Ubitačne noći sa subote na nedjelju, 26. na 27. listopada 2019., točno u 04:07 sati ujutro, umro je u najsigurnijemu zatvoru na svijetu Long Bay, Ivan Marko Christopher Robert Milat (74). Zvali su ga, i još ga zovu, “najnotornijim serijalnim ubojicom u povijesti Australije”. Načelnik zatvorske služne u NSW Ron Woodham je rekao da se sada nalazi na pravom mjestu gdje će i ostati.
Međutim, čini se da je Ivan Milat sve njih nadmudrio, istrgnuo im se iz kolonijalnih pandži i pobjegao među duhove svemirskih poganskih korčulanskih gusara gdje mu, uostalom, i jest mjesto.
Tijekom teško izdržljive meteorologijski ubitačne noći sa subote na nedjelju, 26. na 27. listopada 2019., točno u 04:07 sati ujutro, umro je u najsigurnijemu, zbog njega tako oblikovanomu, zatvoru na svijetu Long Bay, Ivan Marko Christopher Robert Milat (74). Zvali su ga, i još ga zovu, “the most notorious serial killer in Australia ever”, u svibnju mu je ove godine dijagnoziran smrtonosni rak želudca i debeloga crijeva, malo ga povremeno vozalo iz Long Baya do Prince of Wales Hospital u istočnom dijelu Sydneya i natrag, kemoterapiralo ga, iako jasno, tu pomoći nema, umrijeti se mora. Što čak niti ne bi bilo posebno zanimljivo, samo kad Ivan Milat ne bi bio Hrvat. Recimo “Hrvat”, nekakvim biološkim podrijetlom, nikako drukčije. Kako god, zar nije vrijedno ispripovijedati jednu (možda egzemplarnu?, možda basnovito poučnu?) štoriju o toj žalosnoj sudbini.
Počevši od zadnje četvrtine opisa njegova prilično neljudski omogućena mu života, u nedjelju 29. kolovoza 2010. skupina rekreativnih biciklista pronašla je ostatke ljudskoga kostura u Belanglo State Forest u australskoj državi Novi Južni Wales. Riječ je o golemom šumskom području otprilike na pola puta između Sydneya i Canberre, gdje je država stvorila jedan od najvećih borovih šumskih rezervata na kontinentu, koji je tek na rubovima okružen divljim i gotovo neprohodnim područjima eukaliptusovih stabala. Pristup ovomu nacionalnom parku je slobodan za javnost, a kako se nalazi u neposrednoj blizini sydneyskoga megapolisa ujedno predstavlja atraktivnom izletište za dokone avanturiste, koje počinje svega tri kilometra daleko od skretanja s jedne od ključnih prometnica na australskom jugoistoku Hume Highway koji spaja viktorijski Melbourne, glavni grad Canberru i Sydney u državi Novi Južni Wales. Međutim, asocijacije pri spomenu imena Belanglo State Forest ipak se ne vežu niti za vrste niti za količinu borovih stabala, niti za povijesni podatak da su Australci prijepor između Sydneya i Melbournea “koji će od njih biti glavni grad Federacije” stvorene 1901. riješili jednostavno tako što su izgradili posve novi glavni grad i stvorili novu državu pod nazivom Australian Capital Territory s kompletnom infrastrukturom izgrađenom tamo gdje se ranije pustinja pretvarala u planinsku divljinu, već se asocijacije vežu za Ivana Marka Roberta Milata, dijete hrvatskoga emigranta Stjepana Milata, podrijetlom iz Blata na Korčuli.
Ivan Milat – iako daleko od toga da bi bio jedini ili rijedak slučaj – najpoznatiji je australski serijski ubojica, koji od 1996. u zatvoru maksimalne sigurnosti izdržavao kaznu od sedam doživotnih robija zbog ubojstva sedmero autostopera u razdoblju od 1989. do 1992.. plus još 18 godina zbog oduzimanja slobode, pljačke i pokušaja ubojstva engleskog autostopera Paula Onionsa 1990.
Pronalazak stare ljudske lubanje, dijelova prsnog koša i bedrenih kostiju uz gotovo raspadnute dijelove odjeće oživio je u kolovozu 2010. nagađanja kako bi riječ mogla biti i o posmrtnim ostacima osme Milatove žrtve, u nizu za koji se na novinskim stranicama moglo naići čak i na tvrdnje da je podrazumijevao više od stotinu žrtava, dok se policijska istraga čvrsto referirala na njih 20, da bi ih na kraju svela na sedam.
Naravno da je riječ bila o temeljitom pretjerivanju, ali je takvo pretjerivanje lako razumljivo u zemlji koja živi na nabildanim mitovima poput Crocodile Dundeeja ili Marka Choppera Reada koji je na temelju svoje kriminalne prošlosti postao jedan od najčitanijih australskih književnika, a u fascinantnom ga je istoimenom filmu utjelovio Hrvat Eric Bana (Banadinović), dok je policija tada 2010. opet pokrenulo jednu od masovnih pretraga ovoga gotovo prašumskog područja, kako što je to učinila i 1994. kada je nekoliko tisuća policajaca stopu po stopu, pješice i sa štapovima u rukama, pretraživala oko 3000 hektara šumske površine u potrazi za ostacima nestalih autostopera.
Ipak, Evan Quarmby, vršitelj dužnosti područnog policijskog načelnika, uz pametan je oprez javno izjavio kako potpune rezultate forenzičke ekspertize, uključujući i DNK-analizu, tek treba pričekati, posebno u svjetlu sumnje da je taj skelet – 2010. pronađen u šumarku eukaliptusa Dalys Waterhole, na vatrogasnom prosjeku Red Arm Creek Fire Trail pokraj loga kojega je iskopao jedan wombat – star oko desetak godina, dakle, da je smrt nastupila kada je Milat već debelo bio iza rešetaka najstrožega australskoga zatvora u Goulburnu, dok je inspektor Mark Newham tek kazao da ta pronađena osoba očito nije ni masakrirana ikakvim oštrim predmetom, niti je ustrijeljena, niti su u blazini pronađene ikakve čahure. Ipak, kojih dvjestotinjak metara daleko pronađeni su tragovi logorske vatre, te odbačene limenke piva i viskija (u što se, kao i u nekim prethodnim slučajevima, Milat opet ne uklapa, budući da on nikada nije ni pio ni pušio).
Ivana Milata je 1996. – nakon zaključka jedanaesteročlane porote u stastavu od sedam muškaraca i četiri žene – osudio sudac David Hunt, kasnije poznat kao jedan od australskih sudaca Haaškoga suda koji je u početku bio zajednički za Ruandu i bivšu Jugoslaviju. Huntu je Milat bio vjerojatno jedan od posljednjih velikih slučajeva u Australiji, prije no što je dospio u Haag tragom najdugovječnijega zamjenika glavnih haaških tužitelja i glavnoga personalca Tužiteljstva Grahama Blewitta…
Bilo kako bilo, mediji su tada punim plućima ponovo reaktualizirali slučaj “backpacker murderera”, kako Milata već ustaljeno nazivaju, a ta medijska histerija ionako je od samoga početka najvjerniji sljedbenik zapravo surove priče u 20-milijunskoj zemlji u kojoj čak i službene statistike govore da u njoj jedna osoba nestane svakih 15 minuta, što znači da je riječ o 35.000 nestalih svake godine, od kojih se pak na popisu onih kojima se trag izgubio duže od šest mjeseci, nalazi njih čak 1600.
Podsjetimo, Ivana Milata je 1996. – nakon zaključka jedanaesteročlane porote u stastavu od sedam muškaraca i četiri žene – osudio sudac David Hunt, kasnije poznat kao jedan od australskih sudaca Haaškoga suda koji je u početku bio zajednički za Ruandu i bivšu Jugoslaviju. Huntu je Milat bio vjerojatno jedan od posljednjih velikih slučajeva u Australiji, prije no što je dospio u Haag tragom najdugovječnijega zamjenika glavnih haaških tužitelja i glavnoga personalca Tužiteljstva Grahama Blewitta (kasnije, nakon što je ražalovan, bolje rečeno, izbačen iz Den Haaga, tek suca jednoga prekršajnoga suda u Sydneyu), a nakon razdiobe nadležnosti Haaškoga suda posebno za Ruandu, a posebno za bivšu Jugoslaviju, Hunta je dopala Ruanda, što je tek usputni kuriozitet u ovoj priči.
Donoseći presudu – slično kao što se nagađalo u svezi s novim pronađenim kosturom najvjerojatnije ženske osobe u njenoj životnoj dobi od dvadesetak do 35 godina – sudac Hunt je svoje zaključke utemeljio uglavnom na tzv. indikativnoj evidenciji, dakle na posrednim dokazima koji ukazuju na mogućnost da je Milat to mogao učiniti, iako nema stvarnih čvrstih dokaza da tome jest tako.
Jedan od presudnih argumenata bio je način na koji su pronađene žrtve usmrćene: redovito je riječ bila o višestrukim ubodima nožem i višestrukim nabojima iz vatrenoga oružja, te o kombinaciji jednoga i drugoga, uz tragove seksualnoga nasilja počinjena neposredno prije ili nakon smrti. Također, u svim je slučajevima riječ bila o mladim osobama nešto starijima od 20 godina: Britankama Caroline Clarke i Joanne Walters, njemačkom paru Anji Habschied i Gaboru Neugebaueru, Njemici Simone Schmidl, te viktorijskom paru Deborah Everist i Jamesu Gibsonu, a surovi matematički elementi svjedočili su, primjerice, kako su svi pronađeni na bliskom razmaku jedan od drugoga, kako samo dvjema osobama nisu odsječene ruke, kako je Joanne Walters 21 put ubodena nožem u leđa i 14 puta u grudi, kičma joj je sasjeckana nožem uz jedan silovit udarac u vratnu kralježnicu, kako je Caroline Clark ustrijeljena, s maramom zavezanih očiju, sa desetak metara udaljenosti s deset revolverskih metaka, kako je Gaboru Neuegebaueru slomljen vrat i nožem presječena kičma, kako je Anji Habschied odsječena glava.
Ostali dokazi koje je policija iznijela pred porotu i suca Davida Hunta tijekom višemjesečnoga svakodnevnog suđenja bili su tada prilično klimavi: prvi osumnjičeni u istrazi nestanka i ubojstava autostopera, mladi policajac Adam Brooks, na zagonetan način je u svojoj policijskoj postaji u Sydneyu usred istrage počinio samoubojstvo, navodno zbog ljubavnih problema, a crna kožna jakna koja je pripadala nesretnom Nijemcu Gaboru Neuegeubaueru odjednom se iz Brooksova stana pronašla u Milatovoj garaži, analiza DNK-tragova na tijelima i odjeći žrtava pronađenih redovito ritualno piramidalno pokrivenih stablima, granama, grmljem i travom nisu odgovarali ni Milatovom DNK-u niti ikome u njegovoj obitelji, u trenutku ubojstva jednoga autostoperskoga para on se neprijeporno nalazio u kući svoje majke, konačno riječ je o čovječuljku od jedva 170 centimetara koji je teško mogao svladavati osobe veće od sebe, posebno u paru, iako jest volio oružje te posjedovao nekoliko pištolja i pušaka u kalibru kakve su čahure pronađene na mjestu zločina, međutim su njegove zaplijenjene puške nestajale iz dokaznog materijala prije nego što je na njima načinjena ekspertiza, te su – konačno – televizijske kamere čak zabilježile kako policijski službenici iz svojih automobila u Milatovu garažu unose kartonske kutije s predmetima koji su se kasnije koristili kao dokaz protiv Milata jer su tobože pripadali žrtvama. Sve je to pravosudno-policijskom sustavu, dakle, loše išlo, no odjednom se 1994. policiji NSW-a iz Birminghama telefonom javio stanoviti Paul Onions, koji je – uz raspisanu i isplaćenu nagradu od tadašnjih 200.000 AUD – i istražiteljima i pred sudom ispričao priču kako ga je u siječnju 1990. svojim terenskim vozilom Nissan Patrol, kada je kao britanski student na sezonskom radu iz Sydneya namjeravao autostopom otputovati u Milduru u susjednoj državi Victoriji na berbu voća, povezla osoba bujnih brkova koja se predstavila kao Bill, te ga na odvojku s Hume Highwaya u Belanglo State Forest, uz prijetnju pištoljem, opljačkala i pokušala ubiti, no on joj je ipak pobjegao te slučaj još tada prijavio policiji, pa se eto – četiri godine kasnije – prisjetio toga događaja nakon što je u novinama vidio Ivanovu fotografiju. Nažalost, ime Bill odgovaralo je Ivanovu bratu, a ne njemu, dok je sud čak zabranio tabloid “Who Weekly” (tiskan tjedno u 350.000 primjeraka), koji je u to doba na naslovnici objavio fotografiju Ivana Milata, te tako na posredan način sugerirao koga bi trebalo osumnjičiti i posljedično osuditi. Na fotografijama koje je pak policija pokazala Onionsu, on je prepoznao vozilo kao Nissan Patrol, osobu bujnih brkova kao Ivana Milata, te dodao da je riječ o osobi plave kose, visokoj oko 180 cm, da bi se odjednom – kada se pokazalo da je Milat puno niži, da nije plav nego crn, te da u to doba nije imao takve brkove, kao što njegov Nissan Patrol nije imao rezervni kotač na vanjskom stražnjem dijelu auta – zapisnik Onionsova prvotnoga iskaza naglo zagubio i bio sačinjen novi s korigiranim slučajnim pogreškama.
Ivan Milat može se učiniti kao obični australski tupan, kakvih su prigradska velegradska naselja i mala mjesta u brdima, u pustinji i u priobalnoj Australiji prepuna i češće su pravilo nego iznimka koja bi izrodila australsku verziju Hanibala iz The Silence of the Lamb, osim što je obožavao oružje, puške, pištolje, noževe, streljane, harley-davidsone, terenske džipove i načelno bio radoholičar iz obitelji s četrnaestero djece koji se bavio svim i svačim u poslovima s dna društvene ljestvice, od vožnje viljuškara, preko betonirskih poslova na građevinama, sve do čišćenja prometnica sa zvanjem cestara.
Svejedno, čak i uza sumnje da je počinitelj tih brutalnih sadističkih zločina mogao biti i jedan od Ivanove braće, te uza jasno izrečene sumnje samoga suca Davida Hunta kako je u zločinima sudjelovao više osoba jer je teško povjerovati da bi samo jedna osoba fizički mogla sve to izvesti sama te tako postupati u dužem vremenskom razdoblju, Ivan Milat osuđen je na najvišu kaznu koja je ikada izrečena u Australiji, budući da je smrtna kazna u toj zemlji davno ukinuta. Otežavajuću okolnost za Milata predstavljao je uza sve to i policijski nalaz da je 1971. on bio optužen za otmicu dviju djevojaka i za silovanje jedne od njih, makar su i te optužbe tada bile odbačene kao i cijeli slučaj.
Kada se sve zbroji i oduzme, Ivan Milat može se učiniti kao obični australski tupan, kakvih su prigradska velegradska naselja i mala mjesta u brdima, u pustinji i u priobalnoj Australiji prepuna i češće su pravilo nego iznimka koja bi izrodila australsku verziju Hanibala iz The Silence of the Lamb, osim što je obožavao oružje, puške, pištolje, noževe, streljane, harley-davidsone, terenske džipove i načelno bio radoholičar iz obitelji s četrnaestero djece koji se bavio svim i svačim u poslovima s dna društvene ljestvice, od vožnje viljuškara, preko betonirskih poslova na građevinama, sve do čišćenja prometnica sa zvanjem cestara.
No, o njemu su se još prije 22. svibnja 1994., kada ga je uhićivalo čak 50 specijalaca, a kuću mu pretraživalo njih više od 300 i kada je formalno podignuta optužnica, odjednom počeli ispisivati novinski feljtoni, snimati televizijske reportaže, pa čak i pisati debele publicističke knjige.
Već prvoga dana u istražnom zatvoru Maitland Gaol, prebio ga je jedan od tamošnjih silnih momaka, a kada je slijedeće godine, zajedno sa sydneyskim dilerom droge Georgeom Savvasom pokušao pobjeći iz najčuvanijega zatvora u Goulburnu, brzo je uhićen da bi čuvari Savvasa iznenada pronašli obješena u svojoj ćeliji.
Rodio se dva dana poslije Božića, 27. prosinca 1944. kao peto dijete u obitelji Hrvata Stjepana (Stevena) Milata i Irkinje Margaret Elizabeth rođene Piddleson. Njegov otac Stipe Milat rodio se pak 26. prosinca 1902. u Blatu na Korčuli, i to kao jedno od 22 djece u toj siromašnoj zidarsko-zemljoradničkoj obitelji, od kojih je svega četvero preživjelo ranu djetinju dob.
Je li moguće da je riječ tek o priglupom nesretniku koji bi mogao biti tolika dalmatinsko-korčulanska pegula u drugoj emigrantskoj generaciji koji se redovito u krivom trenutku zatekne na krivom mjestu pa ni kriv ni dužan nastrada, iako bi on samo htio, recimo, svirati gitaru na rođendanskim proslavama u svojoj obitelji, rezati Božićnu puricu uza svijeće, kupovati poklone suprugama svoje braće i svojoj vlastitoj supruzi koja ga ipak ne voli već bez najave i obrazloženja podnese zahtjev za razvod, i tome slično?
Rodio se dva dana poslije Božića, 27. prosinca 1944. kao peto dijete u obitelji Hrvata Stjepana (Stevena) Milata i Irkinje Margaret Elizabeth rođene Piddleson. Njegov otac Stipe Milat rodio se pak 26. prosinca 1902. u Blatu na Korčuli, i to kao jedno od 22 djece u toj siromašnoj zidarsko-zemljoradničkoj obitelji, od kojih je svega četvero preživjelo ranu djetinju dob. Već malo po svršetku Prvoga svjetskoga rata, negdje 1920., Stjepan se – na očev nagovor – s bratom Jakovom kao mornar ukrcao na prekoocenaski brod, koji će Jakova odvesti na Novi Zeland, a Stjepana će 1926. dovesti k rođaku u australski Sydney. No, uskoro će postati jednim od brojnih (tzv. dalmatinskih) Hrvata koji će krenuti prema tropskom Queenslandu, odnosno u tamošnje rudnike olova i srebra. Brzo je tamo obolio, olovno zatrovanje od kojega će patiti cijeloga svojega preostaloga života, prisililo ga je na povratak u Sydney. Stjepanova životna priča donekle doista nalikuje Ivanovoj (i obratno), jer tada ionako nerazvijenu Australiju pogađa velika svjetska ekonomska kriza, gdje svaki treći radnik u tada otprilike petomilijunskoj Australiji ostaje bez posla, no ne i Stipan, prvi radoholičar u svojoj obitelji. U to doba, 1934. godine, on je upoznao i Margaret Elizabeth Piddleson, rođenu u Granvillu pokraj Sydneya 13. rujna 1920., u braku Australke i engleskog vojnika iz Prvoga svjetskoga rata koji je radio kao upravitelj u školi Granville Tech, što im je omogućavalo pristojan život u ta teška vremena. Bilo je to kada je Margaret udarila Stjepana vraćajući se biciklom iz katoličke škole Presvetoga Trojstva i – kada se rodila ljubav na prvi pogled. Njoj je tada bilo 14 godina, a njemu 32. Vjenčali su se već 11. studenoga 1936., dakle u njezinoj šesnaestoj, u katoličkoj crkvi u Guildfordu, i preselili u grad Sydney, gdje se on zaposlio kao lučki radnik, u doba kad su se takvi poput njega svakoga dana ranom zorom nacrtavali u redovima za posao istovarivanja tereta ili bilo kakav drugi, živeći od danas do sutra, da bi uskoro odselili iz Sydneya Canley Valley gdje tada nije bilo ni struje, ni vode, ni ceste, odakle je pak putovao u grad, ovoga puta radeći na izgradnji tramvajske pruge do četvrti Liverpool. S izbijanjem Drugoga svjetskoga rata 1939., britanske kolonijalne vlasti u Australiji počele su obnavljati konc-logore uspostavljene još u Prvomu svjetskom ratu za Nijemce i građane Austro-Ugarske tj. za doseljenike koji su pripadali “neprijateljskim nacijama”, što je u ovom slučaju od 1939. vrijedilo uglavnom za građane Njemačke, Austrije, Italije i Japana, pa se Stjepan sjetio da je on ipak dalmatinski Hrvat (tj. građanin Kraljevine Jugoslavije), te izbjegao sudbinu upućivanja u izolaciju kakva je zapala na tisuće drugih etnički sličnih njemu. U listopadu 1939. rodilo se njihovo prvo dijete, kći Olga. Točno godinu dana kasnije rodio se sin Alexander, dok je Stjepan još uvijek radio kao željeznički radnik, preselivši još jednom na novo područje u Bossley Park. U veljači 1942. rodio im se sin Boris Stanley. Stipan je uskoro službeno promijenio ime u Steven, dobio posao metalskoga radnika u dvjestotinjak kilometara udaljenom Newcastleu te je potom tamo preselila cijela obitelj, a tamo se rodilo i njihovo četvrto dijete, kći Mary. No, kako je mala Mary vrlo rano počela patiti od astme zbog tvorničkog smoga u Newcastleu, obitelj se ponovo vratila u Bossley Park u Sydneyu, u neposredno susjedstvo povrtlarske farme Margaretinih roditelja. Tamo se krajem prosinca 1944. rodio i Ivan Robert Marko Milat. Njegov brat William Alan (Bill) rodio se 1947., pa Michael Gordon 1948., Walter (Vlado, Wally) Francis 1952., zatim Margaret Maria 1955., te Richard James 1956. i David John 1958. kada je Stjepanu-Stevenu bilo čak 56 godina. Nabrojeno je ovdje jedanaestero djece, no Milatovi biografi redovito tvrde da ih je bilo čak četrnaestero, iz čega bi se moglo zaključiti da je ostalo troje umrlo u dječjoj dobi. Kako su se cijeloga života zapravo držali na okupu, tako su i njihove nove kuće sagrađene blizu jedna drugoj, na obiteljskom imanju, pa su policijski specijalci u potrazi za dokazima o ubojstvima autostopera redovito pretraživali svaku od njih.
Nakon osude, Ivan Milat se u više navrata žalio sudskim instancama, no redovito se pozivajući tek na povredu procedure, te objašnjavajući kako ionako nije na njemu da dokazuje nevinost prije no što policija i Državno odvjetništvo dokažu njegovu krivicu, no isto tako, njegovi su prigovori redovito odbacivani.
Dvadesetšestoga siječnja 2009., kao i mnogo puta kasnije, Milat je opet dospio na naslovne stranice i udarne rtv-vijesti u Australiji: u svojoj je samici, u zatvoru maksimalne sigurnosti u Goulburnu, plastičnim nožem odrezao vlastiti mali prst, zamotao ga i adresirao na predsjednika Vrhovnoga suda Roberta Frencha u Canberri (usput: jednoga od sudaca koji će kasnije odlučivati o zahtjevu Republike Hrvatske za izručenje Dragana Vasiljkovića tj. Daniela Sneddena tj. Kapetana Dragana zbog ratnih zločina na području tzv. Republike Srpske Krajine 1991-1993.), demonstrativno tvrdeći kako je to jedino što mu je preostalo u toj pravnoj bitci, dugačkoj desetljećima.
U šesterostraničnom pismu čije je dijelove tada objavio The Sun Herald, Milat je prosvjedovao zbog odbacivanja prava na žalbu na svim instancama sve do Vrhovnog suda, napominjući kako dopis piše iz “mračne betonske pećine”. Navodeći kako, bez odgovora, već duže vrijeme upućuje pisma i prilaže žalbe institucijama poput Vrhovnog suda, Visokoga suda u NSW-u, Institutu za kontrolu DNK-nalaza, uredu državnoga odvjetnika, Nezavisnom vijeću za borbu protiv korupcije, itd., posebno se usredotočio na dvije točke: prvo, da DNK-nalazi na posmrtnim ostacima ne odgovaraju ni njegovu DNK-u niti ikomu u njegovoj obitelji, i drugo, da ga je policija optužila kao jedinoga vinovnika zločina, dok je sudac Hunt u obrazloženju presude nedvojbeno utvrdio da je u svim slučajevima ubojstava i mrcvarenja autostopera sudjelovala “skupina ili najmanje dvije osobe”, te je tako – nelogično – osudio njega samoga.
I Ivanov brat Bill potom je izjavio kako obitelj raspolaže čak i pismenom potvrdom da je “policija izuzela dva različita DNK-nalaza s mjesta zločina ali da nijedan od njih ne odgovara niti pripada ijednomu od članova obitelji Milat”.
Dosljedno, sam Ivan Milat, svoje je pismo zaključio riječima: “Policija tvrdi da svaki onaj koji se žali zapravo negira njihov autoritet i da su svi takvi postupci poduzeti u želji da se nad njima uspostavi kontrola. A što je s pet osoba koje su tijekom posljednje dvije godine osobođene nakon što su u zatvoru provele više od osam godina zbog zločina koje nisu počinile? Oni nisu nijekali njihov autoritet, već su samo iznosili činjenice o svojoj nevinosti”. Uz to je dodao da, ako ništa drugo, makar u slučaju ubojstva jednoga autostoperskoga para postoje nepobitni dokazi da se on u to doba nalazio u kući svoje majke. Međutim, načelnik zatvorske službe u NSW-u Ron Woodham kazao je kako je to Milatovo pismo zapravo sramotno, jer on prema svojim žrtvama nije pokazivao nimalo milosti: “On je ostario, oslabio i izgubio dodir sa stvarnošću. Nalazi se na pravom mjestu, a tamo će i ostati.”
Međutim, kako se čini čini, Ivan je Milat evo sad sve njih nadmudrio: uz pomoć neizlječiva raka istrgnuo im se iz tupih kolonijalnih pandži i pobjegao među duhove svemirskih poganskih korčulanskih gusara gdje mu, uostalom, i jest mjesto.