Prije blagdana Velike Gospe, u užasnim vrućinama, održan je užasan sastanak u Vladi povodom čestitke iz Sarajeva za sjajno obavljenu akciju Bljesak… Hrvati su bijesni, jer ne razumiju što se događa, a odgovor je jednostavan: politika (ah) želi držati generale na žeravici, učiniti ih zavisnim i nesigurnim, ona će ih “zaštititi”, ali nakon što “stručnjaci” koji su o Bljesku čitali samo iz novina ili knjiga, vide što se ondje u stvari zbilo, a nije važno što kažu ratnici iz onoga doba.
Eto, uspjeli smo dogurati do Velike Gospe, turisti su još u Hrvatskoj, a dolaze i novi, koliko ih ode toliko ih dođe, kao što je drug Broz odgovorio stranim novinarima na pitanje koliko je ljudi u njegovim zatvorima: Ne znam tačno, jer stalno neki izlaze, a neki ulaze.
Vrhunac je ljeta, temperature i cijene visoke kao nikada, pomalo zbrajamo prihode od nesretnika iz hladnih zemalja koji su ove godine spoznali što znači toplo more, jer se i mare nostrum pretvorio u toplice. A i kamo će nego u Hrvatsku, kada cijeli Mediteran gori. Imamo i mi požare, ali u manjim dozama, čini se da je vatrogasna služba napredovala na tlu i u zraku, više ne gasimo granama i vodenim pištoljima. Jedan je glagol postao glagolom svih glagola – ostvariti! Ostvaruju se noćenja, ostvaruju se dolasci turista, ostvaruju se ležanja (tri turista u jednom krevetu), ostvaruju se dobri rezultati, ostvaruju se optimistične prognoze, ostvaruju se hrpe smeća, ostvaruju se… No dobro, ostvareni su i mnogi festivali koji u zamornom slijedu ostvaruju “kulturno-umjetničku” dimenziju hrvatskoga turizma, ostvarena je i Alka, ove godine ponešto svadljiva jer gradonačelnik Bulj nije znao za znanstvenu činjenicu da se covid budi u ponoć, vampir jedan, a i oko proslave Velike Gospe bilo je prijepora, naoko neobičnih: dok su u komunizmu gradonačelnici bili protiv procesije sinjskim ulicama, sada je gradonačelnik za, a fratri protiv, Bože moj, kako se vremena mijenjaju. Sinj je tako zasjenio sva hrvatska marijanska svetišta, od Aljmaša do Međugorja.
Prije blagdana Velike Gospe, u užasnim vrućinama, održan je užasan sastanak u Vladi povodom čestitke iz Sarajeva za sjajno obavljenu akciju Bljesak. Čestitka tempirana u pravi tren, u vrijeme oko proslave Oluje i Pelješkoga mosta. Hrvatska državna politika i njezini aktualni protagonisti oznojili se od straha, što će sada i kako će, ta riječ je o hrvatskim generalima. Neki se ratni zapovjednici odazvali i došli na sastanak, neki kao Stipetić i Agotić nisu mogli doći iz opravdanih razloga. Koji dođoše, vrlo srditi, čuše od Plenkovića da će opsežnu sarajevsku svinjariju “proučiti stručnjaci Ministarstva pravosuđa”, a onda idemo dalje s procedurom, valjda prema Ministarstvu unutrašnjih dela, čiji će stručnjaci odvagnuti hoće li uljudnoj molbi Sarajeva udovoljiti. Hrvati su bijesni, jer ne razumiju što se događa, a odgovor je jednostavan: politika (ah) želi držati generale na žeravici, učiniti ih zavisnim i nesigurnim, ona će ih “zaštititi”, ali nakon što “stručnjaci” koji su o Bljesku čitali samo iz novina ili knjiga, vide što se ondje u stvari zbilo, a nije važno što kažu ratnici iz onoga doba. Ta licemjerna igra ide na ruku autorima priglupe političke provokacije, Beogradu i Sarajevu, to jest Srbima i muslimanima-bošnjacima – prvima za to što s osudom i presudom Oluje nisu uspjeli pa gledaju gdje bi još mogli napakostiti, drugima da još malo podrežu krila Hrvatima u BiH, makar je sada riječ o Hrvatskoj i njezinu Bljesku. Bljesnulo im je kako se to radi. Hrvati su Hrvati, ma gdje bili, uvijek ih treba dohvatiti.
Na kraju će, naravno, Plenković i Božinović odbiti zahtjeve Sarajeva, a generali im moraju biti vječno zahvalni i davati im potporu kad treba i kad ne treba.
Jednom riječi: Srbi i muslimani uspostavili su svoj Mehanizam, kao u onoj deseteračkoj: hoće Srbi, al hoće i Turci. Računajući (s haaškim iskustvima) da su hrvatske vlasti uvijek spremne pomoći.
“Stručnjaci” iz Ministarstva pravosuđa moraju svakako konzultirati i SDSS, koji je za dobre nofce možda i spreman zaštititi hrvatske generale, ako ne iskoči onaj lik iz Borova, ovaj put s porukom “Bljesak, zločin koji traje”.
Nije sada toliko važno nabrajati što je sve Hrvatska učinila za bošnjačke muslimane devedesetih, sve je poznato, niti se snebivati nad nezahvalnošću, ne treba previše objašnjavati da su Hrvatsku razarali i oni koji su do ljeta 1992. bili pripadnici jugoslavenske vojske, a onda postali zapovjednici u Armiji BiH pa neki nastavili s poslom suprotiva Hrvatom, ne treba trošiti vrijeme na poznate stvari (premda bi hrvatska “politika” s lakoćom mogla izvući na svjetlost te činjenice i uzvratiti istom mjerom), ne treba, kažem, nego se zamisliti nad bijednom reakcijom “Zagreba” koji nije znao lupiti šakom po stolu, pozvati na razgovor veleposlanika BiH (ima li ga?), poslati notu Sarajevu, a Srbima i Srbijancima poručiti da se ne igraju tako četnički početnički. Ali ne, Zagreb će “proučavati” dokumentaciju, za tu smijuriju naći opravdanje (plan B), sve u korist generala koji navodno ionako “nikamo ne putuju”, a u Bosnu ne mogu pobjeći iz razumljivih razloga. Na kraju će, naravno, Plenković i Božinović odbiti zahtjeve Sarajeva, a generali im moraju biti vječno zahvalni i davati im potporu kad treba i kad ne treba.
Jednom riječi: Srbi i muslimani uspostavili su svoj Mehanizam, kao u onoj deseteračkoj: hoće Srbi, al hoće i Turci. Računajući (s haaškim iskustvima) da su hrvatske vlasti uvijek spremne pomoći.
“Stručnjaci” iz Ministarstva pravosuđa moraju svakako konzultirati i SDSS, koji je za dobre nofce možda i spreman zaštititi hrvatske generale, ako ne iskoči onaj lik iz Borova, ovaj put s porukom “Bljesak, zločin koji traje”.
Istodobno, po megavrućini, sročena je prisega za tražitelje hrvatskoga državljanstva koja počinje riječima “prisežem svojom čašću da ću se pridržavati Ustava i zakona RH… itd.” Čast je vrlo rijetka zvjerka u ovom našem vremenu, častiti se može sladoledom (s pesticidima) i drukčije, a prisegu će kandidati izgovarati automatski, u policijskim upravama, i postati časnim hrvatskim državljanima. Ali mene kopka nešto drugo, odnosno neki drugi, a to su oni koji imaju hrvatsko državljanstvo odavno, žive i blaguju u Hrvatskoj, a rade protiv nje, ne pridržavaju se Ustava i zakona. Pa što, oni nisu trebali polagati prisegu, oni su prije rečenih časnih dobili domovnice, koje cijene otprilike kao i covid putovnice. Trebaju im sve dok traje velepošast nazvana hrvatskom državom i trude se da rok trajanja bude što kraći.
Je li Daničić bio pri sebi
Jezična presezanja sa stalnom tezom da su Hrvati Srbima ukrali jezik, bila su uvod (i nastavak) teritorijalnih posezanja, u čemu je Dubrovnik, recimo, bio stalnom metom, ali išlo se i dalje, uzvodno takoreći. Pozivajući se na Konstantina Porfirogeneta, srpski su polemičari tvrdili da je granica između Hrvatske i Srbije na rijeci Cetini. (Sinj bi, znači, ipak ostao Hrvatskoj, valjda… I Alka.) Devedeset godina poslije nisu bili tako velikodušni, kao što znate, pa zahvatili sve do Karlobaga.
U novoj epizodi predstavljanja knjige dr. Nataše Bašić, vraćam se poglavljima s prijelaza stoljeća (19. u 20.) kada je srbijanska vlada, unatoč velikim dugovima i teškim gospodarskim prilikama, financirala zagrebački list Srbobran, ispunjen fanatičnim napadima na Hrvate i svojatanjem hrvatskoga jezika. Tvrdilo se da je Daničić (vukovac) samovlasno ustupio Hrvatima ime srpskoga jezika kad ga je u (zagrebačkom) Akademijinu Rječniku nazvao imenom hrvatskim ili srpskim, a “sada se Hrvati ustručavaju taj isti od Srba velikodušno poklonjeni jezik nazivati imenom srpskim”. “Čoveku dolazi da se zapita: je li Daničić bio pri sebi, kad je izvršio atentat na ime jezika svog naroda.”
Jezična presezanja sa stalnom tezom da su Hrvati Srbima ukrali jezik, bila su uvod (i nastavak) teritorijalnih posezanja, u čemu je Dubrovnik, recimo, bio stalnom metom, ali išlo se i dalje, uzvodno takoreći. Pozivajući se na Konstantina Porfirogeneta, srpski su polemičari tvrdili da je granica između Hrvatske i Srbije na rijeci Cetini. (Sinj bi, znači, ipak ostao Hrvatskoj, valjda… I Alka.) Devedeset godina poslije nisu bili tako velikodušni, kao što znate, pa zahvatili sve do Karlobaga.
Zanimljive su također, raspre iz toga vremena o bosanskom jeziku (koji se i danas ponegdje u hrvatskim medijima tako naziva, recimo kao švicarski ili barem švajcarski). O toj se temi javio Jagić, zastupajući bosanski jezik jer da naziv jezika odgovara nazivu zemlje, što je bilo podilaženje tadanjoj austro-ugarskoj vlasti i njezinim fantazijama o bosanskom narodu.
Glede “krađe srpskoga jezika i pravopisa”, javlja se u to doba Supilo nazivajući takva stajališta mahnitanjem i nečuvenom pojavom u povijesti čovječanstva. “Zar mi nijesmo ovaj jezik”, pita se on, “kojim se branimo i u kom ovdje na papir bacamo naše misli, naučili od naših roditelja i primili ga u amanet kad smo majčino mlijeko sisali.” Supilo nije bio jezikoslovac, o sociolingvističkim aspektima nije puno znao. Više emotivac.
Dr. Nataša Bašić točno zaključuje da su se “Srbi i Hrvati kao narodi konstituirali u različitim sociokulturološkim okružjima, pa se to odrazilo u njihovim književnim jezicima. Da nije bilo Karadžićeva zahvata u srpski književni jezik, on bi se najvjerojatnije bio razvio u okvirima slavenosrpske jezične tradicije i bio bitno različit od hrvatskoga. Međutim, nakon Karadžićeva zahvata, bliskost između hrvatskoga i srpskog književnog jezika bila je veća nego što bi bila da se srpski jezik nastavio razvijati u svom naravnom okružju. Nedvojbeno je da je Karadžić zahvate u srpski književni jezik proveo tako što je srpski približio hrvatskom.”
Zahvaljujući, znači, Vuku Karadžiću i njegovu “približavanju”, imali smo problema i trošili energiju da suzbijemo srpsko mahnitanje kako ga je nazvao Supilo, morali smo braniti i još branimo posebnost hrvatskoga jezika. Srbi ne posustaju. U Srpskom biografskom rečniku sastavni su dio stare srpske književnosti Bunić, Gučetić, Gundulić, Marin i Džore Držić, isusovac Ruđer Bošković, slikar Vlaho Bukovac, Marin Getaldić, Marin Kabožić, Maroje Mažibradić, Junije Džono Palmotić. U predgovoru Rečnika opravdava se to “tradicionalnom otvorenošću srpske sredine” drugim kulturama, koje tako pomažu razvijanju srpske humanističke svijesti. Da te kulture baš i nisu puno humanizirale srpsku svijest, dokazom je divljačko obrušavanje topništvom na Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991., na njegove ljude, muzeje, knjižnice, galerije, spomenike i zidine unutar kojih, kažu izvori, sve do novijeg doba pravoslavni susjedi nisu smjeli ni prenoćiti.
Vruće je, pa ću tu zastati do spasonosne promjene vremena i završiti s humorističnom pričom koja se proširila internetom, ne znam je li točna, ali se uklapa u fanatično mahnitanje. Vele da Srbijanci sada svojataju i Leonarda da Vincija jerbo je rođen u Vinči kraj Beograda. Leonardo da Vinči. Meni zvuči posve logično.
Djevojčica iz Afganistana
Da mi Hrvati nismo kakvi jesmo, da nismo zgrabili sve što nam je bilo pri ruci i našli u sebi ratnički duh predaka, devedeset prve jugoslavenski bi talibani ušli u Zagreb bez ispaljenoga metka.
Kada sam počeo pisati ovaj tekst, talibani su bili blizu Kabula. Kada sam napisao zadnju rečenicu, već su bili u Kabulu koji šaptom pade, kako je očito bilo dogovoreno. Džabe su krečili Ameri tolike godine, skupa sa saveznicima među kojima bijahu i Hrvati, doduše malo njih. Tragedija Afganistana se nastavlja, bit će opet kao u romanu Deborah Ellis “Djevojčica iz Afganistana”, u kojemu malena, jedanaestgodišnja Parvana mora glumiti dječaka kako bi uopće mogla izaći na ulicu, pomoći obitelji da se prehrani (otac u talibanskom ropstvu, brat ubijen).
Da mi Hrvati nismo kakvi jesmo, da nismo zgrabili sve što nam je bilo pri ruci i našli u sebi ratnički duh predaka, devedeset prve jugoslavenski bi talibani ušli u Zagreb bez ispaljenoga metka. Uz prešutnu i ne samo prešutnu potporu talibanima “od strane međunarodne zajednice” koja uvijek ima krive procjene. Sjetimo se samo arapskih proljeća.
Goldman protiv Goldsteina
Ivo Goldstein na pitanje kako to da nema forenzičnih dokaza za Jasenovac, bistro uzvratio da ih nema zato što je Hitler poslao u Hrvatsku specijalne drobilice koje su silne kosti pretvorile u prah i pepeo. A kada je to Hitler slao drobilice? U travnju 1945. kaže Ivo… Zatim se javio David u “Jerusalem Postu” i osuo drvlje i kamenje po nesretnom Golijatu Ivi Goldsteinu, ma kako je to Adolf u travnju 1945., i sam već u gadnoj kaši, mogao misliti na drobilice za Jasenovac…
Zlatni kamen hrvatske historiografije našao se u nebranom grožđu. Nisu ga na brisani prostor izveli Blanka Matković ili Igor Vukić, koje se u Hrvatskoj pokušava na sve načine marginalizirati, nego David Goldman u “Jerusalem Postu”. Kako je do toga došlo, nisam pratio jer ne pratim emisiju “Nedjeljom u dva” televizijskoga islednika Stankovića, pa sam morao rekonstruirati aferu uz pomoć onih koji prate. I tako, uz silne pratnje, saznajem da je Ivo Goldstein na pitanje kako to da nema forenzičnih dokaza za Jasenovac, bistro uzvratio da ih nema zato što je Hitler poslao u Hrvatsku specijalne drobilice koje su silne kosti pretvorile u prah i pepeo. A kada je to Hitler slao drobilice? U travnju 1945. kaže Ivo. Što je na to rekao učeni Stanković, nisam uspio doznati, valjda je mudro kimao glavom, ah, dakle tako je to bilo. Zatim se javio David u “Jerusalem Postu” i osuo drvlje i kamenje po nesretnom Golijatu Ivi Goldsteinu, ma kako je to Adolf u travnju 1945., i sam već u gadnoj kaši, mogao misliti na drobilice za Jasenovac, ma kako može netko izvaliti što je izvalio, k tomu povjesničar znani, i je li to način da se pomogne onima koji komičnim izmišljotinama ne pridonose istini nego idu na ruku negatorima holokausta uopće. I tako dalje. Navodno su neki portali prenijeli tekst iz Jerusalema. Televizije šute, pa i tisak, koliko sam pratio. A ja sam jedan od posljednjih Mohikanaca koji se informiraju iz tiska, pa molim lijepo da me se obavijesti o drobilicama, a ne da moram okolo žicariti informacije.