Na “slavnom” (u Strasbourgu) sudu Veselin Šljivančanin, major JNA, koji je haračio po Veleprometu, bolnici, Ovčari, ruku krvavih do lakta, dobio prvostupanjsku presudu kojom mu je “sudija” u Haagu odrapio “strašnih” 4,5 godina zatvora. Međunarodni su suci već na samom početku sudovanja pokazali svoje Janusovo lice. Kapetan Radić je bio oslobođen mada je Vukovar bio sravnjen sa zemljom. Međutim, Dario Kordić je dobio “samo” dvadeset i pet godina zatvora, potom prvostupanjskim presudama Gotovina 25, a Markač 20 godina zatvora.
Hrvatski povijesni kompleks poltronstva naročito se manifestira prema nizu tzv. međunarodnih sudova, od Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, Europskog suda (ni manje ni više nego) pravde, do Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugu i za Ruandu… Hrvateki su sretni dočekali formiranje suda u Haagu za bivšu Jugu. I dobili su veliku pljugu. Kao sad će nam međunarodna zajednica dati pravdu za sve agresorsko ubijanje, klanje, deportacije i paljenje po Vukovaru, Ovčari, Kninu, Škabrnji, rušenje Dubrovnika, Zadra, Splita… A kad tamo, dobili još jednom pravosudni “sheat”.
Tako je na tom “slavnom” sudu Veselin Šljivančanin, major JNA, koji je haračio po Veleprometu, bolnici, Ovčari, ruku krvavih do lakta, dobio prvostupanjsku presudu kojom mu je “sudija” u Haagu odrapio “strašnih” 4,5 godina zatvora. Međunarodni su suci već na samom početku sudovanja pokazali svoje Janusovo lice. Kapetan Radić je bio oslobođen mada je Vukovar bio sravnjen sa zemljom. Međutim, Dario Kordić je dobio “samo” dvadeset i pet godina zatvora, potom prvostupanjskim presudama Gotovina 25, a Markač 20 godina zatvora. Tako su “časni suci”, a osobito Alphons Orie iz Groningena, postali sinonimima trulih kompromisa prema napadnutoj RH. Da nije nekim “čudom” predmet Gotovine, Markača i Čermaka dobio Theodor Meron, Gotovina i Markač još bi danas bili negdje na polovici izdržane kazne. A zašto? Zbog navodnih “zločina” počinjenih u Oluji prema – kapetanu Draganu. No, s vremenom je ta isprazna fascinacija “časnim sudijama” ipak pomalo splašnjavala. Mnogi su danas već zaboravili bez stida tragičnu sudbinu generala Praljka. Kao život ide dalje…
Ali baš i ne ide, što pokazuje primjer “našeg” Mile Novakovića, učitelja iz baranjske Darde. Naš je Mile 1999. g. bio otpušten iz škole zbog “bagatelne sitnice”. Mile se, naime, sjetio da su ga još kao malog učili “govori srpski da te ceo svet razume”. I Mile je predavao razredu hrvatski jezik na srpskom. A “časni sudije” iz Strasbourga mudro su zaključile u presudi u korist Mile: “kako se od njega nije moglo očekivati da uči hrvatski jezik!!!”. Ali da ga predaje, e, to se moglo očekivati… Da je, apstraktno govoreći, Mile na srpskom predavao engleski jezik onda bi vjerojatno morao na kraći “kurs”. Mile je 2014. g. podnio tužbu sudu u Strasbourgu navodeći da je diskriminiran na osnovi dobi i srpske nacionalnosti. Sud nas mudro podučava da “inspekcija nije istodobno provela ispitivanje poznavanja hrvatskog jezika i na učiteljima hrvatske nacionalnosti”(?!). Nisu se “sudije” mogle dosjetiti da je možda razlog tog “propusta” jer su oni hrvatski jezik predavali na “hrvatskom jeziku”. I na kraju ove musake sud misli da je prekršen članak osmi Europske konvencije o ljudskim pravima, odnosno pravo na poštivanje privatnog života pa RH mora našem Mili “caltati” 5000 eura i 850 eura za troškove i izdatke. Kao da čitam scenarij za englesku seriju “Mućke” o Rodney Trotteru i Del Boyu…
Hrvateki, kad ispucaju sve redovne i izvanredne pravne lijekove u Lijepoj našoj, mogu tužiti svoju državu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Kako to liberalno i obećavajuće zvuči… “Da, da, da ne bi” kažu u Francuskoj. Svaka država članica EU-a ima svog predstavnika na sudu. Kad Štef iz Bednje skuca nešto eura i tuži svoju državu Europskom sudu za ljudska prava onda njegov predmet ide hrvatskoj predstavnici na sudu koja odlučuje jesu li se ispunile procesne pretpostavke da Štefova tužba ide pred sud ili u koš. Bilo bi previše dosadno da vam citiram tu birokratsku proceduru u tančine. Ali ovo je suština stare pravne doktrine “na ovim područjima”. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Tužiš državu, a njena predstavnica odlučuje hoće li tvoja tužba pred sud ili u koš. Bojim se da je i šerijatsko pravo pravednije.
Kako je Babićev javni poziv na paljenje crkava, “zaprepastio” anitfašističku javnost
Matija Babić svojima u RH šalje plamene pozdrave i pastoralne upute: “Svaki nerazbijeni prozor na zgradama vlasti i crkve, svaka njihova građevina koja ni nakon ovog nije u plamenu, svaka glava koja im nakon svega ostane na ramenima dok vi svoju možete na konopac, dokaz je da od Hrvata možeš raditi kretene koliko god želiš”. Ako ne želimo biti Babićevi kreteni hajmo odmah na paljenje crkava i skidanje glava…
Zamislite kako je javni poziv na paljenje crkava i zgrada vlade zaprepastio Robya Bajrušija, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Katu Peović. Da je barem sada tu njena baba s pištoljčinom pa da nas oslobodi “njih”, njihovih prozora, crkava i njihovih građevina.
Hvala Bogu, živimo u državi sa stabilnim i kompetentnim sudovima. Evo, neki dan su Tomislav Saucha i Sandra Zeljko osuđeni jer su oštetili državni proračun za 600.000 tisuća kuna. Čisti truli kompromis. Ljeto, zima, još jedno ljeto, zima i Tomislav i Sandra su vani. Demokratska javnost sikće. Zamislite čak 600.000 kunića! Velika je to lova. Trenutno popularni vlasnik Indexa, Matija Babić, ne tako davno, oštetio je bio taj isti državni proračun za oko 3.200.000 kunića i pravna država je uzvratila udarac. Da se čovjek smrzne od kazne! Za tu siću naš je Matija bio osuđen na rad za opće dobro odnosno za popularno “guljenje krumpira”. Mislim da našem Matiji nikada više neće pasti na pamet da mazne i jednu kunu državi.
Drugi bi puta mogao bi biti osuđen na pravljenje pomfrita od riže. Obzirom da je trenutno u Vijetnamu, gdje drži seminar s temom “Komunizam će prije ili kasnije pobijediti u čitavom svijetu”, Matija svojima u RH šalje plamene pozdrave i pastoralne upute: “Svaki nerazbijeni prozor na zgradama vlasti i crkve, svaka njihova građevina koja ni nakon ovog nije u plamenu, svaka glava koja im nakon svega ostane na ramenima dok vi svoju možete na konopac, dokaz je da od Hrvata možeš raditi kretene koliko god želiš”. Ako ne želimo biti Babićevi kreteni hajmo odmah na paljenje crkava i skidanje glava. Ako nakon toga na sudu dobijemo državnog odvjetnika koji je za drmnute tri milje zatražio za našeg Matiju “guljenje krumpira” onda nas neće spasiti ni Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu.
Mislim da se naš Matija malo zaletio. Sjetio se Hipokrata koji je rekao da se u očajnim vremenima poduzimaju očajne mjere. Zaboravio je da ga sad čeka pravi medijski “pakao”. Vjerojatno ste čitali na društvenim mrežama, u tisku i na televizijama kako se naša liberalna, demokratska, antifašistička i proeuropska javnost digla na zadnje noge. Ante Tomić, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Šesta Lička iz Večernjeg, Jutarnjeg, Slobodne, Igor Mandić, Toni Ivanišević, borci za ljudska prava iz revolucionarnog Obzora, Boris Vlašić itd. Zamislite kako je javni poziv na paljenje crkava i zgrada vlade zaprepastio Robya Bajrušija, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Katu Peović. Da je barem sada tu njena baba s pištoljčinom pa da nas oslobodi “njih”, njihovih prozora, crkava i njihovih građevina. Još kad ga na zub uzmu Anka Mrak i Rada Borić kao i svi ostali “istinski fol-demokrati” koji na revolucionarni poziv našeg Matije sada gromoglasno šute, muče i čkome…
Hajde drugovi i drugarice, malo mašte!!! Kako bi graktali da je takav ili sličan tekst, poziv ili “slobodarski” urlik u senzibiliziranu hrvatsku javnost pustio npr. general Glasnović? Po njega bi osobno došao državni odvjetnik, vjerojatno onaj isti koji je onako bešćutno, skoro rigidno, poslao našeg Matiju da za zdipljenih 3.200.000 kunića guli krumpire. Evo, to je još jedan dokaz više kako se u ovom našem vulgarnom kapitalizmu ni revolucionari više ne cijene. Quo vadis Croatia!?
Naš je Matija tvrd i dosljedan. Kad je u velikim nevoljama odbija sve osim hrane, pića i novaca.
Samo hrvatski sudovi ne ukidaju presude braniteljima
Ne sjećam se ni jednog slučaja da je Vrhovni sud RH ukinuo i jednu osuđujuću presudu. Što više, kad bi županijski sud, nakon dugotrajnog pritvora, pustio okrivljenike na slobodu, Vrhovni sud RH vratio bi ih obično nazad u pritvor. Sjetite se samo kako je RH-a “đenerozno” ili velikodušno prepustila Srbiji suđenja za brojne ratne zločine četnika i JNA u Vukovaru i istočnoj Slavoniji. Rijetko koju osuđujuću presudu Vrhovni sud Srbije nije ukinuo.
Sud u BiH ukinuo je presudu oficiru Armije BiH koji je osuđen na dvanaest godina robije zbog ratnog zločina nad Hrvatima u hercegovačkom selu Uzdol. Enver Buza dobio je novo suđenje i novu priliku. Branio sam u prilično procesa hrvatskim braniteljima za ratne zločine počinjene za vrijeme Domovinskog rata. Ne sjećam se ni jednog slučaja da je Vrhovni sud RH ukinuo i jednu osuđujuću presudu. Što više, kad bi županijski sud, nakon dugotrajnog pritvora, pustio okrivljenike na slobodu, Vrhovni sud RH vratio bi ih obično nazad u pritvor. Sjetite se samo kako je RH-a “đenerozno” ili velikodušno prepustila Srbiji suđenja za brojne ratne zločine četnika i JNA u Vukovaru i istočnoj Slavoniji. Rijetko koju osuđujuću presudu Vrhovni sud Srbije nije ukinuo. Baš sam ponosan što mi imamo tako konzekventan Vrhovni sud. Kak’ bi rekli Zagorci: “Kaj je, je!”.
Dok se pravda očešala o Envera Buzu, srpski “Informer“ javlja o divljanju u Lepoj njihovoj: “Novi skandal! Ustaše sve luđe i luđe. Osnovcima prikazivali Srbe kao silovatelje hrvatske dece”. Naime, Damir Plavšić i Damir Markuš su učenicima OŠ “Žrnovnica” kraj Splita pokazali dokumentarni film. “Bilo je morbidno puno mraka, strahova i nacionalnih generalizacija …” prenosi navodno “hrvatski” Index našeg Matije. Cijelu tu srpsku histeriju oko toga jesu li ili nisu srpske i JNA postrojbe u četiri godine rata nekog ubili, tko je pobio više od četiri stotine hrvatske djece u tom ratu itd, ne bi bilo spomena vrijedno da se na tu temu nije javio novi “istoričar”.
Već mi je pomalo i dosadno i zamorno baviti se našim vrlim “istoričarima” Jakovinom, Markovinom i Klasićem. U pamfletu se ukazao novi vrli “istoričar” – Goran Šarić. On prognozira kako su “zbog ovakvih tvrdnji krvavi sukobi izvesni”. Kaže Goran: “Na žalost, u Hrvatskoj ovo i dalje ima podršku vlasti. Sve dok se to ne promjeni, krvavi sukobi na Balkanu bit će mogućnost, i to vrlo izvjesna budućnost”. Eto, Šaro je zapravo istoričar-astrolog. Po Goranu Šariću ”promene” će nastupiti samo ako RH “začepi usta“ svima koji “nacionalno generalizuju”. Dragom novopečenom “istoričaru” samo na znanje i ravnanje: iz bivšeg “krvavog sukoba” izašli smo kao pobjednici, a u njega smo ušli s lovačkim puškama i tenisicama. Sad smo “naoružani” gardijskim brigadama pa je rezultat te moguće “utakmice” već unaprijed poznat. “Istoričaru” Goranu Šariću želim “welcome to the club” s Goldsteinom, Jakovinom, Markovinom, Klasićem i ostalom istoričarskom bratjom. Što vas je više to je bolje i za vas, i nas…
Oscar Wilde je jednom zlobno primijetio: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio”.
Milanović sigurno neće postati ‘počasni građanin’ Sarajeva
Bošnjačke hegemonije nad preostalim Hrvatima u BiH neće biti jer neće biti više ni Hrvata u BiH. Srbi su izgubili rat u Bosni i zato su nagrađeni sa samo 49% BiH. Hrvati su dobili rat i za nagradu su dobili Seju Komšića i onog jednog Hrvata u Sarajevu. Građanska država “ukida” floskulu iz Daytona o tri jednakopravna naroda. S jedne strane imamo jedinstvenu Republiku Srpsku, a s druge strane Bošnjake i hrvatske partizane poput operetnog Komšića. Zato svaka čast Zoranu Milanoviću koji je, nakon predsjednika Tuđmana, prvi hrvatski predsjednik države koji ima jasne stavove u položaju hrvatskog naroda u BiH.
Gdje su ona romantična vremena kad su nam predsjednici države bili časni muževi i jaki zagovornici “bratstva i jedinstva” k’o npr: Stipe Mesić i Ivo Josipović. Kad bi oni sa svojim paževima dolazili u Sarajevo, “budućnost” Gorana Šarića bila je izvjesna, vedra i vesela.
Počasni građani, ćevapi s rajom kod Ferhatovića, priznanje svih zločina koji su Hrvati kao najmalobrojniji narod počinili nad većinskim narodima u BiH, sevdah o “građanskoj” državi… S njima bi bio oduševljen i Enver Buza. Ali došla su neka nova vremena. Novi predsjednik, novi vjetrovi. Zoran Milanović ne priznaje Željka Komšića za “kralja” Hrvata, isprašio im je i metaforu o sapunu i parfemu. To je kao da savjetuješ građanima, ako žele biti zdravi neka se umivaju svako jutro. I umjesto da se pojavi na crvenom tepihu na Sarajevo festu, naš novi Predsjednik BiH naziva crnim vilajetom. Umjesto da podrži “izbalansiran i pravedan” plan da se Hrvati pretvore u zanemarivu manjinu, on ne mari za većinski narod i narodnosti. Kad je ono nekad ranije bio sletio u Mostar jer je “obespravljeni” narod iz istočnog Mostara počeo paliti kuće po zapadnom Mostaru, fino i uljudno mu je prišla Jasmila Žbanić, redateljica, i onako bosanski umiljato dreknula: “Marš kući…”. Jasmila je jasno detektirala Milanovićeve namjere pa je napisala :”Kad god je Hrvatska u Bosni smirivala situaciju, a za saveznike imala nacionaliste i mafiju, građani su patili, a zemlja je bila rasturena”.
Baš čitam neki dan veliki intervju u Večernjaku ili Jutarnjem o njenom novom filmu o Srebrenici. Možda je tamo imao svoje prste i Milanović s nacionalistima i mafijom. Uglavnom vrlo malo ih je pročitalo što je Milanović rekao, ali komentar su imali svi. Zašto su Hrvati nezadovoljni? Nitko nema pojma. Čudan narod! U jedanaest državnih poduzeća i ustanova u Sarajevu i dalje radi jedan Hrvat. HKD Napredak, na čelu s dr. Franjom Topićem, izborio se za tog jedinog Hrvata… Dr. Franjo je uvijek bio izuzetno zadovoljan položajem hrvatskog naroda u BiH, uglavnom zadovoljni su svi – osim Hrvata samih. Senad Hadžifejzović, fin k’o Jasmila, poručio je Milanoviću da opere gu….
Uglavnom, BiH javni djelatnici smatraju kako je Milanovićev stav “ratnohuškački i mrziteljski”. Bojim se da Zoki nikada neće postati “počasni građanin” Sarajeva. Sada je sve jasno i političkim slijepcima. Bošnjačke hegemonije nad preostalim Hrvatima u BiH neće biti jer neće biti više ni Hrvata u BiH. Građanska država i Sejdo Komšić doslovno su natjerali hrvatski korpus na savezništvo s Dodikom. Srbi su izgubili rat u Bosni i zato su nagrađeni sa samo 49% BiH. Hrvati su dobili rat i za nagradu su dobili Seju Komšića i onog jednog Hrvata u Sarajevu. Građanska država “ukida” floskulu iz Daytona o tri jednakopravna naroda. S jedne strane imamo jedinstvenu Republiku Srpsku, a s druge strane Bošnjake i hrvatske partizane poput operetnog Komšića. Zato svaka čast Zoranu Milanoviću koji je, nakon predsjednika Tuđmana, prvi hrvatski predsjednik države koji ima jasne stavove u položaju hrvatskog naroda u BiH. I što je najvažnije, što ima politička muda jasno izreći taj svoj stav. Za razliku od nekih drugih…
Kako sam počeo s pravnom državom i ukidanjem presude Enveru Buzi, tako ću i završiti usporedbom s još jednom pravnom državom. Državom Kongo. Nedavno je odvjetnička komora Konga već peti puta uputila protestno pismo vladi Republike Kongo. Naime, već je peti puta, umjesto osuđenika, obješen njihov odvjetnik!