I Zoran Milanović i Andrej Plenkovića dolaze iz ideološki duboko zadojenih jugokomunističkih obitelji. Ta odrednica trasirala je i njihov politički svjetonazor i politički put. Ni jedan ni drugi nisu su se odazvali domovinskom zovu vjekovne težnje hrvatskoga naroda za vlastitu državu. U postojećem sukobu Milanović je u pono boljoj poziciji srušiti vladajuću koaliciju, nego li je Plenkoviću ostvariti opoziv predsjednika Republike.

Autor: Vjekoslav Krsnik

U ovom verbalnom ratu bez presedana između predsjednika Republike i predsjednika hrvatske Vlade postoji dublja politička dimenzija koja karakterizira oba suparnika i koja predstavlja dublji povod ove bespoštedne bitke za osobnu političku  prevlast. Prije svega treba podsjetiti na političke profile i Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Oboje dolaze iz ideološki duboko zadojenih jugokomunističkih obitelji. Ta odrednica trasirala je i njihov politički svjetonazor i politički put. Ni jedan ni drugi nisu su se odazvali domovinskom zovu vjekovne težnje hrvatskoga naroda za vlastitu državu koja se ukazala u sretnom trenutku raspada svjetskog komunističkog pokreta.

Na ovaj ili onaj način izbjegavši služenje hrvatskoj domovini a zahvaljujući jugokomunističkom utjecaju njihovih roditelja počeli su u zavjetrini od krvavog rata graditi svoju političku karijeru. Zoran Milanović ostao je vjeran komunističkoj partiji koja je pad komunizma samo formalno prihvatila, nastavljajući u Stranci demokratskih promjena (SDP)  kasnije preimenovanoj  u Socijaldemokratsku partiju, u novim uvjetima svoje kripto jugokomunističko djelovanje. Samo za podsjetnik SDP nikad nije u duhu rezolucija Europskog parlamenta i  Vijeća Europe preuzeo odgovornost za komunističke zločine nad hrvatskim narodom niti je tražio oprost u cilju moralne  obnove u novostvorenoj hrvatskoj državi.

S druge strane Andrej Plenković odgojen u obitelji gdje je otac bio major KOS-a a majka kao “vojni lekar” u leglu KOS-a u vojnoj bolnici u Dubravi. Pod patronatom “pola meni pola tebi pola Bagi” notornog Mate Granića, Andrej Plenković se skrasio u diplomatskim vodama gradeći karijeru u Bruxellesu gdje ga se javno štipa za stražnjicu, što  nije nimalo smetalo da je bio čak i jedan od kandidata za predsjednika Europske komisije. Tek 2011. godine u mandatu kumrovečke drugarice i, zato što je bila oktroirana, nelegalne premijerke Jadranke Kosor, Andrej Plenković se priključio HDZ-u koji je već bio pod Sanaderom duboko korumpiran i s otklonom od Tuđmanove politike. Od samog početka na čelu HDZ-a a kasnije i Vlade, Andrej Plenković vodi eurounijsku, a ne hrvatsku politiku koju je genijalno u kratkom aforizmu prije sto godine predvidio Anton Gustav Matoš: “U šarmantnoj pozi moderni poganac, najmio ga stranac da nam stavi lanac”.

Legitimitet Zorana Milanovića počivao je na krajnje jugohrvatskoj ljevici koja koketira s novojugoslavenstvom, dok Andrej Plenković ima legitimitet Europske unije i njenih liberalno globalističkih poklonika u potpori projektu tzv. Zapadnog Balkana.

Njih dvojica su legalno izabrani na dužnost predsjednika Republike odnosno predsjednika Vlade i tu nema spora. Međutim ako uzmemo  u obzir legitimitet koji ima širu narodsku dimenziju političkog položaja, onda nema nikakve dvojbe da ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković takav legitimitet jednostavno dosad nisu imali. Legitimitet Zorana Milanovića počivao je na krajnje jugohrvatskoj ljevici koja koketira s novojugoslavenstvom, dok Andrej Plenković ima legitimitet Europske unije i njenih liberalno globalističkih poklonika u potpori projektu tzv. Zapadnog Balkana.

U aktualnoj oštroj pa čak i vulgarnoj javnoj polemici predsjednik Republike sasuo je bez pardona drvlje i kamenje na predsjednika Vlade, ali ne samo na njega nego i na njegove suradnike poput predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, čelnika velikosrpske pete kolone, premda tu odrednicu ne koristi, saborskog zastupnika Milorada Pupovca, sveprisutnog jugoslavenskog agenta i ustavotvorca Vladimira Šeksa, cijelog Ustavnog suda, pa čak i na svojedobno moćnog hadezeovca Milijana Brkića koji je navodno bio uključen u instaliranje Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a.

Nitko od političara nije dosad tako razotkrio Milorada Pupovca, ali i samog premijera kojemu je on glavni partner u stvarnoj velikosrpsko-hrvatskoj koaliciji.

U tom verbalnom sukobu s Plenkovićem i njegovim suradnicima Zoran Milanović ima prednost jer koristi neoborive argumente, što se osobito odnosi na Milorada Pupovca kojega je do kraja raskrinkao kao lažnog predstavnika manjinskih Srba, ali i kao običnog profitera koji koristi svoj saborski položaj za vlastito bogaćenje. Nitko od političara nije dosad tako razotkrio Milorada Pupovca, ali i samog premijera kojemu je on glavni partner u stvarnoj velikosrpsko-hrvatskoj koaliciji. Na društvenim mrežama Zoran Milanović je dobio široku potporu cenzurirane šire javnosti koja u ovom duelu očito zaboravlja njegove grijehe dok je bio premijer, pa čak i kao aktualni predsjednik Republike. Treba se samo sjetiti njegovih izjava kako je Hrvatska “slučajna država” kako je Domovinski rat u njegovoj interpretaciji bio “građanski rat”, kako je zajedno s tadašnjim predsjednikom Josipovićem nastojao spasiti od izručenja Njemačkoj dva jugoslavenska agenta optužena za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića, kako je za premijerskog  mandata sudjelovao u političkom izboru Ustavnoga suda kojega sada napada, kako je banalizirao svečanu predsjedničku prisegu, a potom izjavio kako spomen ploču poginulim hosovcima “treba baciti negdje”, kako je bojkotirao događaje na kojima su se pojavili pripadnici HOS-a, itd, itd.

U svakom slučaju Zoran Milanović je dobro prodrmao postojeću Plenkovićevu vladajuću koaliciju koja počiva na tankoj saborskoj većini, pa se postavlja logično pitanje da u klimi kad je on nakon svojih otkrića stekao naklonost javnosti kakvu dosad nije imao je li njegov krajnji cilj rušenje Plenkovićeve vlade.

U sadašnjoj baražnoj vatri između njega i premijera postavlja se pitanje koji je stvarni motiv Zorana Milanovića da do kosti ogoli Andreja Plenkovića. Povod je također bio upitan, jer je sve počelo njegovim ustrajavanjem na izboru profesorice Pravnog fakulteta Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnoga suda iako ona ima biografiju, jer je bila protiv izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj, po kojoj, uz druge elemente, ne bi mogla proći sigurnosnu provjeru. U svakom slučaju Zoran Milanović je dobro prodrmao postojeću Plenkovićevu vladajuću koaliciju koja počiva na tankoj saborskoj većini, pa se postavlja logično pitanje da u klimi kad je on nakon svojih otkrića stekao naklonost javnosti kakvu dosad nije imao je li njegov krajnji cilj rušenje Plenkovićeve vlade. U tom pogledu on je u mnogo povoljnijoj poziciji nego premijer, jer ono što je Andrej Plenković spomenuo kao mogućnost opoziva predsjednika Republike u postojećim okolnostima je nemoguća misija jer je za opoziv Zorana Milanovića s dužnosti predsjednika Republike potrebna dvotrećinska većina u hrvatskome saboru.

Komentari