Uz drugu obljetnicu smrti predsjednika Hrvatskoga državotvornog pokreta Nikole Štedula.
Povodom smrti Nikole Štedula 15. ožuka 2022., kome sam kroz deset godina djelovanja HDP-a bio i desna ruka i njegove noge, jer je bio odlukom Jugoslaviji sklonog zapadnoga svijeta praktično zatočen u Škotskoj bez putovnice, napisao sam tekst o “ljudima koji nisu imali mrlje na biografiji”. Uz ovu drugu obljetnicu njegove smrti, ali i uz ovu sudbonosnu izbornu godinu vrijedi ga objaviti:
Ljudi koji nisu imali mrlje u biografiji
Ima nekih ljudi koji su radili zlo, pa su izašli na pravi put i onih koji su bili dobri pa su se pokvarili. Ima ih koji su služili neprijatelju svoga naroda pa su ugledali svjetlo i onih što ih je tuđin odbacio pa su se vratili k sebi. Neki od tih su se na bojištu Domovinskog rata dostojno iskupili. Hrvatska majka prima natrag u svoje krilo sve, i sina razmetnoga i onoga koji je bio zaveden.
Između proljeća ’71. i ljeta ’91. imao sam čast služiti pod vodstvom dvojice koji su od rođenja do smrti bili odani Hrvatskoj, bez mrlje u biografiji. U potvrdu njihove vjere ispaljena je u njih salva udbinih metaka. Period između proljeća i ljeta potrajao je 20 godina. Uslijedila je krvava završna bitka, ali se rat za bolju Hrvatsku, za pravedniju Hrvatsku, za sretniju Hrvatsku, za sigurniju Hrvatsku i dalje nastavlja.
16. listopada 1978. je poginuo Bruno Bušić. Iz Australije sam u Europu na sastanak s njim stigao dan kasnije.
20. listopada 1988. me telefonom nazvao Miro Barešić iz Paragvaja i obavijestio me da je izvršen atentat na Nikolu Štedula riječima: “Ubiše nam predsjednika”.
Kasnije smo saznali da je namjera bila likvdirati Nikolu Štedula na isti datum kad je ubije Bruno Bušić, ali je ubojica Sindičić imao problema u transportu.
To su dva datuma koji se ističu među mnogima koji su obilježili sudbinu hrvatskih boraca prije Domovinskog rata i onih koji su u Domovinskom ratu nazvani braniteljima i onih koji prije toga nisu imali što braniti pa su napadali.
Obojici ovih mučenika pripada Brunina zakletva:
“Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da neću nikada uzalud napisati njeno ime.
Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu, odsijecite mi ruku”.
U utorak 15. ožujka 2022. rastali smo se s drugim od te dvojice, s Nikolom Štedulom i za nadati se je da će i taj nadnevak učvrstiti odlučnost odanih, ohrabriti pokolebane, trgnuti zaspale, obratiti zavedene i povratiti zalutale.
Domovina je kao veliki kamen koji treba uporno gurati i nikad ne odustati. Neki narodi su sretniji pa ga guraju po ravnom a hrvatski se našao na velikoj uzbrdici i treba puno ruku da ne prevagne i sve nas ne strpa u provaliju. Treba ga gurati za one koji su ga do sada gurali i nikad ne odahnuli, za one koji će poslije nas doći i nastaviti ga gurati prema vrhu i treba ga gurati za sebe, da se ne nađeš pred Svevišnjim s bilancom svega što si uzimao i ničega što si davao.