Proslava Dana pobjede u Kninu isprva bijaše narodno veselje. Vlasti raznih provenijencija našle su se u nebranom grožđu, razumjele da se tako značajan događaj ne može prepustiti zalupanom narodu i njegovim prohtjevima, nego treba uzeti uzde u ruke i kanalizirati radost u pravcu neutralnom… Narod je neko vrijeme gledao što se događa, a onda našao alternativu. Počeo odlaziti na kolovoške koncerte na kojima nisu od njega pravili budale. Na užas elita, na alternativne su se koncerte uputile mlade Hrvatice i mladi Hrvati, lijepi, pristojni i pametni, s hrvatskim zastavama, željni glazbe, ali još više tekstova iz kojih napokon uče što nisu znali ili nisu smjeli znati, u sažetom obliku saznali iz Thompsonove „Ako ne znaš što je bilo“.
Temperature oko 36 do 37, pa što razmišljam ja neuk u medicini i biologiji uopće, zar nije normalna temperatura ljudskoga tijela između 36 i 37, što bi trebalo značiti da ako je zrak oko nas 36 do 37 tijelu mora biti ugodno, izjednačeno s prirodnom okolinom osjeća se lijepo i normalno. Zašto nije tako, nije mi jasno. Zagonetno. A opet imam vruću želju da se ljeto što prije privede kraju i da politička jesen bude hladnija. Jer se usred toplinskih valova početkom kolovoza, usred požara koje potpaljuju zimogrozni, usred horda turista nasukanih na plažama, usred pedofilskih amaterskih uradaka – dodatno zagrijala atmosfera imotskim tortama i nemirno se ljeto užarilo od prekomjernoga granatiranja mladih naših djevojaka i mladića kojima je dosta zabrana i prodika o prihvatljivim i neprihvatljivim koncertima, pjevačima, dosta im je uputa iz novih centralnih komiteta, doduše decentraliziranih po raznim lijevim, ultralijevim i polulijevim strankama, komiteta koji su i u školske programe prenijeli nauk i tumačenje povijesti iz komunističkoga razdoblja, a Domovinski rat unijeli u udžbenike na nosilima, tek da se nađe, škrto i nejasno, s tragovima onoga doba početkom stoljeća koje je obilovalo kriminalizacijom hrvatskih branitelja.
Pa smo sada tu gdje jesmo. A da vidimo kako je počelo: proslava Dana pobjede u Kninu isprva bijaše narodno veselje. Trajalo je to neko vrijeme, ali se vlasti raznih provenijencija našle u nebranom grožđu, razumjele da se tako značajan događaj ne može prepustiti zalupanom narodu i njegovim prohtjevima, nego treba uzeti uzde u ruke i kanalizirati radost u pravcu neutralnom, postaviti stvari elitistički bezbojno, dovesti pjevače, ako se baš mora, koji će pjevati isto tako bezbojne pjesmice, pa će proslava biti dostojno „obavljena“, službouljudno, s ponekim balkanskim krikom, hej Balkano.
A onda se na njih sručio bijes rečenih komiteta, prokuljale rijeke pravde predvođene drugom Milanovićem, osokolili se ultralijevi i nazvali mlade Hrvate koljačima i koljačicama, prenosile televizije ove objede kao nekada biltene centralnih komiteta, sve grafički prikazano da dobije na dramatičnosti… Drugovi iz komiteta, a valjda i Pupovac, zapazili su ipak poneke hrvatske zastave s prvim bijelim poljem. Užas. Ustaše! Povijest ne znaju, osim one koje su im kod kuće predavali roditelji kosovci, a i u školama se učila.
Narod je neko vrijeme gledao što se događa, a onda našao alternativu. Počeo odlaziti na kolovoške koncerte na kojima nisu od njega pravili budale. Na užas elita, na alternativne su se koncerte uputile mlade Hrvatice i mladi Hrvati, lijepi, pristojni i pametni, s hrvatskim zastavama, željni glazbe, ali još više tekstova iz kojih napokon uče što nisu znali ili nisu smjeli znati, u sažetom obliku saznali iz Thompsonove „Ako ne znaš što je bilo“. A onda se na njih sručio bijes rečenih komiteta, prokuljale rijeke pravde predvođene drugom Milanovićem, osokolili se ultralijevi i nazvali mlade Hrvate koljačima i koljačicama, prenosile televizije ove objede kao nekada biltene centralnih komiteta, sve grafički prikazano da dobije na dramatičnosti. Tiskovine nešto blaže, a dogodio se i incident pojavom napisa u novinama navodno lijevo nasađenim, ne znam čijim nemarom ili opuštanjem na velikim vrućinama. Dnevni list poslao u Imotski vrlo dobroga kazališnoga kritičara Čadeža, koji je iznevjerio možebitna očekivanja, pa opisao ne što je trebao vidjeti nego što je vidio, a ono što je vidio bila je čista radost hrvatske mladeži proizašla iz prirodnoga domoljublja.
Drugovi iz komiteta, a valjda i Pupovac, zapazili su ipak poneke hrvatske zastave s prvim bijelim poljem. Užas. Ustaše! Povijest ne znaju, osim one koje su im kod kuće predavali roditelji kosovci, a i u školama se učila. Pa dok naši dečki iz Počasnoga voda pred austrijskim sudovima dokazuju da treba vratiti grb na bleiburškom polju, onaj s prvim bijelim, jer je u hrvatskoj povijesti bilo i ovako i onako, s bijelim i s crvenim, te u tomu nema ništa strašno, dotle eto usred Hrvatske komiteti proglašavaju svaki prvi bijeli ustaškim, užas jedan. (A bilo je i njega valjda, kamufliranoga.)
Čim komiteti čuju za HOS, vade pištolje. Nisu se pomirili ni s Hrvatskom vojskom u cjelini, a kako bi, odnijela im snove na vašar, ali protiv nje se ne usude, pa nalaze odušak u opanjkavanju hosovaca, koji su odigrali veliku ulogu u Domovinskom ratu, legalne postrojbe (osim u kratkotrajnom početku) Hrvatske vojske, cijenjeni među vojnicima i civilima, bez ijedne mrlje, mladići odvažni, za dom i domovinu uvijek spremni žrtvovati se i u bitkama s brojčano i tehnički nadmoćnim neprijateljem. No da, kažu naknadno komiteti, možda nisu svi na koncertu (koncertima) u Imotskom bili ustaše, ali hosovci jesu, svakako. Imali su i taj ZDS, zbog kojega drug Milanović prigovara vladajućima, da su ga napola legalizirali u „ambivalentnom“ tumačenju da je ZDS iz Domovinskoga rata nešto drugo nego ZDS iz ratne države četrdesetih prošloga stoljeća. Pa jest, ovaj ZDS iz devedesetih prošloga stoljeća je ZDS za modernu, demokratsku hrvatsku državu, nego zašto bi HOS pristao utjeloviti se u Hrvatsku vojsku, zašto nije okrenuo cijevi prema njezinim pripadnicima?
Tako je to. Ostaje još odijevanje Tina Ujevića u zastavu HOS-a. Da je poživio, a nije nikako mogao, ne znam bi li Tin imao što protiv. Jer su i njega onodobni komiteti proglašavali „suradnikom okupatora“, pa ga i na sud izveli budući da je služio kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske i od plaće koju mu dade Tabak kupio odijelo, prvi i zadnji put u životu. A u komunizmu opet osiromašio i pisao pjesme u podstanarskoj sobici na Selskoj cesti, o kako je teško biti star… U mladosti se zanosio jugoslavenskom idejom, kratko je to trajalo, razumio da srbijanska kraljevina sprema propast Hrvatima. I da je, na kraju krajeva, ta njihova Jugoslavija u svom bezumlju stvorila – ustaše. Te na kraju života vidio i da ta nova, komunistička, ide za istim ciljem velikosrpskim, te bi možda i uspjela da je bila lukava, ali nije, bila je glupava kao svaka totalitaristička tvorevina.
Što ostaje u ovoj ljetnoj analizi. Aha, Jure i Boban. Navodno je opisana mladež pjevala tu pjesmu. Nego tko je branio hrvatski živalj, i ne samo hrvatski nego i muslimanski, u kaotičnim ratnim vremenima, kada se na malom prostoru, osobito u Bosni, kretalo toliko vojska, kada su četnici divljali po Dalmaciji u savezu s Talijanima, a partizani vabili hrvatske mladiće i koristili ih kao topovsko meso, a tko ih je branio? I eto, tako dolazimo do pjesme o Juri i Bobanu.
Što ostaje u ovoj ljetnoj analizi. Aha, Jure i Boban. Navodno je opisana mladež pjevala tu pjesmu. Htjeli komiteti ili ne, pjesma je ušla u narod ili, bolje rečeno, proizašla iz naroda, znači riječ je o narodnoj pjesmi. Ta ne slavi ustašku politiku ni ustaške političare, ni režim, ni čuvare logora, ni rasiste ni rasove, nego zapovjednike vojske Nazavisne Države Hrvatske. A puk je mudar. Nego tko je branio hrvatski živalj, i ne samo hrvatski nego i muslimanski, u kaotičnim ratnim vremenima, kada se na malom prostoru, osobito u Bosni, kretalo toliko vojska, kada su četnici divljali po Dalmaciji u savezu s Talijanima, a partizani vabili hrvatske mladiće i koristili ih kao topovsko meso, usput provodili svoju komunističku revoluciju realiziranu u Bleiburgu, da ne govorimo o istočnoj Bosni gdje su četnici masovno ubijali muslimane koji su se još osjećali Hrvatima, a tko ih je branio? I eto, tako dolazimo do pjesme o Juri i Bobanu. Koju bi se moglo izvući iz konteksta i športski neutralizirati, da ne pravimo gužvu, i pjevati suvremenu nogometnu o Luki i Bobanu. Dobro, šalim se.
U svakom slučaju, ozbiljno ustašovanje navodno iz neke gostionice, potpuno je marginalno. Nikakvo ustašovanje i partizovanje nije nam potrebno, pridonosi polariziranju u ovim vremenima kada opet jednom trebamo jedinstvo, kako god to zvučalo, kao floskula ili ne. Na Hrvate se računa, vidjeli mi to ili ne. Eto, Orban je nedavno u govoru zazivao – koga? – Zrinskog. Nikolu Šubića, koji je zaustavio Osmanlije, a sada bi valjda trebao muslimanske migrante uopće, u pohodu na Europu. Uz to je otkrio da mađarski povjesničari i političari i nadalje drže Zrinskoga Mađarom, mađarskim plemićem. Sve u sklopu ideje o Velikoj Mađarskoj, neka se nađe. A ta ideja u sklopu ruskoga sveta, s podizvođačem Rio Tinto Vučićem (RTV), mogla bi donijeti velika zla. I zato Ukrajinu i Ukrajince treba podržavati na sve moguće načine. Da podsjetim: kada je počeo puni rat, izložio sam u Hrvatskim kronikama pet scenarija, od najcrnjega do petoga koji je predviđao protuudar Ukrajinaca i prijelaz na rusko tlo, što se upravo dogodilo, u manjem ali ne i zanemarivom opsegu.
Idemo na lakše teme. „Koji je tebi vrag, zakaj si se tak iznerviral, gazda?“, pita me Mak, a doista jesam jer je u prošlom tjednu došlo do većih poremećaja na svjetskim burzama. „Ma užasno sam potresen“, velim, „pa Jeff Bezos je u jednom danu izgubio osam milijardi dolara. Jadan čovjek, nisam mogao zaspati, sve sam mislio da mu pošaljem nešto kuna, da preživi. No dobro da nisam, sutradan čujem da mu je ostalo osamdeset milijardi dolara, a ni onih osam nije izgubio, barem ne veći dio, burze se stabilizirale.“ „A kak ti stojiš na burzama?“, pita me zabrinuti Tor. „Ja stojim sjajno“, kažem mu, „uvijek imam toliko da tebi i Maku mogu kupiti nešto hrane, a sebi cigarete i novine. Budite mirne, životinje, nikakvi potresi nam ne mogu naškoditi, još smo u nižoj srednjoj klasi. Bijedno participiramo u svekolikoj štednji hrvatskih građana koja ukupno iznosi lijep broj milijardi eura, ali još smo tu, u onoj većini s par tisuća eura, dok manjina od nekoliko postotaka drži svekoliku svotu, jest, to je slika Hrvatske godine Gospodnje 2024. A to što vele da je hrana u Hrvatskoj skupa, skuplja nego bilo gdje, i to je pretjerano. Pa mi smo u Europskoj uniji, u Schengenu, samo treba sjesti u auto i voziti do Trsta. Sedamdesete, godine koje se vraćaju.
Nemojte nasjedati na trolove o finalu vaterpola – nije točno da je Srbija pobijedila. Znamo da je nemoguće. Hrvatska je pobijedila. Samu sebe.
Nemam volje razgovarati sa životinjama o financijama, ništa ne razumiju, ali me svakoga jutra dočekuju kada se vratim iz dućana, njuškaju po vrećicama. Zatim jedu i spavaju, televiziju ne gledaju često, dosadna im je, vole ipak šport i Olimpijske igre, koje su na sreću završile, pitaju zašto nema životinja na Igrama, čak ni konja (nisam provjerio). I zašto se u Parizu slabo jelo. „Zato“, velim, „da športaši budu gladni za pobjedama. Uostalom, vi samo mislite na hranu, budite sretni da živite gdje živite, jer ima dijelova svijeta gdje ne samo da ne hrane pse i mačke, nego se ljudi njima hrane, da. I bilo je razdoblja kada su u nekim zemljama partijskim i inim direktivama masovno ubijali pse i mačke, ali to je daleko od nas. Kod nas samo neke svinje ljeti ostavljaju kućne ljubimce na cesti, da im ne smetaju. Spavajte mirno, ja vas čuvam. Živimo u sretnoj zemlji, napokon možete lajati koliko hoćete, i mijaukati, ali ne preglasno jer verbalni delikt nije nestao. Posebno ne dirajte kanone jugoslavenske historiografije, jer šinteri su uvijek tu negdje, iza ugla.“
Skladam ovu rubriku u jeku novoga toplinskoga vala. Ne da se disati ni pisati. Tako je vruće da sam se prehladio.Do javljanja. I nemojte nasjedati na trolove o finalu vaterpola – nije točno da je Srbija pobijedila. Znamo da je nemoguće. Hrvatska je pobijedila. Samu sebe.