Shirley Stedul – Ja nisam plakala od radosti, iako sam bila radosna. Plakala sam zato što su mi mislima prolazile tisuće slika iz Nikolina i moga života, slike tolikih hrabrih ljudi, uz koje smo se borili kako smo god znali za naš hrvatski narod (Shirley je Škotkinja rođenjem) i pitala se kako je moguće da ljudi danas, naši ljudi, obitelji tolikih junaka našega naroda nisu spremni ni izići na izbore ili jasno reći istinu, a mi smo bili spremni umrijeti u svakom trenutku, čak i onda kad smo imali malu djecu?

Autor: Marko Ljubić

Nedavno, u jednoj posebnoj prigodi, kad je simbol borbe za hrvatsku slobodu Nikola Štedul stajao pred svojom, kakvom takvom, ali svojom državom, Shirley Helen Štedul, uz njega, nakon tolikih godina trnovitog i slavnog puta, nezaustavljivo je, a tiho plakala. Bio je to jako potresan trenutak kojemu je nazočilo desetak njegovih prijatelja, među kojima sam imao čast biti. Neću nikada zaboraviti tu radosnu dramu, koja je nagnala nas sve, još dok je drhtao Nikolin glas i klizile suze njegove supruge, hrabre i velike žene, niz njene obraze, duboko se zamisliti jesmo li bar približno bili spremni, ili jesmo li uopće spremni, učiniti nešto na putu naše narodne slobode i državnosti, koliko smo stvarno ispod javnih pokliča, zavjeta, isticanja svoga hrvatstva i kršćanstva spremni izvan pozornica podnijeti žrtve i dati nešto svoje bezuvjetno, ne očekujući nagradu ili naplatu. Nije to bio jedini trenutak u mom životu u kojem sam zastao, bilo ih je puno, bolnih i slavnih, poznatih i nepoznatih, ali taj trenutak mi je ostao u sjećanju zbog nečega poslije.

Nekoliko dana nakon toga sjedili smo Shirley, Nikola i ja na kavi, u jednoj posve običnoj slastičarnici-kavani na Kustošiji i pitao sam Shirley, ne zašto je plakala, jer sam vjerovao da su to bile suze radosnice žene, koja je nakon više od četrdeset godina putovanja s hrvatskim političkim ratnikom, negdje u sami smiraj života stigla pred obećanu zemlju, vidi ju, njeno zelenilo, rajske potočiće, modre rijeke, beskrajne ravnice, brjege i planine pod suncem nebeskim, i stoji s desne strane svoga ratnika pred svojom državom, koja nema uperen pištolj, visoko uzdignute glave pred tom ljepotom. Pitao sam ju, je li sabrala dojmove i kako se sad osjeća?

Odmah je shvatila da aludiram na njene suze, pogledala me je dugim, mirnim i čvrstim, nevjerojatno odlučnim pogledom i rekla – Marko, ja nisam plakala od radosti, iako sam bila radosna. Plakala sam zato što su mi mislima prolazile tisuće slika iz Nikolina i moga života, slike tolikih hrabrih ljudi, uz koje smo se borili kako smo god znali za naš hrvatski narod (Shirley je Škotkinja rođenjem) i pitala se kako je moguće da ljudi danas, naši ljudi, obitelji tolikih junaka našega naroda nisu spremni ni izići na izbore ili jasno reći istinu, a mi smo bili spremni umrijeti u svakom trenutku, čak i onda kad smo imali malu djecu?

Povod da se prisjetim Shirley i Nikole, tih suza i toga odgovora, jučerašnje su riječi predsjednice Republike da su sigurno poginuli branitelji Hrvatske danas sretni s ovakvom Hrvatskom. Te riječi je izgovorila u svojevrsnom hramu hrvatske žrtve, bar onom najsvježijem u hrvatskoj povijesnoj memoriji, u Vukovaru. Ne bi mi osobno te riječi značile ništa više od obične emotivne i komunikacijske dezorijentacije, da sam se susreo samo sa žrtvom Shirley i Nikole Štedula, i da je Shirley jedina tako snažna i hrabra žena, koju poznajem. No nikako nije, jer Hrvatska je puna, kao rijetko koja zemlja takvih žena, takvih ljudi.

Nikada te riječi neću, niti mogu zaboraviti, jer sadrže nevjerojatnu odlučnost i svijest sjajne žene, koja usprkos svih udaraca, usprkos nevjerojatne životne drame, koju je ispisala sa svojim slavnim mužem i utisnula u povijest kao prilog hrvatskoj državnosti, nije kolonula pred oazom slobode i utonula samo u radost i u traženje nekakvih povlastica, nego je upravo tada, u tom trenutku istaknula još veću odlučnost i spremnost na hod i borbu do kraja, ako ništa drugo, pozivom svim živim Hrvatima – učinite nešto, nemojte da to što smo trpjeli bude uzalud.

A nije tražila puno, tražila je samo malo odgovornosti u upravljanju i odlučivanju o svojoj državnosti ili slobodi.

Povod da se prisjetim Shirley i Nikole, tih suza i toga odgovora, jučerašnje su riječi predsjednice Republike da su sigurno poginuli branitelji Hrvatske danas sretni s ovakvom Hrvatskom. Te riječi je izgovorila u svojevrsnom hramu hrvatske žrtve, bar onom najsvježijem u hrvatskoj povijesnoj memoriji, u Vukovaru.

Ne bi mi osobno te riječi značile ništa više od obične emotivne i komunikacijske dezorijentacije, koja je na žalost često imanentna ljudima, što nije hrvatska specifičnost, nego sasvim ljudska, iako rijetka karakteristika, da sam se susreo samo sa žrtvom Shirley i Nikole Štedula, i da je Shirley jedina tako snažna i hrabra žena, koju poznajem. No nikako nije, jer Hrvatska je puna, kao rijetko koja zemlja takvih žena, takvih ljudi. U životu svakoga od nas ih ima, bolno i istodobno pobjednički, puno. Te riječi su izraz teškog posrnuća države.

S obzirom da nije dobar običaj isticati svoje osobne primjere, neću to ni sada raditi, no, stjecajem okolnosti, u različitim prigodama sam imao radost i inspiraciju upoznati toliko puno žena, koje su upravo u Vukovaru i u hrvatskim vukovarima zadnjeg oslobodilačkog rata, ostale bez svojih muževa. Shirley je u odnosu na njih čak imala i sreće.
Neću ih spominjati, jer ove koje poznajem su javno poznatije zato što se kao i Shirley ne mire s nepotpunom slobodom i neostvarenim u potpunosti idealima svojih mrtvih muževa, a to ne bi bilo fair prema tolikim tihima i javno nepoznatima. Ali, tu su.

Čisto ljudski, potpuno mi je neshvatljivo da netko, tko god to bio, a pogotovo predsjednik Republike, Vlade, Sabora, neke parlamentarne stranke, u trenutcima njihovog sveopćeg nezadovoljstva, gotovo dramatičnog stradanja hrvatskog naroda zbog nečuvenih slabosti, pa i destrukcija države, njihove muževe, očeve njihove djece, proglašava sretnicima u smrti i žrtvi, a razlog toj sreći može pronaći gotovo isključivo u svojoj poziciji, najčešće potpuno nezasluženom statusu i privilegijama, protiv kojih su se upravo ti ljudi borili, čak u toj mjeri cinično i groteskno, da na njihovoj žrtvi danas privilegije ostvaruju i njihovi bivši neprijatelji, koji se nikada nisu ni pokušali odreći zla što su ga počinili.

Ako je Shirley Štedul, ako su tolike udovice, majke, mogle uzdignute glave i hrabro hoditi životom, s toliko trnja u petama, tko se to usudi izići na svijetlo pod nebeskim hrvatskim svodom i na tlu obećane zemlje, bar ne izići na biralište i izraziti svoj osobni, pošten, razuman i savjestan stav o stanju u državi današnjoj?

S nekima od tih žena sam razgovarao poslije ove izjave. Rijetko sam osjetio toliko tuge i boli.

Takve riječi su možda teže i od trenutka suočenja sa smrću svojih voljenih.
Izbori za predsjednika Republike nisu zato samo stvar političkih preferencija, to je baš svakome Hrvatu prvorazredni moralni i kršćanski imperativ, to je ispovjed posve usporediva s velikim predbožićnim ispovjedima u katoličkim župama, ispovjed pred svojom savješću. Tumačenje radosti i žrtve, tumačenje osjećaja i slobode, moraju preuzeti ljudi, toliki koji pamte stradanje, davanje, ali i pobjede.

Ako je Shirley Štedul, ako su tolike udovice, majke, mogle uzdignute glave i hrabro hoditi životom, s toliko trnja u petama, tko se to usudi izići na svijetlo pod nebeskim hrvatskim svodom i na tlu obećane zemlje, bar ne izići na biralište i izraziti svoj osobni, pošten, razuman i savjestan stav o stanju u državi današnjoj?

Ne bi smio nitko moralan, niti za odustajanje od svoje obveze postoji opravdanje.
Žrtvama se i darovateljima valja svakodnevo oduživati, a za to postoji tisuće načina, među kojima je pobjeđivanje najbolji. Jedino tada, i jedino oni koga je plebiscitarno, kompletan hrvatski narod ovlastio može razumjeti obvezu osluškivanja životnih suputnica žrtava, koje, koliko god bile obične ili neobične, tihe, bučne, vidljive ili nevidljive, moraju biti moralna kralježnica nacionalne svijesti, a ne marginalci.

To je ključno pitanje izbora, a ne tko će steći na ovaj ili onaj način moć, koju na gore spomenuti način koristi za ruganje i razumu i srcu. Pred svima nama je taj imperativ, taj dug, pred svima nama su rješenja i u svima nama zrnce razuma, koji nam je Bog dao. Tek taj razum ima moć prosuditi što je to što bi junake hrvatske povijesti učinili sretnima, a ako njihova djeca, žene, majke, braća i sestre nisu sretni, drskost je njihove duše teretiti lažnim prikazivanjem.

Foto: Nikola i Shirley Štedul, sa svojim kćerima Kristinom i Monikom na tiskovnoj konferenciji u svibnju 1989. kada je Vinko Sindičić osuđena na 15-godišnju kaznu zatvora.

Komentari