Vlast bi rado u regulama izjednačila izbore i referendume, o čemu se već prethodno referirala, pa će svaka inicijativa biti zagušena već u zamisli, izgubljena u moru propisa i financijskih doskočica. Riječ je o igrifikaciji, kako bi rekla ministrica obrazovanja, jer se blesavija riječ ne može pronaći. Neki koji dulje pamte, kao Zlatko Hasanbegović, tvrde da je prijedlog zakona o referendumu ova Vlast prepisala od one Vlasti. Nije važno, tu ionako nema lijevo ni desno, nego jesmo li ili nismo (na vlasti).
Tko će liječiti oboljele od raka, ako se naši liječnici raziđu kao rakova djeca po Europama?
Zima traje, hladnoće umjerene, neumjerena kiša pokvarila festu Sv. Vlaha, danju se temperature ne spuštaju ispod ništice za razliku od nekih dijelova Sjeverne Amerike gdje je minus pedeset, pa ako potraje onda će iz Sjeverne ljudi migrirati u Južnu i skakati preko zida. U Hrvatskoj je i politička situacija umjerena, za razliku od prošlih bojovnih tjedana, nema svinjske kuge, ali ima svinjske gripe, nema referenduma ni dovoljno liječnika pa nas uskoro čeka stanje s početka 17. stoljeća kada su u središnjoj Hrvatskoj bila samo dva medicusa. Sada nam je organizirati brze večernje tečajeve za ranarnike i otvarati franjevačke ljekarne jer su ove koje imamo drsko skupe, vratiti se pijavicama i puštanju krvi. A tko će liječiti oboljele od raka, ako se naši liječnici raziđu kao rakova djeca po Europama?
Glede referenduma, Vlast bi rado u regulama izjednačila izbore i referendume, o čemu se već prethodno referirala, pa će svaka inicijativa biti zagušena već u zamisli, izgubljena u moru propisa i financijskih doskočica. Riječ je o igrifikaciji, kako bi rekla ministrica obrazovanja, jer se blesavija riječ ne može pronaći. Neki koji dulje pamte, kao Zlatko Hasanbegović, tvrde da je prijedlog zakona o referendumu ova Vlast prepisala od one Vlasti. Nije važno, tu ionako nema lijevo ni desno, nego jesmo li ili nismo (na vlasti). Ako smo na vlasti, treba otežati referendume, ako smo u oporbi zazivati ih radosno i raskriljenih ruku, sve do dolaska na vlast. Stvari su uvijek vrlo jednostavne, ako ih znate jednostavno izreći. Stvari se kompliciraju ako nemate širu sliku, štono riječ, pa Vlast sada panično analizira što joj je donijela (odnijela) puzavica Istanbulska ili Marakeš, koliko će više keša biti potrebno da se odmrznu stanovite antipatije ionako smrznutih Amera, jer oni nemaju sluha za deklaracije i konvencije koje bi im mogle škoditi, kao što ni međunarodne ad hoc sudove poput haaškoga nikada nisu prihvatile za svoje građane.
No, vraćam se na referendum(e). Moj je savjet, premda me nitko za savjet ne pita da:
- Broj glasova potrebnih za raspisivanje referenduma treba biti pet milijuna. Ako nema toliko ljudi u Hrvatskoj, mogu se za tu priliku uvoziti iz inozemstva, tako će upoznati Hrvatsku i možda ostati kao liječnici, konobari i slično.
- Svaki potpisnik mora se znati potpisati, i to krasopisom, da poslije ne bude zabune, mora upisati svoj OIB, adresu, telefon, mail, ime majke i oca, bake i djeda te je li kažnjavan za krivo parkiranje, od kakvih bolesti boluje, je li kada sudjelovao na prosvjedima i kojima i protiv koga, je li mu djed bio u partizanima, domobranima ili ustašama, što misli o populistima, biciklistima i razvrstavanju otpada, koje filmove i serije gleda, koje knjige čita i zašto. Svi ti podatci idu izravno na Vrhovni sud, koji ih analizira.
- Financijeri narodnog referenduma moraju priložiti porezne kartice, dostaviti potvrde o porijeklu imovine, o stanju na račun u bankama i navesti u kojim bankama, te kako im se zove osobna bankarica, je li udana i nosi li štikle, imaju li veze s mafijom i slično.
- Potpisivanje i davanje rečenih podataka treba se odvijati u strogo kontroliranim uvjetima, potpisnike snimati nadzornim kamerama i po potrebi uzimati otiske prstiju i broj cipela, a uvesti i DNK analizu te poslati policiji, Dorhu i soji. Nema više štandova, sve se odvija u državnim prostorijama, pa nije referendum sajam s kuhanim vinom i kobasicama.
- I najvažnije: treba odrediti rok u kojemu se prikupljaju potpisi – od 12.30 sati do 12.45 , 30. veljače.
- Dobro, tu ću stati jer me ionako nitko (više) ne sluša. Bio sam dobar samo kada se na prijelazu osamdesetih u devedesete mogla izgubiti glava, sada je situacija ipak ležernija, pa se može izgubiti samo savjest. A komu je još do toga stalo?
Prelazim na izbore, europske i predsjedničke, koji su manje složeni od referenduma. Ljevica se ujedinjuje i podebljava amsterdamsku, a jedini će rezultat biti nekoliko vijećnika hrvatske ljevice u gradskoj skupštini grada Amsterdama. SDP se još nećka, on bi sam na euroizbore bez frontmena na mobilnoj listi koju će narod ionako slistiti, ako uopće izađe na izbore (narod) jer ako je na prve izbore za hrvatske članove Europskog parlamenta još ponešto izlazio, u međuvremenu mu se rasvijetlilo odnosno smračilo pa ako izađe trideset pet posto bit će to velik postotak. I sada recite da nisam optimist. Na predsjedničke izbore izaći će osim kandidata još i nešto više od pedeset posto građana, seljaka i feudalaca, a birat će između Kolinde, Zorana, Dalije i Ivice (Todorića), te još petnaestak njih koji će se u međuvremenu pojaviti da im se ime pročuje među susjedima ili u lokalnoj birtiji. Zoran je inače onaj Milanović koji se proslavio na razne načine, pogotovu proglašenjem Pelješkoga mosta nepotrebnim projektom, dočim se popeo do premijerskoga stolca. Tako smo zahvaljujući njemu i njegovima izgubili mnogo godina i mi i Kinezi koji sada zabijaju pilote tako brzo, snažno i duboko da im donji kraj izlazi negdje u okolici Pekinga.
Pleter je ključni pojam Antolčićeva slikarstva, posavski, hrvatski pleter
Mogu reći da sam u životu ponekad sretao i dobre ljude, ali i ti, rijetki, imali su uvijek poneku sjenu. Ne i Ivica Antolčić koji je bez ikakve sumnje došao u raj odmah nakon smrti svršetkom ovoga siječnja. Mršav, s velikim brkom i francuskom kapom, živim očima koje su iskrile od radosti i dobrote, širio je oko sebe nepojmljivu blagost. Nikada, velim, to nisam doživio. Od svoje umjetnosti nije radio veliku priču, premda su mu najbolji likovni kritičari već tada pjevali ode, pisali ono što spada u najveće pohvale – da njegovim grafikama, njegovim ilustracijama nije potreban potpis, da čovjek, čim vidi sliku, kaže: Antolčić.
Mnogi su ljudi poumirali od Božića do danas, među njima i umjetnici čija smo djela voljeli. Tolike smrti da pogrebnici rade prekovremeno, a sprovodi na Mirogoju odvijaju se od ranoga jutra. Sprovod Ivice Antočića, čija smrt nije izazvala pozornost javne televizije koja njeguje kulturu s nogu, bio je u deset ujutro, što nije spriječilo mnoge da mu dođu odati posljednju počast, a stigao je i pun autobus iz Siska. Jer, Antolčić je djetinjstvo i prvu mladost proveo u Komarevu, predgrađu Siska (gdje je u Domovinskom ratu bila prva crta, a Antolčićeva kuća oštećena, ne i do kraja razorena). Dječak Ivica, rođen 1928., prvi je poticaj dobio gledajući kako putujući slikar malja na platnu seoske kuće. Kada je imao dvanaest, počeo je rat u Europi, kada je imao sedamnaest našao se u četveroredima, na Križnom putu, čudom preživio premda su ga uhitili i kada se vratio u Komarevo, te opet čudom pošteđen. Godinu dana poslije ubili su komunisti njegova oca zajedno s još petoricom članova Hrvatske seljačke stranke, pogubili ga na šljunčari. Ivica je otišao u Zagreb, u školu za primijenjenu umjetnost, a zatim je cijeli radni vijek proveo u HNK – maske, kiparski, scenografski radovi, ali i plakati za predstave koji su se pamtili i kada su predstave zaboravljene, što su spomenuli nadahnuti govornici na sprovodu. No, iznad svega Antolčić bijaše ilustrator velikoga formata, bezbroj puta nagrađivan od Zagreba do Pekinga, zaslužan što su knjige, po svemu možda prosječne, s njegovim ilustracijama najednom izgledale sjajno, uzbudljivo, dojmljivo.
Tako je bilo i s “Petricom Kerempuhom”. Moj tekst nije bio ni po čemu posebno dobar, solidan, isprva sam prepričavao one zgode koje je još 1834. zapisao varaždinski župnik Jakob Lovrenčić, poslije sam ih sam smišljao i vodio Petricu sve do 19. stoljeća. Nastale su tako četiri knjige, u stvari četiri velike, fascinantne slikovnice, zahvaljujući Antolčiću koji nije bio samo suautor ni samo ilustrator, nego je čudesnim slikama preko polovice stranica učinio od toga projekta djelo za pamćenje, zadivio čitatelje i kritičare, a publika zahtijevala nove “nastavke”. Pa ako je u prvoj knjizi bio izvrstan, sa svakom sljedećom nadmašivao je samoga sebe. “Atelier” mu bijaše u Vlaškoj, skučeni zastakljeni golubinjak gdje je stvarao, a i godinama živio, dok se nije preselio u Savsku, blizu “Straže”, u barake koje su napustili poplavljeni iz šezdesetih. Mogu reći da sam u životu ponekad sretao i dobre ljude, ali i ti, rijetki, imali su uvijek poneku sjenu. Ne i Ivica Antolčić koji je bez ikakve sumnje došao u raj odmah nakon smrti svršetkom ovoga siječnja. Mršav, s velikim brkom i francuskom kapom, živim očima koje su iskrile od radosti i dobrote, širio je oko sebe nepojmljivu blagost. Nikada, velim, to nisam doživio. Od svoje umjetnosti nije radio veliku priču, premda su mu najbolji likovni kritičari već tada pjevali ode, pisali ono što spada u najveće pohvale – da njegovim grafikama, njegovim ilustracijama nije potreban potpis, da čovjek, čim vidi sliku, kaže: Antolčić.
Teško bi bilo prepričati, a svakako treba tiskati govor akademika Bratulića na sprovodu, esej u stvari više no izvrstan, u kojemu je podsjetio da su domorodci posavski svoje kuće nazivali korabljama, a Antolčićev opus usporedio s Noinom korabljom. I uistinu, u tu korablju je slikar ukrcao sve što se našlo iz životinjskoga i biljnoga svijeta, i ljude naravno i stvari kojima su se okružili, pletenim košarama i plotovima pletenim od pruća, glinenim posudama koje stavljahu i na ogradu, bačvama i krčazima, pod nebom kojim lete ptice i ljudi u fantazmagoričnim slikama, čuje se kukurijekanje pijetla i promiču patke dvorištem. Pleter je ključni pojam Antolčićeva slikarstva, posavski, hrvatski pleter. Njegova mašta nije imala granica. U kući u kojoj živim, prvo što (rijetkim) posjetiteljima pada u oči jest velika grafika Ivice Antolčića u zastakljenom predsoblju: tri nasmijane žuto obojene gracije na bijeloj pozadini, toliko različite od pompejanskih, Botticellijevih ili Kraljevićevih, vedre i ljubazne ljepotice koje točno odgovaraju definiciji harita koje šire druževnost i marljivost, nastoje uljepšati život ljudski. Baš takav je bio i Ivica Antolčić, kazališni čovjek, vrhunski umjetnik. Uostalom, jedna od tri gracije je Talija.
Noć muzeja u čakovečkom starom gradu, u utvrdi Zrinskih
U ovogodišnjoj Noći muzeja predstavlja se i moja knjiga “Samo sreća, ništa drugo”, romansirani životopis najveće političke ličnosti hrvatskog (i mađarskog) sedamnaestog stoljeća. Predstavlja ju čakovečki univerzalni umjetnik i kulturni poticatelj (pisac odlične knjige “Moje drago serce”) Zlatko Bacinger i književni kritičar Damir Pešorda. Drugo je to i zadnje predstavljanje knjige o Nikoli Zrinskom VII., ovaj put in situ, štono riječ, pod boltama koje nose sjećanje na nositelja hrvatske državnosti u svojem vremenu, spomen Nikoli Zrinskom Čakovečkom, praunuku Nikole Šubića Zrinskog, čovjeku velike erudicije, vlasniku čuvene knjižnice, pjesniku, ratniku i trgovcu bivolima, da. A da nije bilo one nesreće ili “nesreće” s veprom, cijela je hrvatska povijest mogla poći drugim tijekom. I mađarska.
Muzeji po cijeloj Hrvatskoj prepuni, što im se ne događa često, mladi, stari i srednji posjetitelji, za Noć posebno pripremljene izložbe i događaji. Noć muzeja jedno je od malobrojnih iznašašća koja na svjetlost dana izmamljuju povijest.
Muzej Međimurja je u čakovečkom starom gradu, u utvrdi Zrinskih. Fortifikacije se (napokon) restauriraju, navodno je iz eufondova stiglo nekoliko desetaka milijuna. A kako je nedavno obilježena stota godina povratka Međimurja u Hrvatsku, i tom je znamenitom događaju posvećena izložba – danima kada su odvažni ljudi protjerali mađarsku vojsku, a među njima bijaše potonji sjajni slikar i karikaturist Ivo Režek od kojega sam i saznao detalje u jednom razgovoru sredinom sedamdesetih prošloga stoljeća. U ovogodišnjoj Noći muzeja u Čakovcu jedan drugi Režek, Danijel, poklanja Muzeju Međimurja svoju zbirku bikova koju se skupljao godinama, a predstavlja se i moja knjiga “Samo sreća, ništa drugo”, romansirani životopis najveće političke ličnosti hrvatskog (i mađarskog) sedamnaestog stoljeća. Predstavlja ju čakovečki univerzalni umjetnik i kulturni poticatelj (pisac odlične knjige “Moje drago serce”) Zlatko Bacinger i književni kritičar Damir Pešorda.
Drugo je to i zadnje predstavljanje knjige o Nikoli Zrinskom VII., ovaj put in situ, štono riječ, pod boltama koje nose sjećanje na nositelja hrvatske državnosti u svojem vremenu, spomen Nikoli Zrinskom Čakovečkom, praunuku Nikole Šubića Zrinskog, čovjeku velike erudicije, vlasniku čuvene knjižnice, pjesniku, ratniku i trgovcu bivolima, da. A da nije bilo one nesreće ili “nesreće” s veprom, cijela je hrvatska povijest mogla poći drugim tijekom. I mađarska. Hrvati i Mađari stoljećima su živjeli više-manje u slozi pod krunom Sv. Stjepana, bila je to uspješna firma kao Ina-Mol recimo, a u doba Nikole VII. imali su i te kako zajednički interese – da otjeraju Turke koji su zaposjeli velik dio Mađarske, a Slavoniju i Hrvatsku do crte Karlobag-Karlovac-Virovitica. I da to učine, Hrvati i Mađari, bez pomoći Habsburgovaca, to jest ubiju dvije muhe jednim udarcem te se oslobode i Beča i Istanbula. Bez ikakve sumnje, kažu to i svi povijesni izvori, vođom su držali hrvatskoga bana Nikolu Zrinskog VII. i u njega polagali velike nade. Oduvijek mi je bilo zagonetno zašto Nikola VII. nije više prisutan u hrvatskoj svijesti, tek bi spomen na vepra malo podsjetio zaboravljive, a u kolektivnoj memoriji ostao je hrabri njegov brat Petar koji je pobunu izveo podosta nepromišljeno i zaglavio zajedno s Franom Krstom Frankopanom.
Dvor u Čakovcu bio je dvor potkralja, po svemu kraljevski, u ovogradnja palaču u stanje iz vremena Zrinskih, nemoguća je misija, ali štošta se sačuvanog u bedemima i pod njima (uz njih) može učvrstiti i rekonstruirati, a radovi su počeli, kao i na ideji o Spomen-parku.
Kako je izgledao Nikola VII. možete vidjeti na Wikipediji ako nigdje drugdje, snažan čovjek markantne fizionomije, lijepih crta lica. Na pročelju uz Gradsku kavanu u Čakovcu velika slika grada iz doba Zrinskih i portreti najslavnijih izdanaka te loze. Na žalost (moram reći) portret ispod kojega piše Nikola Zrinski VII. nije portret toga bana i to bi trebalo ispraviti. A kaj se može, događa se. Tako je separat o Nikoli Sigetskom nedavno najavljivan slikom Nikole Čakovečkog, sve dok netko nije opazio. Nego, Gradska kavana u Čakovcu ima dugu i lijepu povijest pod imenom kavane “Royal” čiji je vlasnik bio Geza Legenstein, Židov koji je između dva rata ostavio trag i u športu, tenisač i stolnotenisač kao i njegova žena Elizabeta, a otkrio je talent Franje Punčeca koji je zajedno s Paladom u svoje doba bio nešto kao Ćilić i Ćorić danas. Zanimljivo je da Gezu i ženu nisu dirali u vrijeme Drugoga svjetskog rata, sve do potkraj 1944. kada su odvedeni u logor u Mađarskoj, i preživjeli. Stradala je samo kavana “Royal”, ali od ruke “saveznika” koji su ju bombardirali te iste 1944.
Kada sam potkraj pedesetih često bivao u zagrebačkoj “Komediji”, slušao i gledao subretu Lili Čaki, nisam znao ni tada a saznao sam tek neki dan, da je Lili kći gazde Geze Legensteina, a “Čaki” je umjetnički pseudonim, po Čakovcu, naravno. Tako, eto, zahvaljujući i Noći muzeja čovjek svašta sazna, a poslije vidim u izvorima da je Lili Čaki u poznim godinama još jednom posjetila Čakovec, u dirljivom susretu – u Gradskoj kavani, bivšem “Royalu”, možda i budućem, zašto ne?