Saši Kosanoviću s ljubavlju:
“Navedite prvo činjenice,
a nakon toga ih možete iskrivljivati
koliko vas je volja”. (M. Twain)
Spominje Saša Kosanović institucionalni cinizam Ministarstva branitelja usmjeren prema žrtvama srpske nacionalnosti, ali ne spominje da Hrvatska još uvijek traži 1952 osobe nestale u Domovinskom ratu. Nije cinizam kad se ne zna za grobove djece, žena i staraca pobijenih u Širokoj Kuli? Nije cinizam što ni dan danas 27 godina nakon pokolja još nitko nije optužen. Pa to su samo Hrvati, koga briga za hrvatsku djecu?! Koja je razlika između pobijenih i nestalih Srba i pobijenih i nestalih Hrvata pa da se smrt ili nestanak jednih tretira kao cinizam prema srpskom narodu, dok se daleko gori postupak prema Hrvatima niti ne spominje? To samo kao mali prikaz dvostrukih kriterija prema žrtvama srpske i hrvatske nacionalnosti od kojih su jedni po defaultu žrtva, drugima se ni ime ne spominje. Ne spominje se ni da su neki od pobijenih mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni Hrvati, ne uklapa se u priču.
Nove ključne dokaze da postojanje Hrvatske nema nikakvog smisla donio je veliki povratnik na regionski servis HRT, Saša Kosanović. S obzirom da nema dovoljno mjesta i za opciju koja zagovara opstanak hrvatske Hrvatske tako je Karolina Vidović Krišto smijenjena jer je pustila na HRT originalne partijske dokumente i originalna svjedočanstva, odnosno čovjeka koji je donio originalne dokumente tzv. antifašista i njihove partije, a istina i dokumenti kojima se dokazuje nešto drugo osim partijske propisane istine jasno je – “neće da može na HRT”. I tako je naša Karolina smijenjena, dok je, usput, Saša Kosanović vraćen na posao. Nisu ove dvije priče o Saletu i Karolini povezane direktno, no jesu na višoj razini, onoj koja se bavi pitanjem istine i laži, vjerodostojnosti i vjernosti…
https://www.portalnovosti.com/23-godine-masakr-u-dvoru
Pa je tako Saša Kosanović odmah i žustro krenuo dokazivati da je vrijedan član svoje opcije po kojoj Hrvatska ne vrijedi pet para, jel?
Saša Kosanović se za početak tendeciozno raspisao i raspojasao na temu pokolja mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni. Pa tako Saša ogorčeno pišucka o braniteljima, zapovjednicima brigada i općenito o dijelu hrvatske javnosti koja je ogorčeno dočekala laž da je HV pobila mentalne bolesnike. Naravno, Saša Kosanović ne spominje uopće činjenicu da je HV lažno optužena nego priču svodi, u tom dijelu, na to kako je taj dio hrvatske javnosti ogorčen optužbom (ne navodi – lažnom) umjesto da je hrvatska javnost ogorčena pokoljem.
Zastanimo ovdje i prisjetimo se ogorčenosti: Teršelićkine Dokumente, Pupovčevog SNV-a, Novosti te svih poput Saše Kosanovića, na sve pokolje Hrvata po Hrvatskoj: od Škabrnje, Voćina, Ovčare, Vukovara, Široke Kule, Dvora na Uni kad masakriraše 5 Hrvatica u Domu zdravlja Dvora na Uni devedeset prve… i stotina ostalih mjesta masovnih pokolja Hrvata po Hrvatskoj, BiH i Srbiji, prisjetimo se njihove borbe da se istina o tim pokoljima sazna, prisjetimo se njihovih izraza patnje i ogorčenosti oko pokolja Hrvatica i Hrvata i znat ćemo točno koliko su to veliki ljudi i pravednici.
Usput, neki od pobijenih pacijenata bili su Hrvati, a u blizini su ubijeni i bračni par Ivelići – Hrvati. O tom ne piše Саша Косановић, jer se to ne uklapa u priču. Kao što se u priču o Aleksandri Zec ne uklapa činjenica da joj je mama bila Hrvatica iz Brinja, ali u nedostatku drugih srpskih žrtava proglasiše malu Aleksandru od mame Hrvatice, sa hrvatskim državljanstvom, rođenu i odraslu u Hrvatskoj – srpkinjom? Ovo samo kao prikaz sistematske proizvodnje srpskih žrtava.
Spominje Saša Kosanović i DORH te navodi (prevedeno sa ćirilice): “Naivci su tada mogli pomisliti da je pitanje dana kada će DORH-ovi istražitelji javnost obavijestiti o identitetu ubojica i podignuti optužnicu.”
Možda je Saša Kosanović u pravu kad proziva DORH, mada u ovom slučaju ratnih zbivanja gdje je na malom prostoru u ratnim operacijama dokazano sudjelovalo najmanje 3 vojske različitih država i velik nepoznat broj paravojnih postrojbi, od kojih niti jedna nije bila hrvatska paravojna postrojba, teže je doći do istine.
Za utjehu Saši Kosanoviću, DORH niti 27 godina od pokolja u Širokoj Kuli, u kojem je samo u jednom danu ubijeno 34 osobe, od toga dvoje djece, nije pravdi priveo krivce iako se u detalje zna tko su ubojice. Također se još ne zna ni za grobove pobijene djece, žena i staraca. Niti ih ima namjeru privesti pravdi i ispitati gdje su masovne grobnice, ali to je drugo jer su to Hrvati.
Piše dalje Saša Kosanović kako se obitelj ubijene Z. Marić sprema podignuti optužnicu protiv Hrvatske i Srbije jer niti jedna od ove dvije države nije učinila dovoljno da se istina sazna.
Spominje Saša Kosanović institucionalni cinizam Ministarstva branitelja usmjeren prema žrtvama srpske nacionalnosti, ali ne spominje da Hrvatska još uvijek traži 1952 osobe nestale u Domovinskom ratu. Nije cinizam kad se ne zna za grobove djece, žena i staraca pobijenih u Širokoj Kuli? Nije cinizam što ni dan danas 27 godina nakon pokolja još nitko nije optužen. Pa to su samo Hrvati, koga briga za hrvatsku djecu?! Koja je razlika između pobijenih i nestalih Srba i pobijenih i nestalih Hrvata pa da se smrt ili nestanak jednih tretira kao cinizam prema srpskom narodu, dok se daleko gori postupak prema Hrvatima niti ne spominje? To samo kao mali prikaz dvostrukih kriterija prema žrtvama srpske i hrvatske nacionalnosti od kojih su jedni po defaultu žrtva, drugima se ni ime ne spominje. Ne spominje se ni da su neki od pobijenih mentalnih bolesnika u Dvoru na Uni Hrvati, ne uklapa se u priču.
A onda raspad sistema kad genetski urođeni osećaj za mit proradi punim kapacitetom, pa kaže Saša Kosanović: “U cijeloj priči oko masakra nejasno je i zašto šute danski istražitelji, koji navodno imaju u posjedu osobnu iskaznicu jednog hrvatskog vojnika kojeg su taj dan previli. Naime, na dan počinjenog ratnog zločina u bazi UNCRO centra u Dvoru nalazili su se pripadnici danskog bataljuna ‘plavih šljemova.”
Nakon dvadeset i nešto godina izlazi priča o navodnoj osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika kojega su navodno Danci previjali. Ne znam zašto al’ podsjeti me ovo na sve one priče oko terorizma kad uvijek i redovito neki od terorista zaboravi osobnu u autombilu ili mu ispadne osobna na poprištu pokolja, i slično.
Saša Kosanović, bravo za ideju!
Ja ću samo mitu dodati da je osobna navodno od osobe pod inicijalima S.K. i da je osoba iz Dalmatinske Zagore, navodno, jel? Kad je bal nek je maskenbal.
A sad pogledajmo malo neke druge podatke koji su promakli Saši Kosanoviću iako je zaposlenik Miloradovog vojno političkog glasila:
U Novostima 07.05.2011. Piše: Nikola Bajto, u članku “HV bio u Dvoru na dan masakra” piše:
“Uloga Armije BIH
Istražujući vijesti o ovom zločinu, “Novosti” su uočile da će biti potrebno rasvijetliti i ulogu treće strane – Armije BIH, kojoj su prvi novinski izvještaji, pozivajući se na UN, pripisivali masakr u Dvoru. Primjerice, “The New York Times” u tekstu od 10. kolovoza 1995, koji se još može naći na internetu, citira glasnogovornika UN-a u Zagrebu Philipa Arnolda o tome kako UN istražuje tri slučaja ubojstva, uključujući i onaj petero hendikepiranih Srba iz škole u Dvoru. U tekstu piše kako je “danski vojnik koji je svjedočio incidentu prijavio da su ubojice nosile uniforme s oznakama 5. korpusa Armije BIH”. Dan kasnije iz Zagreba slično izvještava i “The Independent”, navodeći da su “danski mirovnjaci u Dvoru potvrdili da su bosanski muslimani bijesno utrčali u školsko dvorište”, pobivši petero starijih Srba.
Informacija o tome da je zločin počinila neregularna jedinica Armije BIH pojavit će se u izvještaju State Departmenta iz 1996. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, dok se u izvještaju Human Rights Watcha iz 1996. zločin pripisuje bosanskim muslimanima ili hrvatskim snagama.
Međutim, već u izvješću Vijeća sigurnosti UN-a od 23. kolovoza 1995. gubi se podatak o Armiji BIH, pa tamo stoji kako je Danski bataljun prijavio da su njegovi pripadnici svjedočili ubojstvu hendikepiranih civila od strane vojne postrojbe čiji je identitet nepoznat. U samom ratnom dnevniku Danskog bataljuna Armija BIH se 8. kolovoza spominje samo jednom, kada se navodi da postoje indicije da su i VRSK i HV i ABIH uključeni u borbe u Dvoru. Stoga bi valjalo ustanoviti i kako je došlo do toga da je UN u prvim danima nakon incidenta dao takvu informaciju i zašto je ona nestala već u izvještaju Vijeća sigurnosti.”
Napinje Saša Kosanović vratne žile i pita se zašto šute danski istražitelji? Možda zato što nemaju tu mitsku osobnu iskaznicu s inicijalima S.K., a možda je i imaju, ali su ranjenog hrvatskog vojnika pokupili tko zna gdje na putu ili u šumi pa ranjeni hrvatski vojnik nije nikako povezan s ovim događajem? A možda je “belosvetska zavera sproću ugroženi mitomani” u pitanju? Tko bi ga znao?
Zašto je i kako došlo do kolektivne amnezije danskih vojnika pitanje je za milijun dolara. Naime, prvi izvještaji obično su i najrelevantniji jer su svježi, pamćenje nije izblijedilo, a osjetila u takvim trenutcima rade izoštreno i definitivno nije moguće da su Danci doživjeli kolektivnu fatamorganu oko oznaka armije BiH.
Kako vidimo i novine su po svijetu o tom izvještavale, sve do jednog trenutka u kojem je uočeno da se to ne uklapa u planove međunarodne lopovske zajednice pa je sve zaustavljeno i odjednom su Danci nevjerodostojni svjedoci i budale. A onda, 23 godine poslije, Saša Kosanović “stidljivo protura” priču o navodnoj osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika kojeg su navodno previjali Danci, a koja se kao krije od javnosti. Žali se Saša Kosanović da se ne bi kladio ni na sud u Strasbourgu, “belosvetska zavera sproću…” rekoh ja.
U svakom slučaju, prema Saši Kosanoviću daleko je najrelevantniji dokaz o zločinačkim Hrvatima rekla-kazala priča o osobnoj iskaznici hrvatskog vojnika od prvih izvještaja i iskaza danskih vojnika koji su toga dana svjedočili da su bolesnike pobili vojnici sa oznakama 5. korpusa Armije BiH. Ali Saša Kosanović neće dobiti otkaz na HRT, ne bojte se drugovi, otkaz se može dobiti samo zbog dokumentirane istine!
Priča kao konstrukt izgleda počinje dobivati nove konture i možemo očekivati kolektivnu amneziju armije s portala Novosti koji se ne sjećaju svog članka, ali se jako dobro sjećaju navodno osobne iskaznice hrvatskog vojnika kojeg su Danci navodno previjali, možemo očekivati i nove genetski oblikovane dokaze o odgovornosti Hrvatske vojske u Dvoru na Uni, možemo očekivati i nove dokaze o odgovornosti Hrvatske kao države i naposlijetku hrvatskog naroda, jer… kako ono reče još jedan Miloradov vojnik : ”Ovo je njihova država. Šupačka Republika Hrvatska… Šupačka Hrvatska je nacionalna država Šupaka i njihov servis.” (Boris Dežulović, Šupačka Republika)
A po prilici završit ćemo kako drugi Pupovčev vojnik reče: “Hrvatski narod završava zdrobljen, skrckan, progutan i poslije svega posran.” (Viktor Ivančić, Moćna mora)
Mislim da nismo drugo ni zaslužili s obzirom tko nas i kako vodi po zapovijedima tuđincah.
Kad smo kod Dvora i pokolja bolesnika podsjetimo se na još jedan događaj o kojem Saši Kosanoviću nikad neće pasti na pamet pričati pa ni kad mu se žile na vratu napnu a u prsima nadme ono…
Dana 28.07. 1991. u Dvoru na Uni, pripadnici diverzantske jedinice srpske Teritorijalne obrane masakrirali su 5 žena hrvatske nacionalnosti koje su zatekli u Domu zdravlja dok su bile na terapijama. O tom svjedoči u Haagu izvjestitelj Sky Newsa Arnoldt van Linden. Sam kapetan Dragan u svojoj obrani spominje taj događaj i tvrdi da je pohapsio ubojice, ali da se zbog njih sukobio sa JNA i Martićem pa ih je morao pustiti. Nije li malo čudno i jezivo da nas ni taj slučaj ne zanima?
Zapitajmo se zanima li taj događaj DORH, Sašu Kosanovića i armiju iz Novosti? Zapitajmo se zašto ih ne zanima gotovo identičan slučaj u Dvoru na Uni 4 godine ranije, a u kojem su masakrirane bolesne žene Hrvatice?
Zapitajmo se čija armija ima običaj pobiti sve ranjenike gdje god okupira hrvatski teritorij, počevši od drugog svjetskog rata i tzv. antifašista kojima se nije događalo da ne pobiju sve ranjenike, do Dvora na Uni 91. gdje pobiše žene i Hrvatice u Domu zdravlja pa sve do Ovčare. Opaka je to navika, nadasve pravilo! A opet, moramo biti realni i priznati ona prva izvješća danskih vojnika, zašto bi svi oni lagali?
Zanimljivo bi bilo utvrditi I zašto se masakr onih bolesnih žena Hrvatica u Domu zdravlja Dvor na Uni ne doživljava uopće, dok se drugi masakr bolesnika u tom istom Dvoru na Uni predstavlja kao pokolj Srba te se neutemeljeno nateže mit da su ih pobili Hrvati, a dio pobijenih također su Hrvati, kao i bračni par Ivelić koji su također masakrirani?
Nešto je definitivno trulo u državi Danskoj, no nas treba više brinuti to što je u državi Hrvatskoj više-manje sve trulo, osim onog dijela hrvatskog naroda kojeg tuđinci zovu marginalnim skupinama.
Saši Kosanoviću s ljubavlju: “Navedite prvo činjenice, a nakon toga ih možete iskrivljivati koliko vas je volja”. (M. Twain)