Hrvati (su) opet jednom prisiljeni na hrvatsku šutnju, na idiotsko partijanje političke korektnosti, suočeni s bahatošću vlasti koja im nameće konvencije strane hrvatskom biću i običajima, a sada je smislila “iskorak” prema Srbima koje zastupa – SDSS. Da je to neka druga srpska stranka (kucnimo o drvo) koja je zadnjih desetljeća pokazivala znakove preobražaja i mirne integracije u hrvatsko društvo, bilo bi u redu, ali je SDSS činio sve upravo suprotno, podizao tenzije, kreveljio se s govornica starom i opasnom tezom o ugroženosti, tiskao biltene s imenima nepoćudnih Hrvata, u “Novostima” vrijeđao i ismijavao Hrvatsku vojsku, slavio i slavi 27. srpnja, dan srpskoga pokolja nad Hrvatima 1941.
Ljulja se hrvatska lađa na valovima, tek što se smire potresni, dođu poplavni, tek što jenja prvi koronski val, dođe drugi, a na kraju ih sve poklopi toplinski val. Prvi je vrućnik doduše trajao kratko, ali dovoljno da čovjeku sprži mozak. Sva je sreća da se usporedno odvijalo ispiranje mozga hladnom vodom iz licemjernih bunara. Političko-medijskim inženjeringom uspješno je unaprijed kontaminiran Dan pobjede, ubačeni Grubori u planove ionako skromne proslave, premda se te dvije neusporednice nikako ne mogu trpati u isti koš, a i kronološki se ne poklapaju. Ali su namjerno usporedo plasirane u javnost pa se slavlje trijumfalne hrvatske pobjede zamutilo (naknadnim) stradanjem nekolicine njih koji nisu pobjegli. Trijumf je to pupovačkih intriga, to jest koalicijskoga sporazuma u kojemu tri ruke (plus pet pratećih vokala) uvjetuju potporu u Saboru, mučna slabost ucijenjene Vlade i početak ili nastavak “glajhšaltunga” na tragu već prokušanog izjednačavanja krivnje, oprosta bez kajanja. Danima smo u svezi s Danom pobjede slušali samo jedno: hoće li tko iz SDSS-a doći u Knin ili ne će, hoće li Pupovac ili Milošević, a onda je Pupovac zaključio da Milošević ima bolji želudac a i neke obiteljske prednosti, pa smo napokon odahnuli: dolazi Milošević, slavlje u Kninu je spašeno, čovjeka mediji doslovce okupirali pa daje intervjue i uz brigu za ljudska prava Hrvata sada postaje i zvijezdom kninske proslave. Nisam opazio zabrinutost dolazi li u Knin, recimo, Mladen Markač ili će njega ostaviti na Velebitu. Gdje će biti Pupovac 5. kolovoza, još nije poznato dok ovo pišem, vjerojatno na godišnjem odmoru u Beogradu, pod maskom zbog covida i drugih razloga.
Hrvati gutaju žabe, svakodnevno im se servira fraza o civilizacijskom iskoraku koji će dogoditi baš na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (i hrvatskih branitelja). Ima tu nešto: 5. kolovoza, ali godine 1995. mi smo doista učinili civilizacijski iskorak, pobijedili neciviliziranu četničku i jugoslavensku rulju i zauvijek vratili okupirane hrvatske prostore (u tom dijelu) u civilizirani pravni poredak RH, riješili se zauvijek (nadajmo se) remetilačkog faktora u hrvatskom organizmu koji je od druge polovice 19. stoljeća osiono, drsko, svojatao velika područja Hrvatske i provodio planove Srbije i SPC-a manjim ili većim intenzitetom, sve do oružanih pobuna protiv hrvatskih vlasti, proglašenja svoje srpske države unutar hrvatske, istodobno ubijajući i proganjajući sve hrvatsko, paleći sela i razarajući gradove. Taj bezumni fanatizam ohladio je i one Hrvate, barem na trenutak, koji bez Srba, Srbije i Jugoslavije nisu mogli živjeti, zatečeni krvološtvom malo su posumnjali u svoje ideale, ali ni to nije dugo trajalo pa su izvodili bijesne jugoslavenske gliste dok je rat još trajao i trećina zemlje bila okupirana. A kada je došao mir, vratili su se posve svojim zabludama. Raznoraznim smicalicama, ustavnim promjenama, medijskim potvorama, “detuđmanizacijom” i kriminaliziranjem hrvatskih branitelja, stvarali su plodno tlo za kočićevske jazavce i ujedno, tiho i neprimjetno isprva, ekskulpirali agresore koje više nisu nazivali neprijateljima, u drugoj fazi ne-prijateljima, a zatim manjinom manjine, gotovo irelevantnom glede ratnih događanja. Tako jedan novinski analitičar nedavnih dana piše da je u ratu protiv Hrvatske sudjelovala “frakcija” Srba, valjda odvojena od lojalne, prohrvatske matice. Eto, sada znamo povijesnu istinu na temelju koje je moguć povijesni iskorak na Dan pobjede.
Jest 25 godina od Oluje, pa slaveći ju valjda treba zaboraviti sve one strašne godine prije 5. kolovoza (to jest 4. kolovoza) i poradi “iskoraka” zaboraviti bitno. A bitan je kontekst. Bitan i kao “objašnjenje” masovnoga bijega bez dodira s “ustašama”, bijeg ljudi nečiste savjesti, među kojima je vjerojatno bilo i ponešto nedužnih među civilima, a sigurno su naravno bila nevina djeca koja su se našla u koloni. Ta je kolona (na jednom pravcu) stradala od “svojih”, pregažena tenkovima. Srećom, na tom pravcu nije bila osmogodišnja djevojčica, sada saborska zastupnica, čiji je govor ekstatično popraćen, ali je u njemu nedostajao – kontekst.
Jesu li svi Srbi bili u srpskim, četničkim parapostrojbama? Nisu. Posebno ne oni koji su se našli zapadno od crte Zadar-Karlovac-Virovitica. Među njima je bilo i normalnih ljudi, odraslih i školovanih u okrilju kakve-takve u komunističko doba hrvatske civilizacije i civiliziranosti, nastavili su raditi i “politikom” se nisu bavili, a što su mislili, ne znamo. U drugoj skupini su oni koji su ostali mirni i marljivi, a u slobodno vrijeme održavali veze s pobunjenicima, prenosili informacije, ponekad prelazili na drugu stranu, vikendom. U trećoj su skupini spavači, koji su čekali svoj trenutak i nisu ga dočekali. Četvrtu grupu čine Srbi u redovima Hrvatske vojske, manji broj s voljom i srcem posebno kada se radi o dragovoljcima, nešto veći broj mobiliziranih, kada je HV već bio dobrano ustrojen. Ali i svim tim lojalnim i polulojalnim na početku rata nedostajalo je ono o čemu sam već jednom pisao: pun Jelačićev trg Srba koji bi javno i odlučno osudili bjesomučna razaranja i brutalne metode četnika, s transparentima Ovo je Hrvatska, naša domovina. Takav skup nisam vidio, nije ga bilo. I zato (ne samo zato) ostajem oprezan prema suvremenom “iskoraku”, jer se taj iskorak trebao dogoditi (sa srpske strane) na Trgu bana Jelačića u vrijeme Vukovara, Voćina, Škabrnje i još stotina mjesta u Hrvatskoj.
Prošlo je 25 godina, govore komentatori i neodredljiva hrvatska vlast, pa hajmo iskoračiti. Prije svega, prošlo je 30 godina od unutarnje i vanjske agresije na Hrvatsku. Osim toga, mirna reintegracije hrvatskoga Podunavlja bila je 1998. pa i opet nije 25 godina od svršetka rata. Jest 25 godina od Oluje, pa slaveći ju valjda treba zaboraviti sve one strašne godine prije 5. kolovoza (to jest 4. kolovoza) i poradi “iskoraka” zaboraviti bitno. A bitan je kontekst. Bitan i kao “objašnjenje” masovnoga bijega bez dodira s “ustašama”, bijeg ljudi nečiste savjesti, među kojima je vjerojatno bilo i ponešto nedužnih među civilima, a sigurno su naravno bila nevina djeca koja su se našla u koloni. Ta je kolona (na jednom pravcu) stradala od “svojih”, pregažena tenkovima. Srećom, na tom pravcu nije bila osmogodišnja djevojčica, sada saborska zastupnica, čiji je govor ekstatično popraćen, ali je u njemu nedostajao – kontekst. Tada, 1995. nije o kontekstu ništa znala, sada zna, ali kao da ne zna. No, uspjelo se i tu “glajhšaltovati”, pa uz malenu Željku iz vukovarske kolone sada imamo i djevojčicu iz kninske kolone.
Elem, ono najbitnije: plemenita je zamisao o hrvatsko-srpskoj pomirbi, plemenita i iluzorna jer za sada (a ne zna se kad će) za to nema volje ni s jedne strane. Štoviše, dolazi u krivo vrijeme nakon što su Hrvati i opet jednom prisiljeni na hrvatsku šutnju, na idiotsko partijanje političke korektnosti, suočeni s bahatošću vlasti koja im nameće konvencije strane hrvatskom biću i običajima, a sada je smislila “iskorak” prema Srbima koje zastupa – SDSS. Da je to neka druga srpska stranka (kucnimo o drvo) koja je zadnjih desetljeća pokazivala znakove preobražaja i mirne integracije u hrvatsko društvo, bilo bi u redu, ali je SDSS činio sve upravo suprotno, podizao tenzije, kreveljio se s govornica starom i opasnom tezom o ugroženosti, tiskao biltene s imenima nepoćudnih Hrvata, u “Novostima” vrijeđao i ismijavao Hrvatsku vojsku, slavio i slavi 27. srpnja, dan srpskoga pokolja nad Hrvatima 1941. Kako je takav SDSS postao partnerom PHDZ-a pomalo je zagonetno, ali ne i neobjašnjivo ako se zna da nije riječ samo o trgovini i ucjenama (kamo sreće), nego o vrlo zlosutnom planu koji proizlazi iz atavističke dubine jugoslavenskih deluzija. U konceptu s hrvatske strane prepoznajemo ljude iz staroga režima koji su odjednom postali perjanicama PHDZ-a (pročitajte, odnosno poslušajte što o takvima govori Tomislav Jelić) lansirani u HDZ da iz njega isprazne ideološki i svaki drugi naboj, a zatim načine i korak više. Iskorak, već učinjen uzašašćem manjine u hrvatsku izvršnu vlast, što je neprirodni refleks sluganstva iz dvadesetoga stoljeća, kada su u monarhističkoj Jugoslaviji vladali srpski žandari, a zatim opet u komunističkoj.
Sada, znači, imamo ovu situaciju Hrvatskoj: posve je razvidno da pomirba između Hrvata i Hrvata nije uspjela (jer su titoisti držali fige u džepu), pa se od nje odustalo. Odustala i Tuđmanova stranka, kojoj Tuđman služi samo u izbornim govorima. Jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske također je zaboravljeno, a sramotni zaborav blagoslovljen izbacivanjem desetak zastupnika Hrvata izvan domovine iz Hrvatskog sabora, hrvatskih državljana. No, da bi se ta za hrvatsku budućnost nasušna potreba pomirbe unutar hrvatskoga bića nekako nadomjestila, progurana je teza o pomirbi Hrvata i Srba, koja ima iracionalnu podlogu s obzirom na brojnost hrvatskoga pučanstva srpske narodnosti i na ne tako davna iskustva, a predstavlja se gotovo kao sine qua non opstanka hrvatske države. Nije tako, naravno, ali očito nacionalna država hrvatskoga naroda jednostavno ne može živjeti bez te manjine u suvlasti, misle i kažu hrvatske vlasti koje žude za suvladarom nehrvatom (pa su ga i dobili), što mi skreće misli prema Zvonimirovoj kletvi. Bez SDSS-a osjećao bi se PHDZ nekako osamljenim. A oni s jugoslavenskim genima razmišljaju potpuno racionalno, držeći SDSS-ovski element čvrstom preostalom poveznicom s vremenima koja želimo zaboraviti, ali nam ne daju. I nadom da sve ipak može dobro završiti, a Srbija je lijepo naoružana, pa i dalje želi u Dalmaciju, usprkos gužvama na autocestama. Usput poneko stane pokraj spomenika mrtvim hrvatskim braniteljima i obavi nuždu.
Tko tu komu oprašta u Kninu? Jedva jedvice u Knin je dovučen SDSS-ovac na proslavu Oluje. Kao znak praštanja. On je tu instaliran, znači, da Hrvatima oprosti Oluju. Eto, sada smo sretni i zadovoljni, Oluja nam je oproštena, barem formalno, a čak je i četnik Vučić iz Beograda nešto promrmljao u bradu da, iako preko volje, ne će biti protiv, čak misli da je to dobro za Srbe, položaj će im u Hrvatskoj biti bolji i stvorit će se valjda uvjeti za povratak, što je dobra podloga za budućnost i neku futurističku novu “krajinu”.
Rasrdilo me je i citiranje Tuđmana koji reče da pobjednik treba biti milostiv prema poraženima, ali rečeno je to u Vukovaru u doba tek započetoga procesa mirne reintegracije i imalo je diplomatski smisao, ali ništa slično nije rekao u doba Vlaka slobode i na usputnim postajama, a ti se govori zaboravljaju. Nije, naravno, zagovarao osvetu bilo koje vrste, ali je govorio iz duše i srca Hrvata koji su četiri ili i više godina bili u progonstvu. I nisam vidio da nacionalna televizija te govore reprizira, čak ni cenzurirane. Bilo bi to ljekovito u ovoj licemjernoj sadašnjoj “politici”. (Usput, napisao sam početkom ove godine scenarij za dokumentarni (dokumentima vrlo potkrijepljeni) film “Tuđman u Oluji”, ali kako stvari sada stoje teško da će biti realiziran. Novac svakako ne će dati hrvatska država, dio je već potrošen za slavlje u Srbu.)
Još nešto, paradoksalno a u svezi s oprostom i pomirbom. Tko tu komu oprašta u Kninu? Jedva jedvice u Knin je dovučen SDSS-ovac na proslavu Oluje. Kao znak praštanja. On je tu instaliran, znači, da Hrvatima oprosti Oluju. Eto, sada smo sretni i zadovoljni, Oluja nam je oproštena, barem formalno, a čak je i četnik Vučić iz Beograda nešto promrmljao u bradu da, iako preko volje, ne će biti protiv, čak misli da je to dobro za Srbe, položaj će im u Hrvatskoj biti bolji i stvorit će se valjda uvjeti za povratak, što je dobra podloga za budućnost i neku futurističku novu “krajinu”.
I Plenkoviću je dobro, korisno, premda ne objašnjava što je to i zašto dobro i korisno. Ako će srpska sela bez struje dobiti struju, u redu je, to jest za njih korisno, a i pitanje je zašto već prije nisu dobili struju. Pa i već davno prije, kada su imali svoju “državu”, krajinu očišćenu od Hrvata, pa zašto si nisu uveli struju. Što su čekali? Hrvatsku vlast? Ili barem hrvatsko-srpsku?
Glede Plenkovića i ovo: lažno ga se optužuje da je činovnik Europske unije i bespogovorno slijedi direktive. Nije točno. Da je točno, ne bi prešutio europsku rezoluciju o zločinima totalitarnih režima, posebno komunističkih. Da je točno, ne bi inzistirao na opčinjenosti manjinama, jer to nije praksa u većini, posebno velikih, država Europske unije.
Filmovi oko Oluje
Hrvatska kinematografija, mislim na igrani film, još nije iznjedrila veliki film o Oluji. Sveobuhvatan film koji bi ostao hrvatskim kulturnim blagom. Oluja je dotaknuta u nekim igranim uradcima, i to je za sada sve. U dokumentarnom filmu stojimo nešto bolje, ali ne zahvaljujući državnim ustanovama koje se bave filmom. U produkciji Hrvatskoga filmskog instituta koji nije HAVC, snimljen je američko-hrvatski dokumentarac “Operacija Oluja” u režiji Nikole Kneza, po scenariju Miroslava Međimorca i dr. Dorothy McClellan. Scenaristi i redatelj dobili su nagrade (Silver Remi Awards) na WorldFestu u Houstonu. O tome, koliko znam, u hrvatskim medijima ni riječi, ali film možete pogledati na međumrežju. Možda sve to već znate, ali podsjećam jer gledam najave HRT-a o teleprogramu oko dana Oluje, a film “Operacija Oluja” ne vidim. Možda još nije prošao cenzuru, ili je nešto drugo u pitanju.
Universitas
Podlistak, odnosno prilog Universitas pojavljuje se jednom mjesečno u čak dvama dnevnim listovima i, ako vas zanima, treba ga pozorno čitati želite li saznati što se doista događa u sveučilišnom životu, unutar Sveučilišta i oko njega u “društvenom okolišu”. Primjerice, dosta toga znate o djelovanju bivše ministrice Divjak u školskom obrazovanju, ali ne znate kolike je jada zadala znanosti, što se tek sada vidi. Također, tek je u Universitasu vjerodostojno i detaljno opisan slučaj (slučajevi) na anarhoidnom Filozofskom fakultetu u Zagrebu i revolucionarno djelovanje dekanice svedeno u sudski potvrđen mobing ali implicira puno veće “zahvate”. Nisam ni ja znao (pisao sam samo o akademiku Ježiću najurenom s fakulteta) da je među onima koji su pod pritiskom morali napustiti FF i dr. Mirjana Sanader. To su, eto, poznate komunističke metode koje u čistkama zahvaćaju i članove obitelji.
Foto: Boris Milošević govori na proslavi četničkog ustanka u Srbu.