Ne može se voditi ozbiljne rasprave o razini demokratičnosti izbornih političkih procesa, ako se ljudima sustavnim utjecajima ograničava normativni okvir iskazivanja stavova, a prije toga, ako ih se ili obeshrabruje ili prisiljava na odustajanje od stavova, ili im se ne dopušta na temelju relevantnih informacija izgraditi osoban racionalan, pa i emotivan odnos prema društvenim događajima, politikama ili ponudi političkih protagonista. Bez poticanja ljudi imati stav, demokracija je maskarada, prijevara i najčešće, umjesto zamišljenog instrumentarija ili alata za optimiziranje ljudske slobode, postaje instrument njenoga ograničavanja, a svako ograničavanje je predvorje uništenja.

Autor: Marko Ljubić

Jedno od pitanja, koje se nameće sve češće u Hrvatskoj, ukoliko sve jasnije politike i političke ponude političkih takmaca postaju relativnije, lošije i neprivlačnije ljudima, je – izići ili ne izići na izbore, a slijedom toga, koga birati ako u ponuđenom izboru nemate nekoga s kim se možete politički, bar u prihvatljivoj racionalnoj mjeri identificirati.

Ta pitanja nisu beznačajna, no nisu imanentna samo ljudima u Hrvatskoj i nemaju samo značaj u političkim izborima. To su praiskonska pitanja ljudi, koja su utoliko prisutnija i utoliko izraz ljudske svakodnevnice i djelovanja u stotine sličnih prilika, ukoliko su okolnosti donošenja odluka u ponudbenom smislu sadržajnije a izbori mnogostrukiji. No, ne ovisi to pitanje i te dvojbe samo o mnogostrukosti ponude, niti o jedoobraznosti ponude koja puno tipova i različitih ponuda u biti ne razlikuje, već uveliko ovisi o jasnoći izgrađenih stavova i potreba ljudi koji trebaju odlučiti. Razvoj demokratskih društava nije nužno, čak nije uopće pratio razvoj i nadogradnja osobnih stavova i profila ljudi, niti su mnogostrukosti svih mogućih tipova ponuda pred ljudima učinile da ljudi imaju jasnije stavove o svojim potrebama, jasnije svoje autentične ciljeve i namjere, a s tim i jasnije modele ostvarivanja i postizanja tih ciljeva. Moderna, prije svega zapadna demokratska društva su tipičan primjer razvoja mogućnosti i usporedne dezorjentacije ljudi, koji sve manje imaju jasne stavove što imaju više ponuđenih mogućnosti izbora.

Pitat ćete se, nije li to logično, nije li posve normalno da ljudi zatrpani bezbrojnim informacijama, ponudama, sve više umjetno kreiranim i ucijepljenim u svoje živote, jednostavno ne mogu u toj kakofoniji i šarolikosti svega i svačega, imati jasan stav o tome što im je stvarno bitno potrebno, bez čega ne mogu biti to što žele?

Djelimično jest, jer nitko ne može imati jasan stav o svemu oko sebe, ali bi morao biti uznemirujući znak i poziv na ozbiljno preispitivanje pravaca usmjeravanja društva to što se u takvim okolnostima, s ponudom svega i svačega, pa i politika pred kojima smo na izborima, ljudima umjetno nameću i stvaraju njihove potrebe, a s tim i stavovi. Jedan od najopasnijih stavova danas je, ne imati stav, jer je upravo to, ta praznina izrazito privremenog karaktera i znači da je netko uspio odvojiti vaš identitet i sve ono što ste bili svojim naslijeđem i pistankom, od vas u datom trenutku, a pošto nitko ne može društveno, čak ni biološki funkcionirati s identitetskom prazninom ili bez stava, u tu prazninu se onda ucjepljuju umjetno proizvedeni stavovi, potrebe, načini ponašanja i ostvarivanja tako produciranih i prihvaćenih ciljeva. To je točka na kojoj ljudi kakve poznajemo postaju nešto i netko posve drugi, a utoliko je ta transformacija opasnija ukoliko većina ljudi ne uočava trenutak te promjene i ne smatra ju bitnom. To je prijelomnica dezintegracije i razaranja cijelih naroda.

Demokratski model upravljanja društvenim procesima, tj. politikama je zbog toga, s jedne strane do sada najpotencijalniji model ostvarivanja ljudske slobode, odnosno model razvoja prava i odgovornosti izbora, jer sloboda je uvijek ekvivalent pravu i odgovornosti izbora, ali i golemi potencijal destrukcije, ukoliko se, kao i sve što su ljudi osmislili ili stvorili, koristi za ostvarivanje ciljeva i namjera posve suprotnih prvotnoj stvaralačkoj svrsi.

Ako se ljude umjetno dezintegrira ciljanim informacijama, poluinformacijama, lažima i manipulacijama, onda se u startu njihovo pravo na izbor a s tim i na upravljanje svojom slobodom, dovodi u poziciju objekta, a svaka njihova odluka može postati nositelj posve suprotnih ciljeva i podtignuća u odnosu na ono što misle da će postići. To ne bi bio problem kad bi se u životu ljudi takav promašaj dogodio jednom, ili čak više puta, ali u ukupnom zbroju životnih odluka i dalje ispod kritične točke na kojoj odlučivanje postaje stalno stradanje i suprotnost sebi. To postaje problem kad se ljudi refleksno počinju prilagođavati efektima loših odluka, kad pristaju na interpretaciju da je takvo odlučivanje normalno, pa i poželjno, te svoje nekadašnje vrjednosti započinju tražiti u tom slijedu, sve se više prepuštajući nametanju stavova, modela, pa i ciljeva. To je nezaustavljiv proces i siguran ishod odlučivanja bez stava, jer će neimanje stava prije nego se i priberemo u našim životima zamjeniti stav, koji nam je netko nametnuo.

Douglas Murray u svojoj knjizi “Čudna smrt Europe” na temelju iscrpnih analiza višedesetljetnih presudnih događaja, ali i tisuća navodnih sitnica, koje to nikako nisu, upozorava na činjenicu dezintegracije europskog čovjeka, koji zbog neimanja osobnog i jasnog stava za što izravno drži odgovornim političke, akademske, vjerske i uopće društvene elite, kao na ključnu točku propadanja, pa i smrti civilizacije kojoj pripadamo. Murray navodi primjer Europljanina, tipičnog pripadnika većine europskih naroda, koji suočen s islamistom ili s bilo kim koji mu se nastanio u dojučerašnje prirodno okruženje, ne zna što mu je činiti, ne zna smije li i treba li braniti svoj način života, jer ne zna odavno koji je to način života i što taj život sačinjava, dok s druge strane stranac ili čak uljez u to priridno stanište ili okruženje, nema nikakvih dvojbi. On misli da je ispravno i moralno ako treba i ubiti takvog Europljanina i spreman je to učiniti u svakom trenutku.

Točno to je ta razdjelnica, točka na kojoj se vidi i materijalizira sva razornost neimanja jasnog stava.

I točno u tom pravcu vodi svako prihvaćanje odustajanja od svojih praiskonskih vrjednosti i pristajanje na društvenu paradigmu, koja počiva na negaciji temeljnih točaka prepoznatljivosti jedne ljudske zajednice i nametanja drugih, drugačijih, neprovjerenih ili dokazano suprotnih vrijednosti pa sve do dokazano zloćudnih.

Osnovni stav samoodržanja svakoga čovjeka bi morao biti otpor prema takvim namjerama i pojavama, a prije toga otpora, svijest o tome da se ima pravo suprotstaviti tome i izabrati sredstva, ovisno o modelima nametanja i načinu ponašanja nametljivaca, kojima će se na uspješan način obraniti i zaštititi sebe i svoj identitet, svoju osobnost i posebnost, kako individualnu, tako i zajedničku.

Nekoliko je ključnih institucionalnih točaka u svim društvima, pa tako i u hrvatskom danas, koje su kroz povijest presudno utjecale na održanje naroda i njihovih pripadnika, te minimuma zajedničkih prepoznatljivih vrijednosti, bez kojih te zajednice nisu moguće. To su akademske i vjerske institucije prije svega, pogotovo zato što su one imale mogućnost čak i kad narodi nisu imali svoje države, ili kad hrvatski narod nije bio slobodan i imao državni instrumentarij upravljati svojom slobodom, i sposobnost izravnog utjecaja na informiranje ljudi, nudile su ljudima pouzdanost, jasnoću izbora i pomoć pri snalaženju u različitim okolnostima.

Zato se nikako relativizacija svega, pogotovo temeljnih vrijednosti ne može danas gledati bez pitanja – jesu li te institucije danas, i koliko jesu, ako jesu, posrnule pred dezintegracijskim procesima, je li se moguće osloniti s razumnom sigurnošću na njih i poruke njihovih predstavnika i imaju li današnji ljudi, u našem slučaju Hrvati, u tim institucijama sigurno, ili pretežito sigurno uporište u svakodnevnom preispitivanju i pri donošenju odluka. Imaju li u njima uporište za provjeru i zauzimanje svojih stavova?

Na žalost odgovor i bez detaljne ili znanstvene analize nije pozitivan. Za to ne treba ni previše pronicavosti, ni pameti.

Iako ni po čemu ne spada u nekakav željeni, čak ni u prosječno željeni akademski uzor ili usporednik primjerice profesor Lalić sa zagrebačkih političkih znanosti, komentirajući neposredno uoči današnjeg završnog izbornog dana izborni proces, izričito opovrgava pravo ljudima na neizbir jednoga od dvoje ponuđenih kandidata, a iskazivanje stava poništavanjem ponude, smatra nedemokratskim. Za njega je demokracija isključivo pristajanje i prihvaćanje ponude, pri čemu je negacija demokracije akt odbijanja ponude.

To stajalište sveučilišnog profesora, koji odgaja i poučava generacije tumača i kreatora društvenih odnosa, svojevrsnih inženjera društva, je ponajbolji izraz posvemašnje destruktivnosti, akademskog srozavanja i potpunog uništenja jednoga povijesnog uporišta na kojemu je opstajala civilizacija koju naslijeđujemo i kojoj danas pripadamo. Ne samo da se u tom Lalićevom javno izrečenom stavu krije golemo neznanje, jer sam siguran da se kod njega upravo o neznanju radi, a ne o nekakvim steteotipskim komunjarskim namjerama, nego se otvoreno vidi jedan posve tipičan model prisvajanja prava na projekciju društvenih normi s pozicije moći a ne s pozicije znanja i razuma. To je, to pravo na projekciju golemi problem. Lalić nije ni incident, ni izuzetak, a toga, te opasne pretežitosti na akademskim pozicijama mogli nagledati s nepodnošljivom dnevnom koncentracijom u javnosti, tjekom zadnjih nekoliko mjeseci u kampanji za izbor predsjednika Republike. Gotovo da se nije mogao čuti ili uočiti stav dostojan znanstvenog valjanog prosjeka, a ne nekakve genijalnosti, s tzv. humanističkih i društvenih učilišta o nekoliko bitnih pitanja, koja su se tu i tamo pojavljivala u kampanji. Uočio sam par poruka dr Mate Palića i dr Dubravka Ljubića, koje su u općoj kakofoniji akademskog neznanja i banalnog propagandizma bile dostojne akademskih zvanja, koje ti ljudi nose. Ostalo, potpuni potop.

Na žalost ne naročito bolja je situacija s porukama i stavovima predstavnika Katoličke crkve, koje su bile zbog prirode djelovanja Crkve manje prisutne i manje uočljive, ali u nekim elementima, na opasno visokoj razini predstavljanja, bile su “lalićevština”, pri čemu čak i suprotno vrjednosno polazište ide snažno na ruku lalićevštini i toj opasnoj pretežitosti, baš zbog svoje nenačelnosti.

Douglas Murray, pišući o posrnuću engleskog društva, navodi čitav niz nevjerojatnih primjera pristanka na prodaju ili zalaganje najviših znanstvenih pozicija i ugleda po narudžbi i za potrebe aktualnih politika, navodi seriju takvih posrnuća u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, strašna svjedočanstva o progonima do egizstencijalnog uništenja ljudi, koji su se usudili usprotiviti općem trendu prostitucije znanosti i akademskih institucija, navodi primjere progona intelektualaca, umjetnika i pogotovo autora u medijima, koji su tom sustavnom procesu uništenja stava i stavova radi implementacije često nakazne projekcije novih stavova i identiteta, pokušali razotkriti zloćudni sadržaj i upozoriti ljude.

Murray navodi usporedo s tim i primjer poruke duhovnog pogkavara Anglikanske crkve, nadbiskupa Canterburya, koji poziva britansko društvo i državnu politiku, da ozbiljno razmisle o legalizaciji šerijatskog zakona u dijelovima Velike Britanije, jer on misli – vrijeme je za to.

Čitav je niz takvih primjera u razvijenoj tradicionalno liberalnoj i demokratskoj Europi, a možda najstrašniji je kad švedska ministrica kulture s prjezirom i gnušanjem govori o švedskoj kulturi i identitetu, javno se pitajući – što je to?

Takva Europa, isključivo takva se danas nudi hrvatskom narodu pod imenom “europske vrijednosti”. Za uzvrat smo svjedoci višegodišnjeg razaranja hrvatskih tradicionalnih vrijednosti, što u svakom pojedinačnom slučaju znači obezvrjeđivanje osobnih postojećih stavova, njihovo javno osporavanje kampanjskim modelom, ozloglašavanje i izolaciju, zatim kriminalizaciju, iza čega nužno slijedi eliminacija. Tako se ostaje bez stava i tada se ucjepljuje novi, umjetno producirani stav. Tako se na ruševinama povijesnih vrijednosti pokušavaju stvoriti nove, ove koje sam naznačio “europskim vrijednostima”, a koje prvenstveno čine negaciju svih ključnih elemenata integracije i opstanka dosadašnjih ljudi i naroda. Na tome, i zbog toga imamo kvaziznanstvenu propagandno-političku pretežitu tezu da je narod zajednica građana, gdje se dezintegriranu povijesnu zajednicu pokušava u političkom i društvenom smislu zamjeniti milijunima pojedinačnih osobnosti, bez stvarne inegrativne organske povezanosti.

U takvim okolnostima nije moguće samoodrživo ljudsko društvo, niti je moguće u slobodnom demokratskom procesu postići minimum većinske suglasnosti o temeljnim zajedničkim vrjednostima i ciljevima. U takvim okolnostima nužna je posebna, nedodirljiva i nepropitkiva upravljačka struktura, jer nepostojanje većinske ili pretežite organske veze zajednice, s fluidnim i posve relativiziranim vrjednostima, s kompromisnim pristupom baš svemu, onemogućava izravnu i autentičnu međuovisnost upravljačke strukture i narodne zajednice.

Zato je sastavnica svakih političkih izbora postao i žestoki otpor poredaka svakoj najavljenoj namjeri promjena takvih modela funkcioniranja društva, snažna mainstream kampanja radikalizacije ili ekstremizacije svake iskazane sumnje u postojeća pravila, javne trendove, postojeće protagoniste ili pripadnike upravljačke strukture, zato se stvara i producira nesigurnost i svojevrsni strah od iskoraka ili preispitivanja, nameće se sudbonosnost zadržavanja ostvarenih pozicija i dijela poistovjećenosti s njima, pri čemu se tim opasnim nametnutim javnim obrascima sustavno priklanjaju i povijesni nositelji prava na propitkivanje ili kršćanskim riječnikom rečeno – prava na ispovijed.

Da bi se to postiglo, uvijek je nužno afirmirati relativizaciju, nemogućnost, a to izravno utječe na sudjelovanje ljudi na izborima. Naime, ljudi koji ne vide u postojećim ponudama nešto s čime se mogu poistovjetiti, poučeni lalićevštinom i suočeni s tim da je nevažeći listić izraz nedostatka demokratske kulture, ne izlaze na izbore. Ako tome dodamo povijesnu činjenicu da je hrvatski narod, uz invalidne izuzetke između dva svjetska rata, bio onemogućen koristiti temeljno političko pravo, pravo izbora državnog poretka i predstavnika do 1990. godine, što je prekratko povijesno razdoblje do danas za utemeljenje kulture odgovornosti a ne samo prava na političko odlučivanje, te uz sve to namjerno kreiran izborni sustav kojim se sužava izborni utjecaj naroda u cjelini, što izravno utječe na reprodukciju sustava sužavanja prava na odlučivanje, jasno je gdje se skrivaju razlozi nezainteresiranosti gotovo polovice hrvatskog naroda s prebivalištem u Hrvatskoj, za izlazak na birališta.

S obzirom da uz akademske i većinske vjerske institucije, nakon uspostave samostalnih nacionalnih država, presudan utjecaj na sva zbivanja, a pogotovo na političke procese ima država, u hrvatskom se slučaju nameće obveza nužne državne intervencije u sustave, od kojih ovisi izlaznost na izbore i razina ostvarivanja političkih prava, ali i odgovornosti državljanja za upravljanje svojim nacionalnim interesima i održanjem. Jedan od preduvjeta stvaranja javnog pritiska na državu, koja nije voljna ili zainteresirana za optimiziranje utjecaja svoga naroda na nacionalne politike je poticaj ili javno djelovanje u tom pravcu akademskih i vjerskih institucija, a iznimno je opasno izostajanje takvoga poticaja. U Hrvatskoj ga trenutno nema, bar nema u pretežitom smislu, a ima u suprotnom.

Ne može se dakle voditi ozbiljne rasprave o razini demokratičnosti izbornih političkih procesa, ako se ljudima ograničava sustavnim utjecajima normativni okvir iskazivanja stavova, a prije toga, ako ih se ili obeshrabruje ili prisiljava na odustajanje od stavova, ili im se ne dopušta na temelju relevantnih informacija izgraditi osoban racionalan, pa i emotivan odnos prema društvenim događajima, politikama ili ponudi političkih protagonista. Bez poticanja ljudi imati stav, demokracija je maskarada, prijevara i najčešće postaje umjesto zamišljenog instrumentarija ili alata za optimiziranje ljudske slobode, instrument njenoga ograničavanja, a svako ograničavanje je predvorje uništenja.

Pogotovo razorno na golemu većinu ljudi djeluje javno relativiziranje vrijednosti, ako ga promiču ili zastupaju pripadnici institucija baštinika povijesnog utočišta i potrage za valjanim odgovorima na otvorena pitanja. Ili, otvoreno zauzimanje za suprotnosti, čemu nepodnošljivo pretežito svjedočimo u Hrvatskoj (i u zapadnoj Europi je posve isto) kad su akademske institucije u pitanju već jako dugo razdoblje, a na žalost i sve češće i bolnije u Hrvatskoj i iz same Katoličke crkve, bolnije utoliko ukoliko je to praktično jedina povijesna institucija, koja je svjedočila vjerodostojnost u najtežim epohalnim turbulencijama.

Zato nije ključno pitanje uoči izbora, treba li ili ne izići na izbore, jer se o tome ne bi smjelo raspravljati kao o problemu. Ljudima je imanentno donositi odluke, to je i ateistički i teistički ljudska datost i bit. Pitanje je – zašto ljudi ne odlučuju o sebi i što presudno utječe na to?

Komentari