Propali predsjednički kandidat kojega se više nitko ne sjeća, Dejan Kovač, udružio se s Čehom Štepanom Jurajdom, pa su pod okriljem praškog instituta skucali publikaciju o imenima u ratu, s trijumfalnim zaključkom da su u Domovinskom ratu najvećma sudjelovali Hrvati s nacionalističkim imenima kao što su Ante, Ivan, Jure, Franjo i tako dalje. Zašto su ta imena, izvučena iz registra branitelja, tako grozno nacionalistička? Jer su im roditelji, i sami užasni nacionalisti, davali imena po ustaškim dužnosnicima, a neka i po zapovjednicima logora, što stvari daje dodatnu težinu.
U normalnim godinama turistička sezona polako kopni poslije Velike Gospe, a u ovoj neubrojivoj mogla je potrajati podosta dulje da nas proračunati paničari iz europskih zemalja nisu stavili na crvene liste i dekretom vratili svoje zemljake u matične države koje imaju više korone od Hrvatske. Zalud su turisti tvrdili da se kod nas bolje osjećaju, da su sigurni koliko se već može biti na ovom svijetu. Razni europski kacini i kacijaneri natjerali su krdo u stampedo prijeteći ne samo karantenama nego i posljedicama koje bi mogle slijediti (posao, zarada). No ne budimo nesretni, moglo je biti i gore, srpanj i najveći dio kolovoza spašeni su, nešto se zaradilo, a u Hrvatsku pustolovni turisti ulaze i dalje. Stožer je na stanovit način decentraliziran i muka prepuštena županijskim filijalama – tako raspršene brojke mnogo su manje od sveukupnih. U subotu smo ih imali tristo, pa što? Toliko ih je imao i Leonida.
Vlada RH malo je zasjela potkraj prošloga tjedna, a onda se opet otputila na more, Sabor čeka početak školske godine da sjedne u klupe. Puno je prvašića i ti zastupnici ne će nositi maske. Dvije su vijesti potresle javnost: jedna kaže da je bivši šef SDP-a u službenom posjetu Gardalandu, druga veli da je Plenković odveden na Goli otok, sve u skladu s očekivanjima. Više no hrvatskim problemima mediji su se bavili Lukašenkom i hoće li pasti ili ne će, hoće li dobiti bratsku pomoć iz Moskve ili ne, s tim da bi odavno zamišljen Putinov plan o “uniji” s Bjelorusijom mogao biti proveden na elegantan način u cilju preporoda SSSR-a koji je već dugo u provedbi, a Krim uopće nije jedina žrtva ruskoga cara, išlo se na sve strane pa i niže prema Crnoj Gori gdje su bili ubačeni ruski i srpski agenti da sruše vlast, ali su sfušali i nastao skandal. Je li u to vrijeme ruski veleposlanik u Montenegru bio isti ovaj koji sada dolazi u Hrvatsku umjesto Azimova, ne sjećam se, bit će da jest. Kakva je to poruka Hrvatskoj, još ćemo vidjeti. U svakom slučaju bolje je piti voćne čajeve nego ruski na koji je navalio Navaljni i ispio čašu u kojoj nije bilo otrova, kažu liječnici u Omsku ili gdje već, a da su drukčije zaključili ne bi dugo bili liječnici, a možda bi uskoro imali iste simptome. Ili bi umrli od covida, što je modernije. Politička škola Staljina i Brežnjeva još radi.
Politička škola u Kumrovcu u lošem je stanju, to jest zgrada, ali su učenici u vrlo dobrom stanju i njihovi su duhovni obzori široki, svoj su nauk prenijeli novim naraštajima, zajedno s prvom i najvažnijom točkom, a ta je borba protiv hrvatskoga nacionalizma koji i dalje prijeti budućnosti čovječanstva. U toj borbi, koja je nekad imala i zvučnije predstavnike, pa i teze s kojima se moglo polemizirati (potom završiti u zatvoru ili šutnji) pojavila se sada klatež tako sitnoga zuba da ju s lakoćom možemo pomesti, ali zašto? Treba nam malo zabave u tmurnim vremenima. Propali predsjednički kandidat kojega se više nitko ne sjeća, Dejan Kovač, udružio se s Čehom Štepanom Jurajdom, pa su pod okriljem praškog instituta skucali publikaciju o imenima u ratu, s trijumfalnim zaključkom da su u Domovinskom ratu najvećma sudjelovali Hrvati s nacionalističkim imenima kao što su Ante, Ivan, Jure, Franjo i tako dalje. Zašto su ta imena, izvučena iz registra branitelja, tako grozno nacionalistička? Jer su im roditelji, i sami užasni nacionalisti, davali imena po ustaškim dužnosnicima, a neka i po zapovjednicima logora, što stvari daje dodatnu težinu. I nije to prvi put. Tako je Vjekoslav Klaić svojedobno dobio ime po Vjekoslavu Luburiću, a još je poznatiji slučaj Ante Starčevića, što je opisano u Starčevićevoj biografiji, naime majka je htjela da se dijete zove Mate, ali se otac usprotivio i rekao: Ne, mali će dobiti ime po poglavniku.
Što je sa svecima i sveticama Božjim po kojima su Hrvati i Hrvatice dobivali imena? Pa i oni su ustaše, dabome. Eto, sv. Petar je ustao protiv rimskih bogova i završio na Bleiburgu.
Zabava traje. Rečeni “znanstvenici” pronašli su da je, citiram, “broj Anta koji su služili u hrvatskoj vojsci 1991. do 1995. iznosio 8001, što čini 2,3 posto svih veterana.” Broj A n t a u Hrvatskoj vojsci? Znači, nisu bili Hrvati nego Anti, što je nov prilog povijesti, budući da smo učili kako su Anti negdje u četvrtom stoljeću poraženi od Ostrogota i od tada ih nema na povijesnoj sceni. A vidite, taj Kovač ih je opet uzdignuo iz mraka, preostali Anti predvodili su Hrvate u bitkama protiv srpskih agresora. A tko je pobijedio u Oluji? Jedan drugi Dejan, to jest Dejan Jović, ustvrdio je nakon čitanja imena poginulih hrvatskih vojnika (na kninskoj tvrđavi) da su ne toliko imena koliko prezimena u stvari srpska a ne hrvatska, što je prošlo relativno nezapaženo. Podmuklo, kako i priliči, u pozadini te tvrdnje je aluzija da su poginuli s hrvatske strane u stvari mobilizirani Srbi koje se slalo na teže pravce. A da istih prezimena ima s obje strane, nije neobično za onoga tko zna povijest prelazaka. Znate li tko je potpisao Erdutski sporazum sa srpske strane? Milanović. Milan Milanović.
Još bi se tu dalo zabavljati, ali ne da mi se. I nije sve zabavno. Riječ je o sitnoj, priglupoj besmislici primitivnih likova iz boljševičke ergele koja se i na puno ozbiljnije načine pokušava uključiti u faširanje Hrvatske i Hrvata, ubacujući u flajšmašinu teze o modernoj Hrvatskoj kao protezi ratnog režima iz polovice dvadesetoga stoljeća. I nije posve slučajno da se radionica premjestila u Prag – u nekim češkim krugovima, poglavito među povjesničarima koji se bave 20. stoljećem, postoji zazor od Hrvata (i među ekonomistima, kako vidimo) kao i od Slovaka koji su Hrvatima bliski. Onim češkim povjesničarima koji se bave dalekim razdobljima ide pak na jetra legenda o Hrvatima Čehu, Lehu i Mehu koji su bili krenuli iz Krapine, što bi se moglo tumačiti i da su Česi potomci Hrvata, a to je strašno i neprihvatljivo. A možda i nije tek legenda. Da Česi imaju nejasna sjećanja, potvrđuje i njihovo nagnuće prema hrvatskom moru gdje su praroditelji turizma, što i sada pokazuju dolascima koroni usprkos.
Predsjednik Čehoslovačke, Masaryk, nije doduše uopće bio Čeh, nego Slovak po ocu a Moravljanin po majci, po ženi Amerikanac. Liberalan lik, vrlo popularan. Povijest nije previše volio, kršćanstvo i manje pa se upisao u masone. Jako je svojedobno hvalio hrvatsko-srpsku koaliciju (i danas bi mu se svidjela), slavio srpsko oružje i držao da su Hrvati i Srbi u stvari jedan narod. To mu je donijelo ulicu u Zagrebu, koja se i danas tako naziva usprkos pokušajima da joj se ime promijeni. Zadnji koji je pokušao bijaše Ranko Marinković, pokušao i nije uspio, duboka je država već tada bila jača. Nije li vrijeme da se to pitanje opet potegne? Zašto se ta ulica ne bi nazvala po Ranku Marinkoviću, prosim vas lijepo. Kad već obnavljamo (?) Zagreb poslije potresa, hajdmo sve pretresti. Molim dežurnu jugoslavensku klatež da se uključi u raspravu.
Još o danu sjećanja
Kultura sjećanja bez kulture kažnjavanja krivaca pretvara se u farsu. Ako hrvatska pravosudna tijela nisu znala imena počinitelja, onda su barem mogla proučiti srpski dokument, očito pronađen nakon Oluje, u kojemu zasigurno stoje imena u fingiranom, nikad održanom procesu “Kalinama”. Fraza da “nitko nije odgovarao” sramotna je pljuska hrvatskom narodu. Kad već govorimo o relativiziranju zločina, to je, eto vrhunac relativiziranja – odustajanje potrage za zločincima…
Dan prije Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, prisjećalo se žrtava velikosrpskog režima koji još nije definiran pa se ne zna je li spadao u komunističke, fašističke ili nacističke. A bio je gadna, zloćudna mješavina svih rečenih. (To jest, kad smo već pri “kulturi sjećanja” u nizanki “Predsjednik” podsjetilo se da je autor ovoga napisa prvi vrlo jasno rekao da se radi o nacističkom modelu, u veljači 1989.) Gazimestanski velikosrpski duh pušten iz boce na kojoj je još bila i crvena zvezda zahvatio je i dobar dio Srba koji su živjeli u Hrvatskoj, a okupirani dijelovi Hrvatske proglašeni Srbijom, pod šifrom “krajine”. Upravo masovno ubojstvo u selu Kostirići, neizravno svjedoči o tome. Poubijani su ama baš svi seljani, Hrvati, njih šesnaest, Bašići, Bunjevci, Jurići, Kostrići, Kozići i Krizmani.
Djeca Dario i Tomislav Jurić imala su pet i devet godina, koliko pamtim iz izvješća. Ubili su ih “Kaline”, jedinica za posebne namjene. Postoji navodno dokument koji govori da taj strašni čin nije bio posve po volji tadanjem vodstvu srpskih terorista, malo pretjerali, eto, pa potegnuli članak 47. kaznenog zakona. Čijeg? Pa kaznenog zakona Srbije. Što je dalje bilo, ne zna se, vjerojatno ništa, a po kaznenom zakonu Hrvatske, i kada se već moglo, ništa nije učinjeno. I DORH se pravio blesavim, pa je na tomu ostalo. Kultura sjećanja bez kulture kažnjavanja krivaca pretvara se u farsu. Ako hrvatska pravosudna tijela nisu znala imena počinitelja, onda su barem mogla proučiti srpski dokument, očito pronađen nakon Oluje, u kojemu zasigurno stoje imena u fingiranom, nikad održanom procesu “Kalinama”. Fraza da “nitko nije odgovarao” sramotna je pljuska hrvatskom narodu. Kad već govorimo o relativiziranju zločina, to je, eto vrhunac relativiziranja – odustajanje potrage za zločincima.
Prisjetilo se s pravom i veličanstvene obrane Sunje, u istom danu kada je umro zapovjednik branitelja. Kolodvor u Sunji jedno je od mitskih mjesta obrane hrvatske domovine. Neki su mediji spomenuli da je ondje bio redatelj Slobodan Praljak, neki dodali da je bio i glumac Sven Lasta, ali nisam vidio da je naveden i veliki kazališni redatelj Miroslav Međimorec. Da, Sunju su, između ostalih, obranili i hrvatski umjetnici, dotično hrvatsko glumište.
No da, zatim je došao Dan sjećanja na žrtve definiranih totalitaraca. “Pokriveno” je sve što se moglo, na Mirogoju je ministar branitelja položio svu silu vijenaca, uključujući i onaj za Bleiburg. Premijer je izbrao lakši put, da ga se slučajno ne poveže s Bleiburgom i Križnim putovima (Macelj, recimo) koji jesu najveći komunistički zločin i najveći genocid nad Hrvatima u povijesti, pa je mirnije doplovio na Goli otok koji jest velik, odvratan i dugotrajan komunistički zločin, jezivi Titov Gardaland, ali ima neke specifičnosti, barem u početku svoga “djelovanja”. Nisu tu mučeni i ubijani samo Hrvati, na “prevaspitanju” goloočkom našli su se komunisti iz svih dijelova Jugoslavije, bili su to, znači, komunistički zločini nad komunistima iliti stara sentenca da revolucija jede vlastitu djecu. Nakon što su oni prevaspitani pušteni (ako su doživjeli), na njihova su mjesta počeli stizati hrvatski nacionalisti, pravi i navodni, hrvatska mladost (Ante Stamać primjerice, ah Ante, pa jasno, rekao bi Dejan Kovač), intelektualci, umjetnici (Alfred Pal), mnoštvo onih koji su zaglavili jer su ih “prijatelji” iz redakcija ili tek susjedi, ljubomorne žene i sitni samoproglašeni agenti “otkucali” Udbi. I tako do svršetka osamdesetih, a onda se mnogo Hrvata opet našlo u logorima, srbijanskim logorima koje Srbija sada ne priznaje, nisu postojali i gotovo. I tako, in fine.