Ovih se dana, posljedično nastupu predsjedničkog pretendenta Miroslava Škore u Bujančevoj Bujici, u načelno zbunjenoj hrvatskoj političkoj javnosti, pokrenula rasprava o tome – bi li ili ne bi trebalo zabraniti SDSS, kao stranku. Popis iskazivanja te i takvih pametnih, manje pametnih ili nepametnih prijedloga, zapravo, zabilježen je u onomu zidnom biltenu što povremeno malolitražno/malotiražno izlazi u Zagrebu, duhovito financiran iz hrvatskoga državnoga proračuna, a zove se Novosti.

Autor: Mate Bašić

Po podatcima iz srpnja 2019., u Hrvatskoj je trenutno registrirano, dakle službeno postoji i javno djeluje 21 parlamentarna uz još 142 izvanparlamentarne stranke, dakle njh ukupno 163. Istodobno, na popisu tzv. negdašnjih (dakle, ugašenih) političkih stranaka navodi se zavidan broj od njih 145. Što znači da se politički korpus od kojih četiri milijuna (domovinskih) političkih Hrvata od 1989. do 2019., u svega 30 godina svojega strjelovita demokratskog razvoja, stranački uspio podijeliti (marksističkim rječnikom kazano:  diferencirati na organiziran način) nevjerojatnih 308 puta, znači, u prosjeku otprilike jednom mjesečno. Ako pritom u obzir uzmemo i doba rata, pa doba vojne inodržavne okupiranosti  trećine hrvatskog teritorija sve do mirne reintegracije geografskoga sjeverozapadnog podunavskog mikrokozmosa zvana Istočna Slavonija, Vukovar, kako li se već taj dio Hrvatske eufemistički determinira,  zatim neradne dane te državne, vjerske i ine blagdane, pa poplave, oluje, toplotne i pretvorbene udare, na kraju, i trajnu anticivilizacijsku agresiju ustaša i ostatka ustašama slične Europe u milenijskom procesu eksperimentalnoga ujedinjavanja kršćanstva, e, onda će biti lakonski zaključiti da je – s obzirom na dobrohotnost, kako pametnoga Ministarstva uprave, tako i pojedinih samoprijegornih političkih hrvatskih državljana – malena Republika Hrvatska definitivno najdemokratskija država u povijesti civilizirana čovječanstva. Bolje rečeno: najrazjedinjenija, međusobno najposvađanija, najrascjepljenija, ukratko, najshizofrenija.

Kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji, političke su stranke, po definiciji, “dobrovoljna udruženja građana koja nastaju radi sudjelovanja u natjecanju za političku vlast te radi obavljanja javnih poslova. Stranka se minimalistički definira kao svaka politička skupina koja izlazi na izbore i koja je sposobna putem izbora postaviti svoje kandidate na javne položaje. Sudjelovanje u izborima temeljna je razdjelnica između stranaka i ostalih političkih i društvenih aktera poput birokracije, sindikata, društvenih pokreta, interesnih skupina, građanskih udruga, lobističkih klika i dr. Termin partija (prema lat. pars, genitiv partis: dio), koji je uvriježen u svjetskim jezicima (engl. party, franc. partie, njem. Partei), znači da partije nastaju kao dijelovi pluralističke cjeline i da izražavaju posebne interese pojedinih dijelova društva. Istodobno moraju biti sposobne za neparcijalan pristup cjelini, te vladati u ime cjeline i sa stajališta općega interesa. Hrvatski izraz stranka znači da su to organizacije koje zastupaju jednu stranu u društvu, ali ujedno moraju biti sposobne predstavljati sve strane i vladati u ime općega dobra zajednice. Uloga i važnost stranaka se u demokratskima političkim sustavima tradicionalno opisuju znanim diktumom E. E. Schattschneidera: – Političke stranke stvaraju demokraciju i moderna je demokracija nezamisliva bez stranaka”.

Tone su politoloških rasprava, uostalom, o tome napisane, no skratimo to: Wikipedia, primjerice, precizira da političke stranke uopćeno razumijevamo kao:

1.) konzervativne – koje se temelje na ideologiji konzervativizma čije su glavne karakteristike protivljenje modernizaciji i revolucijama te zagovaranje stabilnosti poretka i oslonac na tradiciju, pa su to danas najčešće desničarske stranke,

2.) liberalne – koje zagovaraju ideje slobodne osobe i vjere u um i razum, zatim suverenitet naroda, diobu vlasti, skup ljudskih i građanskih prava i sloboda, legitimitet te poštivanje privatnog vlasništva, slobodne konkurencije i tržišnoga gospodarstva,

3.) socijaldemokratske – koje utemeljuju sastavnice političkog djelovanja produbljivanjem političke demokracije i socijalnih sadržaja, a svoje ciljeve postižu reformističkim metodama, uglavnom na zasadama njemačke socijaldemokracije koja od 1848. godine, kada je osnovana Opća njemačka radnička udruga s čistim socijalnim programom, sadržava raspon koncepcija demokratskog socijalizma i reformizma, a završava revolucionarnim komunističkim programom 1914. pa se putem nekoliko frakcijskih ogranaka od 1914. do 1933. stvara Nacionalistička partija s izrazitim totalitarnim programom kada socijaldemokracija gubi kontinuitet, da bi se 1946. razgraničenjem socijaldemokrata i komunista postavili temelji doktrine demokratskog socijalizma i 1951., ustanovljenjem socijalističke internacionale, bio sasvim napušten revolucionarni marksistički koncept u korist socijaldemokracije s temeljnim vrijednostima: slobodom, ravnopravnošću i solidarnošću.

4.) demokršćanske – koje su utemeljene na socijalnom kršćanskom nauku, točnije na socijalnom nauku Katoličke crkve u kojemu su osnovne vrijednosti čovjek i njegovo dostojanstvo, a gdje se ograničenja  postavljaju unutar poruka iz Evanđelja  nasuprot marksističkom načelu “zajedničkih dobara”, totalitarne kolektivnosti i liberalističkih osobnih probitaka koji isključuju solidarnost.

Začudni, gotovo apsurdistički popis hrvatskih postojećih, parlamentarnih i izvanparlamentarnih, te ugašenih stranka (ponovimo, u svega 30 godina njih 21+142+145=308) također je uklopiv u načelno poimanje ljevice i desnice te u opisne kategorije konzervativizma, liberalizma, socijaldemokracije i demokršćanstva, no s frapantnom količinom neuhvatljivih prijelaznih formi, onih kakve se ne daju uloviti ni za ideologijsku glavu ni za ideološki rep, gdje sve vrvi od koncepcijske zbrke u kojoj se miješa pojam građanskih, interesnih, staleških i inih udruga te ostalih političkih i društvenih aktera poput birokracije, sindikata, društvenih pokreta, interesnih skupina, građanskih udruga i lobističkih klika, s pojmom i smislom političkih stranaka.

Najbanalniji primjer, evo recimo, jesu kojekakve raznoimene “stranke umirovljenika”: pa kako to, uime Božje, umirovljenici, ili bilo koja partikularna skupina umirovljenika, može uopće biti strankom, kad bi – po istoj toj logici – političkom strankom mogla postati i nekakva imaginarna skupina “osoba razvedenih ne svojom krivnjom (ORNSK)”, “đaka trećih razreda pučke škole (ĐTRPŠ)” ili skupina “građana pogođenih gromom i munjom nebeskom u četiri sata poslijepodne (GPGMN4PP)”, samo ako ih neka mamurna a možda i zla polupismena budala u Ministarstvu uprave RH upiše u Registar?!

Hrvatski Zakon o političkim strankama – jedan kratki lakonski dokument


Hrvatski je Sabor, pod predsjedanjem Zlatka Tomčića, sa Stjepanom Mesićem u ovoj prigodi u svojstvu revolucionarnoga predsjednika RH, početkom travnja 2001. donio nekakvu Odluku o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o političkim strankama, i to u člancima od 1 do 10, koje su izmjene, zapravo, dozlaboga nebitne, razumljive isključivo unutar smotanih birokratskih mozgova…

Hrvatski Zakon o političkim strankama, zapravo, je jedan kratki lakonski dokument (u verziji skinutoj s Interneta, Klasa: 007-03/92-01 /08, Zagreb, 30. srpnja 1993., Zastupnički dom Sabora RH,  predsjednik  Zastupničkog doma Stjepan Mesić) u kojemu stoji:

Članak 1. – Političke stranke su svojim slobodnim osnivanjem i trajnim sudjelovanjem u izgradnji političke volje građana izraz demokratskoga višestranačkog sustava kao dijela najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Osnivanjem političkih stranaka građanima je zajamčeno pravo na slobodno udruživanje zbog zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za politička, socijalna, gospodarska, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Pravni položaj, uvjeti, način i postupak za osnivanje, registriranje i prestanak političkih stranake utvrđuju se ovim Zakonom.

Članak 2. – Političkim strankama, u smislu ovoga Zakona, smatraju se udruge čiji su ciljevi izraženi u programu i statutu usmjereni na stvaranje i oblikovanje političke volje te političko djelovanje građana.

Članak 3. – Djelovanje političkih stranaka je javno. Političke stranke mogu iznimno isključiti javnost u slučajevima predviđenim statutom stranke.

Članak 4. – Političke stranke se ustrojavaju i djeluju po teritorijalnom načelu i ne mogu osnivati svoje organizacijske oblike u državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne samouprave, poduzećima, ustanovama, vojsci, policiji i drugim pravnim osobama.

Članak 5. – Političkom strankom upravljaju njeni članovi neposredno i preko izabranih predstavnika u upravnim tijelima utvrđenim statutom.

Članak 6. – Političku stranku može osnovati najmanje 100 punoljetnih, poslovno sposobnih državljana Republike Hrvatske. Članom političke stranke može, pod jednakim uvjetima propisanim statutom, postati svaki punoljetni, poslovno sposoban državljanin Republike Hrvatske.

Članak 7. – Političke stranke se upisuju u registar. Danom upisa u registar politička stranka stječe svojstvo pravne osobe. Registar političkih stranaka vodi Ministarstvo uprave. Ministar uprave propisat će obrasce i način vođenja registra političkih stranaka. Registar političkih stranaka je javan. Na teritoriju Republike Hrvatske ne smiju djelovati političke stranke koje nisu registrirane prema odredbama ovoga Zakona.

Članak 8. – Politička stranka dužna je prijaviti osnivanje i djelovanje svojih organizacijskih oblika (podružnice, ogranci) Ministarstvu uprave u roku 15 dana od dana osnivanja.  Organizacijski oblici političkih stranaka nemaju svojstvo pravne osobe. Ministar uprave propisat će obrasce i postupak prijave osnivanja i djelovanja organizacijskih oblika političkih stranaka.

Članak 9. – Zahtjevu za upis u registar političkih stranaka prilažu se: – zapisnik o radu i odluke osnivačkog tijela stranke, – program i statut, – popis osnivača i članova upravnih tijela, – imena osoba ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje, – dokaz o hrvatskom državljanstvu osnivača i članova upravnih tijela.

Članak 10. – Statut političke stranke mora sadržavati odredbe o: – nazivu i sjedištu, – znaku stranke, – predstavljanju i zastupanju stranke, – ciljevima i načinu djelovanja, – članstvu, – oblicima organiziranja, – upravnim tijelima, načinu njihovog izbora i opoziva, trajanju mandata te načinu odlučivanja, – sredstvima za rad, – prestanku te postupku s imovinom u slučaju njenog prestanka. Politička stranka mora objaviti svoj statut nakon registracije u jednom od dnevnih listova ili u “Narodnim novinama”.

Članak 11. – Odbit će se zahtjev za upis u registar političkih stranaka ako se naziv jasno ne razlikuje od naziva već registriranih političkih stranaka. Ako se Ministarstvu uprave dostave dva ili više zahtjeva za registraciju političke stranke s istim nazivom, odobrit će se zahtjev za upis one političke stranke koja je prva podnijela zahtjev. Naziv političke stranke mora biti na hrvatskom jeziku. Naziv političke stranke može se upisati u registar političkih stranaka i u prijevodu na jedan ili više stranih jezika, tako da naziv na hrvatskom jeziku bude na prvom mjestu. Uz puni naziv političke stranke može se upotrebljavati i skraćeni naziv koji mora sadržavati karakteristični dio naziva političke stranke. Skraćeni naziv upisuje se u registar političkih stranaka. Naziv i skraćeni naziv, političke stranke su dužne upotrebljavati u obliku i sadržaju u kojem su upisane u registar političkih stranaka. Ako je uz naziv ili skraćeni naziv u registru političkih stranaka upisan i naziv ili skraćeni naziv u prijevodu na strani jezik, naziv ili skraćeni naziv na stranom jeziku političke stranke mogu upotrebljavati samo zajedno s nazivom na hrvatskom jeziku. Naziv ili skraćeni naziv političke stranke na stranom jeziku ne smije biti ispisan slovima većim ili izražajnijim od napisa na hrvatskom jeziku.

Članak 12. – Riječ “Hrvatska” na bilo kojem jeziku, te njene izvedenice, kao i dijelovi zastave i grba Republike Hrvatske, uključivši i njihovo oponašanje, mogu se unijeti u naziv, odnosno znak političke stranke na način kojim se ističe ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske. Naziv, odnosno znak političke stranke ne smije sadržavati službeno državno obilježje i nazive drugih država.

Članak 13. – Zahtjev za upis u registar političkih stranaka mora se podnijeti u roku 15 dana od dana održavanja osnivačke skupštine. O zahtjevu za upis u registar političkih stranaka Ministarstvo uprave donosi rješenje.  Rješenje o upisu u registar sadrži datum upisa, broj registra pod kojim je upis izvršen, naziv i sjedište političke stranke.

Članak 14. – Ministarstvo uprave dužno je donijeti rješenje o zahtjevu za upis u registar političkih stranaka u roku 30 dana od dana predaje urednog zahtjeva za upis. Ako Ministarstvo uprave utvrdi da uz zahtjev za upis u registar nije priloženo sve što je potrebno u smislu članka 9. ovoga Zakona, odnosno ako utvrdi da program i statut političke stranke nisu u skladu s odredbama ovoga Zakona, pozvat će podnositelja zahtjeva za registraciju da iz roku 30 dana otkloni utvrđene nedostatke. Ukoliko podnositelj zahtjeva za registraciju ne otkloni utvrdene nedostatke u određenom roku, Ministarstvo uprave odbacit će zahtjev za upis u registar političkih stranaka.

Članak 15. – Ukoliko Ministarstvo uprave ne donese rješenje o upisu u registar političkih stranaka u roku iz članka 14. stavka 1. ovoga Zakona, smatrat će se da je politička stranka upisana u registar idućeg dana nakon proteka tog roka. Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se u slučaju iz članka 14. stavka 2. ovoga Zakona.

Članak 16. – Političke stranke dužne su Ministarstvu uprave podnijeti prijavu promjena programa, statuta, naziva, sjedišta, imena osoba ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje, članova upravnih tijela i prijavu o prestanku stranke, u roku 15 dana od dana izvršenih promjena. Prijavi se prilažu zapisnik o radu najvišeg upravnog tijela i odluka o prihvaćenim izmjenama. O upisu promjene naziva, sjedišta i imena osoba ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje u registar političkih stranaka donosi se rješenje.

Članak 17. – Odbit će se zahtjev za upis u registar političkih stranaka podnositelju koji programom političke stranke potiče ili poziva na nasilno ugrožavanje demokratskoga ustavnog poretka, neovisnosti, jedinstvenosti ili teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Članak 18. – Političke stranke su neprofitne udruge. Političke stranke mogu, radi ostvarivanja svojih političkih ciljeva, stjecati prihode od članarina, dobrovoljnih priloga, izdavačke djelatnosti, prodaje propagandnog materijala, organizacije stranačkih manifestacija, državnog proračuna, proračuna jedinica lokalne samouprave, dobiti poduzeća čiji su vlasnici i drugih propisima dozvoljenih izvora.

Članak 19. – Dio sredstava za rad političkih stranaka čiji su kandidati na izborima izabrani za zastupnike u Sabor Republike Hrvatske, osiguravaju se godišnje u državnom proračunu. Sredstva za rad političke stranke iz stavka 1. ovoga članka osiguravaju se u iznosu od dvadesetčetiri prosječne bruto osnovice za obračun plaće djelatnika i dužnosnika zaposlenih u državnim tijelima Republike Hrvatske. Osim sredstava iz stavka 2. ovoga članka, političkim strankama osiguravaju se i sredstva razmjerno broju njihovih zastupnika u Saboru Republike Hrvatske, tako da se ukupan iznos sredstava predviđen po kriteriju iz stavka 2. ovoga članka trostruko uveća, podijeli ukupnim brojem zastupničkih mjesta u Saboru Republike Hrvatske te pomnoži s brojem zastupnika pojedine političke stranke.  Ako je zastupnik izabran kao kandidat dvije ili više političkih stranaka, sredstva iz stavka 3. ovoga članka dijele se među tim političkim strankama na jednake dijelove, a ako politička stranka nema najmanje jednog kandidata izabranog za zastupnika u Sabor Republike Hrvatske u smislu ovoga članka, ne sudjeluje u raspodjeli sredstava iz stavka 2. ovoga članka. Sredstva za rad političkih stranaka raspoređuje Odbor za izbor, imenovanja i administrativne poslove Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske

Članak 20. – Političke stranke dužne su javno prikazati podrijetlo i namjenu sredstava koja su im pristigla tijekom jedne kalendarske godine. Ako je politička stranka sredstva stekla ili koristila protupravno, ili ih nije iskazala u poslovnim knjigama i financijskim izvještajima, gubi pravo na naknadu sredstava iz članka 19. ovoga Zakona za narednu kalendarsku godinu. Protupravno stečena sredstva pripadaju državnom proračunu i bit će, na temelju zakona o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za tekuću godinu, raspoređena u humanitarne svrhe.

Članak 21. – Političke stranke su dužne voditi poslovne knjige i sastavljati financijske izvještaje prema propisima Vlade Republike Hrvatske kojima se ureduje način vođenja računovodstva neprofitnih pravnih osoba.

Članak 22. – Političke stranke iz članka 19. stavka 1. ovoga Zakona dužne su dostaviti Saboru Republike Hrvatske godišnji obračun za proteklu godinu. Prije nego što godišnji obračun bude dostavljen Saboru Republike Hrvatske, mora ga pregledati Državni ured za reviziju.

Članak 23. Političke stranke prestaju: 1. ako je nadležno upravno tijelo donijelo odluku o prestanku političke stranke, 2. ako se utvrdi da su prestale djelovati, ako je proteklo dvostruko više vremena od vremena utvrđenog statutom za održavanje skupa najvišeg upravnog tijela, a sjednica nije održana, 3. ako je njihovo djelovanje zabranjeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske. Činjenice iz stavka 1. točke 1. i 2. ovoga članka utvrđuje Ministarstvo uprave. Rješenje o prestanku političke stranke u slučaju iz stavka 1. točke 1. i 2. ovoga članka donosi Ministarstvo uprave. U slučaju iz stavka 1. točke 3. ovoga članka politička stranka se briše iz registra danom objave odluke o zabrani rada.

Članak 24. – Protiv rješenja Ministarstva uprave iz članka 13. stavka 3., članka 14., stavka 3., članka 17. i članka 23. stavka 3. ovoga Zakona nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

Članak 25. – Nadzor nad provođenjem ovoga Zakona obavlja Ministarstvo uprave.

Članak 26. – Novčanom kaznom u dinarskoj protuvrijednosti 70 do 270 DEM, kaznit će se za prekršaj politička stranka koja: – javno ne prikaže podrijetlo i namjenu sredstava koja su tijekom kalendarske godine pristigla političkoj stranci (članak 20. stavak 1), – je sredstva stekla ili koristila protupravno ili ih nije objavila u godišnjem obračunu (članak 20. stavak 2). Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u dinarskoj protuvrijednosti 70 do 200 DEM i odgovorna osoba političke stranke.

Članak 27. – Novčanom kaznom u dinarskoj protuvrijednosti 70 do 340 DEM, kaznit će se za prekršaj politička stranka koja: – osnuje svoje organizacijske oblike u državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne samouprave, poduzećima, ustanovama, vojsci, policiji i drugim pravnim osobama (članak 4.), – u određenom roku ne prijavi osnivanje i djelovanje svojih organizacijskih oblika (članak 8.), – u određenom roku ne podnese zahtjev za registraciju (članak 13). – u određenom roku ne podnese Ministarstvu uprave prijavu promjena programa, statuta, naziva, sjedišta, ime na osoba ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje, članova upravnih tijela i prijavu o prestanku stranke (članak 16.). Za prekršaje iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom u dinarskoj protuvrijednosti 14 do 70 DEM i odgovorna osoba političke stranke.

Članak 28. – Iznosi novčanih kazni iz članka 26. i 27. ovoga Zakona revalorizirat će se po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan naplate kazne.

Članak 29. – Političke stranke su dužne uskladiti svoje statute s odredbama ovoga Zakona u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona.

Članak 30. – Ministar uprave donijet će propise za čije je donošenje ovlašten ovim Zakonom u roku tri mjeseca od dana njegova stupanja na snagu.

Članak 31. – Na dan stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje vrijediti Zakon o političkim organizacijama (“Narodne novine“ br. 19/90., 28/90., 59/90. i 2/91.). Do donošenja propisa iz članka 7. stavka 4. i članka 8. stavka 3. ovoga Zakona ostaje na snazi Pravilnik o obrascima i načinu vođenja registra političkih organizacija (“Narodne novine” br. 27/90.).

Članak 32. – Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u Narodnim novinama.“

Hrvatski je Sabor, pod predsjedanjem Zlatka Tomčića, sa Stjepanom Mesićem u ovoj prigodi u svojstvu revolucionarnoga predsjednika RH, početkom travnja 2001. donio nekakvu Odluku o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o političkim strankama, i to u člancima od 1 do 10, koje su izmjene, zapravo, dozlaboga nebitne, razumljive isključivo unutar smotanih birokratskih mozgova dok su, primjerice, one smiješne kaznene odredbe o “dinarima” i “njemačkim markama” ostale, čini mi se, netaknute, bez obzira na postojanje ili nepostojanje tih valuta iz povijesti hladnoga rata. No, je li kasnije bilo kakvih “zakonskih odluka o zakonima o promjenama i izmjenama zakona o odlukama zakona”, tek bi trebalo istražiti.

Zakonom dopušteno sve što zakonom nije zabranjeno


Općepoznato je tko su i kakvu su ulogu u konačnom nastajanju SDSS-a imali pokojni skladištar iz Pačetina Goran Hadžić, “od mladosti član Saveza komunista, visoki funkcioner  Raškovićeva SDS-a, jedan od vođa Srpskog nacionalnog veća, zadnji predsednik Republike Srpske Krajine, poslednji optuženik MKSJ”, a osobito – poput J. Raškovića i R. Karadžića psihijatar – Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara, “krajinski” ministar nečega i koječega, jedan od osnivača SDSS-a 1997. godine u Vukovaru i njezin predsjednik od osnutka, pa do tihe predaje te stranke Miloradu P.

Uz mnoštvo lokalnih, regijskih (regionalnih? područnih? županijskih? teritorijalnih?) inonacionalnih, čak i inovjerskih stranaka registriranih u zadnjih 30 godina u Hrvatskoj, jednostavnom se raščlambom mogu uočiti, abecednim redom, albanske (muslimanske? katoličke?), bošnjačke (muslimanske? islamske?), istarske (ištrijanske?) i srpske (pravoslavne? agnostičke?) stranke, službeno upisane pod svojim, vlastitim, zasebnim, neprijeporno nacionalnim nazivima. Članku 12. Zakona unatoč, koji propisuje: “Riječ Hrvatska na bilo kojem jeziku, te njene izvedenice, kao i dijelovi zastave i grba Republike Hrvatske, uključivši i njihovo oponašanje, mogu se unijeti u naziv, odnosno znak političke stranke na način kojim se ističe ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske. Naziv, odnosno znak političke stranke ne smije sadržavati službeno državno obilježje i nazive drugih država.”

Tek se tu uviđa tzv. rupa u zakonu. Jer, općepoznato je da je zakonom dopušteno sve što zakonom nije zabranjeno, odnosno što zakonom nije propisano. A budući da nijednim hrvatskim zakonom – iz nikome razumski poznatih razloga – nije propisano da bi bilo koja i bilo kakva politička stranka u Hrvatskoj trebala imati i nužnu odrednicu sadržanu u slovu “H” (makar u genitivu?!), tako je ni oni, slučajno ili namjerno, nemaju. Tek, jedina zakonska restrikcija jest ona koja se odnosi na način uporabe riječi “Hrvatska” (plus izvedenice, poput primjerice pridjeva koji završavaju na ski, ški, čki, a pišu se početnim malim slovom), ako je se ikada dosjete uporabiti u svojemu nazivu, što im – izim Albanaca – uglavnom ne pada na um: kako bi se oni toga uopće mogli sjetiti kad se toga nije nikako mogao prisjetiti ni reformirani Račanov i postračanovski SDP?!

Kako se god obrne, najžešću averziju prema slovu H, makar u svojemu akronimu, iskazuje SDSS (naime: Samostalna demokratska srpska stranka). A što je to SDSS?

Na web-stranicama SDSS-a, između ostalih birokratsko-demagoških floskula, na nekom slabohrvatskom jezičnom slengu, stoji da su “politički ciljevi” te “stranke” –  “trajno stambeno zbrinjavanje bivših nosilasca stanarskih prava i ostvarivanje prava otkupa državnih stanova za Srbe, pod uslovima koji su važili za ostale građane, ostvarivanje prava na dionice za Srbe u procesu privatizacije državnih preduzeća, pod jednakim uslovima, kulturnu i prosvjetnu autonomiju Srba u Republici Hrvatskoj, kroz upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, upotrebu nacionalnih simbola, ispovjedanje pravoslavne vjere, vaspitanje i obrazovanje na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, osnivanje srpskih ustanova u oblasti prosvjete i kulture, osnivanje srpskih informativnih medija i njegovanje tradicije i običaja”.

Tamo također, na takvom bastrardiziranom hrvatskom jeziku, piše da je “Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) nastala 1997. godine iz potrebe organizovanja Srba sa područja Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, u procesu mirne reintegracije ovog područja u ustavnopravni sistem Republike Hrvatske”, da je “stranka nastala udruživanjem svih progresivnih snaga i političkih opcija, koje su od 1991. do 1997. godine djelovale na ovom području i njihovim spajanjem sa Samostalnom srpskom strankom, koja je osnovana 1995. godine, sa sjedištem u Zagrebu, čiji je predsjednik bio dr. sc. Milorad Pupovac”, te da je “na Skupštini održanoj 19.03.1997. godine u Zagrebu, izmjenjen Statut, promjenjeno ime Stranke u Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS), premješteno njeno sjedište u Vukovar i izabrano novo rukovodstvo Stranke”.

Naravno da većina od toga nije istina, odnosno, naravno da su – makar ljudima vesela duha! – smiješne determinacije poput “sve progresivne snage i političke opcije” & naravno da je općepoznato tko su i kakvu su ulogu u konačnom nastajanju SDSS-a imali pokojni skladištar iz Pačetina Goran Hadžić, “od mladosti član Saveza komunista, visoki funkcioner  Raškovićeva SDS-a, jedan od vođa Srpskog nacionalnog veća, zadnji predsednik Republike Srpske Krajine, poslednji optuženik MKSJ”, a osobito – poput J. Raškovića i R. Karadžića psihijatar – Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara, “krajinski” ministar nečega i koječega, jedan od osnivača SDSS-a 1997. godine u Vukovaru i njezin predsjednik od osnutka, pa do tihe predaje te stranke Miloradu P., te je u skladu s time “osječko Županijsko državno odvjetništvo 2016. odbacilo kaznenu prijavu novinarke Karoline Vidović Krišto i povjesničara Josipa Jurčevića protiv Stanimirovića za ratni zločin protiv ratnih ranjenika i bolesnika te civilnog stanovništva, navodeći kako nije potvrđena sumnja da je Stanimirović počinio zločine za koje se tom prijavom tereti”.

Antun Ivanković/Tovarnik o tome je svojedobno zabilježio slijedeće “Važno je napomenuti da je odlukom hrvatskih institucija 1992. godine zabranjen rad i djelovanje Srpske demokratske stranke (SDS) o kojoj govori Vojislav Stanimirović. Danom 18. veljače 1992. godine stranka je brisana iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske. Postavlja se opravdano pitanje kako su se mogle spojiti 1997. godine gore navedene stranke kada je jedna od njih (SDS) 1992. godine hrvatskim zakonom zabranjena. Što se točno dogodilo dana 5. ožujka 1997. godine u Borovu?: u članku koji je 1997. objavljen u tada još okupacijskim Vukovarskim novinama broj 90 (15. marta) str. 1, 3, pod naslovima: Odluka skupštine, Osnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) navodi se sljedeće: – U Borovu je na zasjedanju tzv. Oblasne Skupštine 5. marta 1997. godine na kojoj su prisustvovali svi relevantni predstavnici političkog života Oblasti, odnosno odbornici općinskih skupština, predstavnici mjesnih zajednica, izbjeglica i općinskih boračkih organizacija, kao i predstavnici bivših političkih stranaka iz razdoblja tzv. RSK-a. Na prijedlog Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića osnovana je nova jedinstvena srpska stranka pod nazivom Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). Tom prilikom jednoglasno je usvojen Statut stranke i formiran je Glavni odbor koji broji 33 člana, dok Nadzorni odbor ima 3 a Statutarni 5 članova SDSS-a, dok predsjednika stranke treba izabrati na prvoj sjednici tog tijela.”

Djeluje li Pupovac u skladu s Načertanijem ili s Memorandumima SANU


Trenutni hrvatski premijer, Andrej P., tvrdi da “manjine moraju biti pri većini” – što je, zapravo, jedan odvratni politički iskaz, budući da on očito ne misli na imaginarne 22 manjine iz Preambule hrvatskoga Ustava, nego samo na onu povlaštenu jednu, tj. srpsku. Groznije od toga a o čemu bi se trebalo propitati, jest – je li ta povlaštena hrvatska etnička manjina srpska ili je srbijanska?

Ovih se dana, posljedično nastupu predsjedničkog pretendenta Miroslava Škore u Bujančevoj Bujici, u načelno zbunjenoj hrvatskoj političkoj javnosti, pokrenula rasprava o tome – bi li ili ne bi trebalo zabraniti SDSS, kao stranku. Popis iskazivanja te i takvih pametnih, manje pametnih ili nepametnih prijedloga, zapravo, zabilježen je u onomu zidnom biltenu što povremeno malolitražno/malotiražno izlazi u Zagrebu, duhovito financiran iz hrvatskoga državnoga proračuna, a zove se Новости/Novosti.

Naravno, namah su se – u svezi glede – uključili pametnjakovići, od Glavaša do Puhovskoga, u konačnici, do predsjednika Vlade, odnosno, do premijera svih Hrvata, ma gdje bili, Andreja Plenkovića. Odreda, svi do jednoga, tvrde da SDSS ne treba zabraniti, ukinuti, onemogućiti, spriječiti, civilizirati.

Trenutni hrvatski premijer, Andrej P., tvrdi da “manjine moraju biti pri većini” – što je, zapravo, jedan odvratni politički iskaz, budući da on očito ne misli na imaginarne 22 manjine iz Preambule hrvatskoga Ustava, nego samo na onu povlaštenu jednu, tj. srpsku. (Groznije od toga a o čemu bi se trebalo propitati, jest – je li ta povlaštena hrvatska etnička manjina srpska ili je srbijanska, no otom potom).

Dr. sc. lingv. Milorad Pupovac, dakle, u skladu sa svojim stranačkim načelima i principima, štoviše, u skladu s ovlastima koje mu omogućuju liberalno-revolucionarne hrvatske vlasti (od Sanadera do Plenkovića) djeluje onako kako misli, kako želi i kako hoće djelovati, čak bez obzira misle li neki od nas je li to u skladu s Načertanijem ili s Memorandumom SANU, jedan ili dva…

Neki od nas, primjerice, T. Karamarko, kaže ovako: “U svom patetičnom glumatanju ugroženog Srbina u Hrvatskoj u povodu incidenta u jednoj birtiji u Đevrskama blizu Knina (koji najoštrije osuđujem), Milorad Pupovac, stup koalicijske stabilnosti vladajuće većine i stup stabilnosti Hrvatske, na N1 TV-u adresira na mene stanje mržnje i opće netrpeljivosti tvrdeći kako napadi na Srbe eskaliraju od 2014., kada sam kao tadašnji šef HDZ-a poručio – ‘nikada više sramotne i ponižavajuće koalicije sa SDSS-om’. Naravno, tko bi koalirao sa SDSS-om znajući da je osnivač SDSS-a ratni zločinac Goran Hadžić, tko bi koalirao sa SDSS-om ako poznaje hrvatsku povijest i povijest srpskih imperijalističkih pretenzija na Hrvatsku, ako jasno razaznaje što je Vasa Čubrilović 1939. godine doista rekao. Nije li Pupovčev SDSS samo instrument u velikosrpskoj osvajačkoj strategiji i stranka koja je zapravo glasnogovornica Vase Čubrilovića? Ne ponaša li se manipulator Milorad Pupovac upravo prema tom memorandumskom obrascu i nije li zapravo on zadužen za dekonsolidaciju bilo kakve hrvatske države po tom vjekovnom velikosrpskome modelu?”

Pitanje svih navedenih pitanja, međutim, jest: ima li uvjeta da se zabrani SDSS u Hrvatskoj?

Odgovor jest: prema svemu sudeći, ima!

Od neusklađenosti sa zakonom/zakonima, preko podmuklosti, metatekstulnosti, do verbalizma u javnosti te neproznavanja vlastite autohtonosti u Hrvatskoj nasuprot vježbanju balkanskoga srbijanskoga neočetništva u svakodnevnoj praksi.

Komentari