I tako se mi, eto, bavimo manjinama, a nešto manje hrvatskim narodom koji naglo brojčano kopni i vrlo je razočaran pa odlazi trbuhom za kruhom ili tek zato što mu se sve više gadi licemjerna politika vlasti, pa i novi kult ličnosti (“Ja mogu što hoću”). Kao i činjenica da političari bilo koje opcije imaju enormne zalihe novca, dotično da je stvorena bogatunska elita političara opće prakse, uz gospodarski pandan i kapital kojemu se često ne zna porijeklo. Oni se ne iseljavaju, naravno, a tko će ih zaposliti?
Ljeto ide dalje, ali posustaje. Covid se, naprotiv, nešto razmahao i odlučio pokvariti nam posezonu, kada mu već nije uspjelo uništiti turističku sezonu. Tzv. mjere malo se zaoštravaju, posebno glede svadba i pokopa. U najcrnjoj verziji uskoro će za vjenčanja biti propisano da može sudjelovati (uz svećenika) samo mlada ili samo mladoženja, već kako se dogovore. Glede pokopa ostaje uputstvo o vrlo malo ljudi, s tim da je obvezna samo nazočnost pokojnika. O školama se najviše raspravljalo i na kraju zaključilo da su djeca uglavnom imuna na koronu, što je dosta diskutabilno, pa će đaci ipak u fizičku školu ako roditelji skucaju oko pet tisuća kuna za udžbenike. Ako imaju troje djece, to je petnaest tisuća za više razrede. Prilog demografskoj situaciji: najbolje je ipak imati samo jedno dijete, a još bolje ni jedno.
Usprkos teškoćama neki su ljetni festivali ipak održani, dubrovački, splitski itd., a pulski filmski malo pomaknut prema rujnu. Koronom (na žalost ili na sreću) posve zamrla riječka prijestolnica kulture pripremila je izložbu “Fiume fantastika”, izbjegavajući kao i do sada bilo kakve hrvatske nazive bilo čega, pa i grada Rijeke. Bilo je to vidljivo i u nesretnom svojedobnom otvorenju nazvanom Opera industriale, otvorenju koje je zgrozilo kulturnu javnost, ali su mediji imali uputstva da hvale i slave tu besmislenu i dosadnu predstavu.
Za tri glasa SDSS-a u Hrvatskom državnom saboru, dopušteno mu je ama baš sve, pa i nedavno upletanje u beznačajan vukovarski incident koji je na konferenciji za medije patničkim izrazom lica podignuo na razinu užasnih međuetničkih sukoba… Ne znajući ni ja što se zbilo, iz dramatične konferencije naslutio sam da je neka skupina velikohrvatskih agresora odvela na Ovčaru nekoliko stotina vukovarskih Srba, kadli se ispostavilo da nije tako.
Znači: Fiume. Još malo pa ćemo na ulazu u Rijeku čitati natpis Fiume-Rijeka, ili ipak blaže Rijeka-Fiume, što se uklapa u tendenciju talijanizacije već viđene u Pula-Pola, ili uskoro Pola-Pula. Predlažem i da se piše Zagreb-Agram. Sve samo da nije samo hrvatski. Vukovar bi ostao Vukovar (nekad davno Vukovo), ali bi za uzvrat bio pisan latinicom i ćirilicom ako tako odluči Pupovac, koji sada slobodno može raditi što hoće, maknuti što hoće i koga hoće, a Vukovar mu je posebno pri srcu. Za tri glasa SDSS-a u Hrvatskom državnom saboru, dopušteno mu je ama baš sve, pa i nedavno upletanje u beznačajan vukovarski incident koji je na konferenciji za medije patničkim izrazom lica podignuo na razinu užasnih međuetničkih sukoba.
Vrlo je zanimljivo kako je slučaj prezentiran. Isprva nismo bili obaviješteni o tome što se dogodilo, vidjeli smo samo pupovački nastup uz velik broj kamera koje dotrče čim on fućne. Ne znajući ni ja što se zbilo, iz dramatične konferencije naslutio sam da je neka skupina velikohrvatskih agresora odvela na Ovčaru nekoliko stotina vukovarskih Srba, kadli se ispostavilo da nije tako. No, Pupovac je zaprijetio da će stalno navraćati u Vukovar, a možda ondje i ostati kao samozvani šerif, te se obračunavati sa svim što mu nije drago kod O. K. korala. I tu smo se približili biti: ima li Vukovar gradonačelnika, ima li policijsku postaju i šefa policije, ima li Hrvatska ministra unutarnjih poslova itd. Ako nema, onda Pupovac mora uvoditi red i mir u Vukovaru. Najbolje je da udari stožer iliti štab na vrhu Vodotornja koji je pred dovršetkom (obnove) i od tamo prati dalekozorom što se događa. (Usput: četnik Vučić pozorno prati i izjavljuje da takvih incidenata u Srbiji nema, nema čak ni potrage za “nestalim, Hrvatima da ne bi izbili međuetnički sukobi.)
I tako se mi, eto, bavimo manjinama, a nešto manje hrvatskim narodom koji naglo brojčano kopni i vrlo je razočaran pa odlazi trbuhom za kruhom ili tek zato što mu se sve više gadi licemjerna politika vlasti, pa i novi kult ličnosti (“Ja mogu što hoću”). Kao i činjenica da političari bilo koje opcije imaju enormne zalihe novca, dotično da je stvorena bogatunska elita političara opće prakse, uz gospodarski pandan i kapital kojemu se često ne zna porijeklo. Oni se ne iseljavaju, naravno, a tko će ih zaposliti?
Medvedu ne pakirati
Tomo Medved svakako nije sudjelovao u dogovorima Plenković-Pupovac koji se odigravaju u četiri oka, ali je na njegova leđa natovareno da bude izloženi predstavnik “hrvatske strane”. Sad, je li bio oduševljen tom zadaćom ili je tek, onako vojnički, obavio što mu je rečeno, prije svega treba njega pitati jer je možda taj čestit čovjek osobno uvjeren da je postao protagonistom takozvanog civilizacijskog iskoraka, što obilježavanje civilnih žrtava, pa i s druge strane, svakako jest, ali se od toga ne radi predstava u režiji SDSS-a.
Gornju rečenicu napisao sam u ovoj rubrici, Hrvatskim kronikama, prije petnaestak dana i više, svjestan da će krenuti napadi na Tomu Medveda, ministra branitelja. Njemu trnu zubi, makar nije jeo grožđe, našao se na vjetrometini. A kako je sve počelo? Idemo kronološki, kako i treba: Plenković je izabrao za koalicijskog partnera SDSS, premda je imao velik izbor čestitih hrvatskih stranaka, ali ih nije htio (“Ja mogu što hoću”) pa je izabrao pupovčane jer su oni zbog nečega jako važni i njemu, ali i Hrvatskoj u cjelini, a zašto su tako važni nikada nismo saznali. Jesmo li im nešto dužni? Idemo dalje: odabirom SDSS-a, uz ostale manjine u Saboru, Plenković je svjesno ušao u rizik što ga donosi tanka većina, a moglo se drukčije. Pa kad je tu već SDSS i od njega zavisi saborska većina, onda je valjda jasno da je otvoren put zahtjevima koji se već ostvaruju, a zovu se iskoracima.
Sve bi se to još nekako moglo podnijeti da u samom startu nije učinjena teška politička pogreška. Spominjanje Grubora već u najavi proslave Oluje, “stavljanje u istu rečenicu” kako reče jedan komentator, rasrdilo je hrvatski narod, uključujući i branitelje, naravno. To više, što izolirani gruborski slučaj nije imao veze s Olujom, ni izravno niti se vremenski preklapaju. Ali je ove godine na najnesretniji mogući način bacio sjenu na proslavu pobjedničke Oluje.
Da se pričekalo s najavom komemoracije za šest osoba u Gruborima, kao što je trebalo, ne bi bilo tolikih problema. (U međuvremenu je brojka narasla prvo na šesnaest, a zatim na dvadeset i četiri, zahvaćajući “okolicu”, što prije nitko nije spominjao. Sljedeće godine bit će vjerojatno 240, kako to već ide sudeći po povijesnom iskustvu.) Rečena politička pogreška velikoga kalibra izazvala je podjele u hrvatskom narodu, većini se takvo drsko miješanje dvaju neusporedivih događaja nije sviđalo, ali bilo je i onih koji su podlegli uvjeravanjima o iskoracima, humanizmu i renesansi, makar ni njima usporednost nije sjela.
Tomo Medved svakako nije sudjelovao u dogovorima Plenković-Pupovac koji se odigravaju u četiri oka, ali je na njegova leđa natovareno da bude izloženi predstavnik “hrvatske strane”. Sad, je li bio oduševljen tom zadaćom ili je tek, onako vojnički, obavio što mu je rečeno, prije svega treba njega pitati jer je možda taj čestit čovjek osobno uvjeren da je postao protagonistom takozvanog civilizacijskog iskoraka, što obilježavanje civilnih žrtava, pa i s druge strane, svakako jest, ali se od toga ne radi predstava u režiji SDSS-a.
Kako bilo, Tomo Medved čiji je ratni i poratni životopis poznat, nije zaslužio da se na njemu lome koplja. Dobro ga poznajem, tako poštenog i skromnog čovjeka rijetko se susreće, da ne govorimo o ratnom putu kojim se sadašnji vrhovi vlasti ne mogu podičiti, naprotiv. Susretali smo se početkom stoljeća u raznim prilikama, pa i u istim krugovima nezadovoljnih kako se stvari kreću, viđali smo se i u čuvenom šatoru. Već je tada bio ministar branitelja, u sjeni. I zato s izrazitom nelagodom pratim što mu se sada događa, bez obzira na to što kao javna osoba i dužnosnik mora biti spreman podnijeti i satirične ubode, ma otkud dolazili. Mogu shvatiti i revolt Tigrova čiji je (jedan od) zapovjednika bio, kao i srdžbu generala Josipa Lucića, zapovjednika Prve gardijske, odnosno Tigrova u najtežim mjesecima 1991., ali i generali su pretjerali s izrazima poput “moralnih nakaza”. Uzvik “Ne damo Tomu” deplasiran je, jer Medveda nitko ne poziva na ostavku ili slično. Nakon povlačenja Krstičevića, ostaje jedini od starih ratnika. A što nosi budućnost, vidjet ćemo. Možda budete iznenađeni. (Još nešto: na leđa Tome Medveda palo je i otkopavanje grobišta komunističkih žrtava, što treba cijeniti.)
Ante Glibota
Proljećar Glibota nije doživio pedesetu obljetnicu Hrvatskoga proljeća, umro je ove proklete godine od zaraze.
Vrlo slab odjek imala je u medijima vijest o smrti Ante Glibote. Oni koji (još) nešto znaju o gibanjima svršetkom šezdesetih prošloga stoljeća, znaju i koliko je golem bio doprinos Ante Glibote koji je s Markom Veselicom pokrenuo Hrvatski gospodarski glasnik i otvarao krucijalna pitanja o gospodarskom, političkom i nacionalnom položaju Hrvata i Hrvatske, u vremenu “reformskoga razdoblja”. Ono što je “Hrvatski tjednik” značio u kulturnom (i naravno političkom) smislu, gospodarski je glasnik usporedo promicao na ekonomskom polju, na kojemu su uostalom najbolje cvali otrovni cvjetovi srpske hegemonije.
Nakon sloma Proljeća završio je na robiji, a čim je izašao iz zatvora emigrirao u Pariz, gdje počinje njegova preobrazba iz ekonomista u povjesničara umjetnosti. Nakon studija otvara umjetničku galeriju, postaje štoviše ravnateljem Paris Art Centra, a u svijetu postaje poznatim kao jedan od kreatora umjetničkoga programa Olimpijade u Seulu. Autor je pet stotina međunarodnih izložaba, objavio više od dvjesto knjiga. Definitivno je ustoličen kao velikan u svom području autorskom izložbom “150 godina čikaške arhitekture”, koju “Le Mond” proglašava najboljom od najboljih glede 20. stoljeća. Jedan od onih koji su tako nedostajali Hrvatskoj u teškim vremenima šutnje, blizak Franji Tuđmanu, organizirao je veliki prosvjed u Maastrichtu 1991. u korist Hrvatske. Proljećar Glibota nije doživio pedesetu obljetnicu Hrvatskoga proljeća, umro je ove proklete godine od zaraze.