U stampedu jurnjave za prisvajanjem rana Vukovara posve se izgubilo između ostaloga pitanje – o kakvom se pijetetu, u prijevodu dubokom poštovanju prema nevjerojatnom herojstvu u obrani Vukovara od srpske agresije, može raditi kada svoj glas za ozakonjivanje tog pijeteta treba i očito namjerava dati Milorad Pupovac.

Autor: Marko Ljubić

Oko državnih blagdana se trebala podići velika prašina, jer su odluke o državnim blagdanima izrazi samosvijesti naroda i uvijek prepoznatljiva trasa, kojom se usmjerava pripadnost, vrijednosti, identifikacija pripadnika naroda i njegove državne politike. Državni blagdani su zato nužan izraz svijesti o obavezama i prirodi posla nositelja državnih funkcija, pogotovo ljudi koji donose odluke o državnim blagdanima, jer na taj način zorno pokazuju kakvu državu vide, kako je zamišljaju i što žele narodu vlasniku države.

Gužva se u aktualnom slučaju djelomično podigla, sasvim osjetno bez dubinskog znanja o svrsi blagdana, svodeći blagdane na neradne dane, izrazito nedovoljno i ispod svake minimalne razumne granice nacionalnog samopoštovanja i svijesti, gdje se istraumatizirani hrvatski narod, traumatiziran silnim prjevarama s pozicija gdje to nitko ne očekuje, po principu narodne legende – kud svi Turci, tud i mali Mujo, svrstao za Plenkovićom i pogotovo Penavom, ali i za cjelokupnom tzv. navodnim suverenističkim, nacionalnim i kršćanskim inicijativama i organizacijama, koje su nahrlile za “pijetetom”, a ustvari za pet minuta lovorika kao posebni zaštitnici uspomene na vukovarske rane, posipajući u biti, što svjesno, što nesvjesno, sol po tim ranama. U tom stampedu jurnjave za prisvajanjem rana Vukovara posve se izgubilo između ostaloga pitanje – o kakvom se pijetetu, u prijevodu dubokom poštovanju prema nevjerojatnom herojstvu u obrani Vukovara od srpske agresije, može raditi kada svoj glas za ozakonjivanje tog pijeteta treba i očito namjerava dati Milorad Pupovac.

Ljevica, što svjesno, što refleksno nastoji osporiti koncepciju blagdanovanja, iako po svemu sudeći predviđena koncepcija nadilazi njene programske temelje, što datumima, što, još više obrazloženjima. Samo to ne kuži ljevica, no, ne kuži ni desnica podvalu.
Gužvu nastoji podići SDP pred predsjedničke izbore, njihov predsjednički kandidat Zoran Milanović, te, tko bi drugi nego dežurni genije lijevoruke i jednouhe ljevice u Hrvatskoj, ajatolah političke gluposti, saborski zastupnik Gordan Maras. Pred političkom pojavom Maras, običaj se impresionirano nakloniti s pitanjem je li stvarno svako stvorenje koje vidimo Božje stvorenje i možemo li prihvatiti nedohvatnost Stvoriteljovih namjera. Kako god, Milanović nije tolika enigma, ali Maras, Grbin, bivši im kompanjon Bojan Glavašević jesu još uvijek, jer bi kršćaninu zadnja pomisao smjela biti da za ljude nema nade.

Golem je filozofski izazov razotkriti smisao postojanja takvih političkih i društvenih pojava, koje trenutno vode divljačku kampanju, ne birajući sredstva i zalažući zadnje racionalne ostatke ostataka svojih akademskih karijera protiv prof. Dijane Vican, rektorice zadarskog Sveučilišta zato što je dopustila predstavljanje knjige “Drama savjesti” sveučilišnog profesora, teologa Tončija Matulića. U takvom vrijednosnom stadu i na takvim vrjednosnim pašnjacima raste i deblja se lijevouha ljevica. I njen glavni saborski eksponat Gordan Maras.

S obzirom na politike današnjeg HDZ-a ne bi bila neka vijest da Marasov rođendan proglase praznikom, te da Bandić tim povodom skuha tonu, dvije graha i podijeli ogladnjelom narodu ono što ne pojedu Goca, Peđa i ekipa, ali sumnjam da ne bi Maras nakon što obriše lice od ostataka graha i kobasica i pošteno podrigne, promumljao da je to Plenkovićeva podvala. Kakva, to samo njegov lijevouhi ljevičarski mozak zna?

Takav, vjerojatno i kako kažu progresivno genijalni Maras žestoko napada HDZ da želi vraćanjem Dana državnosti na nadnevak 30. svibnja, u biti samome sebi trajno osigurati spomenik. A kome bi drugome, ako ćemo na toj razini raspravljati? Prilično sam siguran da je Plenković, koji neusporedivo pametnije ostvaruje smisao Marosovog političkog postojanja nego Maras, Grbin i pridružene snage, predložio da Marasov rođendan bude praznik, da bi Maras u tome vidio podvalu HDZ-a ili pokušaj hadezeovskog svojatanje te epohalnosti. Doduše, ne bi s obzirom na politike današnjeg HDZ-a bila neka vijest da Marasov rođendan proglase praznikom te da Bandić tim povodom skuha tonu, dvije graha i podijeli ogladnjelom narodu ono što ne pojedu Goca, Peđa i ekipa, ali sumnjam da ne bi Maras nakon što obriše lice od ostataka graha i kobasica i pošteno podrigne, promumljao da je to Plenkovićeva podvala. Kakva, to samo njegov lijevouhi ljevičarski mozak zna?

SDP-ovi genijalci bi danas pod svaku cijenu izbjegli da se dan konstituiranja izbornog poraza njihove jugoslavenske političke paradigme, koja je nastojeći u srpsko bratsko ime sravniti hrvatski Vukovar i sve na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, proglasi državnim blagdanom. Razumljivo, jednako kako je razumljivo da Plenković nadnevak Dana državnosti vraća zbog navika, a ne zbog poraza jugokomunističke političke paradigme, jer osjetljiv kakav jest te euro-demokršćanski senzibiliziran, ne želi Marasu oduzimati kontinuitet postojanja. To je Plenkovićov kontinuitet, samo što ga on ne smije javno proglasiti na čelu zarobljenog HDZ-a da članstvo i izborno tijelo ne shvati da je u zarobljeništvu, a Maras smije.

Umjesto da bude zahvalan Plenkoviću, Maras, a vidjeli smo i Milanović ga napada, odnosno napadaju. Još djeluju slabašno, jer se nije uključio Grmoja kome treba više vremena da shvati i da mu napadački sustavi prorade nakon zagrijavanja motora, ali to teško političko naoružanje očito još nisu odlučili ni jednouhi ljevičari koristiti. Posebice zbog Grmojinog opravdanog gnjeva, jer da je HDZ radio kako treba, čovjek je mogao i dan danas pjevajući narodne pjesme i elegije s ušća rezati Jambin kupus i uživati u krajoliku Neretve, umjesto da se intelektualno nadjačava s nedodirljivim hadezeovcima, primjerice Milijanom Brkićem, od čije facebook literature strijepe i odavno pokojni partizani ispod gorskih bukava prevrćući se u grobovima. Nije lako.

No, htio i bio HDZ ovakav ili onakav, onaj simbolički, živi, pokojni i inkluzivirani prisvojiti Dan državnosti, činjenica je da je upravo HDZ predvodio narod k obnovi države, nasuprot SDP-a i neformalnih, a itekako stvarnih srpskih partnera s ove i one strane Dunava. To što je današnji HDZ prigrlio bivše SDP-ove srpske kompanjone danas jedino može govoriti da je HDZ prihvatio Marasovu paradigmu, no ne može osporiti činjenicu da joj je nekada bio suprotnost. Bio je, inače ne bi bilo države, ne bi trebalo donositi domoljubne zakone čiji je stup ustavni domoljub Milorad Pupovac. Jamac hrvatskog domoljublja u današnjoj politici i jamac ozakonjivanja Penavinog pijeteta. Nije lako za razumijeti, ne bi ni genijalni Pečarić uspio taj fenomen odgonetnuti pa se ne treba čuditi što Maras zbunjeno napada sve oko sebe. A tek kad se uključi Grmoja, ili Petrov, kada i ako ga brifiraju. Bit će gužve.

Komentari