Ne samo da je onaj kontroverzni Lončar bio iznenada postao savjetnik onodobnoga dvomandatnoga predsjednika Mesića, nego ga je k sebi bio uzeo i odnodobni jedomandatni predsjednik Josipović, dokle se ovaj Granić motao okolo, ne bi li postao iznenadni savjetnik Kolindi Grabar Kitarović, nitko ne zna zašto ni za što.
Ono što je pak suspektno jest: Mate Granić (i to  uz pomoć svojega tadašnjega zamjenika Ive Sanadera) načinio je (postjugoslavenski) inkubator, možda i akumulator, iz kojega su se u MVP-u iščinili, iz kojega su su izrasli tipovi poput Kolinde Grabar Kitarović, Gordana Jandrokovića, Zorana Milanovića, poput stanovitih njih, a iznad svega, poput Andreja Plenkovića.
Oni danas vladaju Hrvatskom, što je očigledno – do banalnosti javnoga neuočavanja.

Autor: Mate Bašić

Malo pošto su novine Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata pod nazivom Zora 1995. pokrenuli Bože Vukušić i Josip Jurčević s minimalnom novčanom potporom UHDDR-a na čijemu je tada čelu bio Tomislav Merčep – tek nakon što sam imao neke manje-više osobne novinarsko-uredničko-ideološke nesporazume, prvo, još u Kuljiševu Globusu, potom Ivkošićevu Obzoru, a potom i u Markovićevoj/Žužulovoj Panorami –  Jura me za ruku doveo u tu Zoru ne bismo li od toga tadašnjega tek pokrenuta nekovrsnoga biltena pokušali načiniti novine jer, pripovijedalo se, da ja to znadem, praviti novine, što smo čak u jednomu trenutku i uspjeli – barem kako je to kasnije tvrdio legendarni Maroje Mihovilović. No smisao ove uvodne bilješke ipak je u nečemu drugomu. Naime, kako je to u ono doba obično bivalo, raspolagali smo sa stanovitom količinom tajnih i povjerljivih dokumenata iz kojih smo se trudili izvući smisao, ujedno nastojeći tajne ne odavati, odnosno ne naškoditi ni državi, ni državnim službama, a ni onima od kojih smo ih dobili. Zbog toga sam ja te povjerljive i tajne dokumente redovito nastojao, kad bi dan svršio, sakrivati i odnositi nekamo, onako kako sam znao i umio. Sve dok mi jedne večeri, Jura nije rekao: – Zašto se mučiš, naprosto te papire ostavi na vrhu police, pretraživači nikada ne gledaju u vis!

Doista, mislim ja četvrt stoljeća kasnije, nitko ne vidi ono što je očigledno, nitko ne gleda u vis!

Moderni Praxis


Trenutna politička Hrvatska i njena vlast (fakat je, na kakvim-takvim izborima, izabrana!), ponaša se kao da je povijest počela 1945., eventualno 1990., a zapravo 2016/17., kada je Plenković smijenio Karamarka na vrhu HDZ-a pa opet uvjerljivo pobijedio sve živo 2020., zajedno s Milanovićem kao predsjednikom, koji ga danas uličarski boksački/bokserski izaziva, a on mu košarkaški prijateljski odgovara iz Bruxellesa.

Ono što je, čini se, očigledno tj. očevidno da u preambuli hrvatskoga Ustava doslovno piše da narodna državnost potječe još od hrvatskih kneževina u 7. stoljeću, a ne samo od uspostave temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hrvatske 1941. u odlukama Zemaljskoga antifa¬šis¬tič¬kog vijeća na¬rodnog oslobođenja Hrvatske 1943., a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske 1947. i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske 1963.-1990., (gdje je) na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski narod na prvim demokratskim izborima godine 1990., slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućugodišnju državnu samobitnost.

Bilo to očevidno, očigledno ili očito, u modernom praxisu izgleda da je to gotovo nerješivi problem: trenutna politička Hrvatska i njena (fakat je, na kakvim-takvim izborima, izabrana!) vlast ponaša se kao da je povijest počela 1945., eventualno 1990., a zapravo 2016/17., kada je Plenković smijenio Karamarka na vrhu HDZ-a pa opet uvjerljivo pobijedio sve živo 2020., zajedno s Milanovićem kao predsjednikom, koji ga danas uličarski boksački/bokserski izaziva, a on mu košarkaški prijateljski odgovara iz Bruxellesa.

Doduše, sitnica je to između njih dvojice, to je gartlic za čas kratit v kojem cvitja vsakojačkih popivak nahode se (F.K.Frankopan), nego se vratimo onomu što je i očito i očigledno i očevidno.

Jednostavnije rečeno, kako se čini, riječ je o tome da se malena Hrvatska, tj. njena izabrana Vlada, bavi samom sobom, umjesto da se bavi svojim mjestom, položajem, ulogom u svijetu (naime, u Europi), kako bi – umjesto nepotrebnih ideoloških i inih sukoba unutar same sebe – svojemu pučanstvu osigurala dobro, ona se, i to na čelu s premijerom Plenkovićem i predsjednikom Milanovićem, bavi – medijskim i inim međusobnim nerazumljivim prepucavanjima.

Svi ministri vanjske besposlice


S druge strane, kad se hrvatska država (tj. država Hrvata, dakle, kakve su sve na svijetu, nacionalna država), ne bi bavila samom unutarnjom sobom i svojim unutarnjim izmišljenim sukobima, bi li bilo bolje?

Kakav je uopće hrvatski državni odnos prema svijetu?

Primjerice, ministar vanjskih poslova moderne hrvatske države bio je prvo Zdravko Mršić (od 31. svibnja 1990.), nakon njega Frane Vinko Golem (od 8. studenog 1990.), a zatim Davorin Rudolf (od 3. svibnja 1991.), kojega je naslijedio Zvonimir Šeparović (od 31. srpnja 1991.), pa Zdenko Škrabalo (od 9. lipnja 1992.), Mate Granić (od 28. svibnja 1993.) bio je najdugovječniji, a njega je naslijedio Tonino Picula (od 27. siječnja 2000., pa je onda tamo bio Miomir Žužul (od 23. prosinca 2003.), zatim Kolinda Grabar-Kitarović (od 17. veljače 2005.), pa Gordan Jandroković (od 12. siječnja 2008.), nakon njega Vesna Pusić (od 23. prosinca 2011.), pa Miro Kovač (od 22. siječnja 2016.) te Davor Ivo Stier (od 19. listopada 2016.) i Marija Pejčinović Burić (od 19. lipnja 2017.), nakraju Gordan Grlić Radman (od 19. srpnja 2019.).

Što je, zapravo, tih petnaestak likova radilo, osobito kad uzmemo u obzir da je 30 dijeljeno sa 15 jednako 2?

Recimo, diplomacija je – od franc. diplomatie, zapravo sa starogrčkim korijenom koji označava presavijeno udvoje, listinu, ispravu, povelju, odnosno, međudržavne odnose, vođenje vanjske politike, skup pravila za uspostavu međudržavnih odnosa, nadležne državne službe i osobe kojima je poziv zastupanje vanjskopolitičkih interesa neke države, sposobnost, znanje i umijeće vođenja pregovora s drugim državama – barem tako piše Hrvatska enciklopedija – iako je kolokvijalno, diplomacija vještina da se lijepim načinom provede vlastita volja, lukavstvo i taktiziranje, jer diplomaciju u pravilu čine pregovori o postizanju sporazumnog rješenja, koji su katkad popraćeni pritiscima i prijetnjama, budući da diplomacija stoji nasuprot nasilnomu rješavanju sporova među državama; prekid diplomatskih veza znak je ozbiljne krize u njihovim odnosima.

Kako to tumače autori tzv. Hrvatske enciklopedije


Hrvatska enciklopedija, ako joj se može vjerovati, između ostaloga pod natuknicom diplomacija (naime u odnosu na 20. stoljeće) piše da je “državnopravni položaj Hrvatske u okviru Habsburške Monarhije bio takav da njezine institucije vlasti nisu sudjelovale u vođenju vanjske politike. Neki elementi diplomatskih aktivnosti postojali su u djelovanju Jugoslavenskog odbora 1915–18 (kojemu su većina članova bili Hrvati, među njima najistaknutiji F. Supilo i A. Trumbić), a pogotovo za kratkotrajnog postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. X – 1. XII. 1918.). Za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–29), odnosno Kraljevine Jugoslavije (1929–41), država je bila unitarna, a to nije izmijenjeno ni davanjem posebnog položaja Banovini Hrvatskoj (1939–41). U cijelome tom razdoblju u jugoslavenskoj su diplomaciji djelovali i poneki Hrvati, no dominirali su srpski kadrovi odani režimu. Za II. svjetskog rata Nezavisna Država Hrvatska uspjela je uspostaviti diplomatske odnose jedino s državama vezanima uz Sile osovine. Institucije vlasti koje su izrasle iz antifašističkog pokreta, već su za rata uspjele ostvariti diplomatske kontakte (1943.), a ubrzo postići priznanje i uključenje u međunarodne organizacije (1945.). Nakon prekida sa sovjetskim blokom (1948.), socijalistička je Jugoslavija u razdoblju hladnoga rata bila uključena u “Pokret nesvrstanih”, u kojem je važnu ulogu imao jugoslavenski predsjednik J. Broz Tito. Federativno uređenje Jugoslavije značilo je da su u diplomatskim odnosima djelovale savezne institucije u kojima su bili zastupljeni predstavnici svih federalnih jedinica. Unatoč tomu što je nekolicina Hrvata u diplomaciji socijalističke Jugoslavije izgradila značajne karijere (npr. V. Velebit, B. Lončar) Hrvatska nije bila ravnopravno zastupljena. Uspostavom Republike Hrvatske kao suverene i samostalne države (1991.) stvara se cjelovit sustav institucija za vođenje hrvatske vanjske politike i održavanje međunarodnih odnosa. Hrvatska je uspostavila diplomatske odnose s gotovo svim važnijim državama i međunarodnim organizacijama, članica je UN-a (od 1992.), Vijeća Europe (od 1996.), i Europske unije (od 2013.), zastupljena je stalnom misijom pri UN-u i UNESCO-u. Vanjska politika u djelokrugu je predsjednika RH, Vlade i Sabora. Ministarstvo vanjskih poslova dio je državne uprave zadužen za obavljanje političko-diplomatskih, konzularnih i dr. stručnih poslova radi ostvarivanja vanjske politike. Izgrađena je mreža diplomatskih predstavništava, a radi stručnog osposobljavanja diplomatskog osoblja od 1995. djeluje jednogodišnja Diplomatska akademija.

Hm, ne znam za vas, dobri ljudi, no moj je dojam da autori tzv. Hrvatske enciklopedije

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=15326

gdje je ovdje citiran samo djelić, samostalnu Hrvatsku tumače i podrazumijevaju nešto drugačije nego mi. Tko god bili, “mi li oni”, kako nas je svojedobno razlikovao ondašnji premijer, a današnji predsjednik RH.

“Pola meni, pola tebi, pola Bagi”


U svibnju 2004. pokrenuta je istraga protiv Mate Granića zbog navodnoga primanja mita, u medijima zabilježena kao: “Pola meni, pola tebi, pola Bagi”. Županijski sud u Zagrebu 12. svibnja 2004. godine oslobodio ga je krivnje, a Vrhovni Sud žalbu USKOK-a odbacio je 21. listopada 2004. godine i zaključio da u slučaju Granić-Bago nije bilo nikakvih osnovanih indicija za pokretanje zahtjeva za istragu.

Najdugovječniji ministar vanjskih poslova RH, “dr. Mate Granić rodio se u Baškoj Vodi 19. rujna 1947. Prezime mu potječe iza brda, iza Biokova, negdje iz Imotskoga, u osnovnu školu je išao u Baškoj Vodi, kasnije u Makarskoj pa ga bacilo u gimnaziju u Splitu. Kasnije je završio Medicinski fakultet u Zagrebu, specijalizirao internu medicinu i dijabetologiju. Profesionalnu liječničku karijeru izgradio je u klasi prof. dr. Zdenka Škrabala (koji je, vidi ranije, bio ministar vanjskih poslva prije njega), a njegov pravi završni ispit bila je izgradnja Instituta za dijabetes Vuk Vrhovac. Mate Granić i Zdenko Škrabalo uspjeli su izgraditi jedan od najboljih zavoda za dijabetes u ovom dijelu Europe 1985.”, piše  službenoj njegovoj biografiji. Godine 1990. postao je dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kao najmlađi dekan u povijesti Zagrebačkog sveučilišta, a uz to je bio i gostujući profesor i gost-predavač na Harvard Medical School, na Medicinskom fakultetu u Münchenu i na Kentucky Diabetes Foundation, te savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije”, blablabla.

Navodno, kako piše na Wikipediji, 1991. godine “Mate Granić utemeljuje Ured za prognanike i izbjeglice (?!), te organizira skrb za stotine tisuća prognanika i izbjeglica iz BiH (koji su došli tek 1992.) (?!). Bio je glavni pregovarač Vlade Republike Hrvatske s bivšom JNA o deblokadi i evakuaciji vojarni (?!), i potpisnik Sporazuma o povlačenju JNA 8. prosinca 1991. godine. 1992.  kao potpredsjednik Vlade RH potpisuje dokument o Pristupu Republike Hrvatske KESS-u. 1993. godine se uključuje u zaustavljanje sukoba na području BiH između Hrvata i Muslimana (?!).  Iako, bio je potpredsjednik Vlade RH od 31. srpnja 1991. i ministar vanjskih poslova od 1. lipnja 1993. sve do 27. siječnja 2000. . Godine 1994. kao ministar vanjskih poslova bio je glavni pregovarač i potpisnik Bečkih i Washingtonskih sporazuma, a 1995. godine zamjenik glavnog pregovarača Franje Tuđmana i potpisnik Daytonskog sporazuma. Godine 1996. godine potpisao je Sporazum o normalizaciji odnosa sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (SRJ), svaka čast!, a 1997. Sporazum o ulasku RH u Vijeće Europe. Tako uspješan, 2000. godine bio je kandidat HDZ-a na izborima za predsjednika Republike, pa je prošao otprilike kako se i očekivalo, tj. nikako, pa je potom odmah 2000. u travnju osnovao novu stranku glupavo nazvanu Demokratski centar (DC), koju je vodio tako dobro da 2003. daje ostavku na mjesto predsjednika DC-a zbog loših izbornih rezultata, iako je od 2000. do 2003. bio predsjednikom Odbora za europske integracije u Hrvatskom saboru. Godine 2004. u travnju osnovao je poduzeće sjajna imena i namjene “za političke i gospodarske analize” (MAGRA d.o.o.).

Međutim, u svibnju 2004. pokrenuta je istraga protiv Mate Granića zbog navodnoga primanja mita, u medijima zabilježena kao: “Pola meni, pola tebi, pola Bagi”. Županijski sud u Zagrebu 12. svibnja 2004. godine oslobodio ga je krivnje, a Vrhovni Sud žalbu USKOK-a odbacio je 21. listopada 2004. godine i zaključio da u slučaju Granić-Bago nije bilo nikakvih osnovanih indicija za pokretanje zahtjeva za istragu.

Zanimljivo, i to ne računajući da je riječ o  starijemu bratu dr. Gorana Granića koji nije bez biografije, u siječnju 2005. dr. Mate Granić postao je posebni savjetnik Predsjedništva Đapićeva HSP-a, a 2007. prvi dekan Pukanićeve “NCL Visoke novinarske škole”, koja danas djeluje kao dio “Veleučilišta VERN”, što inače nastalo kao pretenciozna budalaštima u čijemu su Upravnom vijeću bili Sina Karli, glavna urednica tjednika Nacional, Ivo Pukanić, predsjednik uprave NCL Media Grupe, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, ujedno dekan škole, Iva Biondić, izvršna direktorica NCL Media Grupe, i novinar Maroje Mihovilović.

Stoga, u studenom 2005., Mate je izdao knjigu pod naslovom “Vanjski poslovi-iza kulisa politike”, u kojoj razglaba o svojemu životnom putu od Baške Vode do Banskih dvora i svih svjetskih metropola, od dekanske časti i glavnog pregovarača u hrvatskim mirovnim bitkama do istražnog zatvora, da bi 2019. u izdanju Večernjega lista objavio knjigu  pod naslovom “Diplomatska oluja”, jednake vrijednosti kao što je ona prethodna.

Mate Granić, čovjek od osobnog povjerenja Milke Planinc


U travnju prošle godine, stanoviti je autor (Joško Buljan) na stanovitom portalu

https://www.mega-media.hr/protivolujna-diplomacija-mate-granica/

pod zanimljivim naslovom “Protuolujna diplomacija Mate Granića”, objavio kako je svojedobno “Milka Planinc, sekretarka Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i sedma predsjednica Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije, u čijem životopisu piše da je sa svojom brigadom prošla mnoga bojišta, od Metkovića, Širokog Brijega, Mostara i Knina, u jednom probranom i zatvorenom partijskom društvu pohvalila zagrebačkog dijabetologa Matu Granića riječima da je to čovjek kojemu se može politički vjerovati. Ona mu je vjerovala, i upravo zbog tog političkog povjerenja Granić je bio njezin osobni liječnik. Čime je Mate Granić zadobio povjerenje osobe koja nakon sloma hrvatskog proljeća dolazi na čelnu poziciju Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i koja daje uhititi Franju Tuđmana, Dražena Budišu, Šimu Đodana, Marka Veselicu, Vladu Gotovca, Hrvoja Šošića i druge aktere hrvatskog proljeća?” – pita sebe/se taj autor.

Struja iz nemirnoga Milkinog groba


Jedna od većih budalaština koja se u novije doba pojavila u hrvatskomu javnomu prostoru, naravno, bila je knjiga stanovitoga povjesničara Hrvoja Klasića “Mika Špiljak: Revolucionar i državnik”, no ništa tragikomičnija nije bila ni nedavna objava knjige stanovitog povjesničara Tvrtka Jakovine  “Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta”. No, ako u taj kontekst postavimo i Granićeve knjige “Vanjski poslovi: iza kulisa politike”, te “Diplomatska oluja” – analizirajući što u svima njima piše a s mišlju na titovsko i postitovsko razdoblje – čini se da kroz njih struji ista struja, da kroz njih teče ista voda što je iz nemirnoga groba pumpa pokojna Milka Planinc koja je oslobodila Metković, Široki Brijeg, Mostar i Knin.

Jer, naime, ne samo da je onaj kontroverzni Lončar bio iznenada postao savjetnik onodobnoga dvomandatnoga predsjednika Mesića, nego ga je k sebi bio uzeo i odnodobni jedomandatni predsjednik Josipović, dokle se ovaj Granić motao okolo, ne bi li postao iznenadni savjetnik Kolindi Grabar Kitarović, nitko ne zna zašto ni za što.

Ono što je pak suspektno jest: Mate Granić (i to  uz pomoć svojega tadašnjega zamjenika Ive Sanadera) načinio je (postjugoslavenski) inkubator, možda i akumulator, iz kojega su se u MVP-u iščinili, iz kojega su su izrasli tipovi poput Kolinde Grabar Kitarović, Gordana Jandrokovića, Zorana Milanovića, poput stanovitih njih, a iznad svega, poput Andreja Plenkovića.

Oni danas vladaju Hrvatskom, što je očigledno – do banalnosti javnoga neuočavanja.

VLADAR IZ SJENE VUČE KONCE: Ovaj čovjek povezuje Plenkovića i Milanovića!

Komentari