Počinje li lustracija trenutkom jedne Staljinove (ili jedne staljinističke smrti, stvarne ili simbolične, smrti masovnog ubojice), što to lustracija zapravo jest, koliko traje, koji joj je smisao, koja svrha, koji cilj, i teorijski i praktički?
Postoji li netko tko se iti malo zanima/o za provedbu lustracije u Hrvatskoj da se ne sjeća (ne)davne 2013/14. i tzv. Lex Perković, te da se ne sjeća proverbijalne rečenice tadašnjega premijera Zorana Milanovića: “Tjerali ste lisicu, istjerali ste King Konga!”

Sjajni film Smrt Staljina (Death of Stalin) vjerojatno je najzanimljiviji koji sam (više puta) gledao u nekoliko zadnjih mjeseci, a nijednom to nije bilo u kinu: nažalost, čini se da sam (još davno) toliko ostario da teško podnosim dvostano – ovaj zapravo traje svega 106 minuta – ukočeno sjedenje u paranoičnim tamnim dvoranama gdje se svaki slučajni suvišni zvuk smatra ekscesnom nepristojnošću, a sama pomisao na cigarete je na rubu zakonskoga, represivnog sankcioniranja delikta mišljenja dok bi zbog eventualnog djela pušačkog samotrovanja i zagađivanja okoline te neprijateljske agresije na imanentni socijalibitet prostora, čovjek u najblažem slučaju, uz dobrog odvjetnika, mogao završio u ludnici.

Gledao sam, dakle, Smrt Staljina na Internetu, na jednoj od niza “platformi” na kojima gledam filmove, ne opterećujući se suvišno s budalastim prijeporima jesu li one ilegalne ili nisu: koliko ja razumijem, ili barem koliko ja želim razumjeti, dokle su god slobodno dostupne, dotle su legalne, jednako kao i skidanje, daunlodiranje i pohranjivanje sadržaja, ako se time još itko uopće bavi osim, prirodno, američkih špijunskih orwellovskih agencija kojima se više ni broja ni imena ne zna, samo su kratice postali.  https://solarmoviez.ru/movie/the-death-of-stalin-23840.html

Iznenađujuće, hrvatski prijevod naslova ovdje je korektan. Unatoč (politički, administrativno) mrskom gentivu, netko uman shvatio je da nije riječ o “Stalin’s Death” što bi doslovno značilo Staljinovu smrt, već je riječ o Death od Stalin, što je znak da grubi i banalni, nesavršeni Englezi ipak imaju kakav-takav osjećaj za padeže, odnosno za sintaksu uopće, a ni mladi hrvatski prevoditelji nisu ništa manje bistri – da je naslov preveden kao Staljinova smrt, onda bi se ona (smrt) tek atribuirala Staljinu, znači on bi bio u središtu pozornosti, a Smrt Staljina pak jasno govori da je on (Staljin) zapravo akuzativ: priča se uistinu koncentrira na ono važno – na smrt, na tu tzv. povijesnu smrt i sve oko nje.

Najavljujući, opisujući, prikazujući, recenzirajući, čak i reklamirajući taj film odreda su koncentrirani na dvije stvari: 1. velika stvar, “zabranjen” je u Rusiji, 2. riječ je o satiri, o komediji, o parodiji,  uglavnom o benignoj i veseloj, ali čak i o tragičnoj prokazi (čuj ovo: “tragičnoj”?!).

Primjerice: “Tragična komedija Smrt Staljina prikazuje se u kinima” (Nacional), “Smrt Staljina je film toliko dobar da je zabranjen u Rusiji” (24sata),  “Uz Smrt Staljina boljet će vas trbuh od smijeha, ali i od muke” (Tportal),  “Benigna satira koja je zabranjena u Rusiji” (Novi list), “Smrt Staljina – crnohumorni biser koji kombinira komediju, dramu, horor i političke intrige” (Glas Slavonije)…

No, privedimo ovaj uvod kraju: osobno, taj film uopće nisam doživio ni kao komediju, posebno ne kao tragikomediju, a nipošto kao satiru, niti uopće razumijem što bi tu trebalo biti komično, tragikomično, satirično , a najmanje od svega razumijem da bi to bio film sam, filmski postupci, posebno njegova tzv. poruka.

Ono o čemu sam uglavnom razmišljao bilo je – lustracija


Lustracija, barem kako je zamišlja utilitarni Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo, ipak nije ni potajno, ni javno, ni namjerno, ni ciljano, dostavljanje podataka medijima.
A Antun Nobilo učinio je upravo to kad je Želju Petrušiću iz Jutarnjega lista dostavio (korigirane, odabrane, izabrane) dijelove “rukom pisane bilješke koje je sačinjavao tijekom suđenja radi pripreme za ispitivanje svjedoka Vladimira Šeksa”.

Počinje li lustracija trenutkom jedne Staljinove (ili jedne staljinističke smrti, stvarne ili simbolične, smrti masovnog ubojice), što to lustracija zapravo jest, koliko traje, koji joj je smisao, koja svrha, koji cilj, i teorijski i praktički?

Ništa mi pritom nije bilo ni smiješno, ni komično, ni satirično.

O samomu pojmu “lustracija” teško da se u hrvatskomu politički mislećem prostoru ima još što reći, a da nije već rečeno, o načinima pak, i (svjetskim, europskim) primjerima provedbe lustracije, od Južnoafričke Republike, preko Njemačke, do Baltičkih zemalja također, a što je dosta apsurdno, čini mi se da se to odnosi i na obližnju Srbiju, zemlju koja, između ostaloga, preispituje besprizorna komunistička smaknuća jugoslavenskoga serbokraljevskoga generala Draže Mihailovića i jugoslavenskoga serbokraljevskoga generala Milana Nedića, Dimitrija Ljotića, a ima njih još u procesu rehabilitacije.

Dakle, posrijedi je metoda, posrijedi je provedba u djelo tzv. praxis.

Međutim, postoji li netko tko se iti malo zanima/o za provedbu lustracije u Hrvatskoj da se ne sjeća (ne)davne 2013/14. i tzv. Lex Perković, te da se ne sjeća proverbijalne rečenice tadašnjega premijera Zorana Milanovića: “Tjerali ste lisicu, istjerali ste King Konga!”

Ne ulazeći sada u konfiguraciju ličnosti Zorana Milanovića (kojega određeni krugovi u Hrvatskoj trenutno pripremaju za možebitno natjecanje na predstojećim predsjedničkim izborima, a što se meni osobno čini baš smiješnom idejom, no mene ne računajte, ja sam i Josipovića smatrao doslovno komičnim, pa se to na kraju pokazalo više kao “komedija apsurda”), nagađalo se tada da je Milanović – naravno u sinkroniji s manolićevsko-mesićevsko-josipovićevskom-itd. političkom klikom – pod basnoslovnim terminom “lisica” mislio na Josipa Perkovića, a pod “King Kong” na Vladimira Šeksa.

Avaj, Lex Perković završio je kako je završio, Perković i Mustač završili su na bavarskom sudu, osuđeni su prvostupanjski na doživotnu robiju, žalbeni postupak je u tijeku, pa bumo vidli, iako su izgledi za preinačenje presude mali i gotovo nikakvi: jer oni doista jesu sudjelovali u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića, a njemački kazneni zakoni za takvo što naprosto ne previđaju ikakavu drugu kaznu, nema što drugo dosuditi, veće ili manje.

Lustracija, barem kako je zamišlja utilitarni Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo – inače čovjek koji je administrativno zadnji put dobio važan sudski proces što je bio onaj s Andrijom Artukovićem, a sve ostale važne je izgubio – ipak nije ni potajno, ni javno, ni namjerno, ni ciljano, dostavljanje podataka medijima. Primjerice: kako bi bilo dostaviti medijma zdravstveni karton čovjeka koji umire od raka u nadi da će ga posljedično javna percepcija od toga raka spasiti?

A Antun Nobilo učinio je upravo to kad je Želju Petrušiću iz Jutarnjega lista dostavio (korigirane, odabrane, izabrane) dijelove “rukom pisane bilješke koje je sačinjavao tijekom suđenja radi pripreme za ispitivanje svjedoka Vladimira Šeksa”.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/pismo-iz-zatvora-bivseg-sefa-udbe-josip-perkovic-seks-je-bio-znacajan-izvor-udbe-vrlo-svestran-i-sa-sirokim-mogucnostima-osijek-nije-imao-boljeg/7298758/

Kao da nitko ne zna da je Vladimir Šeks bio suradnik, službi i služaba, višestruki i i svakoga i svačega.

Kao da vrapci ne pjevaju o tome. Kao da to nije općepoznato. Kao da Šeksa ne treba lustrirati (treba sigurno, ali za to je, čini se kasno, mislim ono, da mu se onemoguće “javne funkcije”), ali Perkovićev et al. problem ipak jest u tome što je on (Perković) sudjelovao u organizacijama ubojstava, i to po političkoj liniji, kao djelatnik Udbe (SDS), kao brutalni pametnjaković.

Jer, suđenje Perkoviću i Mustaču jest suđenje (kolokvijalno zvanoj) Udbi, to je suđenje komunističkoj tajnoj policiji u Hrvatskoj, naravno, i šire. Svi su oni isti.

Ako se ne razumijemo:

  1. Lustracija bi se u Hrvatskoj morala provesti.
  2. Lustracija se ne bi trebala odnositi samo na razdoblje Kraljevine Jugoslavije ili na razdoblje NDH/NRH/SRH
  3. Lustracija ne prestaje s početkom tzv. tranzicije
  4. Lustracija ne završava sa žalbom na presudu Perkoviću i Mustaču
  5. Lustracija nisu medijsku spinovi Ante Nobila et al.
  6. Lustracija nije rasprava o otvaranju arhiva
  7. Lustracija nije medijska manipulativna zajebancija
  8. Lustracijska načela treba ustanoviti
  9. Lustracija traje, bez obzira na privremenu administraciju
  10. Lustracija nije komična, ni satirična
  11. Dometnite, dobri ljudi, što vi mislite o lustraciji.

Komentari