Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, štiteći temeljna prava svih onih koji smatraju kako je Republika Hrvatska propali projekt, odnosno “šupačka država u kojoj živi šupački hrvatski narod”, sa bezveznom himnom u krajevima koji lijepo gore sami po sebi, a još bi ljepše gorili kad bi plamen obuhvatio i lokalno domoljubno stanovništvo, zaključilo je kako su Hrvati rod lišen smisla za humor, pa jadni neuki i nepismeni, nenavikli na čitanje s razumijevanjem, nisu u mogućnosti spoznati vrhunsku satiru. Prema DORH-u, satira je svakako i izričaj kroz koji se hrvatsku javnost uvjerava kako kokarda i crvena zvijezda nigdje u pozitivnom zakonodavstvu nisu kriminalizirane, pa bi valjda stoga ti simboli trebali biti društveno općeprihvatljivi.

Autor: Dr. Dubravko Ljubić

Ne tako davno, psu Medi domaća tijela sudbene vlasti dopustila su lajati. Izvršavati radnju kojom, s obzirom na njegove osobne karakteristike, jedino može izražavati svoje emocije. I svaka im čast. Međutim, s druge strane, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, štiteći temeljna prava svih onih koji smatraju kako je Republika Hrvatska propali projekt, odnosno “šupačka država u kojoj živi šupački hrvatski narod”, sa bezveznom himnom u krajevima koji lijepo gore sami po sebi, a još bi ljepše gorili kad bi plamen obuhvatio i lokalno domoljubno stanovništvo, zaključilo je kako su Hrvati rod lišen smisla za humor, pa jadni neuki i nepismeni, nenavikli na čitanje s razumijevanjem, nisu u mogućnosti spoznati vrhunsku satiru. Prema DORH-u, satira je svakako i izričaj kroz koji se hrvatsku javnost uvjerava kako kokarda i crvena zvijezda nigdje u pozitivnom zakonodavstvu nisu kriminalizirane, pa bi valjda stoga ti simboli trebali biti društveno općeprihvatljivi.

Uzgred rečeno, svrha tog pravosudnog tijela je po službenoj dužnosti, kad ga zakon na to obvezuje, goniti svakoga koji je ispunio dispoziciju i hipotezu opisanu u kaznenom zakonu. Bez razlike i bez iznimke. A o tome je li se radilo o satiri ili ne, ne odlučuje DORH već sud. Samo je sud nadležan provoditi postupke u kojima se utvrđuje nečija krivnja, odnosno odgovornost za počinjenje delikata. U pravu vrijedi maksima iura novit curia, što će reći sud zna pravo, a za sva ostala potrebna znanja za odlučivanje u konkretnom slučaju, koja sud izvan ovih presumiranih nema, mora saslušati vještake, odnosno osobe koje posjeduju potrebna znanja i stručnjaci su u određenoj oblasti. Barem je do sada bilo notorno kako u DORH-u ne rade književni kritičari, teatrolozi, ili stručnjaci iz područja povijesti umjetnosti, već pravnici čija naobrazba potrebna za obavljanje onoga što im stoji u opisu posla, ne sadrži i znanja o značenju pojmova poput humora i satire. Osobno vrednovanje i poimanje ili definiranje satire i humora od strane djelatnika DORH-a je stoga ovdje nevažno. Njihove ocjene o navedenim pojmovima relevantne su koliko i njihovo znanje o kvantnoj fizici. Svaki put kad DORH arbitrarno odlučuje glede postojanja ispunjenja zakonskih uvjeta za poduzimanje progona po službenoj dužnosti, čini veliku štetu pravnoj sigurnosti i vladavini prava uopće.

Međutim, u istoj državi postoje neki drugi izričaji, koji su inače legalni po zakonu, ali neprihvatljivi za stvarne centre moći i vlasti iz razloga opstojnosti njihovog iracionalnog žala za izgubljenim vremenima i državama čija pojavnost nikad više ne će biti moguća. Ovdje je zapravo eklatantno razvidna primjena načela quod licet Iovi, non licet bovi, ili kako bi naš narod rekao što je dopušteno bogu nije dopušteno volu. Društveno velikima i moćnima je uvijek dopušteno mnogo toga što se ne dopušta drugim ljudima koji to nisu. Ako si moćan, možeš raditi što hoćeš jer si pod zaštitom Satira, polubogova, polu ljudi, polu životinja, opasnih ali opet sramežljivih i bojažljivih ljubitelji vina, žena i dječaka. Ako nisi njihov ljubimac, onda si običan jazavac u doba otvorene sezone lova.

Nažalost, ovih dana pravna priča o jednom našem Jazavcu dobila je i svoj Europski epilog. Iako je praksa europskih sudova koji bdiju nad temeljnopravnom sferom adresata više nego nekonzistentna, pri čemu se njihova funkcija nerijetko svodi na sudski larpurlartizam i treniranje strogoće nad neposlušnima koje treba pacifizirati, cijenim potrebnim izreći nekoliko tvrdnji. Sudačka i carska riječ nikada se ne povlače, što ne znači da su uvijek istinite, ispravne te Bogom dane. U tom svijetlu treba promatrati i slučaj našeg Jazavca pred domaćim i stranim sudovima, a vezano uz izričaj “za dom spremni”.

Dakle, Golgota našeg Jazavca započela je presudom Prekršajnog suda kojom je proglašen krivim i novčano kažnjen za počinjenje prekršaja opisanog u članku 4. stavku 1. podstavku 7. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima koji glasi:

“Protupravnim ponašanjem u smislu ovoga Zakona smatra se:

– pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti”.

Prema prvostupanjskom sudu u inkriminiranom ponašanju našeg Jazavca ostvarila su se sva bitna subjektivna i objektivna obilježja djela prekršaja koje mu je stavljeno na teret s obzirom na činjenicu da je:

“dana 19. studenog 2013. godine, oko 22,15 sati, u Zagrebu, nakon službenog završetka utakmice nogometnih reprezentacija Islanda i Hrvatske, za vrijeme dok su se na stadionu još uvijek nalazili navijači, uzeo mikrofon i izišao na središnji dio travnjaka, okrenuo se prema gledateljima, te uzviknuo ‘Za dom’, na što su gledatelji ozdravili sa ‘Spremni’, iako svjestan da uzvik ‘Za dom’ uz odzdrav ‘Spremni’, simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske, te kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti, te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti, nakon čega je s uzdignutom rukom, ponovno, okrenut prema gledateljima, uzviknuo ‘Za dom’, na što su gledatelji odgovorili sa ‘Spremni’, odnosno, isto se ponovilo tri puta,

dakle, dobacivao gledateljima poruke, čiji sadržaj potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti”.

Odgovornost podnositelja za počinjenje prekršajno djela prvostupanjski je sud obrazložio između ostalog sljedećim:

“Sud nije uvažio obranu okrivljenika, budući je tijekom postupka utvrđeno, a što je jasno vidljivo iz video snimke događaja od dana 19. studenog 2013. godine, da je okrivljenik počinio djelo prekršaja koje mu se stavlja na teret u optužnom prijedlogu. Naime, događaj se zbivao na stadionu Maksimir, nakon službenog završetka utakmice, kada okrivljenik uzima mikrofon, izlazi na središnji dio travnjaka, te okrenut prema gledateljima, obraća se istima, upućujući im uzvik ‘Za dom’, iako je trebao znati i biti svjestan, imajući, pri tome, u vidu mjesto na kojemu je upućivao ovaj pozdrav, kakvu će to reakciju izazvati kod gledatelja, koji su na njegov uzvik ‘Za dom’ odvratili sa odzdravom ‘Spreman’. Međutim, iako je čuo što su gledatelji odgovorili, još im se tri puta obraća na isti način, odnosno, sa uzdignutom rukom u vis, uzvikuje ‘Za dom’, na što gledatelji odzdravljaju sa ‘Spreman’. Prema tome, sve navedene, odnosno, okolnosti samog događaja, dakle, mjesto počinjenja prekršaja, način i komunikacija okrivljenika sa gledateljima, ukazuju na to da je okrivljenik, prema gledateljima, na sportskom natjecanju, upućivao poruke čiji sadržaj potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti, budući se uzvik, odnosno, pozdrav ‘Za dom’ uz odzdrav ‘spremni’ koristio kao službeni pozdrav totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske, te je kao takav ukorijenjen kao simbol rasističke ideologije, uz izraženi prezir prema drugim ljudima, zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti, te trivijaliziranja žrtava protiv čovječnosti. Nadalje, sam pozdrav ‘Za dom’, što je činjenica, i koju je okolnost u svojemu izlaganju naveo profesor J.J, je stari hrvatski pozdrav zastupljen i ukorijenjen u hrvatskom narodu, budući se može promatrati, kako to isti navodi, sa dva aspekta, jedan je smisleni bez povezivanja s povijesnim vremenom, te iz toga aspekta nema nikakve veze sa rasizmom, već se odnosi isključivo na dom, dakle braniti, čuvati dom, te u njemu nema agresivnosti, niti je adresiran na neku drugu rasu ili društvenu grupu, već je isključivo povezan sa domom i svim izvedenicama u kojima je osnova korijen riječi dom ili za dom, a druga je dimenzija, povijesna, jer se radi o starom hrvatskom izrazu, koji se koristio u najrazličitijima prigodama i situacijama tako da ga možemo naći u svim vidovima društva od pjesništva i umjetnosti do političkog, društvenog života, ovisno o situaciji, što se tako isto može vidjeti na primjeru opere Ivana Plemenitog Zajca, Nikola Šubić Zrinski, gdje se taj izraz učestalo koristi, koje djelo je najizvođenije do danas od 19.st., te da se uzvik ‘Za dom’ vrlo često koristio u hrvatskom obrambenom ratu tijekom srbijanske oružane agresije, a također je ovaj pozdrav unesen, zapravo, vezan za niz hrvatskih oružanih postrojbi, odnosno, vezanje za njihovu simboliku. Također je J.J. naveo da je NDH, kao i svi totalitarni režimi, koristili sva obilježja i ono što je bilo utjecajno tradicijski u narodu, pa je i izraz ‘Za dom’ jedan od masovno najutjecajnijih izraza, a službeno najčešće ‘Za dom i poglavnika’, naglašavajući Hrvatska nikada nije vodila napadački rat, već isključivo obrambeni, pa je razumljivo da je izraz ‘Za dom’ u svim izvedenicama bio korišten, ali uvijek u značenju obrane, defanzivno, a nikada u ofanzivnom smislu, dakle, radi se o starom hrvatskom, tradicijskom pozdravu.

Međutim, u konkretnom slučaju, pozdrav ‘Za dom’, imajući u vidu sve okolnosti vezane uz isti, dakle, mjesto na kojemu ga je okrivljenik uzvikivao, način i njegova komunikacija s gledateljima, koji su na njegov prvi pozdrav ‘Za dom’, odgovorili sa ‘Spremni’ te ponavljanje istoga još tri puta, iako je jasno čuo kakvu je reakciju, kod gledatelja, izazvao uzvik ‘Za dom’, kada ga im je prvi put uputio, međutim, nastavlja i dalje uzvikivati isto prema gledateljima, na što su mu oni, svaki put, odgovorili sa ‘Spreman’, pa je nedvojbeno, da je pozdrav ‘Za dom’, od strane okrivljenika, bio upućen gledateljima s ciljem, odnosno, jasno ih je pozvao, tj. poticao, da na njegov pozdrav ‘Za dom’ odgovore sa ‘Spremni, što se, kao službeni pozdrav koristio za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske, pri čemu je potrebno naglasiti da je Republika Hrvatska, između ostalog, potpisnica Konvencije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, a također je isto stajalište izraženo i u presudi Europskog suda za ljudska prava, Sugg i Dobbs, u kojoj je, između ostalog, navedeno, da je zabrana rasističkog govora od temeljnog značenja u demokratskom društvu.”

Odlučujući o žalbi podnositelja, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda naglasivši sljedeće:

“Naime, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je prvostupanjski sud cijenio iskaz vještaka prof. dr. sc. J.J., dovodeći ga u vezu s obranom okrivljenika i okolnostima pod kojima je počinjen predmetni prekršaj, kao i sa ostalim izvedenim dokazima, u skladu s odredbom članka 185. stavka 7. Prekršajnog zakona, nakon čega je, analitički razmotrivši izvedene dokaze, temeljem slobodne ocjene dokaza, izveo zaključak o krivnji na strani okrivljenika pa je ovaj Sud ocijenio da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana. Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud opravdano, nakon analize obrane okrivljenika, te uvida u video snimku predmetnog događaja, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik kritične zgode počinio prekršaj iz članka 39.a stavka 1. točke 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, sve provedene dokaze slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

U odnosu na navod žalbe da je prvostupanjski sud u provedenom postupku trebao provesti novo vještačenje radi dodatnih pojašnjenja činjenica o značenju uzvika ‘Za dom spremni’, ukazuje se da je isti neosnovan. To iz razloga što izvedeni dokazi, pa tako i mišljenje vještaka, ne obvezuje sud u pogledu utvrđivanja bitnih činjenica koje čine biće prekršaja, već je ta odluka na sudu koji samostalno i neovisno cijeni vrijednost izvedenog dokaza i donosi odluku o krivnji, držeći se općeprihvaćenih načina odlučivanja. S obzirom da iz iskaza ispitanog vještaka prof. dr. sc. J.J., povjesničara i političara, ne proizlazi univerzalan odgovor o prirodi korištenja pozdrava ‘Za dom spremni’, niti se to može očekivati s obzirom na notornu kompleksnost i višeznačje korištenja tog izraza u različitim hrvatskim povijesnim vremenima, prvostupanjski je sud svoju odluku temeljio na nedvojbeno utvrđenim bitnim činjenicama za konkretni postupak, a to su okrivljenikovo dobacivanje gledateljima, odnosno, uzvikivanje pozdrava ‘Za dom’, u više navrata putem mikrofona, nakon nogometne utakmice na stadionu, čiji sadržaj, iskazuje i potiče na mržnju na temelju rasne nacionalne, regionalne i vjerske pripadnosti. Naime, nesporna je činjenica da je navedeni uzvik, bez obzira na njegov prvotni hrvatski književni i pjesnički značaj, korišten i kao službeni pozdrav Ustaškog pokreta i totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske (NDH), koji se nalazio i na svim službenim dokumentima, bilo u izvornom obliku ‘Za dom i poglavnika spremni’ ili u njegovim skraćenim oblicima ‘Za dom spremni’ ili ‘Za dom’, a koji pokret je iznikao iz fašizma, temeljenog između ostalog i na rasizmu, pa time simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije, kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti. Kada se pritom uzme u obzir i činjenica da je praćenje predmetnog nogometnog natjecanja putem elektroničkih medija i opisani govor mržnje bio dostupan širem i neograničenom krugu gledatelja, neosnovano žalitelj ističe da u konkretnom slučaju nije bilo skupine koja bi se mogla diskriminirati navedenim uzvikom pa da nedostaje bitno obilježje prekršaja iz članka 39.a stavka 1. točke 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima.

Naš jazavac zahtijevao je i ustavnosudsku zaštitu. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci kojom se njegova ustavna tužba Jazavca odbija iznio:

“Iz presude prvostupanjskog suda razvidno je koje dokaze je taj sud proveo i na kojim dokazima temelji svoje utvrđenje da je podnositelj kao optuženik, djelujući na opisani način, počinio djelo prekršaja koje mu je stavljeno na teret.

U postupku je na prijedlog podnositelja saslušan prof. dr. J.J, koji je kao sveučilišni profesor povijesti i znanstvenik-istraživač, iznio svoja gledišta. Prvostupanjski sud je u skladu s odredbom članka 185. stavka 7. Prekršajnog zakona u svojoj presudi cijenio iskaz prof. dr. J.J., dovodeći ga u vezu s obranom podnositelja i okolnostima pod kojima je počinjen predmetni prekršaj, kao i sa ostalim izvedenim dokazima. Nakon toga je ocijenio sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti te izveo zaključak o krivnji podnositelja. Okolnost da su sudovi donijeli osuđujuću presudu, odnosno zauzeli stajalište drugačije od ekspertnog svjedoka ne znači da je samim time došlo do povrede prava na pravično suđenje.

U odnosu na navode podnositelja, koje ponavlja u ustavnoj tužbi (a o kojima su se nižestupanjski sudovi propustili očitovati), da je bio diskriminiran zbog toga što su sudovi izjavu podnositelja u konkretnom slučaju tumačili “na način koji suštinski disparira od tumačenja i stavova koje su u bitnome istovjetnim činjeničnim pitanjima zauzeli sudovi iste razine u bliskom periodu”, pa je po njegovoj ocjeni riječ o predmetima usporedivog merituma, Ustavni sud ističe da je u oba slučaja na koje se on poziva u ustavnoj tužbi riječ o prvostupanjskim odlukama, za koje se, međutim, ne navodi jesu li osporene pred Visokim prekršajnim sudom kao nadležnim drugostupanjskim sudom. Stoga se nitko, pa ni podnositelj, ne može pozvati na stajalište izraženo u tim odlukama kao na stabilnu i ujednačenu sudsku praksu.”

Dana 22. siječnja 2019. godine Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio je odluku o njegovoj nedopuštenosti, koja je objavljena 29. siječnja 2019. na web stranicama ESLJP i koja se smatra konačnom. Svoju odluku ESLJP obrazlaže slijedećim:

“Predmet podnositeljevog zahtjeva bila je njegova osuda u prekršajnom postupku zbog javnog izvikivanja „Za dom“ na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije i reprezentacije Islanda. Podnositelj tvrdi da su mu odlukama domaćih sudova povrijeđena sljedeća prava iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/1997., 14/2002., 14/2002., 1/2006., 13/2017., dalje: Konvencija): pravo na pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije, nullum crimen nulla poena sine lege iz čl. 7. Konvencije zbog toga jer inkriminirani izraz nije zabranjen niti jednim domaćim zakonom niti propisom, pravo na slobodu izražavanja iz čl. 10 Konvencije, pravo na učinkovito pravno sredstvo iz čl. 13 Konvencije, zabrana diskriminacije iz čl. 14. Konvencije te zabrana sustavne diskriminacije iz čl. 1 Protokola br. 12. uz Konvenciju.

Odlučujući o ovim prigovorima, Europski sud je ponajprije naglasio kako njegova uloga nije komparirati i odlučivati o razlikama u praksi domaćih sudova. Europski sud je napomenuo da samo u slučaju očitih i dubokih razlika u praski domaćih sudova, a ponajviše najviših domaćih sudova pitanje pravne sigurnosti može doći u pitanje. Tada se aktivira nadležnost Europskog suda u okviru čl. 6. Konvencije. U tom slučaju, Europski će sud razmotriti postoje li duboke i očite razlike u praski domaćih sudova, postoji li mehanizam u domaćem pravnom sustavu za prevladavanje ovakvih razlika te je li taj mehanizam primijenjen u konkretnom predmetu.

Primjenjujući ova načela na činjenice ovog predmeta Europski sud je utvrdio kako nije uvjeren u duboke i očite razlike u praksi hrvatskih sudova po ovom pitanju koje prikazuje podnositelj u svom zahtjevu, jer dvije (različite) presude domaćih sudova vezano uz ovo pitanje koje je podnositelj dostavio kao dokaz svojih tvrdnji ne predstavljaju dokaz očite i duboke diskrepancije u sudskoj praksi. Stoga je prigovor podnositelja na temelju čl. 6 Konvencije Europski sud odbio kao očito neosnovan.

Što se tiče podnositeljevog prigovora na temelju čl. 7 Konvencije, da je u domaćem postupku osuđen zbog izraza koji nije inkriminiran niti jednim domaćim propisom, pa je stoga povrijeđeno načelo nullum crimen cula poena sine lege. Navedeni prigovor podnositelja Europski sud je odbio zbog toga što podnositelj prije isticanja ovog prigovora pred Europskim sudom u tom pogledu nije iscrpio niti jedno domaće pravno sredstvo. Time podnositelj nije domaćim tijelima ostavio mogućnost da se očituju i odluče o ovom prigovoru čime je povrijedio supsidijarni karakter konvencijske zaštite i jedan od formalnih uvjeta za podnošenja zahtjeva Europskom sudu.

Nadalje, odlučujući o podnositeljevom prigovoru vezano uz pravo na slobodu izražavanja, Europski sud istaknuo je sljedeće. Europski sud prije svega je podsjetio da čl. 10 Konvencije štiti ne samo onaj govor koji ne vrijeđa već i onaj koji neke skupine u društvu mogu smatrati i uvredljivim i šokantnim, ali kada on prenosi ideje i doprinosi raspravi koja je od značaja u demokratskom pluralističkom društvu. U tom smislu Europski sud se pozvao na čl. 17. Konvencije koji propisuje kako se „ništa u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa“. U tom smislu, Europski sud je zaključio kako govor koji je usmjeren protiv vrijednosti i ljudskih prava koje su zajamčene Konvencijom ne uživa zaštitu čl. 10 Konvencije. Iako se Europski sud suzdržao od komentiranja predstavlja li izraz „Za dom“ prekršaj koji je baziran na mržnji prema nekoj manjini a time i protivan vrijednostima koje jamči Konvencija, naglasio je kako su u tom smislu domaći sudovi u ovom predmetu proveli temeljit postupak i utvrdili sve relevantne činjenice. Podnositeljeva osuda u prekršajnom postupku predstavlja miješanje države u njegovo pravo na slobodu izražavanja, međutim prema stavu Europskog suda to je miješanje bilo utemeljeno na zakonu (Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima) te imalo legitiman cilj. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je miješanje države bilo, po mišljenju Europskog suda, nužno u demokratskom društvu, prigovor podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja proglasio je očito neosnovanim.

Europski sud istaknuo je kako su domaći sudovi u svojim odlukama dali dovoljne i dostatne razloge za podnositeljevu osudu u prekršajnom postupku. Domaći su sudovi pravilno i temeljito analizirali sve aspekte ovog predmeta te su utvrdili kako se izraz „Za dom“ koristio kao pozdrav u totalitarističkom režimu Nezavisne Države Hrvatske, te se isti nalazio u svim službenim dokumentima navedene države. Domaći sudovi su ocijenili kako je navedeni režim bio temeljen na ideologiji koja je bila diskriminatorna na temelju rase i etničkog podrijetla, te stoga upotreba tog izraza predstavlja povredu vrijednosti koje su zajamčene Konvencijom.

Europski sud u svom je zaključku posebno cijenio činjenicu da je podnositelj, kao poznati nogometaš, sporni izraz (više puta) koristio na nogometnoj utakmici, pred brojnom publikom te da je on s obzirom na ulogu svoju ulogu sportaša i uzora sportskim gledateljima trebao biti svjestan negativnog utjecaja koje takvo njegovo ponašanje ima, te se trebao suzdržati od takvog ponašanja. Europski sud je zaključio kako su osuda i kazna koju je podnositelj dobio u domaćem postupku bila primjerena cilju koji se želio postići te objektu koji su domaći sudovi u ovom predmetu štitili. Ostale prigovore podnositelja koji su se odnosili na njegovu navodnu diskriminaciju kao i na činjenicu da je zbog ovakvih odluka domaćih sudova sustavno diskriminiran, Europski sud je proglasio očigledno neosnovanima.”

U cijeloj ovoj priči, i pravniku pripravniku jasno je kako činjenični supstrat u konkretnom slučaju nije sporan. Ono što jest sporno jest postupanje suda i primjena prava. Da bi počinitelj ispunio biće prekršajnog djela on mora dobacivati poruku čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti.  Domaća pravosudna i ina tijela zaključila su kako riječi “za dom” upravo imaju takav sadržaj. To su zaključila iz obrane našeg jazavca i pregledom video snimke samog događaja. Pri tome je objektivno zanemarena analiza stručne osobe sadržana u spisu.

Riječi se mogu tumačiti samo u vremenu svog nastanka i prema okolnostima koje u tom vremenu oblikuju njihov sadržaj. Gramatički gledano, izraz “za dom” objektivno ne može poticati na mržnju na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti. Taj izraz pače nije ni u kakvoj relaciji sa nabrojenim pripadnostima. Dom, u ustavnopravnom smislu uređen je odredbama članka 34. stavka 1. Ustava kojima se štiti pravo na dom, shvaćen kao utočište određene osobe u koje nitko ne može ulaziti bez njezine dozvole. Pravo na dom štiti određeni prostor obitavanja od neovlaštenog ulaženja počinjenog od strane fizičkih i pravnih osoba, ali i od neovlaštenog prodiranja u dom tijela državne vlasti. S druge strane, dom kao baza riječi domovina, označava odnos između ljudi i prostora.
Ako, su sudovi tražili povijesno značenje sintagme “za dom”, onda su svakako njezino značenje trebali tražiti u povijesno najbližim tumačenjima tog sadržaja. A notorno je da je danas čak i izraz u punini “za dom spremni” legalan simbol legalne vojne postrojbe iz Domovinskog rata i jedino se kao takav može tumačiti. Tumačenje povijesne konotacije sličnog sadržaja iz doba kada naš Jazavac nije bio niti rođen, stvarno i pravno nemaju nikakvog smisla.

Riječi se mogu tumačiti samo u vremenu svog nastanka i prema okolnostima koje u tom vremenu oblikuju njihov sadržaj. Gramatički gledano, izraz “za dom” objektivno ne može poticati na mržnju na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti. Taj izraz pače nije ni u kakvoj relaciji sa nabrojenim pripadnostima. Dom, u ustavnopravnom smislu uređen je odredbama članka 34. stavka 1. Ustava kojima se štiti pravo na dom, shvaćen kao utočište određene osobe u koje nitko ne može ulaziti bez njezine dozvole. Pravo na dom štiti određeni prostor obitavanja od neovlaštenog ulaženja počinjenog od strane fizičkih i pravnih osoba, ali i od neovlaštenog prodiranja u dom tijela državne vlasti. S druge strane, dom kao baza riječi domovina, označava odnos između ljudi i prostora. Povijesno-zemljopisni parametri nisu nepomični, nego se mogu mijenjati, ako se okolnosti mijenjaju. Pojam domovina se može odnositi na određeno područje, krajolik, selo, grad, državu, narod, jezik ili vjeroispovijed. Pojam domovina stoga ne označava isključivo određeno mjesto (dom), nego i identificiranje s domovinom kao višim rodnim pojmom. Promatrajući stoga sintagmu “za dom” kroz značenje riječi domovina, ona može značiti samo afirmativno zalaganje za očuvanje vrijednosti sadržaja pojma domovina i kao takva ne može imati pežorativno značenje.

Ako, su sudovi tražili povijesno značenje sintagme “za dom”, onda su svakako njezino značenje trebali tražiti u povijesno najbližim tumačenjima tog sadržaja. A notorno je da je danas čak i izraz u punini “za dom spremni” legalan simbol legalne vojne postrojbe iz Domovinskog rata i jedino se kao takav može tumačiti. Tumačenje povijesne konotacije sličnog sadržaja iz doba kada naš Jazavac nije bio niti rođen, stvarno i pravno nemaju nikakvog smisla.

Treba spomenuti i okolnost kako su sudovi ovdje sadržaj određenog pojma, ignorirajući pri tome mišljenje stručnjaka, tumačili prema kriterijima određenim vlastitom spoznajom o nepoznatom pojmu. Time su naveliko sudili protiv načela slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza predstavlja opću metodu traženja istine u sudskom postupku. Slobodna ocjena dokaza označava nevezanost sudbene vlasti pri ocjeni dokazne snage nekoga dokaza zakonskim ili drugim pravilima o njegovoj dokaznoj vrijednosti. Međutim, sud mora ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak o postojanju činjenice koja se utvrđuje. Sustav slobodne ocjene dokaza utemeljen je na shvaćanju da je nemoguće unaprijed pravnim pravilima odrediti vrijednost pojedinih dokaza, jer to uvijek ovisi o okolnostima konkretnoga slučaja. Ocjena dokaza prepuštena je osobnom uvjerenju suca, no sukladno zakonima logike i pravilima općega ljudskog iskustva, što je sudac dužan iskazati u obrazloženju presude i tako strankama i višemu sudu omogućiti provjeru postupka. U konkretnom slučaju dokazna sredstva bijahu snimka, iskaz Jazavca i mišljenje stručnjaka. Iz obrazloženja sudske odluke proizlazi kako je sud ovdje odluku donio isključivo ma temelju svoje spoznajne sfere. Snimka je slikopis i kao takva govori o činjenicama a ne i o sadržaju pojmova i okolnosti bitnih za presuđenje. Obrana okrivljenika, ako nije ona iz vremena Laventrija Berije, u pravilu ne služi samoterećenju. A mišljenje stručnjaka je u svom sadržaju bilo dijametralno zaključku suda. Stoga je jedini mogući zaključak da je ovdje odluka suda utemeljena na arbitrarnom i samovoljnom sudskom konstruktu lišenom bilo kakvog utemeljenja u realnosti. Sudska odluka je ovdje produkt isključivih subjektivnih spoznajnih vrijednosti njezinog kreatora, pa se teško može izreći u ime Republike Hrvatske.

Na kraju, i odluka Ustavnog suda je odudarala od stavova tog suda zauzetih glede opstojnosti povrede prava na pravično suđenje (za ne odgovaranje na istaknute prigovore stranke tijekom sudskog postupka vidjeti primjerice ustavnosudske rješidbe u predmetima U-III-2130/12; U-III-6231/13; ili 606/15.). Ustavni sud proceduralne propuste, ne može konvalidirati, osim utvrđenjem da bi i pored toga presuda bila ista. No, u svojoj rješidbi Sud takvu ocjenu ne daje. Ujedno, nije pretjerano jasan stav Suda izražen kroz izričaj kako “okolnost da su sudovi donijeli osuđujuću presudu, odnosno zauzeli stajalište drugačije od ekspertnog svjedoka ne znači da je samim time došlo do povrede prava na pravično suđenje.”. Naime, nije razvidno uslijed opstojnosti kojih okolnosti su sudovi uopće zaključili da se ovdje stručnom mišljenju ne treba pokloniti vjeru, jer ga ni jednom riječju nisu osporili, već su ga jednostavno ignorirali kao nepotrebno. Da bi ga ignorirali, sudovi su barem morali provesti drugo vještačenje koje bi išlo u prilog drugačijim utvrđenjima. Ovako je presuda produkt svjetonazora i osobnih empirija suca, odnosno ovako presuda ima sve konotacije političke odluke u skladu sa proklamiranom izgradnjom inkluzivnog društva bez obzira na štete koje će takvo djelanje prouzročiti. Ni jedna društvena prisila nema budućnost ako nije u skladu sa većinskim poimanjem društvene problematike.

ESLJP je ustvrdio i kako ne vidi postojanje divergencije u odlukama različitih sudova o sintagmi “za dom”. Nažalost, ova ocjena podsjeća na onu kojom je zaključeno da su nad Hrvatima u srpskoj agresiji izvršene genocidne radnje, a ne genocid, jer nas je, na nesreću, eto još dovoljno ostalo na životu. Ako se radi o društvenom sadržaju koji je tek netom dobio sudski epilog, a uslijed promjene konstelacije utjecaja u vlasti, te se ne može niti govoriti o množini presuda. S druge strane sud nije uzeo u obzir načelo prema kojem nema krivnje niti kazne prije nego što je neko djelo zakonom određeno kao kažnjivo, jer da nije takav prigovor istican tijekom prekršajnog postupka. Ova potonja tvrdnja je objektivno netočna, jer je cijelo mišljenje eksperta upravo bilo usmjereno ka dokazivanju sadržaja spornog pojma i njegove dosadašnje nekriminalizacije. Kakva kakofonija stavova postoji glede iscrpljivanja dopuštenih pravnih sredstava u nacionalnom zakonodavstvu prezentirati ću slijedećim citatom iz rješidbe Ustavnog suda u predmetu U-III-1319/2013, a koji se odnosi na zaključke ESLJP-a u konkretnom slučaju:

“U svakom slučaju, Sud primjećuje, suprotno onome što tvrdi Vlada, da Ustavni sud Republike Hrvatske nije proglasio ustavnu tužbu podnositeljice nedopuštenom zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava, kao što je to bila praksa u drugim predmetima vezanim uz zahtjeve za zaštitu od diskriminacije, u kojima, prema njemu, podnositelji nisu pravilno iscrpili pravna sredstva pred nižim domaćim tijelima (vidi prethodni stavak 26.; i usporedi predmete Bjedov protiv Hrvatske, br. 42150/09, stavak 48., 29. svibnja 2012. i Zrilić protiv Hrvatske, br. 46726/11, stavak 49., 3. listopada 2013.). Ustavni je sud naprotiv presudio kako nije bilo povrede ustavnog prava podnositeljice na zaštitu od diskriminacije. U skladu s time, iako je obrazloženje odluke Ustavnog suda donekle zbunjujuće (vidi prethodni stavak 16.; stavke 8.1. – 8.2. odluke Ustavnog suda), jer nije jasno kakvu je važnost Ustavni sud pridao propustu podnositeljice da iskoristi posebnu parnicu predviđenu Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Sud nema razloga sumnjati da je podnositeljica pravilno koristila pravna sredstva pred nadležnim domaćim tijelima, uključujući i pred Ustavnim sudom (vidi prethodne stavke 44. – 46.).” (Sapienti sat op.a. – pametnom dosta).

Ujedno ESLJP je kod potrebe prethodnog iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta odstupio od svojih stajališta izraženih u predmetu Pajić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 68453/13, 23. odluka od veljače 2016), a što kao činjenica nije od naročite važnosti jer je praksa ESLJP zapravo zbroj brojnih odstupanja od pravila, ovisno o tome je li je tužena Njemačka ili primjerice Moldova ili Makedonija.

Nadalje, po prvi put sam čuo kako jedan sud činjenicu svijesti i odgovornosti za izvršenje prekršaja veže uz profesiju počinitelja. Pa tako ispada da nogometaš treba imati posebnu svijest o tome što viče, kao da je Mesija, a ne djelatnik u sportu kao industriji zabave, gospodarskoj grani u kojoj djelatnici nikad nisu morali pokazivati ni primarnu inteligenciju, a kamoli posebna ina znanja osim onih nogometnih, za obavljanje svog posla. ESLJP se uopće nije zapitao zašto nisu prekršajno gonjeni i oni koji su na poklič “za dom” odgovarali riječju “spremni”. Vjerojatno zbog toga što spremnost sama po sebi nije nacionalno škodljiva, jer još ne odaje za koju domovinu alias otadžbinu netko spreman jest. Ujedno, ESLJP ne navodi kod koga je nastala uznemirenost i koje su vidljive posljedice bile navodnog poziva na mržnju i nasilje neposredno ili s vremenskom distancom u odnosu na “ugrožene osobe”. Imaginarno određene ugrožene grupe ne opravdavaju aktivitet tijela sudbene vlasti. Doba kad je sama izjava o ugroženosti povlaštenih bila dostatna za reakciju represivnog aparata, bijah uvjeren kako je povijesna kategorija. Empirija kaže kako sam u velikoj zabludi.

Kažu da je pravda spora ali dostižna. Međutim, ona ne može postojati u uvjetima u kojima inkriminacije ovise o političkim odlukama ili mišljenjima vladajuće većine. Žao mi je našeg Jazavca. Očito svako vrijeme ima svoje mučenike. A za sve one koje boli nepravda, samo jedna napomena. Sami se trebamo izboriti za društvo u kojem će i Medo sa početka ove priče i naš Jazavac imati ako ništa drugo, barem jednak pravni položaj pred sudom. Bez vladavine prava prostor Republike Hrvatske bit će demografska pustinja, u kojoj će potom kolo igrati oni kojima je to bio vekovni san. Dok ćemo mi i naši nasljednici sreću očito morati potražiti negdje drugdje.

I na kraju naročito veseli utvrđenje ESLJP kako se izraz „Za dom“ koristio kao pozdrav u totalitarističkom režimu Nezavisne Države Hrvatske, te se isti nalazio u svim službenim dokumentima navedene države.”. Jedino čudi kao onda izrazi “država” i “Hrvatska” koji se isto tako nalaze u istim dokumentima nisu također obuhvaćeni kriminalizacijom, iako navedeni još više idu na živce onima koje uznemirava sintagma “za dom”. Svaki put kad netko spomene sintagmu “hrvatska država”, taj bi ga luksuz također trebao koštati nekoliko tisućica kuna. Za razliku od sintagme “za dom” koja kod nekih izaziva samo nelagodu, izraz “hrvatska država” svakako kod istih izaziva i dodatno gnušanje, gađenje i revolt, a što je po prirodi stvari nedopustivo.

O stavovima ESLJP zapravo ne treba polemizirati. Jedan sud koji je u stanju izreći kako se temeljna ljudska prava mogu povrijediti dužinom obrazloženja odluka i u čijem je radu forma daleko značajnija od sadržaja, ne može na zadovoljavajući način pružati zaštitu adekvatnog sadržaja temeljnopravnoj sferi. Zato njegove odluke, a kako to navodi ustavnosudska praksa Njemačke, treba promatrati kao dopuštenu metodu tumačenja sadržaja nekih temeljnih prava kod izostanka vlastiti iskustva. Ništa više i ništa manje.

Kažu da je pravda spora ali dostižna. Međutim, ona ne može postojati u uvjetima u kojima inkriminacije ovise o političkim odlukama ili mišljenjima vladajuće većine. Žao mi je našeg Jazavca. Očito svako vrijeme ima svoje mučenike. A za sve one koje boli nepravda, samo jedna napomena. Sami se trebamo izboriti za društvo u kojem će i Medo sa početka ove priče i naš Jazavac imati ako ništa drugo, barem jednak pravni položaj pred sudom. Bez vladavine prava prostor Republike Hrvatske bit će demografska pustinja, u kojoj će potom kolo igrati oni kojima je to bio vekovni san. Dok ćemo mi i naši nasljednici sreću očito morati potražiti negdje drugdje.

Komentari