Svima onima koji su u Putinu vidjeli spasitelja europske kršćanske civilizacije moralo se kao i Putinu, u ovih mjesec dana smrknuti pred očima, jer u njemu nema ništa ni europsko, ni kršćansko ni civilizirano. Očekivati od Putina da spasi Europu isto je kao i očekivati od Vučića da spasi Hrvatsku. On više liči na azijskog divljaka koji Europi donosi “spas” kakav su joj iz Azije donijeli Đingis Kan i Atila Hun.

Autor: Dinko Dedić

Rusija je nakon neuspjele “specijalne vojne operacije” kojoj je cilj bio “demilitarizacija” (podvrgavanje Ukrajine ruskoj vojnoj kontroli) i “denacifikacija” (uspostava proruskog režima po uzoru na Bjelorusiju), rusko vojno vodstvo je kao interpretaciju svog neuspjeha, najavilo “završetak prve faze specijalne vojne operacije” i koncentraciju na pokrajine Donjeck i Lugansk na istoku Ukrajine. Prema karti koja se vidi iza leđa ruskih vojnih čelnika, ta bi se granica kreatala sa sjevara, 15 km istočno od grada Troicke, do Azovskog mora, uključujući i grad Mariupolj, što predstavlja najvjerojatniji ruski minimum, radi čega i toliko nastojanje zauzeti Mariupolj čak i pod cijenu totalnog razaranja grada.

Ovisno o rezultatima vojnih operacija koje slijede, Rusija bi mogla posegnuti za cijelim teritorijem istočno od Dnjepra do grada Hersona, čime bi ostvarila kopnenu vezu s Krimom. Tim bi se po uzoru na Koreju, stvorile Zapadna i Istočna Ukrajina, kao privremeno i neriješeno ukrajinsko pitanje do nekog budućeg rata. Taj scenario, međutim, postaje sve nevjerojatniji otkako je zapad na svoje iznenađenje shvatio kolika je nesposobnost ruskih kopnenih vojnih snaga i skoro apsolutna ovisnost o raketnom naoružanju, i kako je Rusija shvatila koliko je ukrajinska vojna sila osnažena i osposbljena u periodu od ankesije Krima 2014. do danas.

Karta na koju se osvrće ruski vojni vrh prilikom najave “nove faze u specijalnoj vojnoj operaciji”.

Tokom 10 godina rata u Afganistanu poginulo je 15 tisuća ruskih vojnika i kao materijalna šteta izgubljeno 147 tenkova, 1314 vojnih transportera i 433 artiljerijska i monibacačka instrumenta. U samo mjesec dana u Ukrajini, ruski gubici su nadmašili afganistanske, što ukazuje, ne samo na nesposobnost ruske vojske, nego i na nesposobnost u procjeni i planiranju “specijalne vojne operacije”. Gubitkom, kako posljednje vijesti javljaju, i sedmog ruskog generala u rusko-ukrajinskom ratu, sve je jasnije koliko je obsesija restauracijom Sovjetskog Saveza, Putinu zamaglila realnu sliku ljudskog faktora u sastavu njegovih oružanih snaga.

Kolika god bila ruska raketna moć, niti jedan komad teritorija se ne može smatrati osvojenim dok na njega ne stupi pješadinac s puškom u ruci i dok ne uspostavi trajnu kontrolu teritorija i stanovništva, a to Rusija nije uspostavila čak ni na onom području koje je na kartama zacrtanao kao “pod ruskom kontrolom”. Radije, ruska vojska je taj teritorij tek pregazila i zadržala se u blizini gradova koje nije uspjela zauzeti.

Glavni razlog zašto je ruska vojska toliko podbacila u svom djelovanju, unatoč svekolike nadmoći u tehnici, vojni stručnjaci pripisuju nesposobnosti, nestručnosti i ograničenju ovlaštenja nižih časničkih kadrova ruske vojske, što je presudno za mikromanagement vojnih operacija na terenu, pod kontrolom tih časnika koji rukovode manjim jedinicama. Dok su zapadni vojni instruktori u periodu između 2014. i 2022. posebnu pažnju polagali izobrazbi tih ukrajinskih vojnih kadrova i osposobili ih samostalno donositi odluke o djelovanju jedinica pod svojom kontrolom na licu mjesta i na osnovu vlastitih procjena o situaciji na prostoru na kojem se nalaze, ruski časnici koji rukovode manjim jedinicama isključivo ovise o odlukama i radio-direktivama viših instanci daleko od bojišta, koje nemaju uvid u stanje na specifičnom ratištu.

Ruski vojnici kradu kokoši po seoskim kokšinjnicma i pljačkaju trgovine hranom, dok drugi ulaze u ukrajinske kuće i mole da im se dade nešto za pojesti jer već 48 sati nisu vidjeli hrane. Napoleon je rekao da vojska maršira na trbuhu.

Putinovo plašenje atomskim oružjem, što od Kubanske krize do danas nitko nije činio, samo predstavlja priznanje da osim atomskog oružja, Rusija nema kapaciteta kojim bi mogla ostvariti Putinove sovjetske ambicije, odnosno da bez uništenja samoga sebe nema načina uništiti protivnika. Toj realizaciji o stanju u kojem se nalazi ruska vojna sila, pridonosi i odluka uputiti u Ukrajinu čečenske islamističke plaćenike, koji uz ratne pokliče “Alahu akbar” također pokazuju Putinovo “kršćansko preobraženje”. Smjene, pa i uhićenja u ruskom političkom, vojnom i obavještajnom vrhu jasno pokazuju da je Putin shvatio situaciju u kojoj se našao, a što dulje ustraje u svojim zamislima, to mu sve manje prostora ostaje izvući se iz ove situacije, a ne postati jasan i nedvosmislen gubitnik uz sve kozekvence koje takav status donosi.

Radi dubokog razočaranja europskim neoliberalizmom, mnogi su u Putinu najprije vidjeli spasitelja, da bi ih nakon prijetnje atomskim oružjem “spasitelj” toliko uplašio da su zamrzili Zelenskoga jer se odbija predati, kako to oštroumno zaključuje Taras Barščevski u Podcastu Velebit.

I za kraj, svima onima koji su u Putinu vidjeli spasitelja europske kršćanske civilizacije moralo se kao i Putinu, u ovih mjesec dana smrknuti pred očima, jer u njemu nema ništa ni europsko, ni kršćansko ni civilizirano. Očekivati od Putina da spasi Europu isto je kao i očekivati od Vučića da spasi Hrvatsku. On više liči na azijskog divljaka koji Europi donosi “spas” kakav su joj iz Azije donijeli Đingis Kan i Atila Hun.

Komentari