Hrvat će uz pljesak i odobravanje otići u mirovnu misiju u Afganistan boriti se za demokraciju, ali neće preći preko ulice da bi glasovao na izborima. Uz takve koji su trenutno vladajućima poželjni, dobro došli su i oni koji će po novinskim naslovima izabrati svoga kandidata.
Nadolazeći izbori zanimljivi su samo po jednom kandidatu a ne po 3 potencijalna, kako se nastoji prikazati, jer samo jedan se nalazi u prilici donijeti nešto drugačije od onoga što nam se servira otkako postoji ova država, a to je da se na vlasti prestanu smjenjivati predsjednici po izboru dviju vladajućih stranaka, po prepoznatoj i prihvaćenoj metodi izbora manjeg zla. Oni apsolutno ovise jedni o drugima i ne smeta im što ih zovu “zlo” dok god im suprotstavljeno stoji “veće zlo”. Tako funkcionira hrvatski dvopartijski sustav i samo ga jedan kandidat može ugroziti, a to je treći, onaj koji ne pripada ni u jedno od dva zla, pa ga se zato i lažno i svima silama nastoji ocrniti kao najveće zlo.
Kada “stručnjaci” i savjetnici pojedinim kandidatima stvaraju planove za kampanju, onda očito klasificiraju glasače, gledaju kojih ima najviše, koje je najlakše uvjeriti ili razuvjeriti i na koje se isplati trošiti medijski novac a na koje ne.
Izborni analitičari prepoznaju kategoriju ljudi, koji kad pročitaju jedan tekst, što god nađu da bi moglo biti upitno, idu gledati što su drugi napisali, pa ako treba i na druge načine provjeravati podatke s kojima su suočeni.
Postoji ona srednja kategorija, koji će pogledati naslov, pa nađu li ga dovoljno zanimljivim, pročitati će tekst i na brzinu razlučiti prihvatljivo od neprihvatljivoga, ponešto uzeti zdravo za gotovo, ponešto staviti pod upitnik a ponešto odbaciti.
Za postojeću kampanju najzanimiljivija je treća kategorija, koju izborni savjetnici nalaze najbrojnijom i najpogodnijom za uvjeravanje i razuvjeravanje, ona koju oni katakteriziraju najglupljom. Oni će pročitati samo naslove, pa kada vide poveći, onaj složen u tri reda, od lakta će do dlana provući ruku preko čela i s okusom nezadovoljstva na licu promrmljati: “Uhhh, jesu li ga razvukli!?”
U demokraciji, svi glasovi vrijede jednako, pa čemu se onda znojiti oko nevjerovanih Toma, onih kojima iz iskustva crv sumnje vječno kopa po glavi, onih koji sve provjeravaju i hoće biti pametni, kada je na raspolaganju cijela hrpa ljudi sličnih jednom mom poznaniku koji je svuda sve uvjeravao da slon, za razliku od svih drugih četveronožnih životinja, hoda tako da najprije načini korak lijevim nogama a onda s desnima. Kad sam ga pitao, odakle mu taj podatak, on je odgovorio: “Čovik mi reka”. Da je mog, u raznolikost životnjiskih vrsta zaljubljenog poznanika netko upitao kako je odlučio za koga će glasovati, oni bi rekao “Pročita san u novinan”.
Kada imaš kandidata kojega treba nahvaliti na osnovu nepostojećih vrlina i zasluga i protukandidata kojega treba ocrniti a teško mu je naći mane, ova kategorija glasača je dušu dala.
Izborni proces u hrvatskoj vrsti demokracije mogu usporediti s jednim svojim primjerom, kada sam prvi puta išao nešto kupiti na kredit. Otišao sam s jednim prijateljem u trgovinu automobila, tek pogledati koji mi sviđa, računajući da ću onda trebati preko banke ugovoriti kredit, a umjesto toga, trgovac mi je najprije nahvalio auto koji mi se i bez toga sviđao, dao mi volan u ruke i savjetovao da malo udarim po gasu nebi li se zadivio kako poteže 8 cilindara i na kraju, bez ikakva provjeravanja dao komad papira i rekao: “Potpiši i tvoj je!” – sa otplatom na 4 godine. Upitao sam prijatelja koji u ovoj čudnoj zemlji živi već više godina, zar ne postoje neki uvjet i provjera prije nego što dobiješ kredit.
Kandidatu “desnog centra”, ugojeni mainstream mediji ne mogu ni pomoći ni odmoći, kada se radi o suverenističkom ili (hodakovski) ognjištarskom glasačkom tijelu, čiji mu glasovi trebaju da bi prevagnuo, jer suverenisti njima u naprijed ne vjeruju. Za taj slučaj, treba zagrebati dolje po dnu kace, među neuhranjene medije koje se pokrivaju suverenističkim plaštem. Njima je “legalno”, samo kad je stvarno neizbježno, svakih nekoliko godina, baciti koru kruha i neki među njima će u plićak skakati na glavu, kao Imoćani na žabu.
“Jedini uvjet je disanje”, odgovorio je on.
Ugovor koji treba samo potpisati, sastoji se od dijela s velikim slovima i djela sa sitnim slovima kao i novinski članak. Poželjno je pročitati samo onaj dio s velikim slovima.
Tako je i s glasačkim pravom – ako dokažeš da možeš disati, ako si “pročita u novinan” ono što piše velikim slovima, ili ti je “čovik reka”, glas ti vrijedi isto toliko koliko i onome koji je poderao laktove studirajući, provjeravajući i uspoređujući – samo se potpiši i otplaćivati ćeš kroz iduće 4 godine, ili 5, ako se radi o predsjedničkim izborima.
Tako je i s primjerima s naslovne slike, a to su samo dva od mnogih, s jednog od nekoliko portala. Ako se radi o kandidatu “desnog centra”, tražiti podršku iz glasačkog korpusa “lijevog centra” nije opcija, jer oni su zabetonirali svoj stavove još prije nego što su se rodili i prije nego što su dobili državu s pravom glasa. Mainstream, tzv. lijevo-liberalni (ni lijevo ni liberalni) tisak i druge medije, oni koji stvaraju globalnu krizu kada na jednog manjinca omanjeg rasta netko baci koru od limuna, a ignoriraju pola milijuna masakriranih i ubijenih kao nevažni podatak koji je davno otišao u zastaru, već su se svrstali, bilo da služe lijevom ili desnom patijskom krilu, ovisno o tome koje se trenutno nalazi na vlasti. Ugojeni mainstream mediji tom kandidatu ne mogu ni pomoći ni odmoći, kada se radi o suverenističkom ili (hodakovski) ognjištarskom glasačkom tijelu, čiji mu glasovi trebaju da bi prevagnuo, jer suverenisti njima u naprijed ne vjeruju. Za taj slučaj, treba zagrebati dolje po dnu kace, među neuhranjene medije koje se pokrivaju suverenističkim plaštem. Njima je “legalno”, samo kad je stvarno neizbježno, svakih nekoliko godina, baciti koru kruha i neki među njima će u plićak skakati na glavu, kao Imoćani na žabu.
Od njih se očekuje da, po već ranije spomenutoj logici, samo naslov bude tendenciozan, kao “Škoro – Hrvati su ponosni na antifašizam”. Oni koji će imati pola sata strpljenja, gledati video i vidjeti kontekst, ti nisu meta, nego oni koji će pročitati samo naslov. Ili onaj “Škoro se obogatio za vrijeme HDZ-a i SDP-a” – korupcija dakle, i to ne ona mala gdje se jedni obogate kroz SDP a drugi kroz HDZ, nego ona vrhunska i univerzalna, gdje se netko obogati kroz jedne i kroz druge. Pročitaš li tekst, iz njega nećeš povući takav zaključak, ali kao što rekoh, meta nisu oni koji čitaju više od naslova.
Tako, zatrpavajući ih svim mogućim sredstvima zloporabiš njihovu spremnost na donošenje brzih zaključaka u predmetu odlučivanja vlastitom sudbinom, a onda drugom prilikom im zabiješ sarkastičnu kajlu kako “Hrvati znaju što je za njih najbolje i ne možeš im prodavati muda pod bubrege”.
Sjećam se ovdašnje hrvatske izbjegličke zajednice još iz sedamdesetih godina i ambijenta pred hrvatskom crkvom, gdje je otprilike jedna polovina išla na misu, a druga, većinom muška, ostajala ispred crkve. Onda je u pola mise svećenik izišao pred crkvu, prišao baš skupini lokalnih propaliteta i rekao im “Najbolji mi ljudi ostaju vani”. Jednako tako, onima “koji znaju što je za njih najbolje”, nudiš naslove, kako bi bili dobro informirani i odlučili odbaciti “najgoreg kandidata”.
Predsjednički izbori su na pragu, a za vrijeme predizborne kampanje najpametnije bi mi bilo isključiti sve uređaje za informiranje, zatvoriti se u brlog za zimski san i prepustiti se u hibernetsko stanje metaboličke depresije dok ne prođu izbori, ali s ovakvim izborom koji Hrvati imaju kao jedini na raspolaganju “odlučivati” o svojoj sudbini, to bi bilo neodgovorno i prema sebi i prema svom narodu.
Nadolazeći izbori zanimljivi su samo po jednom kandidatu a ne po 3 potencijalna, kako se nastoji prikazati, jer samo jedan se nalazi u prilici donijeti nešto drugačije od onoga što nam se servira otkako postoji ova država, a to je da se na vlasti prestanu smjenjivati predsjednici po izboru dviju vladajućih stranaka, po prepoznatoj i prihvaćenoj metodi izbora manjeg zla. Oni apsolutno ovise jedni o drugima i ne smeta im što ih zovu “zlo” dok god im suprotstavljeno stoji “veće zlo”. Tako funkcionira hrvatski dvopartijski sustav i samo ga jedan kandidat može ugroziti, a to je treći, onaj koji ne pripada ni u jedno od dva zla, pa ga se zato i lažno i svima silama nastoji ocrniti kao najveće zlo.
Među 20 preostalih potencijalnih kandiata, mnogi su našli svoje idole, koji mogu biti izvrsni, ali je badava, kao što bi meni bilo badava podržati mog idelanog predsjedničkog kandidata Brunu Bušića, jer je mrtav.
Da trećem kandidatu u prilog ne ide baš ništa drugo, nego samo to da je u prilici srušiti taj perpetualni poredak biranja između dva zla, taj treći kandidat bi morao dobiti podršku, jer što god on nudio, izvan je tog začaranog kruga u kojemu su, redovno bacajući krivici jedni na druge, oboje perpetualno zaslužni za stanje u kojemu se nalazi ova država – gospodarski, politički, uljudbeno, kulturno i egzistencijalno.
Samo zato ga nastoje rušiti sa svih strana, s lijevim i s desnim “argumentima”, s istinama, poluistinama i lažima, pa i s medijskim naslovima za one koji čitaju samo naslove.
Kada se jedan sustav vlasti nađe ugrožen, a trenutno ga ugrožava samo jedan kandidat, on poseže za svim sredstvima koja mu mogu stajati od pomoći, od onih koji će moliti za njegov opstanak do drugih koji će se služiti najgnjusnijim lažima i podvalama od kojih se poštenu čovjeku povraća.
S druge strane, kad se jedan narod, svi zajedno i svatko za sebe, nađu ugroženi djelovanjem tog vladajućeg sustava, onda trebaju uložiti sve od sebe da ga mijenjaju, a prvi korak je gledati opcije izvan njega i ne birati one koje su se višestruko pokazale bezuspješnima. Unatoč osobnih preferenci, treba trezveno i realno sagledati tko ima nekakvih izgleda na pobjedu a tko nema nikakavih i opredijeliti se za onoga tko ti je među onima s realnim izgledom na pobjedu najbliži. Ljubav za domovinu sadrži svoju racionalnu i svoju emocionalnu stranu s mnogim stavovima apsolutno zauzetima, a politika je pragmatična nauka o državi i vladavini u kojoj je nužno lučiti ostvarivo od neostvarivoga.
I za kraj, glasujte po savjesti, nemojte iz inata i pripazite da vaš glas ne bude bačen u vodu. Informirajte se dobro i ne čitajte samo naslove, nego i sadržaj, i ne samo iz jednog izvora nego iz različitih, po mogućnosti iz onih suprotstavljenih. I nemojte u Afganistanu ostvarivati demokraciju a kod kuće ju zanemariti.