Nakon još nerazjašnjenoga dramoleta u Uzdolju, opet se jednom poslije kraha komunizma i Jugoslavije, pojavio već pomalo zaboravljeni krimen – policijski progonjen – nečega (vrijeđanja, napada itd.) “na nacionalnoj osnovi”. I opet kao i onda ta je naljepnica rezervirana za Hrvate. Nego za koga? Kontekst nedostaje, a onaj povijesni kaže: pet stotina tisuća Hrvata poubijano je nakon završetka Drugoga rata i trajanja komunističke Jugoslavije (izvori: Tito, Ranković i drugi) i to na “nacionalnoj osnovi”, to jest zato što su bili Hrvati. Petnaest tisuća Hrvata ubijeno je devedesetih prošloga stoljeća na “nacionalnoj osnovi”, više civila, a sve zato što su bili Hrvati, uključujući četiri stotina djece. I u prvom i u drugom slučaju radilo se o ostvarenju velike Srbije, u prvom na prikriven način, pod firmom jugoslavenstva i Jugoslavije, u drugom na otvoren, zemljopisnim kartama potkrijepljen barbarski fašistički, to jest komunističko-fašističko velikosrpski vojni upad u hrvatske prostore, potpomognut unutarnjom agresijom velikoga broja Srba koji su se munjevito prisjetili sretnih četničkih dana i s nešto sjete podsjetili na dane kada su silom prilika bili preskočili u partizanske redove.
Vrijeme zagonetno: ako čovjek sudi po meteorološkim prognozama, posebno vakularnim, teško će saznati što nas čeka sutra, a nekmoli prekosutra. Tako ja prošloga petka vidim i čujem da će u subotu biti pljuskovi, što odmah prevodim u suprotno, a tako je i bilo. S našim prognostičarima nešto gadno nije u redu, čini se da im je važnije postati televizijske zvijezde i davati intervjue nego se ozbiljno baviti svojim poslom. Inače, u globalnim razmjerima nevrijeme je stalno i više no zabrinjavajuće, kugla se zagrijava, neobične pojave i ondje gdje ih nikada nije bilo, gori amazonska prašuma pa je taj požar postao tema broj jedan (navodno) na skupu G7 koji je bio toliko skup (ne samo osiguranje) da se za taj novac moglo opremiti nekoliko vatrogasnih brigada, ali nije. I ne stradaju (zbog političkih životinja) samo šume, samo biljke, nego i životinje, nestaju mnoge vrste, a kada nestane zadnja pčela bit će to znak da je smak svijeta na vidiku. Posljednje utočište bit će Grenland, premda i on načet, te nije bez vraga da ga sada svi žele kupiti. Novi planet za naseljavanje ljudi iluzija je pri današnjem stanju znanosti i tehnologije, to jest čovječanstvo se preračunalo – prerano je uništilo Zemlju, prekasno se upustilo u potragu za drugim svjetovima, a sada će u toj želji izgorjeti.
Ostajemo, znači, na Zemlji i tu ćemo dočekati kraj.
Nakon ovoga optimističnog uvoda vraćam se u Hrvatsku, gdje ni svršetkom kolovoza nije bilo dosadno, nisu se brojila samo turistička noćenja (a kog vraga dolaze samo noćiti, samo spavaju i onda malo troše), nego se i na drugim područjima ponešto događalo, noćili migranti po šumama i gorama, a probudila se i četnička bratija. U međuvremenu je obilježen europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokopani iskopani hrvatski ostatci u Gračanima (ima još!), bezmjerno više ih je neotkopano u Macelju i ne otkapaju se valjda zbog stalnih kolona na obližnjem graničnom prijelazu, da se ne šteti turizmu, sve je to licemjerno malo i nedostatno, a da nema Ministarstva hrvatskih branitelja kojemu je na leđa natovaren i križnoputni križ pronalaženja masovnih grobnica, ni to malo ne bi bilo obavljeno, a kada bi i bilo ne bi se znalo što s kostima, kao što već znamo. Pa i taj Dan sjećanja ima u sebi neznatan eufemizam: 23. kolovoza nije dan pakta Molotov-Ribbentrop, nego je pravim imenom sporazum Staljina i Hitlera, komunizma i nacizma, pa, da Hitler nije bio idiot, srdačna suradnja mogla se nastaviti elegantnom podjelom sfera interesa, s tim da bi Staljin dobio istočnoeuropske zemlje. Do te je podjele doista i došlo, samo što je na jednoj stani nedostajao Hitler, a nadomjestili ga “saveznici”. Dotično, Jalta je ispunila sovjetske težnje začete sporazumom nacističkog i komunističkog lagera godinama prije.
Toliko o danu sjećanja uopće. U Hrvatskoj je, možda i zbog predstojećih izbora, napokon glasno i jasno rečeno, sa službenih takoreći mjesta, da su komunizam i nacizam djeca istoga Zla (ili Zloga), te se nije skrivalo iza fraze “svih totalitarnih režima” i sličnih. To je malo (jako) zaboljelo lažne antifašiste, prikrivene i neprikrivene ljubitelje komunističkoga poretka, koji i danas, pa i na fakultetima, prodaju priču o (barem) u teoriji plemenite ideologije koja je doduše u praksi imala neke manje aberacije, ali što se može. U Hrvatskoj je komunizam započeo i završio masovnim zločinima nad Hrvatima.
S tim u svezi: nakon još nerazjašnjenoga dramoleta u Uzdolju, opet se jednom poslije kraha komunizma i Jugoslavije, pojavio već pomalo zaboravljeni krimen – policijski progonjen – nečega (vrijeđanja, napada itd.) “na nacionalnoj osnovi”. I opet kao i onda ta je naljepnica rezervirana za Hrvate. Nego za koga? Kontekst nedostaje, a onaj povijesni kaže: pet stotina tisuća Hrvata poubijano je nakon završetka Drugoga rata i trajanja komunističke Jugoslavije (izvori: Tito, Ranković i drugi) i to na “nacionalnoj osnovi”, to jest zato što su bili Hrvati. Petnaest tisuća Hrvata ubijeno je devedesetih prošloga stoljeća na “nacionalnoj osnovi”, više civila, a sve zato što su bili Hrvati, uključujući četiri stotina djece. I u prvom i u drugom slučaju radilo se o ostvarenju velike Srbije, u prvom na prikriven način, pod firmom jugoslavenstva i Jugoslavije, u drugom na otvoren, zemljopisnim kartama potkrijepljen barbarski fašistički, to jest komunističko-fašističko velikosrpski vojni upad u hrvatske prostore, potpomognut unutarnjom agresijom velikoga broja Srba koji su se munjevito prisjetili sretnih četničkih dana i s nešto sjete podsjetili na dane kada su silom prilika bili preskočili u partizanske redove. Rečeni su u dvadesetom stoljeću planski (planirano, organizirano) naseljavani u Hrvatsku. Sjećam se Tuđmanova govora u Kninu (Vlak slobode) kada je rekao da povjesničari trebaju otkriti kako je to početkom 20. st. pretežito hrvatski Knin u tijeku stoljeća potpuno srbiziran. A naseljavali su se (naseljavali su ih) hrpimice baš u krajeve koji su još imali znatne i značajne spomenike iz doba srednjovjekovne hrvatske države.
Tako dolazimo do Uzdolja. Blizu Knina, podoban za one koji su htjeli zaboraviti hrvatsku baštinu, dotično “preurediti” cijelo područje tako da zauvijek nestanu tragovi hrvatske nazočnosti. U Uzdolju je u doba kneza Muncimira (ili Mutimira), oca kralja Tomislava, sagrađena crkva sv. Ivana od koje je (s koje) sačuvan kameni ulomak s Muncimirovim imenom, i godinom 895. A, dođavola, nešto je tu trebalo učiniti, pa je oko ostataka crkve nastalo pravoslavno groblje. Crkva u okruženju. Slično u nedalekoj Biskupiji, svetom mjestu hrvatske prošlosti, isto se dogodilo sa – doduše sačuvanom i impozantnom – crkvom sv. Spasa na izvoru Cetine, crkvom koju su Srbi prisvojili, a i oko nje se pojavilo pravoslavno groblje. Usput: deset godina nakon Domovinskog rata, opet su Srbi agresivno svojatali crkvu sv. Spasa, što je dignulo na noge arheologe i ne samo njih, a ja sam ih okupio na kninskoj tvrđavi, o čemu postoje zapisi. Tada su se hrvatski arheolozi iskreno čudili govoreći da “ni u snu nisu mislili da će opet doći do iste situacije”. A jest, a SPC je odigrala svoje. Da Srbi lažu, ne treba potezati Dobricu Ćosića, sve je jasno, sv. Spas (s velikim tornjem) podignut je u vrijeme Branimira, a zna se i ime župana (Gastika), čak i njegova oca (Nemir!). Gdje su tada bili Srbi, pogledajte u priručnicima. Čak ni u susjedstvu. U 9. stoljeću Hrvatska je graničila s Bugarskom.
Ako su neki hrvatski dečki izgubili živce i prešli u drugu dimenziju, onda treba i opet potražiti kontekst. Sve se nekako vraća na provokacije SDSS-a: srpska (“antifašistička”) proslava klanja Hrvata u Srbu i okolici, pribivanje antiolujnoj proslavi u Srbiji, sprječavanje (s pozicija vlasti) da se pronađu srpski zločinci iz devedesetih, Pupovčeva iritantna dramljenja u Saboru i drugdje, snažan utjecaj na ne samo svoje medije, skakutanje za Vučićem u svakoj prilici, itd. Na Pupovčevu nesreću, iz Srbije su oko Uzdolja reagirali kako se i očekivalo, a i bez toga je sam zakuhao toliko da mu se Uzdolje obilo o glavu…
Vratimo se u poslijeratno vrijeme (nakon slamanja srpske agresije, vanjske i unutrašnje): četnici su abolirani, onima koji su ostali, i ne samo njima, sagradili smo i kuće, ljepše nego prije. Zločinci nisu abolirani, ali kao da jesu, nit se tko raspituje nit se što poduzima, kao ni u Podunavlju. “Službene” novine ne pišu, ali neki portali tvrde: taj Petko koji je vlasnik kafića u kojemu se dogodio neugodan incident, premlaćivao je zarobljene Hrvate u kninskoj tvrđavi 1991. Sada dobro živi, zgrada u kojoj je gostionica izgleda lijepo, trebalo je tu novca za gradnju, a nađe se. Je li priča o Petku istinita, treba utvrditi policija, a isto tako tko je njegov Robinson (premda ga se vidjelo na fotografiji). Nadalje, je li baš sigurno da su napadači bili Hrvati, jer bili su zakrabuljeni, a i to je posao policije. I što je napadu prethodilo, koji je kontekst, eh i to ćemo valjda saznati. Zato je najbolje reagirala Kolinda koja reče da čeka nalaze. Dok su ostali visokopostavljeni hrvatski dužnosnici podlegli Pavlovljevom refleksu, te su osude stizale sa svih strana. Mogli su pričekati, pa onda “oštro osuditi” (i ta je fraza iz onih vremena kada se sudilo i osudilo bez suda). I onda, ako jest kao što se ovih dana dok pišem prikazuje, jasno reći da to nije način. Da smo protiv nasilja, kao što jesmo.
Ako je tako kako se u početku predstavljalo, ako su neki hrvatski dečki izgubili živce i prešli u drugu dimenziju, onda treba i opet potražiti kontekst. Sve se nekako vraća na provokacije SDSS-a: srpska (“antifašistička”) proslava klanja Hrvata u Srbu i okolici, pribivanje antiolujnoj proslavi u Srbiji, sprječavanje (s pozicija vlasti) da se pronađu srpski zločinci iz devedesetih, Pupovčeva iritantna dramljenja u Saboru i drugdje, snažan utjecaj na ne samo svoje medije, skakutanje za Vučićem u svakoj prilici, itd. Na Pupovčevu nesreću, iz Srbije su oko Uzdolja reagirali kako se i očekivalo, a i bez toga je sam zakuhao toliko da mu se Uzdolje obilo o glavu: prilično jasno je u uvertiri dao do znanja da je Hrvatska ne samo na rubu nego i preko da postane NDH, što su u Srbiji netaktično prihvatili četnici Vučić, Dačić, Vulin i ostali, to jest da su Hrvati bili i ostali ustaše, te nije čudno da se Srbi koji su otišli 1995. ne vraćaju. Čak ni lijevonasađeni hrvatski mediji nisu mogli ostati barem “neutralni”, nego su se i provjereni partijski kadrovi obrušili i na Pupovca i na Vučića, pa se cijela dobro zamišljena priča (a možda će se dokazati da je tako i bilo) kao bumerang vratila SDSS-u četničkih korijena.
Jeste li za kunu, za euro ili za lisicu?
Glede valute, sve ja razvidno: vlast je odlučila da narod hoće euro, jer bez njega ne će i ne može živjeti. Kako hoće i mogu zemlje koje su znatno prije nas ušle u EU, ostaje tajanstveno. Referendum o euru ili neeuru vjerojatno ne će biti održan, niti bi ga vlasti željele, a ako slučajno i bude, ne će biti dovoljno glasova za kunu, makar ih i bude.
Zašto Hrvatska, to jest uključiva hrvatska politika isključuje svaku pomisao da uključi hrvatski gospodarski pojas na našem moru, to jest da izađe na zapadne granice? Premda ima temelje u morskim zakonima i čak je, po regulama EU, dužna to učiniti. Bi li, recimo, knez Domagoj u takvoj situaciji oklijevao? (A nije ni u svoje doba.) Koliko saznajemo, na vanjsku granicu gospodarskoga prostora samostalne RH uputila se ovih dana ekipa prominentnih etičkih boraca, ne bi li demonstrirala i tako potaknula vlasti da nešto učine.
Glede valute, sve ja razvidno: vlast je odlučila da narod hoće euro, jer bez njega ne će i ne može živjeti. Kako hoće i mogu zemlje koje su znatno prije nas ušle u EU, ostaje tajanstveno. Referendum o euru ili neeuru vjerojatno ne će biti održan, niti bi ga vlasti željele, a ako slučajno i bude, ne će biti dovoljno glasova za kunu, makar ih i bude.
Porez koji se plaćao u srednjem vijeku u Hrvatskoj u kuninim krznima, zvan je marturina. Premda je kuna u grbu Slavonije, njezino je krzno bilo platežno sredstvo i na drugim hrvatskim prostorima, pa i na otocima. Osor je plaćao 15 do 40 kuninih krzna (pelles marturinas). Zanimljivo je da se plaćalo i lisičjim krznima (Krk), a na Rabu svilom. To s lisicama je zgodno (osim za jadne lisice), pa bi na referendumu trebalo postaviti pitanje: jeste li za kunu, za euro ili za lisicu. Ali lisice ne će referendum, lisice su već dogovorile s Bruxellesom, koji se poimence u hrvatskom Ustavu ne spominje, za razliku od naroda koji je unutra. I sve više vani.