U postojećim uvjetima hrvatska politika se treba oslanjati na američkog saveznika, jer je temelj njihove politike u Bosni i Hercegovini da tu ne bude rata i da se ne dozvoli osnivanje muslimanske države u srcu Europe. Upravo ta činjenica trebala bi poslužiti službenom Zagrebu da obuzda islamski ekspanzionizam s primjesama fundamentalizma u susjednoj državi, a ne kako to nudi Zoran Milanović predlažući trojni sastanak uvlačeći s Aleksandrom Vučićem i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Jednako tako ali ne toliko otvoreno kao Milanović djeluje u pogledu tzv. Republike Srpske i premijer Andrej Plenković koji na obljetnicu proglašenja Republike Srpske šalje svojeg prisnog koalicijskog partnera Milorada Pupovca i uvažava politiku Dragana Čovića prema Miloradu Dodiku.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Posljednja zbivanja oko rješavanja političke krize u Bosni i Hercegovini, potencirane prijetnjama Milorada Dodika da će ocijepiti tzv. Republiku Srpsku dokazala su još jednom prvo, da čelnik hrvatskoga naroda u susjednoj državi Dragan Čović vodi izdajničku politiku protivnu interesima hrvatskoga naroda i drugo, što je svojevrsni politički skandal, da ta izdajnička politika u samoj Republici Hrvatskoj ima potvrđenu potporu predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

Kulminacija te protuhrvatske politike u Bosni i Hercegovini očitovala se prije svega u neuspjelim pregovorima u Neumu oko izmjene izbornog zakona s ciljem da se Hrvatima kao jednakopravnom konstitutivnom narodu u Bosni i Hercegovini vrati pravo da zajedno s ostala dva naroda Bošnjacima i Srbima legalno biraju svoje predstavnike u sva predstavnička i rukovodeća  tijela u državi, što je dosad raznim manipulacijama bilo uskraćeno.

Još je veći politički skandal priredio sam predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragan Čović koji je nakon tih neuspjelih pregovora službeno sudjelovao u radu njihove Narodne skupštine u Banja Luci, gdje je dao punu potporu Miloradu Dodiku i njegovom entitetu koji je po međunarodnoj presudi utemeljen na genocidu. U tom nastupu Dragan Čović je skandalozno poručio zastupnicima genocidnog bosanskohercegovačkog entiteta “Čuvajte Republiku Srpsku”. To se od njega moglo očekivati jer otkako je taj u komunističkoj Jugoslaviji bivši KOS-ov pouzdanik koji se u mostarskom “Sokolu” potpisivao ćirilicom, stupio na čelu HDZ-a u Bosni i Hercegovini, hrvatski narod je izgubio svoja konstitutivna prava garantirana Daytonskim sporazumom. On je uspostavio prisne veze ne samo s Dodikom nego i sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Takav Dragan Čović bi trebao biti persona grata i u odnosima s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejom Plenkovićem, što znači da principijelno po slovu hrvatskoga Ustava, oni ne štite interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer te interese ne brani ni sam Dragan Čović.

To se očitovalo i u njegovim posljednjim potezima oko novog izbornog zakona o kojemu se raspravljalo u Neumu pod pokroviteljstvom predstavnika Europske Unije i Sjedinjenih Američkih Država Angeline Eichhorst i Matthewa Palmera. Oni su ponudili rješenje koje je bilo povoljno za hrvatski narod, ali su pregovori završili bez postignutog dogovora. Da je rješenje bilo prihvatljivo za hrvatsku stranu potvrdio je, pozivajući se na svoje američke izvore, i odvjetnik Luka Mišetić branitelj hrvatskih generala u Haagu, a pravi razlog što pregovori nisu uspjeli otkrio je Bakir Izetbegović izjavom da je rješenje američko-europskih posrednika odbio sam Dragan Čović, što je i njih začudilo. Time je Dragan Čović definitivno potvrdio da u skladu sa svojom dosadašnjom politikom otvorene suradnje s Miloradom Dodikom i Aleksandrom Vučićem djeluje protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, što je uostalom odmah potvrdio skandaloznim nastupom na Narodnoj skupštini srpskog genocidnog entiteta.

Jednako je upitno zašto je premijer Plenković poslije takvog nastupa primio Dragana Čovića u Zagrebu. U priopćenju s tog sastanka premijer Plenković istaknuo je da se hrvatski narod već godinama dovodi u nepravedan položaj, te da je postizanje dogovora o izbornoj reformi važno za skladne odnose sva tri konstitutivna naroda, te funkcionalnost i boljitak. Međutim u tom priopćenju ne govori se ništa o tome zašto su propali pregovori u Neumu koji su po spomenutim navodima bili povoljni za hrvatski narod, a posebice tko je blokirao ponuđeno rješenje.

U tom kontekstu postavlja se pitanje kakva je u stvari hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i je li ona brani interese hrvatskoga naroda u susjednoj državi. I predsjednik Milanović i premijer Plenković uspostavom prisnih odnosa s Miloradom Dodikom i tzv. Republikom Srpskom ne štite interese hrvatskoga naroda nego upravo rade protiv njih. U tom smislu reagirala je udruga prognanih Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja “Nazaret”, koja u priopćenju potpisanom od Vinka Laštra ističe da Dragana Čovića ne zanimaju ubijeni i masakrirani Hrvati u entitetu RS, minirane i srušene crkve, kuće, silovane žene i maltretirani Hrvati, logori za ubijanje i mučenje. “Samo u Banjolučkoj biskupiji ubijene su 1054 osobe od toga 614 civila od kojih su 144 žene. U najvećem dijelu nije bilo ratnih sukoba i većina je ubijena na kućnom pragu samo zato što su bili Hrvati” ističe udruga “Nazaret” i poručuje: “Vi ste Dragane Čoviću stali na stranu agresora na BiH i time ste izgubili svaki kredibilitet da predstavljate bilo koga u BiH. Politika koja surađuje s agresorom i razbijačem BiH bit će katastrofa i za Bosnu i Hercegovinu ali i za Republiku Hrvatsku”.

Treba podsjetiti da su temelji politike Republike Hrvatske u odnosu na Hrvate u Bosni i Hercegovini potpuno krivo udareni. Zaboravlja se da je glavni cilj Daytonskog sporazuma bio zaustaviti rat i omogućiti miran razvoj Bosne i Hercegovine. To je s jedne strane trebala osigurati Europska unija preko svojeg imenovanog predstavnika sa širokim ovlastima. Međutim kao i za vrijeme velikosrpske agresije, Europska unija ne djeluje u pravcu osiguranja ravnopravnosti sva tri naroda i kalkulantski se odnosi prema separatističkim najavama Milorada Dodika i ustrajavanju Bošnjaka na tzv. građanskoj državi radi vlastite majorizacije. Tek pri kraju svojeg mandata dosadašnji visoki predstavnik Valentin Intzko nametnuo je zakon kojim se kazneno goni negiranje genocida i zločina počinjenih u ratu, što je izazvalo Milorada Dodika da zaprijeti otcjepljenjem Republike Srpske. U najmanju ruku čudna je politika Zagreba koji rješenje hrvatskog pitanje u Bosni i Hercegovini želi postići u dogovoru sa srpskim entitetom a ne u Federaciji BiH. Tu treba iskoristiti američki pritisak, jer su SAD a ne Europska unija odigrale ključnu ulogu na završetku rata i zaustavljanju fašističke politike Slobodana Miloševića.

I u postojećim uvjetima hrvatska politika se treba oslanjati na američkog saveznika, jer je temelj njihove politike u Bosni i Hercegovini da tu ne bude rata i da se ne dozvoli osnivanje muslimanske države u srcu Europe. Upravo ta činjenica trebala bi poslužiti službenom Zagrebu da obuzda islamski ekspanzionizam s primjesama fundamentalizma u susjednoj državi, a ne kako to nudi Zoran Milanović predlažući trojni sastanak uvlačeći s Aleksandrom Vučićem i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Jednako tako ali ne toliko otvoreno kao Milanović djeluje u pogledu tzv. Republike Srpske i premijer Andrej Plenković koji na obljetnicu proglašenja Republike srpske šalje svojeg prisnog koalicijskog partnera Milorada Pupovca i uvažava politiku Dragana Čovića prema Miloradu Dodiku. Gledajući širu sliku, temelj hrvatske politike prema Republici srpskoj trebao bi biti spriječavanje bilo kakve mogućnosti spajanja Republike Srbije s Republikom Srpskom jer bi se time ratnohuškačko velikosrpstvo približilo na samo 20 kilometara zračne linije do Zagreba. Malo je poznato, a ta se važna činjenica jednostavno zaboravlja, da Bosna i Hercegovina nije podijeljena na dva nego na tri dijela. Treći je dio Distrikt Brčko, koji je pod nadzorom Amerikanaca. U početku taj distrikt je imao uzak koridor koji je uz rijeku Savu teritorijalno povezivao Republiku Srbiju s tzv. Republikom Srpskom. Kasnije je međutim taj koridor ukinut jer se distrikt proširio do Save i graniči s Hrvatskom tako da više ne postoji zemaljska veza između Beograda i Banje Luke. Usput rečeno zlu ne trebalo u blizini je i bivša američka vojna baza “Eagle” kod Tuzle. Kod Ameriknaca ništa nije prepušteno slučaju, pa ni sadašnja nestabilnost koja trese Bosnu i Hercegovinu u kojoj službeni Zagreb uporno igra na izdajničku kartu Dragana Čovića.

Prethodni članakHrvatska već neko vrijeme drži prste u utičnici,
a narod se trese
Sljedeći članakNeupitna važnost modernog nacionalizma

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here