Predsjedniče, pametan si ti i bistar čovjek, ali nikako da pronađeš što učiniti s tom pameću, kako ju upotrijebiti na korist onima koji su te radi te pametni izabrali na čelo države, nego sve destruktivno, iz inata, u prkos vlastitoj pameti, od početka, kad si ljut jer ne možeš vratiti Titovu bistu na Pantovčak, pobacao sve biste svih hrvatskih velikana, pa do danas, kada si izabrao “u čast” Specijalne jedinice “Grom” govoriti o hrvatskim “zločincima” u Domovinskom ratu.

Autor: Dinko Dedić

Kao zemaljski suci vječnog suda, koji sude epohama, desetljećima i stoljećima, dolaze ljudi koji nikada nisu griješili jer su se odmakli od svake situaciju u kojoj bi mogli biti prisiljeni donositi munjevite i muljevite odluke, ubiti ili spriječiti ubijanje, ne upravljajući s dronom s distance od 20 tisuća kilometara, nego na licu mjesta, na karlovačkom mostu, sa sekundama vremena za odlučiti. 

Nikada se ti suci nisu svetili, posvetili ni osvetili. Nisu im kroz glavu zujali prizori zapaljene kuće, mrtvog brata i silovane sestre, ali s ondašnje prostorne distance a današnje vremenske, sjede i raščlanjuju, trgaju u komadiće vrijeme i događaje iz tuđe memorije. Bistra uma, neometene svijesti i prazne glave sude kakve odluke i poteze su smjeli a kakve nisu, donositi ljudi opterećeni najodvratnjim slikama nametnute zloće, sa sekundama na raspolaganju. 

Otići u Karlovac na predstavljanje monografije Specijalne jedinice policije “GROM” Policijske uprave Karlovac u Domovinskom ratu 1991.-1995., kao što je učinio predsjednik Milanović, i tamo govoriti na temu hrvatskih zločina, predstavlja krivu temu, na krivom mjestu, u krivo vrijeme iz usta krivog čovjeka. Makar danas i bio predsjednik države i ozakonjeni poklopac svakom hrvatskom loncu, u vremenu o kojemu se radi, niti je bio predsjednik, niti je bio sudionik a trebao je biti, luk jesti i luk mirisati i onda suditi, pa makar i bez “zlostavljanja i mrcvarenja”, kako je rekao. Iako je u Karlovcu govorio odnoseći se na događaj u Karlovcu, on potvrđuje “zločin” i “zločinca” i jedino se na veličinu kazne osvrće kritički.  

Možda je ministar Medved danas na krivom mjestu i možda danas služi kao pokrivač nedostojne prošlosti onih kojima služi, ali je za razliku od predsjednika prigodom koja se odnosi na Domovnski rat, on taj koji je mogao govoriti na tu temu, ako se već mora, a predsjednik saslušati, jer se govornika nikako ne može odstraniti, izolirati ni sterilizrati od događaja o kojima govori, pogotovo ako im je bio suvremenik ali ne i sudionik iako je trebao biti. 

“Ja znam da ovo što govorim neće svima dobro leći, zato ću biti vrlo jasan i ponoviti da me ne hvataju za riječ. Dakle, to je situacija koja traži koordiniranu i visoku političku akciju, potpuno čiste savjesti: ako si kriv, kažnjen si, ali kazna ima svoju granicu i kao što rekoh, ne smije se pretvoriti u zlostavljanje”, rekao je predsjednik. 

Predsjedniče, ako si kažnjen, ne znači da si kriv i ako si kriv najčešće u Hrvatskoj nisi kažnjen, što je aktualna tema s milijun primjera baš ovih dana. To što si rekao i kako si rekao, ne samo da s obzirom na prigodu nije moglo dobro leći, nego je taj nastup pretvoren u zlostavljanje time što si sebe izbrao nastupiti na ovu temu. Jedno je govoriti o zloći svoga đačkog druga iz Granićeve škole Plenkovića, a sasvim nešto drugo o “zločinima” dragovoljaca iz, kako sam kažeš, “teškog i krvavog rata” u kojemu su se našli “bez organizacije kada iz policije stvarate vojsku i kada se morate boriti protiv neprijatelja koji je jači ili naoružaniji i ima startnu prednost”. 

Cijelu povijest svijeta razmatra se i sudi uzročno posljedičnim redosljedom i nikako drugačije nije moguće suditi pravedno, a kada se jedan segment te povijesti, bilo onaj od ’41. do ’45. ili onaj od ’91. do ’95. na prostoru Hrvatske, sudi samo po posljedicama a uzroke se ignorira, onda je i to zlostavljanje.

Predsjedniče, pametan si ti i bistar čovjek, ali nikako da pronađeš što učiniti s tom pameću, kako ju upotrijebiti na korist onima koji su te radi te pametni izabrali na čelo države, nego sve destruktivno, iz inata, u prkos vlastitoj pameti, od početka, kad si ljut jer ne možeš vratiti Titovu bistu na Pantovčak, pobacao sve biste svih hrvatskih velikana, pa do danas, kada si izabrao “u čast” Specijalne jedinice “Grom” govoriti o hrvatskim “zločincima” u Domovinskom ratu.

Napraviš nekada i dobar potez, ali i taj dolazi instinktivno, iz prkosa nekome ili nečemu. Tebe hvale ili kude, s lijeva ili s desna, ovisno o tome jesi li njima u prilog nešto rekao, a bez obzira iz kojih motiva i s kakvim presumišljajem si to rekao. Love se kao utopljenici za predsjedničku slamku. Hrvatska je puna utopljenika a ti i razbacuješ samo slamke.

Prethodni članakPodcast Velebit – Roman Leljak:
Domovinski rat je bio rat protiv ZAVNOH-a
Sljedeći članakUnatoč svemu, dok je Vatrenih bit će i Kroacije
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.