I Milanović i Plenković su na Plitvicama jasno izjavili da je Josip Jović bio prva žrtva rata, ali niti iz bliza tako jasno o tome kakv je to bio rat. Obračun između Milanovića s jedne i Plenkovića i Pupovca s druge strane, vodi se oko manje važnih njihovih razlika, dok se po temeljinim pitanjima poklapaju.

Autor: Vjekoslav Krsnik

U sadašnjoj oštroj polemici između predsjednika Republike i predsjednika Vlade, da bi se dobila dublja politička slika o temeljnim političkim pitanjima koja oni zastupaju, treba podsjetiti na njihove istupe prije nekoliko dana na Plitvicama pri obilježavanju pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića. Ovogodišnje podsjećanje na prvu žrtvu Domovinskog rata palo je u doba pojačane subverzivne aktivnosti u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku koja se vodi u skladu s Memorandumom SANU, što je kulminiralo potezima novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija.

To je bila prilika da se i njih dvojica kao institucionalno vodeće osobe hrvatske državne politike odrede prema najnovijoj velikosrpskoj provokaciji uperenoj protiv hrvatske države. Jesu li te njihove izjave kao odgovor unutarnjem ratu što ga  velikosrpska politika vodi u Hrvatskoj, u skladu s dužnošću i obvezom i predsjednika Republike i predsjednika Vlade da brane integritet i dostojanstvo hrvatske države? Odgovor je nažalost po tko zna koji put negativan.

Pogledajmo što su rekli Zoran Milanović i Andrej Plenković prisjećajući se i odajući počast prvoj žrtvi oružane velikosrpske agresije na Hrvatsku, što je potvrdio i Međunarodni sud pravde ocjenom da je to bio međudržavni sukob Srbije na Hrvatsku. Predsjednik Zoran Milanović žrtvu Josipa Jovića smatra previše važnom da bi se ona zaboravila. “Nažalost, bio je to početak stradavanja hrvatskih branitelja i civila u Domovinskom ratu. Njihovom žrtvom dočekali smo slobodu i to nemamo pravo zaboraviti”, konstatirao je Zoran Milanović. Premijer Andrej Plenković je izjavio: “Prije 30 godina policija je po zapovijedi predsjednika Tuđmana došla ovamo braniti Hrvatsku i otvoriti Policijsku postaju na Plitvičkim jezerima. Tako su pokazali da hrvatski pravni poredak funkcionira. Obilježavamo i 30. obljetnicu pogibije Josipa Jovića, jednoga od brojnih hrvatskih redarstvenika, vojnika i branitelja koji su u Domovinskom ratu dali sve što su mogli za hrvatsku domovinu”.

Te njihove izjave su najblaže rečeno blijede u odnosu na propagandne velikosrpske poruke što ih je izrekao novi patrijarh Srpska pravoslavne crkve nadovezujući se na niz izjava i postupaka službene četničke srbijanske politike prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Postavlja se pitanje zašto i Zoran Milanović i Andrej Plenković, bez obzira kakvu bespoštednu međusobnu verbalnu bitku vodili, kriju temeljnu činjenicu da je Josip Jović bio prva žrtva velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Uostalom i jednog i drugog na to obvezuje Deklaracija o Domovinskom ratu koju je 1997. godine usvojio Zastupnički dom Hrvatskoga sabora. U njoj se potvrđuje  da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj, te da je to bio “pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome”, te da je Hrvatska “branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”. Tu formulaciju o međudržavnom sukobu koji je pokrenula Srbija protiv Hrvatske kasnije je prihvatio i Međunarodni sud pravde u Haagu u tužbi Hrvatske protiv Srbije zbog genocida. Zašto i predsjednik Republike i premijer i u takvim nadnevcima izbjegavaju tu golu činjenicu da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, sudjelujući na taj način u temeljnoj tezi Memoranduma SANU da to nije agresivni rat što ga je povela Srbija nego “građanski rat” u kojemu ne postoji odgovornost agresora za ljudske i materijalne žrtve nanesene. Za Andreeja Plenkovića to je jasno od samog početka, pa je tako na međunarodnom Croatia Forumu u Dubrovniku izjavio da su se na ovim prostorima “dogodili neki sukobi”, ali su klicu takvoj konstrukciji udarili na početku svojih mandata Stipe Mesić i Ivica Račan a svi kasnije podržavali do Andreja Plenkovića. U svojoj bahatosti predsjednik hrvatske Vlade ponaša se kao gubernator Europske unije koja svoju prljavu savjest u raspadu komunističke Jugoslavije nastoji oprati upravo tezom da se tu vodio građanski rat, što je, kako je izjavio sam Andrej Plenković, njegova misija da promjeni Hrvatsku.

Ako je već odlučio da do kosti razobliči pogrešnu politiku Andreja Plenkovića i njegovih suradnika, prije svega lažnog predstavnika hrvatskih Srba Milorada Pupovca, zašto predsjednik Republike nije iskoristio ovu priliku na Plitvicama da jasno kaže kako je on simbolično prva žrtva velikosrpske agresije na Hrvatsku. Problem je kod Zorana Milanovića u tome što ni on sam dosad nije raskrstio sa tezom da se u Hrvatskoj vodio “građanski rat”. To je čak i kao premijer već jednom izjavio. I u njegovom raskrinkavanju Milorada Pupovca izostavio je golu činjenicu da je od samog početka on vođa pete kolone u Hrvatskoj i da je njegovo subverzivno djelovanje usmjereno na destabilizaciju Republike Hrvatske koju kao takvu lažni predstavnik hrvatskih Srba ne priznaje, jer je za njega za njegove Srbe u Hrvatskoj glavni grad Beograd. Kolikogod političko raskrinkavanje Milorada Pupovca u izvedbi predsjednika Republike bilo dobrodošlo,  izostanak u Milanovićevom istupu  ključne činjenice da je Milorad Pupovac če(t)lnik velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj umanjuje težinu njegovog istupa. On pri tome upozorava da hrvatski Srbi, a ne Srbi kakvu odrednicu ponekad koristi, predstavljaju njegovo biračke tijelo, što pretpostavlja da su oni Hrvatsku prihvatili kao domovinu kao sastavni dio hrvatske nacije. Ako je to tako onda Zoran Milanović treba, za razliku od Andreja Plenkovića, ustvrditi da je Hrvatska u obrambenom Domovinskom ratu  bila žrtva velikosrpske agresije u kojoj je Josip Jović bio prva ljudska  žrtva.

PS. Sretan Uskrs svima.

Komentari