Potaknuti iskustvima s bojkotom jugoslavenskih proizvoda u emigraciji, rodila se ideja da bi se danas u Hrvatskoj moglo pokrenuti kampanju korištenja hrvatskih proizvoda i bojkota uvoznih, čime bi se uvelike koristilo spašavanju hrvatskog gospodarstva, tako da napr. od jadranskog turizma i slavonsko poljodjelstvo ima koristi, što bi se pozitivno reflektiralo na tolike vitalne probleme s kojima se Hrvatska suočava, najveći među kojima je iseljavanje i općenito demografsko izumiranje hrvatskoga naroda. Međutim, druga su to bila vremena, drugi mentalitet i drugačiji odnos prema domovini.
Kako su iz Hrvatske stizale vijesti o tome kako sve izvozne devize ostaju u Beogradu a hrvatski izvoznici dobivaju inflacijski obezvrijeđene dinare, 1980. smo kroz Hrvatski tjednik započeli kampanju protiv kupovanja svih jugoslavenskih prozivoda, uključujući i one iz Hrvatske. Kampanja je imala ogromnog odjeka i uspjeha. Embargo na jugoslavenske prozivode među Hrvatima u emigraciji je postao toliko uspješan da su prijatelji posjećivali kuće jedni drugih i upozoravali one kod kojih su vidjeli proizvode poput Badel rakije, Podravka juha, Gavrilović paštete, Minas kave, Vegete itd.
Izvrsna ilustracija biti će primjer s mojom kćerkom Ladom kojoj je u to vrijeme bilo tek 4 godine. Svatko zna koliko djeca te dobi vole bonbone. Lada je međutim živjela okružena ljudima koji su vodili tu kampanju, i kada joj je jedan naš prijatelj kojega je dobro poznavala dao Kiki karamelu, ona mu ju je bacila u glavu. Začudilo je to i mene i sve nas koji smo vidjeli tu scenu, shvativši da je ona sve to sama pokopčala.
Bila je to jedna od većih kampanja mlađe generacije političkih emigranata vezanih uz Hrvatsko proljeće, prema kojima je stara emigracija 70-ih gajila svojevrsnu odbojnost nazivajući nas “Titovim pionirima”, u isto vrijeme dok nas je udba proglašavala “ustaškim emigrantima”. Jednom prilikom je skupini nas okupljenih oko Hrvatskog tjednika naređeno da izađemo iz Hrvatskog kluba kluba Marrickville u Sidneyu jer smo ih uvrijedili upozorenjem da prodaju jugoslavensku rakiju. Uskoro međutim su i oni pod pritiskom javnosti morali popustiti i odstraniti jugoslavenske prozivode.
Bila je to samo jedna od mnogobrojnih i raznovrsnih antijugoslavenskih akcija u kojima je Jugoslavija prepoznala novu dimenziju i novu energiju. Ta se generacija uglavnom vezala uz ime Brune Bušića, koji je bio njezina centralna ličnost a pripadnici te generacije su nazivani bušićancima. Iako je o Bušiću u Hrvatskoj puno toga objavljeno, mislim da niti iz bliza nije dostojno predstavljen opseg njegova utjecaja, jer je ostvario kvalitativnu promjenu u emigraciji, a onda i u Hrvatskoj, rezultirajući konačnim rušenjem Jugoslavije i uspostavom hrvatske samostalnosti. Čak je i djelovanje dr. Franje Tuđmana bilo pod značajnim utjecajem Brune Bušića.
Iako Bušić nikada nije posjetio Australiju, po djelatnosti na njegovoj liniji se mogao steći dojam da je tamo boravio svaki tjedan.
Čak smo i od ranijih pripadnika udbe, kasnije apsorbiranih u hrvatsku vlast, nakon osamostaljenja dobili priznanje da im nitko nije zadavao toliko glavoblje kao Hrvati Australije, govoreći da se nikad ništa nije dogodilo a da nije iz Australije poteklo, iz Australije financirano ili na druge načine poduprto.
Potaknuti iskustvima s bojkotom jugoslavenskih proizvoda u emigraciji, rodila se ideja da bi se danas u Hrvatskoj moglo pokrenuti kampanju korištenja hrvatskih proizvoda i bojkota uvoznih, čime bi se uvelike koristilo spašavanju hrvatskog gospodarstva, tako da napr. od jadranskog turizma i slavonsko poljodjelstvo ima koristi, što bi se pozitivno reflektiralo na tolike vitalne probleme s kojima se Hrvatska suočava, najveći među kojima je iseljavanje i općenito demografsko izumiranje hrvatskoga naroda. Ako to četverogodišnjoj djevojčici nije bilo problem shvatiti, kako će odraslim nacionalno svjesnim Hrvatima biti teško prihvatiti zahtjev “Kupuj hrvatsko!”.
Međutim, druga su to bila vremena, drugi mentalitet i drugačiji odnos prema domovini. U Hrvatskoj bi se trebao provesti jedan kompletan nacionalni preporod, iz kojeg bi se izrodio novi Bušić s kapacitetom objediniti suverenističke snage i nadvladati europski politički apsolutizam, koji vlada u Hrvatskoj a karakterizira ga izvoz hrvatske radne snage i uvoz proizvoda koje ta radna snaga u stranim državama proizvodi, kao i baš ovih dana aktualno, tzv. zapadno-balkansko objedinjavanje pod briselskim patronatom, poput ovog “druženja” u Brdu kod Kranja.
Hvala Vladi Prši koji je iskopao davnu kopiju emigrantskog Hrvatskog tjednika iz 1980. i potaknuo me osvrnuti se na ta vremena i ovu temu.