Kompletan medijski fokus se ponovno, po tko zna koji put usmjerava na posve nebitan i prilično nedostojan teren sa stajališta minimuma poštovanja značaju svoje nacionalne državnosti. Na početku ove kampanje o stvarnom stanju, bolje rečeno, stradanju Hrvatske, više govore katastrofalni mediji i novinari specijalisti u takvim prigodama, sa svojim otužnim “analitičarima” tipa Cipek, nego sami kandidati, iako je niz kandidatskih imena gotovo pa savršena slika stvarne Hrvatske. U nizu kandidata imamo baš sve što čini Hrvatsku danas, a ponajviše savršen pregled razloga hrvatske državne jalovosti i realnog duha nacije.

Autor: Marko Ljubić

Počela je službena kampanja za izbor predsjednika Republike. Mnogi traže odgovore na ključna opredjeljujuća pitanja o kvaliteti kampanje, ponude biračima, pokušavaju naslutiti ili prognozirati razvoj političkih prilika u zemlji nakon izbora, a prije toga, predvidjeti šanse nekoga među kandidatima, većinom usmjeravajući pozornost na činjenicu da ih ima 11. Potenciraju se rasprave o tome, što znači toliko kandidata, uspoređuje se taj broj s brojem na zadnjim izborima, vraća se o tome tko iza koga stoji, a kompletan medijski fokus se ponovno, po tko zna koji put usmjerava na posve nebitan i prilično nedostojan teren sa stajališta minimuma poštovanja značaju svoje nacionalne državnosti. Na početku ove kampanje o stvarnom stanju, bolje rečeno, stradanju Hrvatske, više govore katastrofalni mediji i novinari specijalisti u takvim prigodama, sa svojim otužnim “analitičarima” tipa Cipek, nego sami kandidati, iako je niz kandidatskih imena gotovo pa savršena slika stvarne Hrvatske.

U nizu kandidata imamo baš sve što čini Hrvatsku danas, a ponajviše savršen pregled razloga hrvatske državne jalovosti i realnog duha nacije. Iako taj niz kandidata naizgled čini iznimno šaroliko mnoštvo najrazličitijih ponuda, stvari stoje puno jednostavnije nego izgleda. Imamo otvorene čuvare i eksponente poretka, pri čemu, usprkos razlikama među njima, ponegdje i vrlo bitnim kao u slučaju Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića, koje je gotovo nemoguće uspoređivati na osobnoj razini, upravo sa suprotnih strana političkog spektra nose sigurnost opstanka i nepromjenjivosti u svemu najvažnijem uspostavljenom državno-političkom sustavu. Imamo tzv. kandidate pobune, među kojima se ističe karizmatična pojava i prazan političkim sadržajem Mislav Kolakušić, zatim kandidate stvarnih promjena, Škoru i Đapića, oba s nacionalnog spektra, u konačnici zato što su ozbiljne promjene jedino i moguće s toga spektra, te sve ostale kandidate u rasponu od Katarine Peović i Dejana Kovača, do Dalije Orešković, koji nastoje prometnuti kao nekakve ideje, iako su u biti, ili rigidne inačice Milanovićevog izbornog tijela kao Peović, ili pioniri političkog Divljeg Zapada, koji nastoje na uspostavljenim odnosima iskolčiti zemlju za sebe kao Dalija Orešković, ili posve nesuvisli diletanti kao što je “Amerikanac” Dejan Kovač, tipična maglurina Budišine političke ostavštine, ispod koje nema ničega. I, uz nabrojane ili nabrojano, imamo Pernara i onoga tipa, koji misli da je duhovito biti neduhovit i ne zna ni kako mu je ime.

Svi, izuzev Škore i Đapića, su svjesni ili nesvjesni čuvari poretka, s tom razlikom što su Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović institucionalizirani, ovi ostali nisu. Dvoje čuvara su svjesni obveze čuvanja poretka, ovi ostali većinom nisu, a u tom rasponu, upravo oni koji izgledaju kao najopasniji eksponenti pobune, kao Mislav Kolakušić, zapravo najsigurniji su stupovi održanja sustava protiv koga se kao bore. Naime, nema bolje zaštite i sigurnosti za održanje uspostavljenoj društvenoj neravnoteži od pogrešnog pristupa rješavanju te neravnoteže, a uvjerljivo je najkorisniji za nositelje stečenih i opasnih pozicija – kaos. Utoliko je Kolakušić zbog projekcije najopasnijeg buntovnika, čak i revolucionara, najsigurnija oklada režimu, dok su Pernar i onaj navodno smiješni što ne zna kako se zove samo karikature poretka, željni kruha bez motike pa u ukupnom rasporedu snaga, kao i svaka pojava, koja ne može imati utjecaja na bitne društvene pravce, znače samo, ili potvrdu bolesti koja privlači kukce i lešinare, ili služe kao duda varalica ili ispušni ventil nezadovoljstvu. Samo umivenije i mrvicu kulturnije u odnosu na njih djeluju opcije tipa Dejan Kovač i Dalija Orešković, kojima prethodni društveni status omogućava tu različitost, iako su u biti posve iste političke naravi.

Mnogi su se prethodnih dana zabavili bacanjem graha oko broja predanih potpisa potpore pa je oko toga i na temelju toga nastala prava “analitička” paraznanost. Moram priznati da sam s iznenađenjem uočio da nije primjećen “analitičar” Relković, kome su brojevi opsesija, ali nagađanja oko brojeva usprkos toga što ništa bitno ne znače, ipak mogu ukazati na neke mogućnosti. Milanović je vrhunskom fintom s predajom potpisa nakon dva-tri dana oduzeo HDZ-u priliku za usporednu paradu, a nesvjesno ili svjesno je pomogao s tim i Plenkoviću, čijih više od sto tisuća potpisa potpore manje nego u Karamarkovoj eri, na taj način zadržavaju pobjedničku usporednu narav, iako su Plenkoviću sigurno bolan znak. Mnogi su očekivali Škorin totalni trijumf s brojem potpisa, međutim, on nije bio realan, niti je oko 80 tisuća potpisa izraz realnog zaostajanja za Kolindom Grabar-Kitarović, jer javna potpora ni izbliza nije usporediva s osobnim izbornim uvjerenjem. Bolje je i javnom potporom demonstrirati moć, ali nitko ne može toliki broj skupljenih potpisa proglasiti izrazom nemoći. Škoro ima realne razloge emitirati optimizam. I još realnije razloge zamisliti se nad prevladavajućom agendom i očekivanjima, koja pretežito promiče MOST, o bazenu potpore na razini oko 400 tisuća potpisnika inicijative Narod odlučuje. Ta inicijativa je kao i svaki neuspjeh razorila samu sebe i na tim pretpostavkama se ne može graditi pobjeda.

Plenković u posebno tešku situaciju doveo Kolindu Grabar-Kitarović, a nevolje ga tek očekuju zbog neobično lucidnog poteza SDP-a i zahtjeva za smjenom ministrice Divjak, crvene krpe golemoj većini hadezeovog izbornog tijela, koju će Plenković braniti preuzimajući na taj način na HDZ svu odioznost HNS-a. To je smrtonosna “potpora” Kolindi Grabar-Kitarović, kojoj se najviše može radovati Škoro, bez obzira na omraženost MOST-a u hadezeovom izbornom tijelu, jer će standardni glasači HDZ-a radije poduprijeti Škoru nego konkurentski SDP, čije se pobjede jedino boje.

Jedina kandidatura koja realno ima miris pobjede nakon predaje potpisa i potvrde je ona Đapićeva, što nikome u normalnim okolnostima ne bi smjelo biti ništa posebno pobjedničko, ali kad je Đapić u pitanju definitvno jest. Baš nitko u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti nije toliko osporavan sa svoga prirodnog spektra i bez ikakvih razumskih uporišta, stoga njemu nije bio problem establišment kojemu svim svojim porukama radi o glavi, nego, što je totalno cinično, monopolisti na borbu ili “borbu” protiv establišmenta. Ako bi i kada bi bilo moguće integrirati realan Škorin komunikacijski i narodni potencijal i apstrahirati ga od “građanina” Petrova, te Đapićev državno-politički program, Hrvatska bi imala pobjednika u prvom krugu izbora. Vrijedi ovdje naglasiti da su usprkos svega čitav niz najava i kada je Škoro u pitanju više naznaka nego potvrda, ta dva programa slična, utoliko što oba polaze od nužnosti dubokih promjena državno-političkog poretka, a to je ključ svih problema i rješenja.

Što će se dakle dogoditi i kakve ishode je razumno očekivati? U snažno kontroliranim medijskim okolnostima, doslovno sitnica može biti klik da se nacija opredijeli za promjene, a može i potonuti. Posebno je Plenković u tešku situaciju doveo Kolindu Grabar-Kitarović, a nevolje ga tek očekuju zbog neobično lucidnog poteza SDP-a i zahtjeva za smjenom ministrice Divjak, crvene krpe golemoj većini hadezeovog izbornog tijela, koju će Plenković braniti preuzimajući na taj način na HDZ svu odioznost HNS-a. To je smrtonosna “potpora” Kolindi Grabar-Kitarović, kojoj se najviše može radovati Škoro, bez obzira na omraženost MOST-a u hadezeovom izbornom tijelu, jer će standardni glasači HDZ-a radije poduprijeti Škoru nego konkurentski SDP, čije se pobjede jedino boje.

Komentari