Popularna parola građevinskih radnika Melbournea glasi “We built this city” (Mi smo podigli ovaj gradi). Kako su ovadašnji Hrvati u najvećem postoku graditelji i nema jednog gradilišta na kojemu se neće naći dobar broj hrvatskih majstora, zamišljam si kako smo mi, da je sudbina bila drugačija, pa i da su prilike u domovini danas drugačije, u Hrvatskoj mogli podizati gradove. Možda u neka buduća sretnija vremena, ovisno o tome ako im danas pripremimo teren.
Fotografija ispod naslova predstavlja panoramu jednog grada daleko od Hrvatske, gdje prebiva veliki broj Hrvata. Iako se u Hrvatskoj najčešće koristi izraz “dijaspora”, koji obilježava sve a zapravo nikoga, ovisno o tome gdje su rođeni, kada su ovamo stigli i zašto su stigli, trebalo bi 20 kartica teksta za njihovu detaljniju klasifikaciju. Važna je ipak i iznad svega činjenica da su Hrvati i više nego samo genetički i po podrijetlu roditelja i više nego samo po mjestu rođenja, Hrvati jer se tako osjećaju, pa čak i oni rođeni izvan Hrvatske, u hrvatskoj kući u kojoj se govori hrvatski i misli hrvatski i na Hrvatsku. Mogli bi ih diferencirati kao ekonomske i političke izbjeglice iz Jugoslavije ili iseljenike iz Republike Hrvatske koji su radi nedostatka perspektive napustili domovinu ali to je tema za druge rasprave, uključujući i raspravu o hrvatskom izbornom zakonu, a ne za sadržaj potaknut ovom fotografijom vrlo malog dijela jednog grada koji se proteže na prostoru u koji bi stali i Zagreb i Rijeka i svi krajevi između ta dva grada, sa stanovništvom koje je skoro identično broju stanovnika Republike Hrvatske, njih 4.485.211.
Veliki broj Hrvata, i onih koji su napustili Hrvatsku i onih koji su ovdje rođeni a osjećaju se Hrvatima, živi u ovom gradu i ne znam im ni približnu brojku. Znam međutim da je za razliku od cenzusa po kojima broj Hrvata od jednog do drugog popisa varira, broj ljudi koji su iz Hrvatske doselili u Australiju, prema statistikama Ureda za imigraciju iz 70ih godna prošlog stoljeća, u Australiju stiglo oko 300.000 ljudi koji su se identificirali Hrvatima. Brojka ne uključuje njihovu djecu ovdje rođenu a sada već imamo i treću generaciju potomaka koji se u velikoj većini osjećaju političkim Australcima ali etničkim Hrvatima i na pitanje odgovaraju “I am Croatian”. S obzirom da se koncentracija većine stanovništva ovog kontinenta nalazi u nekoliko gradova, teško je naći fotografiju jednog dijela Melbournea koja se po nekim svojim objektima ne bi vezala uz njegovo brojno hrvatsko pučanstvo.
Fotografija koja me ponukala napisati ovaj tekst
Što god se u svijetu organiziralo protiv Jugoslavije, ako nije bilo organizirano iz Melbournea, iz Melbournea je podržano, finacijski, kadrovski i moralno, uključujući i Domovinski rat.
Slučajno sam naletio na ovu fotografiju grada u kojemu mi se upravo sada navršava 45 godina života, grada na obali velikog zaljeva i dvije rijeke, jedna od kojih, Yarra River, se vidi na ovoj slici. Obje strane obale joj pokriva jedan park kojemu nema kraja, sa biciklističkim stazama i mjestima za piknik, roštilj ili šetnju.
Preko mosta na slici prevezem se dva puta svakog tjedna na putu do sportskog centra gdje igram stolni tenis.
Desno od mosta sa crnim krovom je velika sportska dvorana gdje sam pred mnogo godina gledao hrvatsku košarkašku reprezentaciju kada je igrala protiv Australije. Tu je održano i nekoliko koncerata gostujućih pjevača iz Hrvatske, kada sam se jednom prilikom “počupao” s organiztorima koncerta Kiće Slabinca oko Hrvatske himne, koja po njihovom nije uobičajena za glazbene koncerte, dok samo nekoliko minuta prije nego što je Kićo izišao na pozornicu, nisu dobili ponudu koji je teško odbiti: “Ili će se viti il’ koncerta neće biti”.
prekinuta utrakmica između Crvene zvezde i australske reprezentacije.
Bijela zgrada iza ove je Teniski centar gdje hrvatski tenisači svake godine nastupaju na Austalian open takmičenju, a ispod donjeg desnog ugla ove fotografije i nevidljiv na ovoj slici, nalazi se nogometni stadio “Olympic Park” gdje je HNK “Croatia” i višestruki prvak Australije, odigrao mnoge utakmice. Odigrana je tu i utakmica između Crvene zvezde i australske reprezentacije kada se jedan hrabri hrvatski dečko uspeo na jarbol na kojemu je visila jugoslavenska zastava i zapalio ju. Jugoslavenski konzul je zatražio da se utakmica prekine dok se ne nađe druga. Kaku ju nisu mogli naći, utakmica nije ni završena, na žalost zvezdinih navijača s jedne strane stadiona i uz urnebesno odobravanje Hrvata na drugoj strani, koji su došli navijati za Australiju.
U ovom gradu brojnog poslijeratnog hrvatskog ekonomskog i političkog izbjeglištva postoje 3 hrvatske katoličke župe, nogomet igraju 4 hrvatska nogometna kuluba, a povrh toga tu su hrvatski restorani i društvene prostorije socijalnih klubova i veliki Hrvatski dom.
U Melbourneu je u vrijeme Jugoslavije djelovalo desetak hrvatskih antijugoslavenskih političkih organizacija s tisućama članova, od mirotvornih demokratskih i tek nominalno i deklarativno antijugoslavenskih stranaka do vrlo radikalnih skupina posvećenih rušenju Jugoslavije svim sredstvima, kojima se pripisuje i nekoliko gerilskih upada u Jugoslaviju, uključujući i svima poznatu Bugojansku akciju.
Što god se u svijetu organiziralo protiv Jugoslavije, ako nije bilo organizirano iz Melbournea, iz Melbournea je podržano, finacijski, kadrovski i moralno, uključujući i Domovinski rat.
U Melbourneu su izlazile dvoje tjedne novine i nekoliko mjesečnika a posvuda na prodaji, po brojnim mjestima hrvatskog nedjeljnog javnog okupljanja, bile su antijugoslavenske knjige, novine i brošure sa svih kontinenata hrvatskog izbjegličkog utočišta.
Antijugoslavenski protesti i demonstacije su često brojali po 5 i više tisuća učesnika.
Na vijest o Titovoj smrti, u centru Melbourna je 20 tisuća Hrvata zaustavilo promet na velikom slavlju. Folkloraši su plesali, tamburaši su svirali, a naslovna stranica “Hrvatskog tjednika” je osvanila s velikim naslovom “Diktator je mrtav, diktatura ga neće preživjeti”, i to dan prije nego se u javnosti saznalo da je diktator mrtav.
Prema tvrdnji jednog ranije jugoslavenskog službenika, nitko im na svijetu nije dao toliko glavobolje kao Melbourne.
Popularna parola građevinskih radnika Melbournea glasi “We built this city” (Mi smo podigli ovaj gradi). Kako su ovadašnji Hrvati u najvećem postoku graditelji i nema jednog gradilišta na kojemu se neće naći dobar broj hrvatskih majstora, zamišljam si kako smo mi, da je sudbina bila drugačija, pa i da su prilike u domovini danas drugačije, u Hrvatskoj mogli podizati gradove.
Možda u neka buduća sretnija vremena, ovisno o tome ako im danas pripremimo teren.
Generalni konzulat SFRJ u Melbourneu
Konzulat nije izgledao kao što izgledaju diplomatska predstavništva drugih država, nego je više ličio na zatvor. Bio je pored visoke ograde, opasan još višom žicom za koju kažu da je prema potrebi mogla biti elektrificirana. Ispred zgrade se moglo vidjeti jednog ili dvojicu stražara kako šetaju s ruskim automatima tzv. dobošarima.
I naravno, u Melbourneu je postojao Konzulat SFRJ, centar laži, manipuacija i državnog terorizma. Terorizam i likvidacije državnih neprijatelja su prestale padom Jugoslavije a za laži i manipulacije nema potrebe ići u Melbourne; te su se vrlo uspješno smjestile u Zagrebu u mnogo tolerantnijem ozračju, nego što je to bio Melbourne.
Taj konzulat nije izgledao kao što izgledaju diplomatska predstavništva drugih država, nego je više ličio na zatvor. Bio je pored visoke ograde, opasan još višom žicom za koju kažu da je bila elektrificirana. Ispred zgrade se moglo vidjeti jednog ili dvojicu stražara kako šetaju s ruskim automatima tzv. dobošarima.
Nije to bilo bez osnove, jer bi se broj onih koji su među Hrvatima tim “diplomatima” željeli dobro, morao mjeriti u promilima. Održani su pred tom zgradom broji protesti i samo ću spomenuti jedan s oko 5.000 učesnika, kada se između njih i zgrade nalazio samo jedan red od stotinjak policajaca i sva ta žica koju sam spomenuo. Govornik s platforme kamiona je vatrenim govorom dobro razjario prisutne i onda digao ruku (ne u onaj nacistički pozdrav kako bi to mnogi voljeli opisati) i rekao: “Ako ja sada spustim ruku, ovih 5000 Hrvata će pregaziti preko ovog reda policajaca, srušiti ovu ogradu i od ove zgrade neće ostati cigla na cigli”. Govornik nije spustio ruku jer je znao da to ne bi dobro završilo ni po njih ni po nas, i spominjem to samo da bi dočarao atmosferu koja je vladala među Hrvatima ovog grada.
radi duhova udbe koji noću lebde u prostorijama.
Među najmanje nepravde prema Hrvatima ove države, spada napr. praksa da bi svaki put, kada je jedan Hrvat napravio nešto dobro i opće pozornosti vrijedno, iz tog udbaško-propagandnog centra, u javnost bila poslana poruka kako je jedan Jugoslaven učinio dobro djelo, a svaki puta kada je jedan Hrvat počinio neko zlo, onda bi u novine, na radio i televiziju bila poslana izjava da je to napravio jedan Hrvat. Kažem, među najmanje nepravde jer je iz tog centra, ali ne samo iz tog centra, jer su u operacije bile uključene i poslovnice JAT-a, organizirana udbina doušnička obavještajna djelatnost, čijim su rezultatom mnogi Hrvati u tadašnjoj Jugoslaviji završavali u zatvoru i još gore, a o tome saznajemo tek danas kada kap po kap cure dokumenti iz jugoslavenske udbine arhive, u Generalnom konzulatu SFRJ u Melbourneu, pripremane su likvidacije prominentnih Hrvata ovoga grada, na što ću se morati osvrnuti posebnim prilogom. Između ostaloga, u tom konzulatu su mi se 1972. zaprijetili da će me strpati u kištru diplomatske pošte i otpremiti u Beograd, a 1985. su organizirali moju likvidaciju i spasila me australska obavještajna služba, koja je prisluškivala telefonske razgovore konzularnog osoblja, te otkrila i spriječila njihov plan, iako ni oni nisu imali nikakavih simpatija za aktivnosti hrvatske emigracije protiv države s kojom su uživali prijateljske diplomatske odnose.
A onda su sazrijele svjetske i lokalne prilike i borba se prenijela u Domovinu. Mnogi iz Melbournea su se priključili Domovinskom ratu, ogromna financijska sredstva su otišla u pomoć hrvatskoj borbi za samostalnost, a brojni su se vratili živjeti u Hrvatsku. Stari borci su ostarili, sjede na verandi u stolici koja se ljulja i mrmljaju o teškim vremenima hrvatskog izbjegištva. Na noge se podigla druga pa i treća generacija Hrvata ali i oni kako-tako govore hrvatski, druže se zajedno i odlaze u Hrvatsku na godišnje odmore. Utihnuo je onaj borbeni duh, ali je ostala tiha skrb za domovinu, briga nad novim ugrozama novoga vremena i ljubav koja traje i nikad ne umire.
