Cijela hrvatska povijest ispunjena je velikanima koji se nisu štedjeli za Hrvatsku, a jedan od istaknutijih među njima bio je upravo Marko Veselica.

Autor: Mate Bašić

Načelna definicija etike govori da je riječ o filozofskoj disciplini koja proučava moral. Ona je filozofija morala koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrednovanje kao i uopće zasnovanost i izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom. Ona je normativna znanost, a norme odlučuju o specifičnom karakteru etike i tako je razlikuju od drugih znanosti.

Moral se bavi onim što je ‘ispravno ili pogrešno’, a etika se bavi onim što je ‘dobro ili zlo’. Moral regulira smjernice uokvirene društvom (te se kao takav, u Zapadnoj, kršćanskoj civilizaciji uglavnom temelji na dekaloškim zakonitostima, tj. na Deset zapovijedi Božjih, tipa: ne ubij, ne ukradi, ne reci lažna svjedočanstva, itd.) dok je nasuprot tome, etika odgovor na određenu situaciju. Pojam morala potječe od grčke riječi ‘mos’ koja se odnosi na običaj, a običaje određuje skupina pojedinaca ili neki autoritet. S druge strane, etika potječe od grčke riječi ‘ethikos’ koja se odnosi na karakter, a karakter je atribut. Dakle, moral je određen društvom, kulturom ili religijom, dok etiku bira sama osoba koja upravlja njegovim životom, što znači da, budući da je grupa uokvirena i oblikovana moralom, ne postoji mogućnost razmišljanja i izbora, pojedinac može ili prihvatiti ili odbiti. Nasuprot tome, ljudi su slobodni razmišljati i birati načela svojega života u etici. Moral može varirati od društva do društva i kulture do kulture, za razliku od etike, koja ostaje ista bez obzira na bilo koju kulturu, religiju ili društvo. Moral je izražen u obliku izjava, ali etika nije izražena u obliku izjava. Konačno, osim morala, glavni etički pojmovi su: dobro, savjest, zlo, sloboda, sreća, ljubav, vrlina, identitet.

U svjetlu morala i etike kao više-manje socijalnih ili filozofskih pojmova, pojavljuje se o važan psihološki pojam – karakter – koji označava ključno obilježje osobnosti, specifičan sklop emocionalno-motivacijskih, socijalnih, moralnih i kongativnih izrazitih crta po kojima se osoba razlikuje od svih drugih. Prema Freudu, za razvoj sklopa crta karaktera značajno je kako je pojedinac prošao različite stadije u razvoju libida, a prema socijalnim analitičarima, na oblikovanje karaktera utječu i organizacija društva i međuljudski odnosi, a ne samo organizacija libida. Pojam karaktera se pojavljuje u okviru mnogih teorija ličnosti, bilo kao osnovni ili prateći pojam u objašnjenju individualnog reagiranja pojedinca. Podrazumijeva se, da je karakter spoj različitih osobina nekog pojedinca koji daje cjelovitu sliku te osobe, ali ono oko čega se različiti teoretičari ne slažu jest koje vrste osobina se smatraju karakternim osobinama, pa se onda pojavljuju i podjele na različite vrsta karaktera gdje onda razlikujemo: infantilni (nezreli), narcisoidni, neurotski, paranoično-agresivni, histerički karakter, itd.

Marko Veselica je bio među najistaknutijim sudionicima Hrvatskog proljeća. Na izričiti zahtjev Josipa Broza Tita 1971. godine izbačen je iz KP. Godinu kasnije, nakon pada “Hrvatskog proljeća” Marko je s bratom Vladimirom označen predvodnikom kontrarevolucije i nacionalističkog djelovanja. Slijedi kazneni progon i prva osuda na 7 godina zatvora uz 4 godine zabrane javnog istupanja. Unatoč zabrani Marko daje intervju njemačkom Der Spiegelu pa slijedi novo suđenje u kojemu ga za taj intervju i dodatne montirane optužbe osuđuju 1981. na još 11 godina zatvora. Amnesty International Marka Veselicu 1973. godine proglašava “Zatvorenikom savjesti Zemlje”. Ususret demokratskim promjenama Marko s bratom Vladimirom 1989. i 1990. godine okuplja skupinu ljudi koji su bili sjeme svih demokratskih političkih stranaka u Hrvatskoj. Zastupnik Hrvatskog sabora bio je od 1995. do 2000. godine, od kada se povlači u mirni obiteljski život.

U Aleji velikana, uz Šetalište Alojzija Stepinca, u Sinju je u petak 11. listopada otkrivena bista dr. sc. Marka Veselice. To su učinili Markova kćer  Ines, premijer Andrej Plenković i Kristina Križanac, gradonačelnica Sinja. Tako se Sinj odužio čovjeku koji je postao sinonimom mučeništva za demokratsku i slobodnu Hrvatsku. Svečanosti koja je predhodila otkrivanju biste nazočili su Markova supruga Božena, kćeri Ines Kovačević, Snježana Majhut i Katija Kekez, sinovi pok. brata Vladimira, obitelj Markove sestre i druga rodbina, te premijer Andrej Plenković, zastupnik Ante Sanader kao izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, dožupan Luka Brčić kao izaslanik predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović i župana Blaženka Bobana, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, saborski zastupnici Miro Bulj, Ivan Šipić i Branko Bačić, sinjski gvardijan fra Ante Čovo, čelništvo Viteškoga alkarskog društva predvođeno predsjednikom dr. Stipom Jukićem i drugi, Veseličin prijatelj i suuznik dr. Anto Kovačević te mnoštvo građana Sinja, javila je istoga dana Slobodna Dalmacija, pojašnjavajući da je Marko Veselica kao mladić napustio rodne Glavice i Sinj, ali im se uvijek vraćao. Gradsko vijeće Sinja 1998. godine dodijelilo mu je nagradu za životno djelo. Isto Gradsko vijeće je 26. veljače prošle godine, na inicijativu vijećnika Mira Bulja, donijelo odluku da se bista Marka Veselice postavi u Aleji velikana uz Šetalište Alojzija Stepinca. Na svečanosti prije otkrivanja biste prva je prigodno govorila Kristina Križanac, a potom je Ante Sanader podsjetio da je cijela hrvatska povijest ispunjena velikanima koji se nisu štedjeli za Hrvatsku, a jedan od istaknutijih među njima bio je upravo Marko Veselica. Luka Brčić je kazao da se Marko Veselica cijeli svoj život borio za slobodnu i demokratsku Hrvatsku i ovim činom Sinj izražava zahvalnost njegovoj žrtvi. U Sinju se u petak među okupljenim građanima na otkrivanju biste Marku Veselici našao i predsjednički kandidat Miroslav Škoro. On je bio u društvu predsjednika Mosta Bože Petrova i zastupnika te stranke Mira Bulja, a čini se kako je show ipak ukrao premijer Andrej Plenković koji je otkrio osobnu povezanost i prijateljstvo s obitelji Marka Veselice još od 1976. godine kada je s njegovim nećacima Vladom i Mislavom krenuo u prvi razred osnovne škole. Ta prijateljska i obiteljska povezanost, kazao je Plenković, traje već 43 godine: “Tako sam od najranijeg djetinjstva upoznat s mukama i patnjama Marka i njegove obitelji. Kroz svoju žrtvu, uz više od 11 godina zatvora, Marko je pokazao da je osjećao Hrvatsku u svakom trenutku svoga života. Otkrivanje biste Marku Veselici poruka je hrvatske slobode, žrtve i domoljublja”.

Na skupu je o najvažnijim biografskim faktima Marka Veselice nazočne upoznao politolog Jakov Žižić: –  Marko Veselica rodio se 1936. godine u Glavicama. Njegov otac Petar-Stipe poginuo je u partizanima 1944. godine i to je bitno odredilo Markov život. Već s 18 godina postao je članom Komunističke partije. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. godine, godinu kasnije je asistent na istom fakultetu, a 1967. godine postaje doktor ekonomskih znanosti. Od tada se snažnije politički angažira pa je, uz ostalo, i hrvatski poslanik u Saveznoj skupštini SFRJ. Marko Veselica je bio među najistaknutijim sudionicima Hrvatskog proljeća. Na izričiti zahtjev Josipa Broza Tita 1971. godine izbačen je iz KP. Godinu kasnije, nakon pada “Hrvatskog proljeća” Marko je s bratom Vladimirom označen predvodnikom kontrarevolucije i nacionalističkog djelovanja. Slijedi kazneni progon i prva osuda na 7 godina zatvora uz 4 godine zabrane javnog istupanja. Unatoč zabrani Marko daje intervju njemačkom Der Spiegelu pa slijedi novo suđenje u kojemu ga za taj intervju i dodatne montirane optužbe osuđuju 1981. na još 11 godina zatvora. Amnesty International Marka Veselicu 1973. godine proglašava “Zatvorenikom savjesti Zemlje”. Ususret demokratskim promjenama Marko s bratom Vladimirom 1989. i 1990. godine okuplja skupinu ljudi koji su bili sjeme svih demokratskih političkih stranaka u Hrvatskoj. Zastupnik Hrvatskog sabora bio je od 1995. do 2000. godine, od kada se povlači u mirni obiteljski život.

Veselica je, tvrdi se u Wikipediji, pravi inicijator osnivanja HDZ-a jer je bio motor okupljanja na Plješivici u klijeti Ante Ledića kad se dogovaralo osnivanje stranke. Prema Veseličinim riječima, Franjo Tuđman se nije poslije ponio korektno, nego je s Vladimirom Šeksom organizirao tajnu osnivačku skupštinu. Godine 1990. bio je s bratom Vladom jedan od osnivača Hrvatske demokratske stranke (HDS) i njezin predsjednik, a koja je 1992. preimenovana u Hrvatsku kršćansku demokratsku uniju. Godine 1995. odlikovan je Redom Stjepana Radića. Objavio je desetak knjiga i više znanstveno-publicističkih radova.

Hrvatska Wikipedija ipak je biografski detaljnija pa osim toga još navodi da se važni disident u komunističkoj Jugoslaviji, prozvan Hrvatskim Mandelom, Marko Veselica rodio u Glavicama pokraj Sinja 9. siječnja 1936. godine, a preminuo 17. veljače 2017. godine u bolnici Fran Mihaljević u Zagrebu.  Otac mu je bio u partizanima skupa s djedom kasnijeg predsjednika Vlade RH i današnjega predsjedničkoga kandidata Zorana Milanovića (Markov brat Vladimir i otac Zorana Milanovića Stipe zajedno su studirali ekonomiju i vjenčani su kumovi). Markov otac Stipe poginuo je u operacijama za oslobađanje Knina listopada 1944. godine u selu Kijevu od topovske granate. Kao dijete palog borca, Marko je imao pravo na invalidski dodatak pa je to pomoglo za financiranje smještaja i prehrane u studentskoj menzi. Studirao je i doktorirao ekonomiju u Zagrebu. Hrvatsko proljeće dočekao je kao zastupnik Grada Zagreba u društveno-političkom vijeću Savezne skupštine u Beogradu, bio je visoki dužnosnik Saveza sindikata Hrvatske, u Gospodarskoj komisiji te u vrhu Matice hrvatske. Na zagrebačkom sveučilištu bio je asistent, docent i doktor znanosti, te jedan od istaknutih sudionika Hrvatskog proljeća. Pod optužbom zbog “hrvatskog nacionalizma” bio je uhićen od komunističkih vlasti Jugoslavije i u montiranom političkom sudskom postupku osuđen na 11 godina zatvora. Činjenica što je bio iz partizanske obitelji nije mu pomogla, štoviše, odmogla mu je. Služba državne sigurnosti UDBA označila ga je kao kolovođu “hrvatske kontrarevolucije”. Izgleda da se razmišljalo o njegovom ubijanju dok je na robiji, jer je bio smješten u istoj zatvorskoj ćeliji s (1991. spektakularno likvidiranim serijskim ubojicom) Vinkom Pintarićem, koji je bio brigadir u zatvoru i šef ćelije, a Veselici je bio nadređen i u zatvorskoj radionici (tapetariji), a i drugi zatvorski brigadiri nadređeni njemu imali su ubojstva u dosjeu. Veselica je, tvrdi se u Wikipediji, pravi inicijator osnivanja HDZ-a jer je bio motor okupljanja na Plješivici u klijeti Ante Ledića kad se dogovaralo osnivanje stranke. Prema Veseličinim riječima, Franjo Tuđman se nije poslije ponio korektno, nego je s Vladimirom Šeksom organizirao tajnu osnivačku skupštinu. Godine 1990. bio je s bratom Vladom jedan od osnivača Hrvatske demokratske stranke (HDS) i njezin predsjednik, a koja je 1992. preimenovana u Hrvatsku kršćansku demokratsku uniju. Godine 1995. odlikovan je Redom Stjepana Radića. Objavio je desetak knjiga i više znanstveno-publicističkih radova.

Istodobno, Vladimir Veselica (23. siječnja 1938. – 11. prosinca 2013.), gimnaziju je pohađao u Sinju i završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Poslijediplomski je studij pohađao na Visokim europskim studijima u Strasbourgu, a na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu doktorirao je 1969. na temu “Utjecaj materijalnih i institucionalnih faktora na položaj i razvoj društvenih privreda socijalističkih republika i Jugoslavije”. Radio je u Službi društvenog knjigovodstva, zatim je bio na Visokoj školi za vanjsku trgovinu. Nakon toga 1970. godine pokrenuo je i uređivao je Hrvatski gospodarski glasnik. Obnašao je rukovoditeljsku dužnost u Konstruktor-inženjeringu. Bio je sudionikom Plješivičkog sastanka tajnog inicijativnog skupa hrvatskih intelektualaca 19. siječnja 1989., na kojem je osnovan Hrvatski demokratski zbor, kasnija Hrvatska demokratska zajednica te još pet različitih stranaka. 4. studenoga 1989. godine je bio dijelom čelne skupine antikomunističkih disidenata i hrvatskih domoljuba u kojoj su još bili dr. Marko Veselica, Ivan Gabelica, a koja je osnovala Hrvatski demokratski savez (kasnija Hrvatska demokratska stranka). Neko je vrijeme bio u predsjednik te stranke. Nastupili su u HDS-u na parlamentarnim izborima 1990. kao dio Koalicije narodnog sporazuma. Osamostaljenjem RH bio je bio je ministar u 3. Vladi RH od 31. srpnja 1991. godine. 1996. godine uređivao je Hrvatsku gospodarsku reviju. Bio je članom uredničkog odbora biblioteke Hrvatska gospodarska misao. Bio je redoviti sveučilišni profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, gdje je bio i ravnatelj Znanstveno-istraživačkog centra Ekonomskog fakulteta. Bio je predsjednik Hrvatskog društva ekonomista te član Izvršnog odbora Svjetskog društva ekonomista i ekonomskih znanosti. Veselica je neko vrijeme bio i član HDZ-a. 2007. godine bio je članom nadzornog odbora Croatia Lloyda (bivšeg Zavoda za reosiguranje, osnovanog 1. siječnja 1968. godine, kasnije poznato pod imenom Slavija Lloyd). Što se osobnog života tiče, bio je oženjen i imao je petero djece.  Objavio je mnoštvo autorskih i koautorskih knjiga i radova, a odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992., Redom Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića i Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića te je bio dobitnikom Državne nagrade za znanost za knjigu “Financijski sustav u ekonomiji” 1997.

Političke biografije braće Veselica – uz razumljive razlikovnosti – barem s aspekta hrvatske borbe za slobodu i državnost, dobrim dijelom podsjećaju na biografije, donekle i na sudbinu, braće Branimira i Ivana Jelića, podrijetlom iz nedalekog Donjega Dolca koji spada u Sinju susjednu općinu Omiš, a gdje je dostojan spomenik dr. Branimiru Jeliću, preminulom 1972. u Muenchenu od posljedica višestrukih pokušaja Udbinih atentata, podignut još 2004. godine, što je tek usputna napomena, no čitatelj će se zapitati – čemu ovo pusto nabacivanje digresijama?

Riječ je, jednostavno, o nekoliko naoko posve nevažnih, ali vrlo indikativnih pribilješki o svečanom “otkrivanju poprsja (biste)” Marka Veselice te o tobože usputnim navodima u njegovu popratnom wikipedijskoj životopisu.

Naime, kako je notorno da se Hrvatska nalazi u još neslužbenoj, neraspisanoj, predsjedničkoj predizbornoj kampanji, nemoguće je ne primijetiti kako izvjestitelji s otrkirvanja poprsja dr. M. Veselice s posebnim pijetetom napominju kako je tom događaju koji se, izgleda, ipak pretvorio u svojevrstan performance, prvo, nazočio nezavisni predsjednički kandidat Miroslav Škoro “u društvu predsjednika Mosta Bože Petrova i zastupnika te stranke Mira Bulja”, zatim drugo, kako su nazočili izaslanik aktualne predsjednice te ujedno HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, kao i izaslanik HDZ-ova predsjednika Sabora te sam HDZ-ov predsjednik Vlade (i stranke HDZ) Andrej Plenković koji se u svojemu govoru čak poziva na “prijateljsku i obiteljsku povezanost” s Veselicama “koja traje već 43 godine” jer je s Markovim nećacima, odnosno s Vladinim sinovima 1976. krenuo u osnovnu školu pa je tako “još od najranijeg djetinjstva upoznat s mukama,  patnjama i žrtvom Marka i njegove obitelji” dok je, konačno: treće, s neba pa u rebra, iz sasvim nerazvidnih razloga, u wikipedijskoj biografskoj natuknici o Marku Veselici istaknut podatak da mu je otac Petar Stipe Veselica “bio u partizanima skupa s djedom kasnijeg predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića (tj. današnjega predsjedničkoga kandidata Zorana Milanovića kojega podupire SDP), jer su “Markov brat Vladimir i nedavno preminuli otac Zorana Milanovića Stipe zajedno  studirali ekonomiju i bili vjenčani kumovi”.

Dug je put do vječnosti, kazao bi Branimir Štulić, i mi ga prelazimo šutke i u miru, no vrativši se na razmišljanje o smislu početka ovoga teksta, ono što je sigurno jest: “netko” očito i nesumnjivo grubo, u trenutnom hrvatskom društvu namjerno vrši zamjenu teza, pa sebi svrsishodno izvrće i tvistira pojmove i načela morala naspram etike, i obrnuto, uglavnom se ravnajući prema vlastitu karakteru.

Očevidno, nekako su – bez razložna argumenta, osim što su postavljeni u kontekst predizborne utakmice – na način govora metafora, u cijelom narativu istaknuti, prije svega, partizanstvo i partizansko kako ideološko, tako i biološko naslijeđe/potomstvo: dakle, braća Veselica su djeca “palog partizana”, bili su djelatno aktivni i tobože  proizvod partizanskog socijalizma, kao što je to bio i Milanovićev otac (a zna se da su i Plenkovićevi i Kolindini pretci bili na ovaj ili na onaj način dio tzv. NOB-a i POJ-a) pa su potom braća Veselica povezani zavičajnim, studentskim, profesionalnim, obiteljskim i neraskidivim kumskim vezama, gdje uskače obitelj Plenković s malo labavijim, ali još uvijek zavičajnim, školskim, obiteljskim i inim poveznicama. Što sve zajedno – krenuvši s logičnom analizom od onoga nesretnog doba Drugoga svjetskoga rata koji je, kažimo to jasno, u Hrvatskoj bio prije svega građanski rat, tek potom sve ostalo, npr. antifašistički, osloboditeljski itsl. – ima svoj praktični i utilitarni smisao jedino ukoliko to promatramo u svjetlu aktualne predizborne kampanje (da sad ne bismo u priču uvlačili detalje iz životopisa Zoranova oca Stipe Milanovića, šefa kabineta Mike Tripala u doba tzv. Hrvatskog proljeća, predsjednika Odbora za izgradnju Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu 1976. godine, direktora Računskog centra te neočekivana kasnijega člana HDZ-a i zamjenika Vlatka Pavletića na mjestu ministra kulture RH, čijega nadobudnoga sina će Ivica Račan zadnji šef CK SKH iznenada proizvesti u svojega nasljednika, kako na mjestu šefa Partije, tako i na mjestu SDP-ova Kukuriku-premijera, koji se sada pod sloganom “Predsjednik s karakterom” natječe za mjesto šefa države).

Sve u svemu, dug je put do vječnosti, kazao bi Branimir Štulić, i mi ga prelazimo šutke i u miru, no vrativši se na razmišljanje o smislu početka ovoga teksta, ono što je sigurno jest: “netko” očito i nesumnjivo grubo, u trenutnom hrvatskom društvu namjerno vrši zamjenu teza, pa sebi svrsishodno izvrće i tvistira pojmove i načela morala naspram etike, i obrnuto, uglavnom se ravnajući prema vlastitu karakteru. Koliko će ti i takvi karakteri, koliko će takvo gnječenje mošta sastavljena od nerazlučena morala i etike, odnosno, koliko to uopće može pridonijeti “održivu razvoju” Hrvatske, pretpostavimo, o tome će se ipak odlučivati na izborima (u ovom slučaju, predstojećim predsjedničkim, ali svakako, i na parlamentarnima, lokalnima i inima). A za pravi izbor, uvijek je važno sagledati, ako ne sve, onda što više mogućih podataka. O braći Veselica, o braći Jelić, o braći Milanović, o braći načelno, o braći Hrvatima.

Komentari