Iako se danas više ne primjenjuje praksa rezanja vrata onima koji se ogriješe o masonska pravila, poput odavanja lozinke i znakova prepoznavanja, masonska zakletva sadrži stravične prijetnje, a ruka povučena ispod vrata, kako se to jasno vidi na fotografijama samo iz Hrvatske, simbolizira pristanak da se prekršitelju odrubi glava. Ta je praksa zabilježena više puta u Francuskoj 19. stoljeća.
Kada je ta organizacija stigla u Hrvatsku današnjeg vremena, da je do slova slijediti pravila, čitave hrpe masona bi završile prerezana grkljana, jer u zemlji u kojoj je sve korumpirano, pa i samo pravno tjelo namijenjeno suzbijanju korupcije USKOK i Državno odvjetništvo DORH, ni masonerija se ne može vinuti iznad društvenog standarda.

Autor: Dinko Dedić

Masonerija i sve što se oko nje u Hrvatskoj u posljednje vrijeme događa s perspektive jedne anglosaksonske zemlje poput Australije, u kojoj masonerija postoji već 180 godna, ostavlja dojam kojemu pristaju epiteti kao – nevjerojatno, šokantno i zapanjujuće.

Organizacija svoju tradiciju vuče iz vremena gradnje hrama kralja Solomona, odakle dolazi i zidarsko ime. Tri osnovne podjele na šegrte, kalfe i majstore i odgovarajuće lozinke i znakovi raspoznavanja zasnivaju se na proceduri kojom se dijelila plaća zaposlenima. Naime pri dobivanju plaće, gdje su šegrti imali namjanju plaću, kalfe veću a majstori najveću, primatelj je morao lozinkom potvrditi svoj status, po kojoj je onda bio plaćen ovsino o svom rangu, radi čega su lozinke sa sobom nosile obavezu tajnosti, kako ne bi mogle biti zloupotrijebljene.

Masonerija kao tajna organizacija se najprije proširila po Engleskoj, a odatle na engleske kolonije, u Sjedinjene Države čiji je najprominentniji član bio George Washington, u Kanadu i Australiju. Druge države u kojima je uzela maha, bile su većinom protestantske zemlje, zatim jednim djelom pravoslavne, da bi se na kraju, u nešto modificiranom obliku konačno raširila na Francusku, pa i na kolijevku katoličanstva Italiju.

U Melbourneu je 1840. uspostavljena prva loža u Australiji, nazvana Ujedinjena velika loža Victorije. Danas se masonske lože nalaze na svakom uglu. U gradu od 31 općine, Melbourne danas ima 140 loža sa 6 500 članova. U masonskom vlasništvu je jedna od najvećih dvorana u Melbourneu “Dallas Brooks Hall” i jedna velika bolnica “Free Mason’s Hospital”.

Od skupine australskih prijatelja s kojima se družim, trojica su mi rekli da su im očevi bili masoni, dok oni cijelu tu stvar gledaju djetinjastom, bespotrebno i pretjerano ceremonijalnom i beskorisnom u kontekstu modrenog društva.

Iako se u masoneriji ne spominje Boga po imenu, pojmovi “Vrhovnog bića” i “Velikog arhitekta svemira”, masonerija zahtijeva vjerovanje u Boga i prilagođena je kršćanstvu, te napr. ateisti i komunisti ne mogu biti masoni.

O sukobu Katoličke crkve i masonerije sam pokušao pronaći u čemu se sastoji njegova bit i jedino što sam uspio saznati je da se Katolička crkva i masonerija sukobljavaju u sakramentu ispovijedi, jer masonima nije dozvoljeno otkrivati svoje tajne ni pred svećenikom. Inače sam imao prilike vidjeti i masonsku Bibliju koja se tek po nekim terminima razlikuje od kršćanske.

Masonstvo engleske tradicije isključuje žene, da čak i inicijacija novog člana sadrži obavezu razgolititi jednu polovinu prsa, kao dokaz da pristupnik nije žensko. Diskriminaciju žena u službenom protokolu kompenzira se priređivanjem večera i druženjem u kojemu sudjeluju žene, nazvanim “Ladie’s night”.

Iako se danas više ne primjenjuje praksa rezanja vrata onima koji se ogriješe o masonska pravila, poput odavanja lozinke i znakova prepoznavanja, korištenjem određenih izraza i specifičnim, inače neprimjetnim načinom rukovanja, masonska zakletva sadrži zastrašujuće prijetnje a ruka povučena ispod vrata, kako se to jasno vidi na fotografijama iz Hrvatske, simbolizira pristanak da se prekršitelju u slučaju otkrivanja tajne, prereže grkljan. Ta je praksa zabilježena više puta u Francuskoj 19. stoljeća.

Masonstvo, napr. u Australiji, a koliko mogu saznati i drugdje u svijetu, sve svoje razlike rješava u tajnosti i nikada u javnost ne dolaze informacije o razlikama i podjelama. Sve periferne lože nalaze se pod striktnom jurisdikcijom Velike lože, što sve te ceremonijalne zakletve koje u sebi sadrže dozu krvoločnosti, stvarno i čini simboličnima.

Međutim, kada je ta stvar stigla u Hrvatsku današnjeg vremena, da je do slova slijediti pravila, čitave hrpe masona bi završile prerezana grkljana, jer u zemlji u kojoj je sve korumpirano, pa i samo pravno tjelo namijenjeno suzbijanju korupcije USKOK i Državno odvjetništvo DORH, ni masonerija se ne može vinuti iznad društvenog standarda.

Slobodni zidari u zapadnom svijetu se znaju fotografirati, ali nikada nigdje nisam vidio fotografiraju masona s rukom ispod vrata, imajući u vidu što to simblizira, osim u Hrvatskoj.

Dok je masonerija čak i u zemljama koje su joj kolijevka, izgubila svoj značaj, članstvo se umanjilo na 10% od svog originalnog broja, u Hrvatskoj raste s očitim namjerama iskoristiti jednu tajnu organizaciju u borbi za ostvarenje moći, uključujući i materijalnu i političku moć. Ne bi se začudio da program uključivanja visokih dužnosnika iz državne uprave, sudstva i politike, počiva na zamisli preuzimanja vlasti u Hrvatskoj.

Oko masonerije se u Hrvatskoj šire razne teorije velike kospiracije, ali da je koja od njih stvarno i činjenično zasnovana, po onome što se otkriva posljednjim valom skandala, njihov izgled na uspjeh, ravan je nuli. To su neki ljudi vidjeli kao sredstvo za ostvarenje svojih ambicija i u stanju nezasitne pohlepe, međusobno se istrijebljuju.

Slobodni zidari u zapadnom svijetu se znaju fotografirati, ali nikada nigdje nisam vidio fotografiraju masona s rukom ispod vrata, imajući u vidu što to simblizira, osim u Hrvatskoj. Jedino su u britanskom kazališnom komadu kojim se ismijava masone, razotkrili takve detalje kao što je provlačenje otvorenog dlana s ispruženim palcem ispod vrata i s košuljom otvorenom na jednoj polovini prsa, kao što se vidi na naslovnoj fotografiji.

Hrvatska sreća u nesreći je sama hrvatska masonerija, koja je toliko ispunjena častohlepnim, hvalisavim, jalnim, ljubomornim i osvetljivim ljudskim kreaturama punim poroka i niskih strasti, da će bez ikakave vanjske intervencije, sama sebe uništiti.

Jednom davno, dok su nas zapadne službe zajedno s udbom ganjale po svijetu, ustvrdili smo da smo tako loše organizirani da im je skoro nemoguće pronaći tko i kako povlači konce antijugoslavenske emigracije, jer niti mi sami to ne znamo, što je sreća u nesreći.

Hrvatska sreća u nesreći je sama hrvatska masonerija, koja je toliko ispunjena častohlepnim, hvalisavim, jalnim, ljubomornim i osvetljivim ljudskim kreaturama punim poroka i niskih strasti, da će bez ikakave vanjske intervencije, sama sebe uništiti.

Ako se u svjetskoj masoneriji kojoj su pripadali i poznati ljudi kao Voltaire, Mark Twaine, Benjamin Franklin, George Washington, Winston Churchil, J. Edgar Hoover, Franklin D. Roosevelt, Thomas Edison, Ludwig van Beethoven, Wolfgang Amadeus Mozart, Aleksandar Puškin, Franz Liszt, Giuseppe Garibaldi, Johannes Brahms, Johann Wolfgang von Goethe, Oscar Wilde, John Wayne, Sigmund Freud, Lyndon B. Johnson, Silvio Berlusconi i mnogi drugi, može naći bilo što pozitivno, hrvatska je masonerija pokupila isključivo sve ono najgore, prevorivši tu organizaciju u sredstvo gole pohlepe ostvariti materijalnu i političku moć, vrbujući i vodeće političare u Hrvatskoj u svoje redove, među kojima su našli ljude najsličnije sebi, pa i ne čudi da je advokat Veljko Miljević potvrdio da se u masonskim redovima nalaze neki od vrlo poznatih hrvatskih političara.

Hrvati se ne mogu pohvaliti zdušnim i savjesnim radom protiv zla u svojim redovima, ali im na ruku ide pravilo da je zlo po svoj prirodi samodestruktivno. Prateći svjetske trendove kroz posljednjih 50 godina, slobodno mogu ustvrditi da se opasnost od masonske organizacije nigdje nije toliko potencirala koliko u Hrvatskoj, a na kraju će ispasti da njihovu uništenju nitko od tih ideologa velike konspiracije nije pridonio ništa, nego su zidari odlučili srušiti zid koji su sami zidali i potrpati brojne priminentne pripadnike koji su vjerovali da će kroz tajnovitost ove organizacije lakše zadovoljiti svoje pohlepne apetite.

Prethodni članak“Ugroženost” – Bitni element
velikosrpske ideologije (Treći dio)
Sljedeći članakPodcast Velebit – Dražen Stjepandić: Ako Vučić dođe u Zagreb,
volio bih da Josipa Lisac otpjeva njihovu himnu
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.