opstanak Hrvatske kao nacije i kao države.
‘Roditelji u Hrvatskoj svoju djecu ne odgajaju da budu šampioni, pobjednici‘, ispričao mi je nedavno poznati hrvatski bokasački trener i promoter. Razgovarali smo o problemima s kojima se susreću boksači kod priprema za meč. Objasnio mi je kako disciplina, naporni treninzi i odricanja nisu najteža kušnja koliko je to mentalna, psihička stabilnost, odnosno spremnost boksača da se izloži rizicima meča, mogućem porazu prije svega.
Potrebno je probuditi onu hrvatsku agresivnost koju
već desetljećima razni povjesničari, psiholozi, politolozi,
sociolozi, geostratezi i drugi prevaranti guše svojim
pamfletima o zločinačkoj, kukavičkoj ili gubitničkoj
naravi civilizacijskoga usuda hrvatskoga naroda. Međutim,
istina je sasvim suprotna. Istina o hrvatskom narodu je toliko
lijepa i nevjerojatno moćna poput orijaša Velebita.
Ući u ring, pred ljudima, poznatima i nepoznatima, izložiti se riziku da javno pred svima dobije batine, bude poražen ili nokautiran, težak je pritisak za svakog borca. Taj pritisak, neodgovarajuća potpora obitelji i stalno upucavanje šifre kako su oni drugi veći i jači, najveći su neprijatelji uspjeha. Hrvatskog se čovjeka od malih nogu odgaja riječima i stavovima kako je on pripadnik male nacije koju su svi drugi iskorištavali, osvajali pljačkali i ubijali. Posljedica takvog kolektivnog mazohizma i destrukcije jest prenošenje tog svjetonazorskog mišljenja u život običnoga čovjeka. Ljudi u Hrvatskoj toga uopće nisu svjesni dok ne otputuju u neke druge krajeve gdje žive ljudi čija nacionalna i obiteljska povijest nije opterećena tolikim strahovima, porazima ili prijetnjama.
Kada se pogleda povijest Hrvatske, stoljeća pod okupacijom, narod koji je pretežito životario kao kmet, ona teško može u svojoj kolektivnoj svijesti imati izgrađene mehanizme agresivne samoobrane, a kamo li mentalitet agresivnoga osvajača. Starozavjetna slika Izraelaca koji nakon egipatskog ropstva provode četrdeset godina u pustinji je zapravo sociološka špranca koja se u ovom slučaju poklapa u mnogim parametrima s hrvatskom društvenom sudbinom. I tamo je narod nakon ropstva bio nesposoban preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu pa ga je Bog smjestio u pustinju, gdje nije bilo nikakvog vladara, gdje narod nije bio rob, a opet nije bio slobodan jer je u vlastitoj glavi bio neslobodan. Potom je biologija učinila svoje i kad je došlo do smjene naraštaja, narod je bio spreman za pohod u obećanu zemlju, državu i slobodu.
Ovaj hrvatski naraštaj je pred povijesnim iskušenjem osvajanja obećane zemlje ili povratka u staro ropstvo. Za pravi odabir potrebno je probuditi onu hrvatsku agresivnost koju već desetljećima razni povjesničari, psiholozi, politolozi, sociolozi, geostratezi i drugi prevaranti guše svojim pamfletima o zločinačkoj, kukavičkoj ili gubitničkoj naravi civilizacijskoga usuda hrvatskoga naroda. Međutim, istina je sasvim suprotna. Istina o hrvatskom narodu je toliko lijepa i nevjerojatno moćna poput gorostasa Velebita. I sve što je potrebno, jest Hrvatima reći zaboravljenu istinu o njima, o mitologiji koja postaje stvarnost jer je jednom bila stvarnost, prije no što je postala mitologija. A ta stvarnost je istina, istina o pobjednicima, o pobjednicima koji su stoljećima, iz vremena Mlečana, iz vremena Turaka, iz vremena Kraljevine Jugoslavije (revolucionarni Velebitski ustanak), Prpića i Matičevića iz vremena Titove Jugoslavije i iz vremena Domovinskog rata (HDP), jurišali s Velebita i danas će ponovo u pobjedu.