Čitajući danas tekst mog nastupa na proslavi Desetog travnja 1984., zaključujem da nije baš sve tada rečeno isključivo stvar prošlosti, nego da se neki dijelovi tog govora reflektiraju i na današnjicu. S obzirom da je već drugdje objavljen, ne vidim razloga da ga ne stavimo i na stranice Projekta Velebit, ako ni za što, a ono da se usporede emigracija i Domovina i dva vremena u razmaku od 36 godina.

Autor: Dinko Dedić

Iako sam kroz 20 godina emigracije od Hrvatskog proljeća do Domovinskog rata intenzivno pisao, najviše u Hrvatskom tjedniku koji sam uređivao a tako i u drugim hrvatskim pa i stranim publikacijama, od osamostaljenja pa do danas nisam objavljivao te tekstove. Borili smo se protiv jedne države i drugi je bio kontekst. Trebalo je najprije rušiti,  da bi se na ruševini moglo graditi.

Nije te ’84. bilo Tridesetog svibnja, nego smo imali izbor između Desetog travnja i Dvadeset devetog novembra i ne treba ni pitati kako smo se svrstali. Stavove nakon osamostaljenja nisam mijenjao, ali sam retoriku uskladio s onim s čim Hrvati u Hrvatskoj mogu živjeti, iz razloga za koje ih nisam mogao kriviti, po pitanju onoga čemu su bili izloženi, čime su ih šopali i svega što je nama u izbjeglištvu bilo dostupno a nikome u domovini nije. Kakve bi bilo koristi trčati tako da me nitko ne može slijediti, pa makar bilo i u pravom smjeru?

Nedavno je Mile Boban, suradnik iz emigrantskih dana u HDP-u, objavio govor koji sam održao povodom Desetog travnja u Melbourneu 1984. i osvrnuo se na njega, između ostalog citirajući dr. Dinka Šuljka povodom mog nastupa u San Joseu u Californiji.

Dinko Dedić je jedan od poznatijih hrvatskih vrlo državotvornih Hrvata hrvatske političke emigracije. Mnogi su s velikim ushićenjem čitali njegove članke, slušali njegove govore, divili se njegovu izlaganju pred Hrvatima i na javnim skupovima. Dinko Dedić spada u one Hrvate hrvatske političke emigracije koji je prednjačio svojim vatrenim govorima i dizao ogromni moral onima koji su ga slušali. Što su hrvatski svećenici bili u očuvanju hrvatske katoličke vjere među Hrvatima u dijaspori, to su Dinko Dedić i drugi vatreni govornici bili u održavanju i dizanju hrvatskog državotvornog i nacionalnog morala Hrvatima u zajednicima gdje su oni živjeli”.

Desetog travnja ove godine sam povodom tog nadnevka koji je u Hrvatskoj zatajen, iako ga je dr. Franjo Tuđman nazvao djelom volje hrvatskoga naroda, na stranicama Projekta Velebit objavio članak “Zašto je Deseti travnja najomraženiji dan na hrvatskom kalendaru?

Nastup na desetotravnjskoj proslavi 1984. je bio motivacijske prirode, u vrijeme kada je već djelovao HDP i neformalna skupina post-bušićanskog vremena nazvana Borbeno zajedništvo, zasnovana na uvjerenju da Hrvatsku neće hiti moguće osamostaliti mirnim putem. Nastup je imao odjeka diljem emigracije i bio je citiran posvuda gdje žive Hrvati, osim u Hrvatskoj. (Danas bi u Hrvatskoj itekako dobro došlo suverenističko zajedništvo.)

Čitajući ga danas, zaključujem da nije baš sve tada rečeno isključivo stvar prošlosti, nego da se neki dijelovi tog govora reflektiraju i na današnjicu. S obzirom da je već objavljen, ne vidim razloga da ga ne stavimo i na stranice Projekta Velebit, ako ni za što, a ono da se usporede emigracija i Domovina i dva vremena u razmaku od 36 godina.


Potomci Desetog travnja (Melbourne 1984.)

Ako vas ja zapitam da nabrojite nekoliko bogatih Hrvata koje poznajete ili za koje ste čuli, svaki će se sjetiti najmanje desetorice. Ako vas pitam koliko pametnih Hrvata poznajete, koliko stručnjaka, pisaca, znanstvenika, opet će se svaki sjetiti barem desetorice. Ako vas pitam, na pet, šest, ili sedam milijuna koliko kažu da nas još ima, koliko slobodnih Hrvata poznajete, neka se netko ustane i neka imenuje jednoga, pa da je samo tri mjeseca star.

Dinko Dedić 1984.

Govoriti o Desetom Travnju, danas, 1984. godine, nije lako. To sam ja najbolje osjetio kada sam sjeo za stol i počeo razmišljati kako ću se obratiti mom narodu, vama, i pričati vam ono što su vam prije mene stotine njih obećali, a sva obećanja bila su prekršena i nisu se ispunila. Što nakon pola stoljeća verbalnih izljeva jedan više verbalist može s nadom u uspjeh reći skupini svojih sunarodnjaka. Kaže se u engleskoj poslovici: “Verbalno obećanje nije vrijedno papira na kojemu je napisano!” Da je to kojim slučajem hrvatska poslovica, trebalo bi reći da joj nedostaje cinizma, jer nema više ništa što nije rečeno. Ništa napisano, ništa obećano i ništa zakleto ne može unijeti nade, ma kako ozbiljni mi nastojali izgledati.

Ako je progresija mortaliteta i nataliteta u hrvatskog naroda tokom prošlih 40 godina bila igdje blizu one drugih naroda, onda su na svaki deset Hrvata koji su 10. travnja 1941. bili svjedoci tog događaja, danas na životu tek dvojica. Svi ostali, mogli su biti svjedoci Bleiburga, svjedoci Rankovićeva vojevanja, svjedoci Karađorđeva i svjedoci svih oblika ropstva koje je ovaj narod proživio, ali ne i svjedoci jednog jedinog dana slobode u svom životu, kakav je bio onaj Deseti travnja. A teška je sudbina onog naroda čijih 80 posto sinova posljednji primjer slobode nalaze u vremenu koje oni ni doživjeli nisu.

Kada o nečemu govorimo, onda prije nego nam je svima jasno o čemu govorimo, mora nam postati jasno odakle govorimo, a govorimo o Desetom travnju iz vremena koje je po svemu suprotno onome kojega je Deseti Travnja obilježavao. Ako vas ja zapitam da nabrojite nekoliko bogatih Hrvata koje poznajete ili za koje ste čuli, svaki će se sjetiti najmanje desetorice. Ako vas pitam koliko pametnih Hrvata poznajete, koliko stručnjaka, pisaca, znanstvenika, opet će se svaki sjetiti barem desetorice. Ako vas pitam, na pet, šest, ili sedam milijuna koliko kažu da nas još ima, koliko slobodnih Hrvata poznajete, neka se netko ustane i neka imenuje jednoga, pa da je samo tri mjeseca star.

Nije Deseti travnja značajan po tome što nam je ostavio jednu svijetlu točku za sjećanje, jednu lijepu temu za prepričavanje. Bolje da ga nikad nije ni bilo ako su njegovi potomci osuđeni da ga ne zavrijede. A ti potomci smo svi mi koliko god nas ima u domovini i ovdje u emigraciji… mi izvrsni moreplovci koji smo oplovili sva mora svijeta, mi izvrsni književnici i pjesnici koji smo strancima natjerali suze na oči, mi graditelji koji smo po svijetu podizali nebodere da prkose vremenu, mi koji smo toliko toga napravili i sve drugome dali, jer ništa od toga ne možemo sami uživati, jer nemamo svoje države.

Mažuranić pjeva: “Oro gnijezdo vrh Timora vije, jer slobode u dolini nije”. Lijepa pjesma koja vrijedi za sva vremena hrvatske povijesti osim za ovo. Danas za Hrvate nema slobode ni u dolini, ni na vrh Timora ni na jednoj jedinoj točki ove kugle zemaljske, ni za jednog jedinoga sina tog naroda. To je eto slika naše stvarnosti, niti malo dramatizirana, niti malo uveličana i to je situacija koja dominira svime što ćemo mi o bilo čemu reći, uključujući i Deseti travnja, i posebno onda kad govorimo o Desetom travnju, jer u njemu se za nas nalazi slika slobode, slika samostanosti i vjere, slika svega onoga što mi nemamo osim na slici, koja uz to iz dana u dan blijedi, dok na kraju, ako ovako nastavimo, od nje ne ostane samo jedna blijeda uspomena na nešto u što mi više ne vjerujemo, čemu se mi više ne nadamo, sloboda koju smo prihvatili kao privilegiju prošlosti.

Ali, nije Deseti travnja značajan po tome što nam je ostavio jednu svijetlu točku za sjećanje, jednu lijepu temu za prepričavanje. Bolje da ga nikad nije ni bilo ako su njegovi potomci osuđeni da ga ne zavrijede. A ti potomci smo svi mi koliko god nas ima u domovini i ovdje u emigraciji… mi izvrsni moreplovci koji smo oplovili sva mora svijeta, mi izvrsni književnici i pjesnici koji smo strancima natjerali suze na oči, mi graditelji koji smo po svijetu podizali nebodere da prkose vremenu, mi koji smo toliko toga napravili i sve drugome dali, jer ništa od toga ne možemo sami uživati, jer nemamo svoje države, a Deseti Travnja je baš taj simbol svoje države i simbol načina na koji se do nje dolazi.

Hoćemo li mi stajati? Ili ćemo leći! Što je za nas par tisuća godina povijesti? Što nam znači podatak da su stotine i stotine generacija naših predaka ginule kao snoplje samo zato da očuvaju hrvatsko ime, hrvatski jezik, hrvatsku državu? Leći je lakše. I osuditi one koji neće leći, koji nas uznemirivaju. Nazivati ih teroristima i dati ih onima koji vole da ležimo, da im sude. Samo to nije desetotravanjski ni hrvatski i nikada se nitko u hrvatskoj povijesti nije ovako neodgovorno ponašao kao ova generacija koja se je dala podjarmiti, raseliti i rastjerati i nakon svega još uvijek radosno prede kao mačak u zapećku. I treba baš danas na nadnevak Desetog travnja to reći, jer Deseti travnja je prst u oko svakome onome koji sa pospanim smiješkom prima sve ovo.

Neki kažu, lako je bilo onda, onda smo imali saveznika. Jest, imali smo ga, samo jednoga, kojeg imamo i danas, a to smo mi sami, samo ga ne prepoznajemo. Svi drugi saveznici koštali su nas slobode kao što nas danas koštaju ropstva.

Najbolji primjer našeg hrvatskog bunila pokazala je nedavna zabrana Hrvatske himne ovdje na radio satu. Najednom su se probudili sinovi domovine i osjetili da im se zakidaju njihova prava. Četrdeset godina kako smo izgubili državu i u međuvremenu otišli nakraj svijeta, između nas se ustaju ljudi i po prvi puta dižu glas kako mi nemamo slobode. Između ostalog i himna je simbol nečije slobode i državnosti i ovdje su se pobrkali pojmovi o tome gdje smo, što smo i kako smo. Australci nam ne dozvoljavaju izvoditi našu himnu. Zašto bi nam i dozvolili? Ovo nije naša domovina. Ovo nije naša sloboda. I ako se je netko osjetio slobodan, dobro je da su je zabranili da prodrma svoju glavu i da konačno shvati da bez hrvatske hržave nema slobode hrvatskom narodu. Ovaj bi multikulturizam srušio sve što Deseti travnja znači kada bi se njima mogla čuvati ili ostvariti sloboda. Ali multikulturizam nije namjenjen da donese slobodu, već naprotiv, da se etničke skupine, pa i naša hrvatska, čim prije i što bezbolnije utope u ovo društvo, a pri tom da ga i na neki način obogate onim što mi možemo njima dati a ne možemo sebi.

Jedini način na koji možemo nešto sebi dati, na koji možemo išta sebi dati, je onaj desetotravanjski. Neki kažu, lako je bilo onda, onda smo imali saveznika. Jest, imali smo ga, samo jednoga, kojeg imamo i danas, a to smo mi sami, samo ga ne prepoznajemo. Svi drugi saveznici koštali su nas slobode kao što nas danas koštaju ropstva. Nitko se onda osim Hrvata nije veselio hrvatskoj slobodi, kao što nitko danas ne plače nad hrvatskom sudbinom, a svoj Deseti travnja je svaki narod na ovom svijetu stekao za sebe i svi na isti način na koji se do slobode dolazi. Nama je suđeno svoj dva puta izboriti, i kada bi ih trebalo pet do pune slobode, svih pet bi trebali izboriti i niti jednog ne bi dobili na poklon.

Ova bijeda nije rezultat toga što nemamo saveznika, nego između bijede i pobjede stoji jedna čvrsta desetotravanjska odluka, jedno veliko narodno prosvjetljenje i njegovi će sinovi biti u stanju sa zemljom sravniti sve što im na njihovu putu bude smetalo i uspostaviti državu o kakvoj je i Kralj Tomislav sanjao.

Ova naša bijeda koju gledamo, nije rezultat našeg malog broja. To može biti samo jeftina isprika. Ova bijeda nije rezultat toga što nemamo saveznika, nego između bijede i pobjede stoji jedna čvrsta desetotravanjska odluka, jedno veliko narodno prosvjetljenje i njegovi će sinovi biti u stanju sa zemljom sravniti sve što im na njihovu putu bude smetalo i uspostaviti državu o kakvoj je i Kralj Tomislav sanjao. Ali velike stvari ne dolaze jeftino. Možemo se mi polomiti od krivih poslova, zanemarujući one prave, i smijeniti sve i jednog člana Komisije za etnička pitanja, i dobiti himnu da nam je Australci na radiju sviraju tri puta na dan, prije ili poslije jela, kako god hoćemo. Možemo prisiliti Nogometnu federaciju da nam sagradi najveći stadion u Australiji na kojem će se vijoriti sedamdeset hrvatskih barjaka. I za pedeset godina, kao što jedan govornik nedavno reče, ovo će biti snažna zajednica, samo ne hrvatska, jer nema Hrvatske bez Hrvatske. Ovo je tuđina i za Hrvate će uvijek biti, sve dok ne zaboravi tko je.

Ovdje se piju tablete za ublaživanje bolova. Tamo se rane liječe. Puta su samo dva: jedan je desetotravanjski, bugojanski, velebitski a drugi se zove “zaboravi”. I nema onog srednjeg prostora po kojemu bi se moglo hodati. Zato je svakome svakome od nas ostalo izabrati: ili lezi da se mogu prebrojati leševi, ili ustani, a nemoj čučati, jer to nije dostojanstveno, tako se nužda vrši. Pitanje novog Desetog travnja ostaje kakvo je bilo onda, 1941. godine: jedan narod, jedno vodstvo, jedan pokret, u nesmiljenoj borbi do pobjede. Ako vam se ne sviđa ime koje se meni sviđa, vi dajte drugo, samo nemojte od imena puno očekivati, nego radije pripazite da se taj ne bude odricao, ni za čije interese svih sredstava kojima se do slobode dolazi, a posebno ne onih bez kojih do nje nikako ne može doći.

Što ja mogu učiniti za pobjedu, pitanje je mravlje naravi – što ja mali marav mogu protiv velikih kukaca što harače površinom? Odgovor je isto mravlji. Možemo nas pet milijuna mrava učiniti toliko puno da nas onaj moćni ljudski rod promatra pod povećalom i divi se onome što mi zajedno uspijevamo. Hrvatska borba pojam je svehrvatskog mravljeg rada, pojam narodnog, osloboditeljskog, državotvornog kretanja u istom smjeru i pod uvjetom da je u pravom smjeru.

I sada konačno, ako je itko ozbiljno uzeo išta od onoga što sam rekao, pitati će se – kako ja, mali hrvatski izbjeglica, koji nije mogao naprijed od zla kojemu se izmakao, kako da utječem da se zlo uništi? Što ja mogu učiniti za pobjedu, pitanje je mravlje naravi – što ja mali marav mogu protiv velikih kukaca što harače površinom? Odgovor je isto mravlji. Možemo, nas pet milijuna mrava učiniti toliko puno da nas onaj moćni ljudski rod promatra pod povećalom i divi se onome što mi zajedno uspijevamo. Hrvatska borba pojam je svehrvatskog mravljeg rada, pojam narodnog, osloboditeljskog, državotvornog kretanja u istom smjeru i pod uvjetom da je u pravom smjeru.

Naš rad određuje vrlo definirane premise onoga što je važno, onog što se prvo mora postići da bi se nakon toga išlo korak dalje i tako redom. Hrvatska borba, ako već mora biti svenarodna, onda je pravi zadatak valjda da sav narod s njom upoznamo. Mi smo hrvatski problem stavili pred cijeli svijet, samo ne pred svoj narod, i ako netko u domovini i netko u Europi može fizički među hrvatskim narodom djelovati na stotinu načina, i nama ovdje u Australiji ostaje jedan i taj se zove “lecima u domovinu”. Hrvat u domovini može biti dozla Boga nezadovoljan svojim stanjem i isto tako dozla Boga neupućen kako to stanje mijenjati. Dok i zadnje hrvatsko selo ne sazna što donosi hrvatska borba za slobodu, hrvatska borba nema izgleda na uspijeh. Država je stvar našeg naroda. Što možemo od drugih očekivati kad od svog naroda ništa ne očekujemo? Šaljite letke u domovinu!

Pitanje hrvatskih boraca, zatvorenika i obitelji poginulih neki krivo shvaćaju kao svojevrsni hrvatski humanizam, milostivost nad onima koji pate. Pa ako bi netko i samo radi toga davao od sebe za te ljude, dobro je ako znade da je jedinstvo naroda i njegovih boraca apsolutni preduvjet svake borbe, da je pomaganje političkih zatvorenika rad na novačenju novih boraca, jer između ostalog, neki od njih padaju u zatvore i padati će i u buduće. Neki od njih gube oči (Luka Kraljević) i gubiti će i ubuduće, ali samo onda ako prema onima koji su već pali u zatvor i koji su već izgubili oči, budemo konkretno postupali i cijelom narodu dali do znanja da hrvatski narod stoji uz svoje zatvorenike, stoji uz svoje ranjenike, poštuje svoje mrtve. Samo u tom slučaju doći će novi.

Zato, kada vidite nekoga da sakuplja novac za hrvatske političke zatvorenike, nemojte ga gledati kao komarca koji uznemiruje vaš mir. Dajte doprinos i budite sigurni da vam onda neće nedostajati ni onih koji nisu pali u zatvor. I prije svega otvorite oči, naćulite uši, i gledajte gdje miriše na Deseti travnja, na novi Deseti travnja, i kada nešto dobro nanjušite, onda nemojte samo gledati u to, nego dajte kao da svi oko vas daju, pa će svi i davati. Jedino će oni ostati dostojni Desetog travnja koji ga pomognu obnoviti. Sve drugo otpuhati će vjetar u svim smjerovima, u nepovrat.

Živio duh Desetog travnja!
Slava onim borcima koji su za njegovo ostvarenje svoje živote dali!
Čast onima koji će za novi Deseti travnja svoje živote na oltar ponuditi!

Komentari