Strane banke, a sve su strane ili gotovo sve, prilagođuju se društvostaju i prekidaju lovostaj na klijente, smišljaju stotine načina kako im zagorčati život, posebno ako se drznu podići svoj novac. Eto, dobijem ja nekidan od banke pet gusto ispisanih stranica, obavijest što se sve “mijenja u poslovanju”, a kako sam i inače financijski retardiran – ne razumijem pola od toga što piše, pa odustajem na drugoj stranici. Banke i slične ustanove imaju jezik nalik klingonskom, valjda, još samo čekam da prijeđu na izmišljeni bunjevački jezik koji promovira prijateljska nam Srbija da bi hrvatski skratila za glavu, a pod vodstvom četnika Aleksandra I. Vučića, u užem krugu zvanom Aca Malvazija.
Malo sunca, malo snijega i već je sredina ožujka iliti trećega mjeseca kako govori većina javnih osoba, jer nikako ne mogu zapamtiti hrvatske nazive, a i tu imaju poteškoća budući da znaju samo do deset. Da se bliži Uskrs, prvi su opazili trgovci pa su robne kuće pune pisanica, velikih i malih, naravno iz uvoza. Analize pokazuju da se u Hrvatskoj može kupiti sve isto kao i u drugim europskim zemljama, odnosno iste su etikete i nazivi, a sadržaj i kakvoća primjereni Hrvatskoj, zemlji nižerazrednoj, u koju se lifra smeće i prodaje po višim cijenama. Zato stranjske robne kuće nisu bile ni na minutu zatvorene u velepošasti, što je korupcija na visokoj razini, a radili su u njima i restorani s tom razlikom da su ljudi jeli stojeći, dok su domaći izvanrobni restorani bili čvrsto zaključani. I strane banke, a sve su strane ili gotovo sve, prilagođuju se društvostaju i prekidaju lovostaj na klijente, smišljaju stotine načina kako im zagorčati život, posebno ako se drznu podići svoj novac. Eto, dobijem ja nekidan od banke pet gusto ispisanih stranica, obavijest što se sve “mijenja u poslovanju”, a kako sam i inače financijski retardiran – ne razumijem pola od toga što piše, pa odustajem na drugoj stranici. Banke i slične ustanove imaju jezik nalik klingonskom, valjda, još samo čekam da prijeđu na izmišljeni bunjevački jezik koji promovira prijateljska nam Srbija da bi hrvatski skratila za glavu, a pod vodstvom četnika Aleksandra I. Vučića, u užem krugu zvanom Aca Malvazija. S tim u svezi: nešto je promucao MVP, mislim da je nešto rekao i Milanović (nejasno se sjećam), javilo se iz mrtvih uskrsnulo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pod okriljem HAZU pa i ono udrilo po bunjevačkom, mnogi se, znači, javili, ali ne i Pupovac. Da mi predložimo prečanski jezik umjesto srpskoga, eto njega, užasnutog i ugroženog pred mikrofonima. Ministarstvo kulture nije se oglasilo, a i zašto bi, kakve veze jezik ima s kulturom i hrvatskim kulturnim identitetom, ali i identitetom uopće, je li? Jezik resorno spada pod Ministarstvo znanosti i obrazovanja, što se pokazalo kobnim u vrijeme ministra Željka Jovanovića, koje traje do danas zahvaljujući Institutu za jezik i jezikoslovlje. (Ministarstvo vanjskih poslalo je Srbiji i notu poradi gadnih prijetnji Hrvatima, a Srbija odgovorila da tako glupu notu još nije čula. Nije diplomatski, jada se Grlić Radman. Kao da Srbiju zanima što Hrvatska kaže. Nju, Srbiju, sada već više zanima nastavak diplomacije drugim sredstvima, do zuba. Naoružala se, čeka svoj trenutak.
Svršetkom prošloga tjedna senatori su listom stali na rektorovu stranu, osim njih manje od deset posto (13) pod revolucionarnim vodstvom bakunjinaca s Filozofskog fakulteta, koji uostalom i na FF-u čine neznatnu manjinu, ali znamo kako je s manjinama, jako su glasne i nametljive. Kakve to veze ima s jezikom? Ma ima, među njima su pristaše tzv. zajedničkoga jezika i to na kroatistici, vjerovali ili ne. Za te pristaše svi su drugi ustaše.
Ministarstvo znanosti ima pak drugih briga, eto je putem vijeća za nadzor nad Sveučilištem, pod kapom Hrvatske gospodarske komore (da) pokušalo srušiti rektora Borasa i narušiti autonomiju Sveučilišta. Pokazalo se, kao što sam najavio, da od toga ne će biti ništa, svršetkom prošloga tjedna senatori su listom stali na rektorovu stranu, osim njih manje od deset posto (13) pod revolucionarnim vodstvom bakunjinaca s Filozofskog fakulteta, koji uostalom i na FF-u čine neznatnu manjinu, ali znamo kako je s manjinama, jako su glasne i nametljive. Kakve to veze ima s jezikom? Ma ima, među njima su pristaše tzv. zajedničkoga jezika i to na kroatistici, vjerovali ili ne. Za te pristaše svi su drugi ustaše. Kako bi bilo da oni preuzmu zagrebačko Sveučilište, možemo se domisliti, a da ona drugarica Peović preuzme Zagreb. I da Velja Nevolja preuzme zagrebačku kulturu. Čini se da su i inače šutljivi studenti ponešto pokopčali, pa ni oni nisu išli protiv rektora.
Kad već nema Velje Nevolje, dolaze u Zagreb druge nevolje u organizaciji Udruženja Krokodil. Najavu toga zapadnobalkanskog skupa nepoznatih mi jugoslovenskih historičara mogli ste pročitati i na ovom portalu, a je li održan i što se zbilo, nisam mogao saznati iz tiskovina. Ni riječi. Prosvjedujem! Ipak se oni bore protiv revizionističkih tendencija u nacionalnim historiografijama, a za jedini nam i zajednički multihistokulti nauk, nakon što im je propala ideja o zajedničkom jeziku, a već prije i zajednička država koju ne mogu prežaliti pa su lani priredili infantilnu predstavu “Tko je prvi počeo?” ili “Hajdemo se praviti blesavima”. Tako Zagreb koji nema drugih problema kao što su recimo potres i pošast, ugošćuje jazavce, a oni usred ranjenoga grada prodaju pamet, ništa novo u stvari, slični su se skupovi održavali u Zagreb usred rata, dok su hrvatski mladići ginuli. Sjećate se vjerojatno da su negdje početkom stoljeća tiskani i nekakvi zajednički solunski udžbenici, koji su završili u smeću.
Sve je to besmisleno i ponižavajuće za Hrvatsku i Hrvate, ali nije bez vraga jer potporu krokodilima daje – Njemačka, vodeća zemlja Europske unije. Krokodili guraju Hrvatsku opet u zapadni Balkan, kako se na “zapadu” i obično radi, a prostor bivše Jugoslavije nazivaju regijom. Iz Vlade nema reakcija na regiju, regionalci piju malvaziju i pričaju gluposti, dok u Srbiji zajednički jezik Hrvata, dotično hrvatski, regionalni zajedničari razbijaju na dva jezika.
Dugo čekam, a nikako dočekati, da recimo Hrvatski sabor definira u kojoj je to regiji Republika Hrvatska. Ako takvog službenog tumačenja nema, krokodili i ostale životinje mogu se mirno brčkati u hrvatskom moru, regionalnom dabome. I u besmrtnoj bedastoći hrvatske politike.
Megan, Harry i Alfred Veliki
Alfred, poslije zvan Velikim, bio je suvremenik kneza Branimira i napisao čuveni Zemljopis u kojemu locira Hrvatsku (rabeći za nju riječ Dalmacija), kneževinu “na zapadu od Ahaje (Peleponeza), na sjeveru od nje su Bugari i Ister (Dunav), te prema Alpama graniči s Italijom.” Nije Alfred bio neuk, kao mladić boravio je u Rimu i štošta naučio. Postao je kralj zapadnih Saksonaca, a zatim i kralj Anglo-Saksonaca, ratovao s Vikinzima, ali se s njima i mirio (Danelaw u sjevernoj Engleskoj). Može se reći da je bio prvi engleski kralj, premda kažu da ta čast pripada Ethelstanu Sjajnom.
No, sve su to sporedni događaji iz prošloga tjedna. Glavni je bez sumnje bio mega intervju što ga dadoše Megan i Harry, cijela je Hrvatska samo o tome pričala, pa se i podijelila, kao obično. Jedni za tvrtku i kraljicu, drugi za zločeste izbjeglice iz krletke, treći da nema rasizma, četvrti da ga ima. Formalno ga nema, ali čuči u potpalublju kao i crnci u vrijeme kada su ih engleski brodovi prevozili u Ameriku (uz nizozemske i portugalske), brzo i jeftino kako pišu engleski povjesnici, valjda s kruzerskim komforom i glazbom. Od onih dvanaest milijuna Afrikanaca otrgnutih silom od svojih obitelji, ili ukrcanih u lancima skupa s obiteljima, barem šest milijuna njih dovezli su u Ameriku Englezi, među njima je bio i daleki predak šarmantne Megan. Pa kako je povijest okrutna, eto je Megan bila doplovila ne samo u Englesku nego i u kraljevsku obitelj njemačkih korijena.
Doplovila u tzv. tvrtku koja se drži modernim vremenima usprkos i dobro joj ide. Budući da se sada bavim hrvatskim 9. stoljećem i romanom kojemu je potporu odbilo dati navodno hrvatsko multikulti Ministarstvo kulture, nisam mogao mimoći prvoga pisca koji je govorio o Hrvatskoj, u realnom vremenu. Alfred, poslije zvan Velikim, bio je suvremenik kneza Branimira i napisao čuveni Zemljopis u kojemu locira Hrvatsku (rabeći za nju riječ Dalmacija), kneževinu “na zapadu od Ahaje (Peleponeza), na sjeveru od nje su Bugari i Ister (Dunav), te prema Alpama graniči s Italijom.” Nije Alfred bio neuk, kao mladić boravio je u Rimu i štošta naučio. Postao je kralj zapadnih Saksonaca, a zatim i kralj Anglo-Saksonaca, ratovao s Vikinzima, ali se s njima i mirio (Danelaw u sjevernoj Engleskoj). Može se reći da je bio prvi engleski kralj, premda kažu da ta čast pripada Ethelstanu Sjajnom. Opisane sjajne granice Hrvatske vjerojatno dižu kosu na glavi današnjim jugoslavenskim historičarima smještenim uglavnom u Zagrebu, budući da im i granice Banovine Hrvatske izazivaju želučane smetnje. Ne ću dalje o Alfredu i nasljednicima, a što se dalje događalo na Otoku znate i sami. Samo sam htio osvježiti uspomene na hrvatsko-engleske veze iz vremena kada se u Hrvatskoj nije govorilo engleski (a ni na Otoku) tako glatko da televizije moraju prevoditi na hrvatski dosjetke premijera i predsjednika. Možda ta pošast zahvati i Hrvatski sabor, pa će kronike pisati da je išlo ovim redom: latinski, hrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski, engleski.
Umiješala se strateška misao veleumova da muslimani i Hrvati moraju ostati u istom entitetu, e da ne bi postojala “čista” islamska država ili državica na tlu Europe. Pa, znači, Hrvati ostaju taocima, izloženi domišljajima Sarajeva kako ih skresati, smanjiti i u budućnosti (ne dalekoj) učiniti minornima. Aktualni razgovori o nejasnom balansu između građanskog i etničkog samo su kupovanje vremena…
A glede granica Banovine Hrvatske iz 20. stoljeća i do sada neuspjeloga projekta da se barem dio tzv. BiH vrati u povijesno-pravno-ustavni poredak RH, imamo pred sobom novu (staru) situaciju s namjerama velesila da zadrže BiH s dva identiteta, pri čemu se Hrvati uopće ne spominju, ni treći entitet, naravno, premda je izvorno BiH s tri republike bila ideja upravo tih velesila, što je dokumentirano izlagao u svojim knjigama pokojni Miroslav Tuđman. U međuvremenu se umiješala strateška misao veleumova da muslimani i Hrvati moraju ostati u istom entitetu, e da ne bi postojala “čista” islamska država ili državica na tlu Europe. Pa, znači, Hrvati ostaju taocima, izloženi domišljajima Sarajeva kako ih skresati, smanjiti i u budućnosti (ne dalekoj) učiniti minornima. Aktualni razgovori o nejasnom balansu između građanskog i etničkog samo su kupovanje vremena, dogovaranje, potpisivanje možda, a onda povlačenje, u čemu je majstor bio Izetbegović stariji, a sada i njegov šegrt Bakir. Dodik ima jasnu formulu: ili nezavisna, suverena i samostalna republika srpska ili ujedinjenje sa Srbijom, koja će do tada već progutati Crnu Goru i hajmo ispočetka. Friški izbori u Nikšiću daju tom zaključku legitimnost, jer su velikosrbi uspjeli i bez Amfilohija.
Popis stanovništva
Kada se u Hrvatskom saboru svršetkom prošle godine govorilo o popisu, predsjednik Odbora za lokalnu samoupravu bio je Ivan Penava. Vjerojatno više nije. Je li i dalje član vehementni Šterc, ne znam, ali se sjećam da je upitao kako to da u posao oko popisa nisu uvršteni demografi.
Odgođen je, a kada ipak bude tijekom 2021. bit će lakše popisivačima poradi covidskog otpisa stanovništva. Preživjeli se mogu sami popisati elektronski i neutronski, ili im u kuće i stanove dolaze popisivači koji pitaju ”kolko vas ima” zatečeni ukućanin dobre volje kaže neku brojku, onako napamet, zabavlja se. Hrvatska, naime, nema registar građana, kao ni još dvije ili tri europske zemlje.
Nedavno, pri jednoj obljetnici, Vukovarci su u kamere govorili što ih muči, spomenuli već klasične suvremene šetače po Vukovaru iz pjesme o salati i Hrvatima, zatim izborni zakon i na kraju – popis stanovništva. Čuli su da će srpski popisivači popisivati srpske duše, što ih je navelo na zlokobnu pomisao da će rezultat biti brojka viša od 33 posto. Ukoliko je točna priča o manjinskim popisivačima za manjine, trebao je već intervenirati Ustavni sud, budući da se narušava smisao i svrha državne institucije i javljaju sumnje u pouzdanost podataka. Inače, kada se u Hrvatskom saboru svršetkom prošle godine govorilo o popisu, predsjednik Odbora za lokalnu samoupravu bio je Ivan Penava. Vjerojatno više nije. Je li i dalje član vehementni Šterc, ne znam, ali se sjećam da je upitao kako to da u posao oko popisa nisu uvršteni demografi.
Još o majmunima i koječemu
Ne znam kako majmuni stoje s coronom i jesu li i oni dobili toliko (provjerenog?) cjepiva koliko i Hrvatska, o čemu je govorio austrijski Kurz, dočim je hrvatski premijer obzirno uzeo Uniju u zaštitu (ali i on vidi da je vrag odnio šalu, pa trči po pravdu u Bruxelles).
U Saboru je jedna zastupnica nazvala Hrvate majmunima, ne zato da ih uvrijedi nego da kaže kako Europa i hrvatska aktualna politika od Hrvata prave majmune, što je donekle točno. Ne znam kako majmuni stoje s coronom i jesu li i oni dobili toliko (provjerenog?) cjepiva koliko i Hrvatska, o čemu je govorio austrijski Kurz, dočim je hrvatski premijer obzirno uzeo Uniju u zaštitu (ali i on vidi da je vrag odnio šalu, pa trči po pravdu u Bruxelles).
Istu tu bezgrješnu Uniju za čije se skute hvatamo, a koja je u krizi pokazala pravo lice plus korpuciju superrazine na svim stranama u dobavljanju cjepiva i sličnim poslima, plati i nosi, tebi deset posto. Korupcija u Hrvatskoj, koje naravno ima, u proširenosti i svotama pravi je mačji kašalj, mi na europskoj i svjetskoj korupcijskoj sceni nemamo što tražiti. S cjepivom se u Hrvatskoj još ne dila masovno, prije svega zato što ga nema, a i zbog toga što su ljudi postali oprezni i ne daju se cijepiti, pa je potražnja splasnula.
I glede afera koje nisu uvijek novčanoga karaktera, “velike” zemlje Unije ne kaskaju za Hrvatskom. Jedna hrvatska afera, ona oko smrti zagrebačkoga gradonačelnika Bandića, poprimila je morbidne razmjere i tu nekrofilnu pomamu treba prekinuti, ako je uopće moguće u ovo doba društvenih mreža koje su nemilosrdno stanište niskih strasti. Izvan privatnoga sve je dopušteno, pretresanje poslova u zadnjih dvadeset godina i čega tu sve nije bilo.