Prvi je hrvatsku nacionalnu ideologiju oblikovao dr. Ante Starčević, objavivši prve članke u kojima razrađuje nacionalnu ideju pod hrvatskim imenom već početkom 1850-ih. Tada, kao i kasnije, Starčević svoj hrvatski nacionalizam ne stvara “napamet”, već ga oblikuje pod snažnim utjecajem niza europskih mislilaca.
Nije neuobičajeno za nacionalizme da su u određenoj mjeri izgrađeni na političkim mitovima – o narodnim junacima, o svetim, ishodišnim prostorima, o zlatnome dobu narodne prošlosti… Hrvatski nacionalizam osim toga gaji i mit o vlastitoj izvornosti, autohtonom hrvatskom podrijetlu.1 Riječ je o uvjerenju ukorijenjenom u pravaškom biračkom tijelu, iz kojega proizlazi stav da je hrvatski nacionalizam, u tom smislu izjednačen s pravaštvom, nastao i opstoji neovisno o našem europskom okruženju te da on sâm ne treba uzimati udjela u političko-ideološkim sukobima na europskom kontinentu.2 No, zaslužuje li hrvatski nacionalizam etiketu “made in Croatia” i je li njegova prošlost bila jednako “izolacionistička” kao njegova sadašnjost?
Izvorno pravaštvo i prosvjetiteljski uzori
Prvi je hrvatsku nacionalnu ideologiju oblikovao dr. Ante Starčević, objavivši prve članke u kojima razrađuje nacionalnu ideju pod hrvatskim imenom već početkom 1850-ih. Tada, kao i kasnije, Starčević svoj hrvatski nacionalizam ne stvara “napamet”, već ga oblikuje pod snažnim utjecajem niza europskih mislilaca.
Starčević je govorio sedam jezika3 i redovito je pratio zapadnoeuropski tisak. Zaljubljenik u francusku kulturu i političku misao, on osobito citira pariške novine: monarhistički “Le Soleil”, konzervativno-republikanski “Le Temps”, socijalistički “Bataille” i nacionalistički “L’Intransigeant”. Njegovi članci iz 1880-ih i početka 1890-ih predstavljaju pravi pregled međunarodnih zbivanja. Starčević piše o političkim prilikama u Francuskoj i Rusiji, o talijanskoj mafiji, irskom nacionalizmu, njemačkim socijalistima…
U svojim političkim spisima redovno rabi podjelu političkih sustava na monarhije, republike i despocije, pri čemu je on sâm zagovornik ustavne monarhije. Po njemu, “u državi ustavnoj niti smije kralj imati kakovo pravo, koje mu narod ne ustupi, ni narod, u koje kralj ne privoli; u prvom bo slučaju leže se despocija, u drugom nered: u obih skupa nesreća za narod i za priestolje.“4 To političko nazivlje i stajalište Starčević nije imao preuzeti od drugoga doli od Montesquieua.5 Sa slavnim je filozofom također dijelio stav da ne postoji općenito dobar politički sustav, već da prihvaćanje sustava ovisi o povijesnim i zemljopisnim okolnostima u kojima se nalazi pojedini narod. “Ima okolnosti, u kojih je bolje da se vladar mienja; ima okolnosti, u kojih je bolje da on bude stalan.”6
Po Starčevićevu mišljenju, osim što je ustavnim okvirom ograničena njegova vlast, hrvatski je kralj uz narod vezan i svojevrsnim nepisanim ugovorom: “Kako narod hrvatski kralja, tako ni kralj baštinjenjem ne dobiva priestolje hrvatsko, nego i narod i kralji, nastavljajuć one ugovore, baštine medjusobno prava i dužnosti, u kojih obdržavanju stoji, a u neobdržavanju prestaje s ugovorom zakonit odnošaj medju narodom i vladarem.“7 Iako je temelja za takav stav Starčević imao u odluci Cetinskog sabora iz 1527., kada je hrvatsko plemstvo izabralo Ferdinanda Habsburškog za hrvatskoga kralja, nesumnjivo je da je formulacija o ugovoru proistekla iz djela još jednog prosvjetiteljskog filozofa – Rousseaua. Jean-Jacques Rousseau8 na Starčevića i stari hrvatski nacionalizam ostavio je najdublji utjecaj koji i Matoš primjećuje, ustvrdivši kako je “moralističkoj njegovoj politici vrlo srodan Rousseau, kao i on dušmanin koruptivnog momenta u civilizaciji“.9 Središnji pojmovi njegove političke filozofije su društveni ugovor (contrat social) i opća volja (volonte generale). Opća volja je volja svih pripadnika neke zajednice. Čovjek postaje građaninom preko identifikacije sa zajednicom i prihvaćanja zajedničke opće volje, on sklapa društveni ugovor sa zajednicom. Rousseauovim riječima, “svatko od nas ujedinjuje svoju volju, svoja dobra, svoju snagu i osobu pod upravu opće volje, i svi kao tijelo svakog člana primamo kao neotuđiv dio cjeline“. Taj čin “podrazumijeva uzajamnu obvezu javne osobe i pojedinaca te se svaki individuum sklapajući ugovor, da tako kažemo, sa samim sobom, i to kao član suverena prema pojedincima i kao član države prema suverenu“.10 Vlast koja ne poštuje opću volju zajednice stoga krši društveni ugovor, ona time prestaje biti legitimnom te narod ima pravo pobuniti se protiv nje i srušiti je. Ovom je teorijom Rousseau jedan od prvih koji su suvremenoj političkoj misli nametnuli ideju narodnog suvereniteta. Starčević mu je u tomu bio vjerni sljedbenik pa je već u svojemu prvom saborskom govoru u lipnju 1861. ustvrdio: “Prava narodah sveto je i nedvojbeno načelo“.11
Na istome je tragu Starčevićeva krilatica “Bog i Hrvati”, nastala pod utjecajem Mazzinijeve “Dio e popolo” (hrv. “Bog i narod”). Mazzini je bio kritičniji prema prosvjetiteljskim idejama individualizma, materijalizma i ateizma, a oštro je napadao i komuniste. Za oca talijanskog nacionalizma narod je bio svojevrsna politička zajednica s poslanjem, misijom, što ga u onom dobu – koje već poznaje romantičarsko etničko određenje naroda – još više približava Starčevićevim i Kvaternikovim shvaćanjima.12 U prije navođenom saborskom govoru iz lipnja 1861., Starčević kazuje da “narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!“13 U istome duhu, i Kvaternik je uvjeren da “Bog dakle bdije nad narodom našim“.14
Matoš je u Starčevićevim idejama tražio i utjecaje rasnih teoretičara, pripisujući mu kako “smatra poput Gobineaua, učitelja Richarda Wagnera i jamačno svoga, pa Disraelia, Chamberlaina i Gumplowicza rasni, plemenski momenat glavnim u politici, žigošući Srbe kao tuđi elemenat svojom rasom i krvlju“.15 Ipak, dvojbeno je koliko ima istine u tome s obzirom na to da je Starčević gotovo uvijek isticao narod shvaćen kao politički utemeljenu zajednicu, a ne rasnu ili etničku.
Dok je Starčević hrvatskoj sredini približavao europske ideje, Eugen Kvaternik je europskim političkim elitama pokušao približiti hrvatsku nacionalnu ideju. Kvaternik je prvi krenuo s projektom internacionalizacije hrvatskog pitanja, a on je i prvi hrvatski politički emigrant te prvi hrvatski revolucionar u punom značenju riječi. Svoje viđenje hrvatske politike i rješenja hrvatskoga pitanja on je promovirao u političkim krugovima Rusije, Francuske, Italije, Poljske i Austrije. Tada je, prema njegovim riječima, “hrvatska žurnalistika (…) dignula protiv nas [pravaša] graju; da ne samo graju, no i porugu pred licem hrvatskoga naroda navaljujući ‘u figurama’ neprestano na nas kao na ljude koji uviek Europu, europejsko javno mnienje, politiku i ovim slična u ustima nose…” Odgovarajući kritičarima, Kvaternik piše kako je baš politika Europe ta “od koje razvitka jedino i izključivo zavisi ili naše buduće robstvo ili sloboda“.16
Svojim je misaonim sklopom Kvaternik bio religiozniji od Starčevića i manje sklon progresivističkim političkim projektima u Hrvatskoj.17 Autore koji su utjecali na neke od njegovih stavova on eksplicitno navodi, kao primjerice veterana francuske diplomacije Gerarda de Raynevala, njemačkog diplomata i jurista Georga Friedricha von Martensa, povjesničara i jurista Johanna Jakuba Schmaussa, portugalskog filozofa i političara Pinheiroa Ferreira, itd.18 Na njegovu ekonomsku misao, ponajprije izraženu u spisu “Hrvatski glavničar ili putokaz k narodnjoj obrnoti a kroz ovu k narodnjem blagostanju”, utjecali su radovi britanskoga filozofa i ekonomista Adama Smitha te nešto manje poznatoga francuskoga ekonomskoga teoretičara Henrija Baudrillarta.19
Posebnu su naklonost Starčević i Kvaternik gajili prema bonapartizmu, vidjevši u Napolenu (1769. − 1821.) i Napoleonu III. (1808. − 1873.) velike državnike koji bi mogli donijeti slobodu i Hrvatskoj. Za Napoleona se, tvrdi Starčević, znalo “da je on najplemenitija duša, da je muž bolji svakomu nego sebi“, dok do Napoleona III. na francuskom prijestolju nije bio “muž uzvišenijih mislih i plemenitieg serdca“.20 Kvaterniku je, pak, najvažnije “hoće li se napoleonizam tečajem sadašnjih burah političnih uzdržati ili će podleći, tj. hoće li narodnje težnje Francezke nad onima inih natjecajućih se vlastih Europe pobjedu održati ili ne? dvojbe neima. Ta prevažna alternativa i u naše narodno pitanje životno, da odlučno zasieca; ona je razkršće težnjah Zapada i Sjevera.”21 Starčević i Kvaternik u bonapartističkoj plebiscitarnoj demokraciji vide pozitivan uzor, a Starčević se nerijetko s prijezirom osvrće na republikansku oporbu protiv Napoleona. Govoreći o rušenju cara Napoleona III., on tvrdi kako “svatko, i najljući republikanac zna, da je zaključkom obćenita glasovanja, dakle voljom naroda, carstvo vladavina Francezke; da je ona ista volja odredila i nasljedstvo na carskom priestolju; da narod nikada nije one zaključke opozvao, ni promienio, ni o tom pitan bio; da je samo nekoliko kukavaca, u najteže vrieme domovine, na ulicah republiku proglasilo i proti zakonu vlast pograbilo…“22 U starčevićanskom izričaju, republikanci postaju “ljudi izgubljeni” koji ne će “popuštiti osim toljagi” i koji “imaju većinu u saboru, pa i u narodu, samo zato jer nije druge vladavine ni njezinih ljudih“.23 Obojica začetnika hrvatskoga nacionalizma bili su, dakle, u bitnome nadahnuti francuskom političkom tradicijom, i to konkretno onom prosvjetiteljskom. Francuska je za njih bastion nacionalizma i modernog svijeta; ona će ugnjetenim narodima, pa i Hrvatima, donijeti slobodu i nezavisnu državu.
Preobrazba pravaštva
Nakon Starčevićeve smrti, njegovu stranku (od 1895. Čista stranka prava) preuzima Josip Frank. On je u bitnome izmijenio stajalište pravaškoga pokreta prema Monarhiji, osobito od 1906., kada se počinje približavati velikoaustrijskoj politici bečkoga dvora. U jeku krize dualizma, krug oko nadvojvode Franje Ferdinanda, austro-ugarskoga prijestolonasljednika, poticao je Hrvate i Rumunje u sukobu s Mađarima kako bi oslabio položaj službene Budimpešte. Hrvatska politika, osobito pravaška, mislila je da će iskoristiti velikoaustrijski reformski pokret za ujedinjenje hrvatskih zemalja (Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Istra, Dalmacija, Bosna i Hercegovina) i stjecanje posebnoga državno-pravnoga statusa, kao treća jedinica uz Austriju i Ugarsku. No, planovi velikoaustrijskih krugova bili su drugačiji, a cilj im je bila centralizacija Monarhije, dok je i sam Franjo Ferdinand iskazivao omalovažavajući stav o hrvatskom državnom pravu kao središnjem pravaškom političkom konceptu.24
Usporedno s promjenom odnosa prema Monarhiji, dolazi i do ideoloških promjena u pravaškom pokretu pod Frankom koji postupno prihvaća klerikalizam i retoriku austrijskih kršćanskih socijala. Kršćanska socijalna stranka osnovana je 1891. te je s vremenom postala vodeća politička snaga Austrije, osobito bliska krugu oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Ideološki, zalagala se za tradicionalne vrijednosti, radnička prava i jači utjecaj katoličanstva u društvenom životu, dok se protivila liberalizmu. Stranku je vodio Karl Lueger (1844. − 1910.), dugogodišnji gradonačelnik Beča.25 Godine 1906. osnovana je Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava (HKSSP) – s očitom aluzijom na jači austrijski uzor. HKSSP nije uspjela zaživjeti u pravome smislu, no već 1910. došlo je do ujedinjenja frankovaca sa skupinom oko kršćansko-socijalnoga lista “Hrvatstvo” u Kršćansko-socijalnu stranku prava (KSSP). Ipak, čini se da ideološki identitet nove pravaške stranke nije bio konzervativno-katolički onako kako bi to njezin naziv govorio, a frankovačke strukture unutar stranke zadržale su većinom svoja stara liberalna uvjerenja.26
Ipak, konzervativni i pro-austrijski zaokret frankovaca otuđio je dio mlađeg članstva od pravaškoga vodstva. Matoš, i sâm pravaš, zamjera Josipu Franku politiku služenja austrijskim i mađarskim interesima, prokazivanje izabranih hrvatskih političara Hrvatsko-srpske koalicije, anti-srpski šovinizam, itd. Duhovito kazuje da “još nije kasno pa da se riješimo toga Josipa Dreyfusa, koji nam je stoput više naškodio no Alfred Dreyfus Francuskoj.”27 Matoš i mladi nacionalistički naraštaj svoj su politički put stoga odlučili naći izvan stranačkih redova.
Novi naraštaj – novi nacionalizam
Kraj 19. i početak 20. stoljeća u Europi poprište je svojevrsne intelektualne revolucije koja rađa nove političke ideologije koje će obilježiti stoljeće u nastanku. Liberalizam kao ideološka sastavnica europskih nacionalizama zamijenjen je doktrinama kritičnijima prema modernosti i političkom naslijeđu Francuske revolucije. Nacionalizam se smješta na desnicu. I hrvatski fin de siècle slijedi europske trendove pa se među književnicima mlađeg naraštaja javljaju utjecaji nove francuske nacionalističke književnosti i filozofije.
Glavni književni predstavnik toga razdoblja je Antun Gustav Matoš. Možda više od svih drugih hrvatskih nacionalističkih književnika i mislilaca, Matoš je bio upućen na Europu. Bilo da je riječ o njegovim vrsnim putopisima, polemikama, književnim kritikama ili esejima, sve što piše vrvi podatcima o uzorima mu u europskoj književnosti i filozofiji, tražeći stalno njihove odraze u hrvatskoj stvarnosti.
Književnik kojem se Matoš često vraćao jest Maurice Barres, jedan od začetnika suvremenoga francuskoga nacionalizma.28 Barresovi zapisi za Matoša su “najbolji moralni barometar francuske inteligencije” i “historija moderne francuske misli i akcije“, a najboljim ocjenjuje roman “Bereničin vrt”. Našem kritičaru, čini se, posebno smeta Barresovo bavljenje dnevnom politikom. “Pravi pisci trebaju biti političari tek izdaleka, daleko od dnevne strasti i meteža“, drži Matoš pa stoga “Barresovim odlaskom iz Derouledeovoga kola ne izgubi politika mnogo, a književnost bi mogla dobiti vrlo mnogo“. Ipak, ni to ga nije omelo da ustvrdi kako je “pozitivna vrijednost toga moraliste da je sve moralne sumnje utopio u misli patriotizma…“29 U Barresu je on vidio i djelić sebe pa piše kako “taj pisac poče kao savršeni individualist i svrši kao nacionalist. U 16-godišnjem izbivanju iz domovine proživio sam sličnu duševnu krizu i nije čudo upotrebljavam li u nacionalističnim svojim člancima autoritet svjetskog pisca koji je prije mene našao u ideji patriotizma i nacionalizma osnovnu misao i polaznu svoju točku.”30
Osim njega, Matoš je bio upoznat i s drugim patrijarsima francuskoga nacionalizma koje često navodi: Ernest Renan, Louis de Bonald, Pierre Guillaume Frederic le Play, Charles Maurras. Lako je uočiti kako su i na njega, kao na Starčevićev i Kvaternikov naraštaj, presudni utjecaj ostavili upravo francuski autori. Matoš je frankofil, o Francuskoj piše kao o “domovini našeg duha“.31 Ponekad ta naklonost prerasta i u germanofobiju, svojstvenu starom pravaštvu, pogotovo kada kaže: “Barres i Maurras u Francuskoj bore se proti kolektivističkim, antinacionalnim tendencijama i proti njemačkom kulturnom utjecaju jer taj germanski utjecaj na višu francusku kulturu i umjetnost odista može djelovati tek inferiorno, dakle destruktivno“.32 Naposljetku, iako je jednom nogom bio u novome nacionalizmu, u velikoj mjeri upoznat s njegovim osnovnim idejama, unatoč tomu on i dalje ostaje liberalni starčevićanski nacionalist. Njegov politički naraštaj su “nastavljači djela klasika i humanista, baštinici enciklopedista i Revolucije, djeca ilirskog liberalizma i radikalizma pravaškog“33, ali će zato naraštaj u oblikovanju, na koje je i Matoš ostavio znatnog utjecaja, zakoračiti prema novom shvaćanju nacionalizma.
Kada se govori o mladom nacionalističkom naraštaju prije Prvoga svjetskoga rata, riječ je o dvije skupine: nacionalističkoj omladini, koja je ispovijedala integralno jugoslavenstvo i mladohrvatima koji su se držali integralnoga hrvatstva. Te su dvije skupine zastupale manje-više homogene stavove, ali je postojalo slučajeva prelazaka iz jedne skupine u drugu. Skupina oko časopisa “Mlada Hrvatska” (1908. − 1913.) isprva je bila bliska frankovcima, da bi se u svojem kasnijem razdoblju od njih odijelila zbog neslaganja s klerikalizacijom Stranke prava. Najistaknutiji članovi ove skupine bili su Fran Galović, B. G. Anđelinović, Krešimir Kovačić, Tin Ujević, Mile Budak i Josip Matasović. Dio njih, kao što je poznato, završio je već tih godina u redovima jugoslavenskih nacionalista, konkretno: Ujević, Kovačić i Anđelinović.
Mladohrvati su bili pod snažnim utjecajem A. G. Matoša, ali su ipak imali određeni odmak od njegova liberalnoga nacionalizma. U tom se razdoblju već udaraju temelji integralnom nacionalizmu koji će u prvoj polovici 20. stoljeća biti prevladavajući nacionalistički koncept. Integralni nacionalizam ideologija je nastala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Francuskoj kao reakcija na individualizam i moralnu dekadenciju onodobnog društva. Nasuprot starijeg, liberalnog nacionalizma, integralni nacionalizam je anti-individualistički i narod shvaća kao apsolutnu vrijednost. Narod određuje etičke odluke pojedinca, on stoji iznad svih drugih kategorija (klase, religije, itd.) i on je – što je možda i najvažnije – jedinstven, unitaran. Temelje nove ideologije činili su kršćanski konzervatizam (Joseph de Maistre, Louis de Bonald), kritički liberalizam (Ernest Renan, Pierre Guillaume Frederic le Play), pozitivizam (August Comte, Hippolyte Taine) i radikalni konzervatizam (Edouart Drumont, Maurice Barres). Pojam integralnog nacionalizma prvi je uporabio francuski književnik i političar Charles Maurras u naslovu svojega članka u prvome broju lista “Action française” 1908. godine, da bi kasnije on postao središnjom odrednicom Maurrasove ideologije.34 Integralni nacionalizam kao ideologija brzo se raširio po čitavoj Europi među mladom inteligencijom kao alternativa liberalnom nacionalizmu starijih naraštaja.
Integralni nacionalizam – bilo s hrvatskim ili s jugoslavenskim predznakom – ubrzo je stekao popularnost i među predratnom mladeži. Hrvatski narod mladohrvati sada shvaćaju u organskom smislu, kulturni element zadobiva važnije značenje u djelovanju nacionalista, a započinje se i razvijati ideja o nacionalnoj revoluciji koju bi trebala provesti narodna elita. Georges Sorel, mislilac revolucionarnog sindikalizma, također je nadahnuo mladohrvate i jugoslavenske nacionaliste, a veliki utjecaj imali su i već spomenuti Maurice Barres te talijanski nacionalist Scipio Sighele.35 Iako nacionalistička omladina i mladohrvati u tome razdoblju nisu ostvarili značajniji utjecaj na politička zbivanja u Hrvatskoj – barem ne izravnim političkim djelovanjem – intelektualci koji su ponikli iz njihovih redova ostavili su traga u poslijeratnom kulturnom i političkom životu nove jugoslavenske države.
Zaključak
Hrvatski nacionalizam, dakle, nije proizvod nekakve “narodne mudrosti” niti “tisućljetnog života”, nego rada nekolicine zaslužnih političara i književnika. Oni su hrvatsku nacionalističku misao gradili na temeljima zapadnoeuropskih nacionalizama, prvenstveno francuskog, koje su dobro poznavali. Najpoznatija imena hrvatskoga nacionalizma u prošlosti kao što su Ante Starčević, Eugen Kvaternik i A. G. Matoš (kao i mnogi drugi, ne manje značajni, za koje u ovome članku ipak nije bilo mjesta) pratili su politička zbivanja u Europi, svjesni da ona itekako utječu na Hrvatsku te su o tim europskim političkim problemima imali jasna stajališta. Sudbina hrvatskoga naroda i projekta hrvatske državne nezavisnosti – znali su to i prije stoljeća i pol – vezana je uz sudbinu nama susjednih naroda i uz sudbinu europskog kontinenta. A onima koji štetnim vide otvaranje rasprava o temama koje se ne dotiču prostora od Drave do Jadrana pa im je problematika imigranata u Francuskoj odveć apstraktna, možda bi najbolje bilo preporučiti da čitaju što je o imigrantima u Francuskoj pisao – Starčević.36 Zahvaljujući njemu i njegovim epigonima, hrvatski nacionalizam prvi je naš proizvod koji je zaslužio etiketu “Made in Europe”.