Predsjednik Hrvatske vlade smatra da je sjećanje na brojne hrvatske žrtve koje su nastradale pod terorom totalitarnog komunističkog režima tek moralna obveza. Ne prvi put on kao dijete tog komunističkog režima izbjegava pravi odgovor i kvalifikaciju odnosa vlasti prema tom dijelu tragične povijesti hrvatskoga naroda. Ne radi se tek o moralnoj nego prije svega o političkoj obvezi, ne samo sjećanja nego djelovanja vlasti prema tom povijesnom pitanju. Upravo zbog toga u Hrvatskoj i dalje traje zasad verbalni rat između tzv. “partizana” i “ustaša”, jer u ovih 30 godina postojanja hrvatske države, bez obzira koje se garniture nalazile na vlast nije učinjeno ništa ili vrlo malo da se politički konačno riješi ta opterećujuća problematika.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Nije slučajno da je u Hrvatskoj prešućena nedavna zajednička izjava koju su potpisali zajedno s američkim državnim tajnikom ministri vanjskih poslova Bugarske, Češke, Estonije, Letonije, Litve, Mađarske, Poljske, Rumunjske i Slovačke u povodu 75. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad nacizmom, obilježene 8. svibnja. Tog dana tzv. antifašisti u Hrvatskoj slavili su “oslobođenje” Zagreba nakon kojega su partizanski komunistički “osloboditelji” proveli masovni pokolj građana Zagreba što je još uvijek obavijeno komunističkim velom tajne. Hrvatska je najbolji primjer među državama nastalim raspadom komunističke Jugoslavije da je vladajuća struktura ostala mentalno ali čak i provedbeno zarobljenik komunističkog mentaliteta. Stoga se ne treba nimalo čuditi da se hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nije priključio kolegama iz bivšeg sovjetskog bloka koji su povodom te obljetnice potpisali spomenutu izjavu.

U njoj se između ostalog ističe da završetak Drugog svjetkog rata 1945.  godine nije donio slobodu cijeloj Europi. “Centralni i istočni dio kontinenta ostali su pod vladavinom komunističkog režima gotovo 50 godina…Mnogi Europljani tog dijela kontinenta žrtvovali su svoje živote težeći slobodi, dok su milijuni uskraćeni svojih prava i temeljnih sloboda podvrgnuti torturi i prisilnom raseljavanju”. Povijesna je činjenica da u tu skupinu europskih zemalja spada i današnja Hrvatska koje je bila pod terorom jugoslavenskog komunističkog režima.

Na ovotjednoj sjednici Hrvatske vlade premijer Andrej Plenković osvrnuo se na tu svibanjsku obljetnicu ukazujući da kraj Drugog svjetskog rata u dijelu Europe nije donio demokraciju. nego novi totalitarizam, odnosno, komunizam koji je doživio svoj slom tek padom Berlinskog zida, a takva sudbina je 1945. godine, nakon sloma NDH-a, snašla i Hrvatsku koja je još “pola stoljeća bila lišena slobode i demokracije”. Andrej Plenković podsjetio je tragičnu povijest hrvatskog naroda u godinama poraća navodeći da su desetci tisuća ljudi nastradali pod komunističkim terorom od Bleiburga preko Križnih puteva kao i u kasnijim godinama izdvajajući sudbinu blaženoga Alojzija Stepinca kao i progon Katoličke crkve. “U Hrvatskoj je svibanj 1945. nažalost i sinonim za strašne poratne komunističke zločine” rekao Andrej Plenković te dodao da se  “danas, tri-četvrt stoljeća kasnije, prisjećamo tog teškog poglavlja hrvatske povijesti te se sjećamo svih žrtava. Za suvremenu Hrvatsku koja je sazdana na slozi i jedinstvu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, to je danas, moralna obveza”

Iako je nabrojio sve važnije činjenice strašnog komunističkog zločina nad hrvatskim narodom, predsjednik Hrvatske vlade smatra da je sjećanje na brojne hrvatske žrtve koje su nastradale pod terorom totalitarnog komunističkog režima tek moralna obveza. Ne prvi put on kao dijete  tog komunističkog režima izbjegava pravi odgovor i kvalifikaciju odnosa vlasti prema tom dijelu tragične povijesti hrvatskoga naroda. Ne radi se tek o moralnoj nego prije svega o političkoj obvezi, ne samo sjećanja nego djelovanja vlasti prema tom povijesnom pitanju. Upravo zbog toga u Hrvatskoj i dalje traje zasad verbalni rat između tzv. “partizana” i “ustaša”, jer u ovih 30 godina postojanja hrvatske države, bez obzira koje se garniture nalazile na vlast nije učinjeno ništa ili vrlo malo da se politički konačno riješi ta opterećujuća problematika. Zašto se to nije dogodilo, odgovor je vrlo jednostavan i objašnjava zašto među potpisima gore navedene izjave nema hrvatskog ministra vanjskih poslova. Odgovor leži u činjenici da su nakon sloma svjetskog komunističkog pokreta hrvatsko osamostaljenje (kao što je to bilo i u Sloveniji koja je također izostala iz te izjave) proveli uvjetno rečeno umjereni hrvatski nacionalisti u Savezu komunista, a ne prava nekomunistička oporba kao što je to bilo u zemljama sovjetskog komunističkog bloka.

Tuđmanova ideja o pomirbi “ustaša” i “partizana” bila je obična floskula jednostavno zbog toga što su operativno tu pomirbu diktirali bivši komunisti ili pripadnici Udbe, pa te tzv. “ustaše”, ako ih je u to doba i bilo, nisu ozbiljnije ni primirisali vlast. Vlast je bila i ostala u rukama komunista, ili kao što sad imamo slučaj na Pantovčaku i Banskim dvorima u rukama njihove djece. U takvim okolnostima samozvani predsjednik samozvanog Saveza antifašističkih  boraca Franjo Habulin ima obraza ocijeniti da je Tuđmanova pomirba bila pogrešna, aludirajući na to da sva vlast mora ostati u rukama jugokomunjara.

Te organizirane nekomunističke oporbe u Hrvatskoj jednostavno nije bilo jer je kroz 45 godina komunističkog terora ona jednostavno eliminirana, kako u zemlji, tako i u inozemstvu, pa je tako Udba u inozemstvu pobila više političkih protivnika nego zajedno sve druge istočnoeuropske zemlje na čelu sa Sovjetskim savezom. Postojao je međutim nesalomljiv duh u hrvatskome narodu za stvaranje samostalne države i taj duh došao je do punog izražaja u tzv. Domovinskom (kažem takozvanom, jer je to bio u stvari srpsko-hrvatski rat) ratu u kojemu je hrvatski ratnički duh izvojevao veličanstvenu pobjedu. Tuđmanova ideja o pomirbi “ustaša” i “partizana” bila je obična floskula jednostavno zbog toga što su operativno tu pomirbu diktirali bivši komunisti ili pripadnici Udbe, pa te tzv. “ustaše”, ako ih je u to doba i bilo, nisu ozbiljnije ni primirisali vlast. Vlast je bila i ostala u rukama komunista, ili kao što sad imamo slučaj na Pantovčaku i Banskim dvorima u rukama njihove djece. U takvim okolnostima samozvani predsjednik samozvanog Saveza antifašističkih  boraca Franjo Habulin ima obraza ocijeniti da je Tuđmanova pomirba bila pogrešna, aludirajući na to da sva vlast mora ostati u rukama jugokomunjara. . .

Iako su hrvatskim političarima bilo HDZ-a ili SDP-a puna usta Europe i novih europskih vrijednosti njihova politika pada na ispitu upravo na pitanju odnosa prema komunističkoj prošlosti koje se hrvatsko društvo i hrvatski narod još uvijek nisu oslobodili na način kako se to zahtijeva u obvezujućoj Rezoluciji Europskog parlmenta od 2. travnja 2009. godine. Taj dokument nosi naslov „Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu“. Pozivajući se na brojne dokumente Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i samog Europskog parlamenta u opsežnoj preambuli navodi se između ostalog: da ni jedna politička stranka nema monopol na tumačenje povijesti, da službena politička interpretacija povjesnih činjenica ne smije biti nametnuta parlamentarnom ili nekom drugom većinom, da krivo tumačenje povijesti  može potaknuti isključivu politiku i potaknuti mržnju i rasizam, te da Europa ne može biti ujedinjena ako nije u stanju usvojiti zajedničko stajalište na svoju povijest i ocijeniti nacističke, staljinističke, fašističke i komunističke režime kao zajedničku ostavštinu i provede poštenu i sveobuhvatnu raspravu o njihovim zločinima u prošlom stoljeću.

Na temelju takvog uvoda u 17 točaka se predlažu konkretne zadaće ne samo zemljama članicama Europske unije, nego i zemljama kandidatkinjama, što znači u to  doba i Hrvatskoj, ali i zemljama koje to nisu ali su članice šireg sastava Vijeća Europe. Među 17 točaka Europskog parlamenta ističe se iskazivanje poštovanja svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Europi, te se odaje počast onima koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Podvlači se važnost očuvanja sjećanja na prošlost, jer ne može biti pomirbe bez istine i podsjećanja, te potvrđuje jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke orijentacije. U točki 15. pozivaju se sve članice Europske unije ali i zemlje kandidatkinje da 23. kolovoza proglase Danom sjećanja za žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, te da se taj dan obilježi s dostojanstvom i nepristranošću. U točki 16. Europski parlament izražava svoje uvjerenje da krajnji cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim totalitarnim režimima jest pomirba, što može biti ostvareno priznanjem odgovornosti, traženjem oprosta i podsticanjem moralne obnove.

Hrvatski sabor je tu rezoluciju usvojio potiho bez velike pompe 2010. godine, ali u njezinoj provedbi nije učinio ništa, dapače sustavno je bojkotira, posebice kad je Kukuriku koalicija bila na vlasti. Da ne govorimo kako 23. kolovoza u Hrvatskoj, s iznimkom Dubrovnika gdje su komunisti na Daksi pobili civile među njima i brojne antifašiste, datum uopće nije obilježen. Zavladala je „silenzio stampa“ iz jednostavnog razloga što u hrvatskim medijima, kako javnim tako i komercijalnim, još uvijek ima vlasnika, urednika i novinara  koji nose biljege komunističke i udbaške prošlosti, pa je na određeni način rezolucija Europskog parlamenta uperena protiv njihove nečiste savjesti. Zbog takve ideološki obojene vlasti, te jugofilskog komunističkog mentaliteta, u Hrvatskoj Berlinski zid još uvijek nije srušen. Najmanje se to može očekivati sada od tandema Milanović-Plenković koji su u posljednjih nekoliko istupa doveli u pitanje sam antitotalitarni dakle antikomunistički smisao Domovinskog rata. Oni dakle sudjeluju svjesno ili nesvjesno  u unutarnjoj ideološkoj agresiji na vlastitu državu, provodeći usput politiku Memoranduma2 SANU kojoj je krajnji cilj izjednačiti Republiku Hrvatsku sa Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Komentari