Pomislio sam si kako nas stranci vole i hvale samo ako smo underdog, a čim se vinemo negdje u njihov rang, ili nedajbože iznad njih, prestanu nas tapkati po glavi kao Benny Hill onog svog malog ćelavog prijatelja, i gledaju nas maljem mlatnuti po glavi.
Jedan od mojih sugovornika je čak rekao da uzrok hrvatskog uspjeha u sportu leži u komunističkoj prošlosti, gdje su se sportaši drogirali kako bi mogli postizati uspjehe, pa se tendencija nastavila i nakon pada Jugoslavije.

Na kraju briljantne godine hrvatskoga sporta, od atletike, veslanja i konačno nogometa, da ne nabrajam poimenice, Hrvati su pred sam kraj godine bljesnuli osvajanjem Davis kupa, i to baš protiv Francuske, kao da je bilo suđeno da se pravda zadovolji nakon finala nogometnoga svjetskoga prvenstva.

Sve sam strepio da se kojim slučajem na onu visoku sudačku stolicu ne popne isti onaj sudac koji nam je sudio u utakmici protiv Francuske u Rusiji. 

Direktno svoj izvještaj završava riječima: “Velika je ovo bila godina, teško ponovljiva, ali kada su Hrvati u pitanju – ništa nije nemoguće”.

Nema sumnje, barem kada je sport u pitanju, to je istina. Može li se to prenijeti i na druge discipline, a pogotovo one u kojima ne samo da nismo osvojili pehar, nego smo ostali na zadnjem mjestu? Naravno, mislim na sportove koji se zovu pravda, politika, gospodarstvo, istina i sve njihove poddiscipline. To su sportovi u koje Hrvati ulažu velike postotke svoje zarade, a iseljenici šalju velike priloge još od 91. godine, ali nikako izabrati dobre trenere ni sastaviti dobar tim. 

Onda bi i njih Hrvati slavili, stavljali im oko vrata vijence kao na Havajima i priređivali im dočeke kao što su priredili našoj nogometnoj reprezentaciji po povratku iz Rusije. Doduše, po slikama i izvještajima se vidi da hrvatske trenere dobro dočekuju u Belgiji kao da za njih igraju pa to navodi na neke mračne misli. Kako se to na internacionalnoj sceni kaže “Food for thought”.

How Does the Small Nation of Croatia Excel on the International Sporting Stage?

Kada je CroatiaWeek objavila članak s naslovom “How Does the Small Nation of Croatia Excel on the International Sporting Stage?”, referirajući se na pisanje njemačkog Bild-a koji je deklarirao Hrvatsku najboljom sportskom nacijom na svijetu, razaslao sam članak na broj prijatelja s engleskog govornog područja, za koje znam da su im i sport i međunarodna politika drage teme. 

Međutim, čitajući tekst, nekoliko njih je nabasalo na odlomak u kojemu se spominje genetika:

Genetika je jedan očiti razlog urođenog sportskog talenta za ljude u ovom dijelu svijeta, s kojim su rođeni. Ovo je nesumnjivo nešto nadprirodno (intangible) da smo blagoslovljeni s takvim genetičkim osobinama, što je teško definirati. Kada bi mogli pronaći način i to flaširati pa prodavati, bio bi to natraženiji proizvod na svijetu – rekao je Jozak”.

Umjesto o hrvatskim sportu, sasuli su se na mene optužbama o genetici da sam se jedva obranio.

Naravno da nije genetika, jer onda mi kao narod i naši sportaši, ne bi imali naročite zasluge za te sportske uspjehe, nego bi se tek mogli Bogu zahvaljivati da nam je dao dar da bez muke, teškog rada i velike volje, možemo osvajati svjetske titule.

Uspio sam se obraniti tek kada sam im naveo da nakon svake velike sportske pobjede, australske novine donose velike naslove “It’s in our genes” (To je u našim genima).

Pomislio sam si kako nas stranci vole i hvale samo ako smo underdog, a čim se vinemo negdje u njihov rang, ili nedajbože iznad njih, prestanu nas tapkati po glavi kao Benny Hill onog svog malog ćelavog prijatelja, i gledaju nas maljem mlatnuti po glavi.

Jedan od mojih sugovornika je čak rekao da uzrok hrvatskog uspjeha u sportu leži u komunističkoj prošlosti, gdje su se sportaši drogirali kako bi mogli postizati uspjehe, pa se tendencija nastavila i nakon pada Jugoslavije.

Trebalo mi je objašnjavati razliku između Istočne Njemačke i Jugoslavije, koja niti je imala bogzna koliko svjetskih prvaka, niti za to toliko marila.      

Ali, ne dozvolimo da na mračne misli zasjene trenutak. Ovo je bila velika godina za hrvatski sport i dobro je netko karikirao situaciju u “regionu” kada je rekao da bi Srbija trebala biti ponosna što za susjede imaju tako snažnu sportsku naciju.

Jedno je sigurno: za sportske uspjehe u toliko različiti sportova nije potrebna samo fizička snaga, nego i inteligencija, volja, upornost, spremnost na žrtve, reflektivni, taktički i strateški kapacitet, sposobnost koordinacije i suradnje, timski rad, organizacijska sposobnst, leadership i još sotinu raznih vrlina, da bi se netko mogao popeti na vrh svijeta u toliko različitih sportova.

To samo znači da i u svemu drugome, gdje su potrebne te karakteristike, mi možemo rušiti rekorde i pitanje od milijun dolara je – Zašto ih ne rušimo? – nego klapamo u europskom začelju, pa u mnogo toga i na zadnjem mjestu u Europi.

Svaka vam čast sportaši!

Hvala vam tenisači, vi ste krema na ovogodišnjem kolaču, a krema se uvijek stavlja na kraju.

Vi ste nam na ponos i donosite nam tračak vedrine na čelo onda kada je iz mnogih drugih razloga naše lice namrgođeno. Ja ću za Novu godinu podići čašu za bolju hrvatsku budućnost, ali i u zahvalu našim sportašima da nam prošla godina nije završila tako da se nemamo čime pohvaliti. 

Prethodni članakPODCAST VELEBIT – Inicijativa Narod odlučuje
za veću manjinsku zastupljenost u Saboru
Sljedeći članakPODCAST VELEBIT – Ksenija Urličić:
Na HRT-u se nikad ne zna tko je za nešto kriv
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.