Hrvatska je straža došla u prvi plan prošloga tjedna pri iznošenju jednoga i živčanoga prosvjeda drugoga zastupnika koji je grdno pretjerao, a novine se raspisale o teškom stražarskom poslu i nevelikim plaćama, analizirale na koji način se zastupnika diže iz klupe, te da je zahvat vrlo riskantan u uskom prostoru i moglo bi doći do ozljeda kralježnice iliti kičme… Straža bi trebala imati medicinski dosje svakoga narodnog poslanika, uključujući rendgenske snimke: ako one kazuju da zastupnik uopće nema kičmu, onda je stvar manje opasna. Također, ako medicinski nalazi tvrde da zastupnik nema one dijelove koji se u narodu povezuju s muškim stajalištima, zahvat može biti bezbolan.

Autor: Hrvoje Hitrec

Podosta je kišilo, najmanje ondje gdje je najpotrebnije, u Slavoniji. Najjači udar ciklone došao je sa zapada, a kakve je štete učinio u Engleskoj čuo sam na radiju, ali ne i u Dnevniku HTV-a, valjda poradi političke korektnosti. A radijska je vijest glasila da je brexitovski uzrujani parlament morao prekinuti svađu jer je u dvoranu prodrla voda koju čak ni “Ooordeer” nije mogao zaustaviti. Englezi nisu izgubili smisao za humor, pa je netko spomenuo vesla, ali ni s veslima se nisu proslavili – odveslali su iz Europske unije bez kormilara na krmi. Kadrovi iz sabora Ujedinjenog Kraljevstva, sve više razjedinjenog, za hrvatske su gledatelje doista egzotični – gužva sjedeća i stojeća, dizanje i spuštanje zastupnika kao na nogometnim utakmicama, galama i buka uopće. Ipak nitko nikoga ne tuče, saborska straža ne iznosi vikače kao u Zagrebu.

Hrvatska je straža došla u prvi plan prošloga tjedna pri iznošenju jednoga i živčanoga prosvjeda drugoga zastupnika koji je grdno pretjerao, a novine se raspisale o teškom stražarskom poslu i nevelikim plaćama, analizirale na koji način se zastupnika diže iz klupe, te da je zahvat vrlo riskantan u uskom prostoru i moglo bi doći do ozljeda kralježnice iliti kičme… Straža bi trebala imati medicinski dosje svakoga narodnog poslanika, uključujući rendgenske snimke: ako one kazuju da zastupnik uopće nema kičmu, onda je stvar manje opasna. Također, ako medicinski nalazi tvrde da zastupnik nema one dijelove koji se u narodu povezuju s muškim stajalištima, zahvat može biti bezbolan.

Ali nije u tomu bit. Nije problem u Hrvatskom saboru iznošenje zastupnika. Njih bi trebalo uno siti u sabornicu, da ne bude tako sablasno prazna. Zato saborsku stražu treba kadrovski i tjelesno ojačati, dati joj ovlasti da lovi zastupnike po kavanama i restoranima, u stranačkim uredima gdje se skrivaju i drijemaju, na javnim mjestima, trgovima i ulicama, frizerajima i skrovitim parkovima gdje u miru i tišini promišljaju budućnost Hrvatske. Doduše, od trenutka kada su raspisani europski izbori, vrli reprezenti javnosti imaju alibi: rastrčali su se po zemlji hrvatskoj, piju, jedu i obećavaju da će se njihovim ulaskom u Europski parlament stubokom promijeniti stvari u Hrvatskoj, Europi i svijetu, da će Hrvatska – pogotovu što uskoro predsjeda, ali i nezavisno od toga – postati prvorazrednom silom u Europi i šire, njemački će radnici šljakati na hrvatskim bauštelima, šteli to ili ne, a Francuzi raditi na recepcijama jadranskih hotela i konobariti. I, što je najvažnije, u Europskom će parlamentu svi govoriti hrvatski, a ne samo oni, to jest hrvatski parlamentarci.

SDP će dobiti koju sjedalicu – i on zahvaljujući nostalgiji, ali uglavnom jugonostalgiji. Amsterdamska koalicija dobit će mjesto u amsterdamskoj gradskoj skupštini. Svi drugonavedeni trebali bi, ako uđu, tražiti da se poništi europska rezolucija o zločinima totalitarnih režima, odnosno onaj njezin dio koji govori o zločinima komunizma, kojih nije bilo. Tu će im interpelaciju u korektnoj pravnoj formi napisati odvjetnik Nobilo, s obrazloženjem u privitku da su tzv. komunistički zločini nevažni incidenti, a što su Hrvati masakrirani bez suda također nije važno, jer od onih stotina tisuća vojnika, civila, žena i djece najveći broj njih i tako bi bio osuđen na smrt, posebno djeca.

Narod sluša, gleda liste i križa se. Na izbore uglavnom ne će izaći, jer ionako najveći broj ljudi na listama ne poznaje niti je za njih ikada čuo, a ionako zna da će HDZ dobiti najviše ne zbog imena na listi nego zbog imena stranke koja i dalje izaziva nostalgične osjećaje starije i srednje generacije, pa im nije važno ni što je Plenković ubacio pregršt mladih plenkovića, kao da Bjelica uvede u momčad, za važnu utakmicu, kadete Dinama. Njihova će himna biti “Tisuću generacija noćas ne spava, cijeli svijet je sada pred nama”. Tko im može zamjeriti?

Ipak, dobro zvuči da su na listi osobe poznate iz Domovinskoga rata. Ostale stranke grebu se za preostala mjesta, SDP će dobiti koju sjedalicu – i on zahvaljujući nostalgiji, ali uglavnom jugonostalgiji. Amsterdamska koalicija dobit će mjesto u amsterdamskoj gradskoj skupštini. Svi drugonavedeni trebali bi, ako uđu, tražiti da se poništi europska rezolucija o zločinima totalitarnih režima, odnosno onaj njezin dio koji govori o zločinima komunizma, kojih nije bilo. Tu će im interpelaciju u korektnoj pravnoj formi napisati odvjetnik Nobilo, s obrazloženjem u privitku da su tzv. komunistički zločini nevažni incidenti, a što su Hrvati masakrirani bez suda također nije važno, jer od onih stotina tisuća vojnika, civila, žena i djece najveći broj njih i tako bi bio osuđen na smrt, posebno djeca. Što me podsjeća, a i vas poštovani čitatelji, da (dvije) europske rezolucije o totalnim zločinima u Hrvatskoj jednostavno nisu provedene, bačene su u koš, za komunističke zločine nitko nije odgovarao (ha), lustracije nije bilo čak ni u najblažem obliku. Ostale europske direktive, rezolucije i akte Hrvatska poslušno provodi, samo ne onu spomenutu, pa smo (i) zato tu gdje jesmo, a veterani jednoga hrvatskog nogometnog kluba, čujem, šalju zanosnu rođendansku čestitku Budimiru Lončaru, oznašu sa zadarskog područja, navodno i danas vrlo aktivnog u kadroviranju diplomata.

U ideesovskoj zbilji Abel je ubio Kajina


Dugogodišnjim pranjem mozga, IDS je uvjerio i sebe i sve oko sebe da je on – Istra, pa tko ga dirne, dirnuo je Istru. I uspio u tom pranju, a njegovi velmože taj su uspjeh eksploatirali na razne načine, baš kao u vrijeme markgrofije. Bogatili se, postavljali svoje španove, utjerivače itd., povezivali sa sumnjivim likovima i od njih dobivali novac za protuusluge, postavljali upravne i nadzorne odbore s podlim namjerama, a u trezoru držali stalnu zamisao o političkoj autonomiji kojom su plašili hrvatske vlade pa se nisu usuđivale ući preduboko u IDS-ovske malverzacije.

Žalosna sudbina Uljanika odškrinula je vrata u sebe zatvorenog i nedodirljivog IDS-a koji je Istru pretvorio u svoj feud, u markgrofoviju koja se preko volje izjašnjava vazalnom u odnosu prema Zagrebu, a kada bi god “Zagreb” pitao što se ondje događa, izvukli bi se mačevi, bodeži i ježevi, s tvrdnjama da to tamo neka Hrvatska želi napakostiti Istri. To jest, dugogodišnjim pranjem mozga, IDS je uvjerio i sebe i sve oko sebe da je on – Istra, pa tko ga dirne, dirnuo je Istru. I uspio u tom pranju, a njegovi velmože taj su uspjeh eksploatirali na razne načine, baš kao u vrijeme markgrofije. Bogatili se, postavljali svoje španove, utjerivače itd., povezivali sa sumnjivim likovima i od njih dobivali novac za protuusluge, postavljali upravne i nadzorne odbore s podlim namjerama, a u trezoru držali stalnu zamisao o političkoj autonomiji kojom su plašili hrvatske vlade pa se nisu usuđivale ući preduboko u IDS-ovske malverzacije.

I još su jedan adut (ucjenu) imali u IDS-u: “Zagreb” je ako ne ustaški i fašistički, onda barem sklon gledati kroz prste takvima i sličnima, dok je IDS sveta utvrda antifašizma, multikulturalnosti i istinski odmak od primitivnog hrvatstva s onu stranu Učke (to jest Rijeka se izuzima). Glede korupcije: u IDS-u je došlo do skandaloznog izvrtanja Biblije, to jest u ideesovskoj zbilji Abel je ubio Kajina.

Kada sam ja definitivno postao “ljubiteljem” IDS-a? U ratu. U vrijeme srpske agresije. Točnije, u vrijeme iznašašća veleposlanika i traktorista u obliku Z-4, kada je IDS živnuo. Citiram iz knjige Ivice Miškulina (“Šeks”): ” Nacionalnom identitetu IDS je pretpostavljao regionalni, a u okviru županije rad na uspostavi autonomne regije Istra koja bi obuhvaćala dijelove Hrvatske, Italije i Slovenije. Projekt autonomije regije Istra nije bio zaokružen, nego je predstavljen kao nacrt regionalne samouprave s elementima autonomije i federalizma – što nije bila slučajnost. Hotimična nedorečenost projekta, motivirana razumljivim bojaznima, ipak nije mogla skriti njegov neustavni karakter… Dodatnu političku težinu dobio je u drugoj polovini 1994. i početkom 1995. kada su se u medijima pojavile spekulacije u vezi s Planom Z-4 i tendencijom konfederalizacije Hrvatske, pa se može pretpostaviti da je IDS u svemu prepoznao mogućnost uspjeha.” Uz to spominje autor želje IDS-a za demilitarizacijom, “izmještanjem svih vojnih postrojba”.

Znači, rečeno normalnim jezikom, IDS je u vrlo složenom trenutku, uz četnički nož nastojao zabiti i svoj u leđa Hrvatskoj. Nije uspjelo ni jedno ni drugo, noževi su promašili, pa se IDS nakon rata – čuvajući u mislima i nadalje iste namjere – posvetio zgrtanju novca i čekanju druge prilike, a u tom čekanju, da mu ne bude dosadno, po stranačkom ključu djelovao na širokom polju, neometan, sve dok nije stavio ključ u bravu Uljanika. I što? Ništa. Djevojka Rossanda je u pritvoru, a njezini očevi lupaju i dalje iste fraze, optužuju sve “zagrebačke Vlade”, a najviše ovu kojoj je na kraju puknuo film, dok Flego snima novi pod naslovom “Valter brani IDS”. Tako je to iz gospodarsko-kriminalnog kuta “transregionalne” organizacije s nevinim oberom Jakovčićem i njegovim Končarom, ali je duhovna pozadina IDS-a puno zanimljivija, protuhrvatska ideologija koja ide u korak s klasičnom Orjunom i niječe hrvatski karakter Istre, pa nastoji učiniti slično kao Srbijanci u Vojvodini koji su izmislili “bunjevačku naciju” ne bi li raskolili hrvatsko biće. Treba se u ovoj prilici vratiti pokretu otpora u Istri i pazinskim zaključcima da je Istra hrvatska i pripada Hrvatskoj. U tekstu, koliko se sjećam, nije spomenuta Jugoslavija. A kada je ta Jugoslavija stigla u Istru na tenkovima Titove vojske, zbilo se što je poznato.

“Duh zrakomlata”


Jozić je našao okrilje u lijevonasađenim medijima, prirodnom staništu, te je u tom toplom zagrljaju tiskan i njegov najnoviji pamflet u kojemu izbjegava reći da nagrada za novu hrvatsku riječ nosi ime dr. Šretera (da mu Pupovac ne zamjeri), a ne zna ni da je nagrada dodijeljena u Lipiku, a ne u Pakracu.
I inače ne zna previše, ali je spoznao da i ne treba znati nakon što je uz pomoć mentora eliminirao iz meritorne jezikoslovne znanosti žive (a i neke mrtve) divove hrvatske filologije, te se uz potporu lijevih, a zatim i “umjereno desnih” vlasti etablirao kao arbitar jezične elegancije i vlasnik norme hrvatskoga standardnog jezika.

Spomenuo sam ga u svezi s kroatizacijom EU. O hrvatskom jeziku i novim riječima koje bi trebale zamijeniti tuđice, javio se (naravno) Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u napisu pod naslovom “Duh zrakomlata vlada hrvatskim jezikom”. Vrlo je uzbuđen što je javna televizija posvetila dosta prostora nagradi nazvanoj po dr. Ivanu Šreteru, pa se raspisao u poznatoj, podmukloj maniri jednoga javnosti i sada nepoznatog jezikoslovca sa slabašnim opusom, štićenika pomalo zaboravljenog dr. Željka Jovanovića, bivšeg ministra prosvjete koji je Joziću svojedobno povjerio izradu novog pravopisa sa zadaćom da bude “manje hrvatski” od Babićeva “Hrvatskog pravopisa”. Jozić je našao okrilje u lijevonasađenim medijima, prirodnom staništu, te je u tom toplom zagrljaju tiskan i njegov najnoviji pamflet u kojemu izbjegava reći da nagrada za novu hrvatsku riječ nosi ime dr. Šretera (da mu Pupovac ne zamjeri), a ne zna ni da je nagrada dodijeljena u Lipiku, a ne u Pakracu.

I inače ne zna previše, ali je spoznao da i ne treba znati nakon što je uz pomoć mentora eliminirao iz meritorne jezikoslovne znanosti žive (a i neke mrtve) divove hrvatske filologije, te se uz potporu lijevih, a zatim i “umjereno desnih” vlasti etablirao kao arbitar jezične elegancije i vlasnik norme hrvatskoga standardnog jezika. A HAZU je nakon prve prepasti i užasa zašutio, zgrožen – a zašto je zašutio duga je i mračna priča, u kojoj je jedino svjetlo ostao časopis “Jezik” od kojega Jozić dobiva živčani slom, a posebno kada “Jezik” objavi nagrade za nove hrvatske riječi koje nikoga ne obvezuju nego su samo prijedlozi pismenoj javnosti koja ih može i ne mora prihvatiti, može ako joj je do hrvatskoga jezika i prevođenja (uglavnom) anglizama koji se pokušavaju ukorijeniti.

Ne da mi se trošiti vrijeme na joziće, taj je pamflet ionako pisan poradi vlastite promocije. Naime, pri svršetku napisa o “luđačkoj košulji” na nevinom tijelu jezika, spomenuti lik hvali svoj (Institutov) portal koji se bavi istim poslom, ali valjda bolje (Bolje je hrvatski!). Vrlo dobro. A zašto mu smeta nagrada “dr. Šreter”, također je jasno: neznatni, ali ambiciozni ravnatelj umislio si je da uz njega ne može i ne smije opstati nitko na jezikoslovnom polju, u čemu mu obilno pomaže politička scena koja u stvari ne razumije u čemu je problem, niti je – pozornosti svraćene na iznošenje zastupnika – svjesna beskrajnih tvorbenih mogućnosti hrvatskoga jezika, pa se rado pridružuje pošalicama na račun novih riječi. (Čujem da je u istoj maniri o nagradi “Dr. Ivan Šreter” u Novom listu ili gdje već pisala Sanja Modrić, jugojurišnica oskudnog rječnika preuzetog iz nikad prežaljenog lista “Komunist”).

Jezik, pismenost uopće, tema je na kojoj se poskliznula i eksperimentalna reforma školstva, pa je zadnjih tjedana vidljiv omanji odmak od tableta i sličnih igračaka. Uvidjelo se, naime, da djecu treba naučiti čitati i pisati, vratiti se izvorima ne samo hrvatskoga školstva, da djeci “ne treba ugađati” kao što je u jednom razgovoru rekao veliki Mate Maras koji kaže i ovo: “Ne sjećam se kada sam prvi put čuo da nacionalnu povijest i junake stvaraju učiteljice”, što se ne odnosi samo na povijest nego i na književna djela, poglavito na one s povijesnom podlogom, koja više od suhih podataka ostaju u pamćenju mališana. U jednom sam časopisu (možda i vi) pročitao savjete psihijatra Manfreda Spitzera koji veli da “uz korištenje digitalnih medija idu različite popratne pojave – od nedostatnog učenja u djetinjoj dobi, preko manjkavih društvenih kontakata i doživljaja sreće u djetinjstvu… pa sve do kroničnih bolesti”, sa zaključkom: “Izuzev onih koje su financirale računalne industrije i telekomkunikacijske tvrtke, do danas ne postoji nezavisna studija koja bi bez ikakve dvojbe dokazala da učenje samim uvođenjem računala i monitora u učionice postaje djelotvornije. No, postoje one koje dokazuju da digitalni mediji stvaraju ovisnost, debljinu, nesanicu, depresiju, doprinose kognitivnom propadanju i konačno pospješuju demencijske procese.” Baš tako.

S djecom se danas eksperimentira kao s miševima. S jedne strane, nedavno su Hrvatice i Hrvati pokazali koliko im je stalo do djece i dječjega zdravlja, prikupivši ogromnu svotu za liječenje djevojčice, s druge strane svoju zdravu djecu šutke prepuštaju opitima koje je Spitzer tako brutalno prikazao, to jest njihove “ishode”.

U to lutanje i opake misli spada i nepromišljen diletantizam na nekim portalima koji pišu o kazalištu, poglavito o kazalištu za djecu. Tako sam pročitao da teatri za djecu ne bi trebali imati na repertoaru bajke i legende, nego predstave s temom nasilja u obitelji, primjerice. Ma jest, djeci je jako potreban takav verizam, sirovo nasilje od kojega će imati traume. Diletanti koji pišu takve mudrosti trebali bi se zamisliti – kad smo već pri nasilju u obitelji – kako su se to Ivica i Marica našli u šumi i tko ih je izbacio iz tople kuće, kako je zla maćeha odlučila likvidirati Snjeguljicu, i kako je druga neka maćeha u koaliciji sa svojim kćerima maltretirala Pepeljugu. No da, i to bi se mogli “veristički” prikazati, ali ljudi koji znaju i djecu i kazališta za djecu potrude se da u prvom planu budu ugodni osjećaji, da ona Spitzerova misao o sreći u djetinjstvu zavlada scenom, pa ako je potrebno u tom smislu ponešto “retuširaju” i klasike. A legende u kazalištu? Hrvatske legende poglavito, ali i legende i mitovi drugih naroda, od antike nadalje. Zašto ne. Štoviše. Jer, nacionalnu povijest i junake ne stvaraju samo učiteljice (Maras), nego i kazališta za djecu koja znaju da su upravo legende pravi put prema doživljaju povijesti, pa makar se i nije dogodila baš tako, ali je baš zato, maštovita, privlačna dječjoj publici. I nešto odraslijoj koja će se zapitati je li bilo baš tako, što je dobar put prema učenju povijesti koju, kao školski predmet, školarci danas panično izbjegavaju .

Arhitektonska baština Sofije u Zagrebu


Prošloga je tjedna u Knjižnici HAZU otvorena izložba o kreativnom utjecaju Beča na arhitekturu Sofije svršetkom i početkom 20. stoljeća. Vrlo dobro zamišljena i realizirana izložba daje presjek vremena u kojemu se prastara Sofija nakon oslobođenja od Turaka 1878. u kratko vrijeme prometnula u jednu od najljepših europskih prijestolnica. Arhitekti i urbanisti su se zvali: Oberbauer, Gruenanger, Helmer i Felner (kazališna zgrada, kao i drugdje, kao i u Zagrebu), Kolar, Brang itd., a uskoro su se pojavili i bugarski arhitekti školovani u Beču i ne samo u Beču (Pariz, Prag, Muenchen) koji su javnim i privatnim zgradama dali nacionalni pečat. Žalibože, mnogo je vrlo lijepih zgrada u središtu Sofije stradalo u (“savezničkim”) bombardiranjima 1944., a na njihovim ruševinama nova je komunistička vlast podignula zdanja u svom stilu, a što se može. U svakom slučaju, Bugari su dostojno prezentirali arhitektonsku baštinu Sofije, u Zagrebu u kojemu su najvrjednija donjogradska zdanja nastala otprilike u isto vrijeme i pod istim utjecajima. Ne želim biti turistički promotor, ali ipak kažem: posjetite Sofiju, bit ćete impresionirani. Još da uspostavimo izravnu zrakoplovnu vezu, gdje bi nam bio kraj.

Foto: fah
Prethodni članakPodcast Velebit – Marcel Holjevac:
Za sada heteroseksualni muškarci još uvijek smiju biti ljevičari
Sljedeći članakPROJEKT VELEBIT UŽIVO –
Hrvatska stvarnost bez cenzure – jamac budućnosti