Hrvatski je Sabor donio i zakon – usput budi rečeno, jedan u nizu hrvatskih nepreciznih, dijelom nerazumljivih, kontradiktornih i diskutabilnih zakona –  pod nazivom Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju, povezanoga s također dvojbenim Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, u konačnici sa Kaznenim zakonom, itakodalje, kojih se, međutim, država ne pridržava, odnosno o kojima se administrativna država brine isto onoliko koliko i paradigmatični izabiokovski imotski gangaši: “Muči selo, špala nan je čuna, nije o njon ni vodit računa”.

Autor: Mate Bašić

Je li lažu kada kažu, parafrazirajmo J.B. Štulića, da je sreća u tri stvari, u dobroj ženi, gitari i bogatom tati koji uvijek kontemplira o pojmu znanost, kako piše u nevjerojatnoj ultrahermetičnoj natukici internetske verzije Hrvatske enciklopedije gdje tzv. znanost jest u najširem značenju skup svih sustavno metodski stečenih i uobličenih znanja te djelatnost kojom se stječu takva znanja, a u užem i strožem smislu, to je skup znanja dobivenih nekom od znanstvenih metoda te racionalna djelatnost predviđanja i objašnjenja pojava u okolini (znanstveno znanje) koja se ostvaruje svođenjem pojedinih pojava pod univerzalne zakone, što istodobno hrvatska Wikipedija naoko razumljivije objašnjava da je znanost (grč.episteme,lat.scientia,eng/fr. science; njem.wissenschaf) zapravo organizirani sustav ukupnog ljudskog znanja stečena opažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu, a obrađena razumnim metodama, što znači da je znanost objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima, stečeno i provjereno egzaktnim promatranjem, organiziranim pokusom i pravilnim razmišljanjem, ali je također i način razmišljanja i gledanja stvarnosti, objektivna, sustavna, logična, precizna i provjerljiva metoda prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, mjerenja, eksperimentiranja, uopćavanja, objašnjavanja i vrednovanja iskustvenih činjenica, čija su glavna obilježja: objektivnost, sustavnost, argumentiranost (provjerljivost), logičnost i preciznost. Tako uopćeno, sve to nalikuje na pravila tzv. objektivnoga novinarstva, ali začudo, nigdje se u citiranim enciklopedijama (kao ni u drugima, poput Laroussea, Britannice, itd.) ne navodi da se znanošću načelno bave znanstvenici, dakle manje-više osobe s akademskim, obrazovnim, školskim “stupnjevima” (makar u povijesti, kako znamo, postoje i iznimke, gdje je u nepravilnom pravilu riječ o genijalcima bez “znanstvenih stupnjeva”, primjerice, loši i nesvršeni lički student N. Tesla).

Hrvatska ministarstva znanosti i ministarstva sličnih pojava (kao ni tzv. HAZU, ako ih se to uopće tiče?) pojma nemaju s koliko pametnih znanstvenika (!), “doktora”, “magistara” i “profesora” barataju, niti imaju pojma kako su se na ljestvicu najvažnijih 1000 svjetskih sveučilišta na svijetu uopće uspjeli plasirati na 800. mjesto tj. blizu dna. Hrvatskoj je od često zazivane političke lustracije i od još češće željene revizije službene povijesti, one u 20. stoljeću osobito, čini se još važnija – revizija akademskih titula, tj. revizija njezina znanja, znanosti, ukupnosti i mogućnosti.

Vjerojatno da o znanosti i o osobama koje se znanošću bave ne bi bilo suvišnih društvenih rasprava u državi, hrvatski je Sabor donio i zakon – usput budi rečeno, jedan u nizu hrvatskih nepreciznih, dijelom nerazumljivih, kontradiktornih i diskutabilnih zakona –  pod nazivom Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju, povezanoga s također dvojbenim Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, u konačnici sa Kaznenim zakonom, itakodalje, kojih se, međutim, država ne pridržava, odnosno o kojima se administrativna država brine isto onoliko koliko i paradigmatični izabiokovski imotski gangaši: “Muči selo, špala nan je čuna, nije o njon ni vodit računa”. Drugim riječima, hrvatska ministarstva znanosti i ministarstva sličnih pojava (kao ni tzv. HAZU, ako ih se to uopće tiče?) pojma nemaju s koliko pametnih znanstvenika (!), “doktora”, “magistara” i “profesora” barataju, niti imaju pojma kako su se na ljestvicu najvažnijih 1000 svjetskih sveučilišta na svijetu uopće uspjeli plasirati na 800. mjesto tj. blizu dna.

Kratak je to uvod, no ne dvojeći, Hrvatskoj je od često zazivane političke lustracije i od još češće željene revizije službene povijesti, one u 20. stoljeću osobito, čini se još važnija – revizija akademskih titula, tj. revizija njezina znanja, znanosti, ukupnosti i mogućnosti.

Dr. sc. Franjo Maletić i parapolitičke memoarske fantazije Josipa Manolića


Biografija dr. sc. Franje Maletića blago podsjeća na stručnu biografiju dr. sc. Marija Plenkovića, oca aktualnoga hrvatskoga premijera, počevši već od podatka da se ovaj diplomirani pravnik podrijetlom iz podravskoga Ferdinandovca svojedobno zatekao na mjestu višegodišnjega direktora poslovnice JAT-a u Torontu, a JAT-ove prekooceanske poslovnice, naravno, funkcionirale su kao paravan za obavještajnu djelatnost jugoslavenskih službi sigurnosti.

Ilustrirajmo to primjerom: kako stoji na web-stranici Hrvatske znanstvene bibliografije https://www.bib.irb.hr/pregled/znanstvenici/314655, dr. sc. Franjo Maletić s matičnim brojem znanstvenika 314655, autor je 22 znanstvena rada, no na kojemu je popisu tih radova – s uvjetnom iznimkom njegove doktorske disertacije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 2008. pod naslovom “Informacijsko modeliranje razvoja novinske industrije u digitalnoj eri” – teško uočiti doslovno ijedan “znanstveni rad”: riječ je jednostavno o nekolicini koautorskih tekstova i djela, o zbirkama predavačkih istupa na nekim skupovima, te iznad svega, o tržišno uspješnim izdavačkim pothvatima njegove privatne nakladničke kuće Golden marketing – Tehnička knjiga (GMTK) u kojima se on pojavljuje bilo kao nakladnik, bilo kao urednik/priređivač, bilo kao pisac uvodnih bilješki i/ili u sličnim ulogama tehničko-logističke naravi, teško podvedivima pod kategoriju znanosti, odnosno pod kategoriju “izvornih znanstvenih radova”. Banalno rečeno, priređivanje za tisak almanaha “Tko je tko u Hrvatskoj” (1993.), “Tko je tko u hrvatskoj medicini” (1994.), “Tko je tko u hrvatskom gospodarstvu” (1995.), “Hrvatski prezimenik: pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća” (2008.), “Hrvatski prezimenik, prezimena po naseljima” (2008.), zbornika “Iseljena Hrvatska” (2005.) i “Hrvatska izvan domovine” (2015.) ili parapolitičkih memoarskih fantazija Josipa Manolića “Politika i domovina” (2015.), “Špijuni i domovina” (2016.) doista jesu uspješni publicistički i poslovni potezi, no njihovo navođenje pod autorske znanstvene radove zapravo znači diskvalifikaciju znanosti same.

Tko je, zapravo, dr. sc. Franjo Maletić, priređivač i izdavač knjiga  Josipa Manolića i prethodni izdavač kontroverzne knjige memoara Josipa Boljkovca “Istina mora izaći van”: sjećanja i zapisi prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske (koju je 2009. za GMTK priredio još jedan predavač s koprivničkog Sveučilišta Sjever Željko Krušelj)?

Internetski časopis In medias res (međunarodni znanstveni žurnal za filozofiju medija kojega iz Zagreba uređuje Sead Alić) stoji da je “Franjo Maletić (1951) docent informacijskih i komunikacijskih znanosti, profesor visoke škole, pročelnik na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a dopunski se obrazovao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i Splitu. Poslijediplomski doktorski studij pohađao na Pravnom i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, obranivši rad na temu: Informacijsko modeliranje razvoja novinske industrije u digitalnoj eri (Information Modeling of Newspaper Industry Development in the Digital Age). Sudjelovao na brojnim stručnim i znanstvenim skupovima u zemlji i svijetu o medijima, medijskoj pismenosti, medijskim politikama, medijskom pravu i ekonomici medija. Bio zaposlen na poslovima upravljanja u zemlji i inozemstvu, u medijskoj industriji, Večernjem listu, GMTK, Vjesniku.
Na dodiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju predaje kolegije Uvod u medije, Medijski menadžment, Medijsku komunikologiju, Medije EU, Medijsko pravo i organizacija, Medijska publika. Autor je i suautor više stručnih i znanstvenih knjiga iz područja informacijskih znanosti, informatologije, onomastike, medijske pismenosti.”

Portal dnevno.hr: “Kada su jednom zgodom u jednom intervjuu Globusu novinari upitali Ivicu Johna Zdunića, predsjednika ‘Grupe 100’, udruge kanadsko-američkih Hrvata koja je financirala Ivu Sanadera i povratak HDZ-a na vlast 2003., vjeruje li da je norvalska dijaspora imala svoje ljude u Udbi ili je bilo obrnuto, Zdunić se najprije pohvalio da je on jedan od najzaslužnijih za Tuđmanov posjet Kanadi 1987. pa potom otkrio: ‘Nekoliko naših Hrvata iz samog vrha Udbe pomogli su da Tuđman dobije vizu za Kanadu’. John Zdunić je tom prigodom ispričao da je on napravio aranžman leta emigranata iz Kanade u Zagreb na konvenciju HDZ-a (1990.), pa dodao: ‘A za taj pothvat znao je i Franjo Maletić, tada direktor JAT-ova predstavništva u Torontu, a danas predsjednik Uprave novinske kuće Vjesnik u Zagrebu’.”

Pretragom po Internetu, međutim, uočit će se portret dr. Maletića u bitno drugačijem ozračju od naznačenoga u tekstu In medias resa (u kojemu njegova biografija blago podsjeća na stručnu biografiju dr. sc. Marija Plenkovića, oca aktualnoga hrvatskoga premijera) i to drugačijemu počevši već od podatka da se ovaj diplomirani pravnik podrijetlom iz podravskoga Ferdinandovca svojedobno zatekao na mjestu višegodišnjega direktora poslovnice JAT-a u Torontu, a JAT-ove prekooceanske poslovnice, naravno, funkcionirale su kao paravan za obavještajnu djelatnost jugoslavenskih službi sigurnosti, pa se na položaj poput direktorskoga nipošto nije dolazilo tek na temelju pukog posjedovanja pravničke diplome ili posjedovanja stanovitih poslovnih sposobnosti. U tom svjetlu, povremeno se i danas recikliraju i više ili manje utemeljene iseljeničke priče o cinkarenju putem JAT-a “aktivista hrvatske ustaške emigracije” (a takvi “ustaški aktivisti” su naprosto bili svi iseljenici) i analiziraju se prijave o nastupima gostujućih domovinskih pjevača u “ustaškim” klubovima i domovima, crkvene, kulturne, športske, školske, čak i obiteljske i ine veze i djelatnosti. Poslovnice JAT-a, dakle, imale su ulogu sličnu onoj kakvu je, primjerice, imalo predstavništvo čehoslovačke zrakoplovne kompanije ČSA u zagrebačkoj Gajevoj ulici u samom središtu grada u kojemu nitko nikada nije kupio kartu jer se, naravno, u zemlje Varšavskoga ugovora nije ni moglo putovati tek tako, već su i vrapci sa Zrinjevca pjevali o tome kako je riječ o običnom špijunskom punktu.

Portal Dnevno.hr 2015. je pak o Maletićevu konjićevu skoku iz JAT-a prema HDZ-u zabilježio crticu: “Kada su jednom zgodom u jednom intervjuu Globusu novinari upitali Ivicu Johna Zdunića, predsjednika “Grupe 100”, udruge kanadsko-američkih Hrvata koja je financirala Ivu Sanadera i povratak HDZ-a na vlast 2003., vjeruje li da je norvalska dijaspora imala svoje ljude u Udbi ili je bilo obrnuto, Zdunić se najprije pohvalio da je on jedan od najzaslužnijih za Tuđmanov posjet Kanadi 1987. pa potom otkrio: ‘Nekoliko naših Hrvata iz samog vrha Udbe pomogli su da Tuđman dobije vizu za Kanadu’. John Zdunić je tom prigodom ispričao da je on napravio aranžman leta emigranata iz Kanade u Zagreb na konvenciju HDZ-a (1990.), pa dodao: ‘A za taj pothvat znao je i Franjo Maletić, tada direktor JAT-ova predstavništva u Torontu, a danas predsjednik Uprave novinske kuće Vjesnik u Zagrebu’. Novinar Ivan Babić se tada, između ostaloga, uputio i u dodatnu nagađajuću varijantu: “Maletić je svoj streloviti proboj u nove političke strukture neovisne hrvatske države započeo još kao šef JAT-ova predstavništva u Torontu u vrijeme kada je pokojni dr. Franjo Tuđman tamo putovao baš JAT-ovim zrakoplovima kod tamošnje emigracije. Zahvaljujući tim vezama Maletić već od početka devedesetih ima dobro uhodani izdavački biznis kroz privatnu tvrtku Golden marketing – Tehnička knjiga”.

Kako se vidi na web-stranicama GMTK, Maletić je Golden marketing utemeljio 1992., a kasnije mu priključio i Tehničku knjigu, poduzeće osnovano još 1947. u svrhu objavljivanja tehničke literature za potrebe obrazovanja, znanosti i gospodarstva, gdje je prva uspješnica bila objavljivanje almanaha “Tko je tko u Hrvatskoj” 1993., a zadnja velika, objavljivanje dva toma Manolićevih kontemplacija.

Portal ePodravina.hr još je 2010., u doba kad se Maletić natjecao za mjesto glavnog ravnatelja HRT-a, objavio da je dr. Maletić “formalno Golden marketing prepustio kćeri Ani (Rešetar), a za sina Ivana registrirana je marketinška tvrtka Market media”, u kojoj je prigodi novinarka Ivana Habijan zaronila još malo dublje u genezu “zlatnog biznisa (negdašnjega) direktora Vjesnika”, napisavši da tadašnji direktor Vjesnika i neuspjeli kandidat za ravnatelja HRT-a Franjo Maletić “zaslužuje biti uvršten na top tajkunsku ljestvicu u Hrvata, možda ne toliko zbog veličine akumuliranog bogatstva koliko zbog genijalne domišljatosti da osigura milijunski profit na preprodaji popisa hrvatskih glasača putem “Hrvatskoga prezimenika”. Maletić je – piše ePodravina – sve donedavno u svojoj službenoj biografiji rado isticao činjenicu članstva u NO Podravke, jer je od 2004. godine, otprilike pet godina primao visoku naknadu u tom Nadzornom odboru i bio član ekipe koja je godinama uredno potpisivala godišnja izvješća, a da nikad nije uočila ništa sumnjivo, no efekti rada NO i Uprave te koprivničke kompanije vidjeli su se potkraj siječnja 2010. kad je Podravka Zagrebačkoj burzi dostavila izvješće o poslovanju za 2009. godinu. Gubitak kompanije premašivao je 280 milijuna kuna. No, ime nesuđenog ravnatelja HRT-a nije se isključivo u Podravci pojavilo u nadzornički spornom kontekstu, naime, nigdje se pritom nije spominjao fond HPB real, iako je u to doba Josip Protega optužen za razne bankarske muljaže, teretilo ga se za nenaplative kredite, lažiranje bilance i računovodstvene nepravilnosti, a transakcija su se dijelom odvijale i preko HPB reala, zatvorenog investicijskog fonda za ulaganje u nekretnine Hrvatske poštanske banke, gdje je uz Protegu kao predsjednika NO, funkciju člana sve do veljače 2010. obnašao i Maletić. Uz to, iako on još od početka devedesetih ima dobro uhodani izdavački biznis kroz privatnu tvrtku Golden Marketing – Tehnička knjiga, tek ponovnim dolaskom HDZ-a na vlast s premijerom Ivom Sanaderom na čelu i Maletićevim imenovanjem za prvog čovjeka državnog Vjesnika 2004. započinje zlatna era njegove privatne tvrtke. Najbenigniji, ali zasigurno etički sporan profit, Maletić ostvaruje besplatnom promocijom izdanja svoje privatne tvrtke na stranicama Vjesnika, napose knjige “Hrvatski prezimenik”. Istodobno vješto koristi povjerenje vladajuće nomenklature pa tiska i stručne knjige dr. Mirjane Sanader, premijerove supruge. Tako je Golden Marketing izdao knjigu o arheološkim iskapanjima Tilurija, a taj je izdavački pothvat postao i medijski skandal kad se otkrilo da knjige u pravilu otkupljuju državne institucije izdvajajući za njih golem novac. Prepredeni nakladnik Maletić vješto je eksploatirao dobitnu formulu – najprije direktora državne novine i tiskare, a potom samo tiskare Vjesnik, te relacije koje je pritom izgradio, kako u državnim institucijama, tako i među medijskim nakladnicima. Primjerice, zažmirit će na oba oka na dugove najvećih medijskih nakladnika svjestan da će mu to isti obilato honorirati u vremenima nadolazećih afera. Naime, Maletićevo ime, kao što smo se mogli osvjedočiti u proteklom razdoblju, nigdje nije isplivalo na stranicama tiskovina u velikim aferama Podravka i HPB. S druge strane od državnih institucija pristizat će siguran novac u privatnu nakladničku riznicu. Navest ćemo samo neke primjere: Ministarstvo kulture 2006. od Golden Marketinga otkupljuje knjiga u vrijednosti 455.250 kuna, 2007. za pet naslova izdvaja 93.000 kuna, 2008. za dva naslova najprije odobrava 33.000 kuna te zatim za još 8 naslova iz džepa poreznih obveznika izdvaja 167.500 kuna. No “Hrvatski prezimenik” ne propuštaju kupiti ni male sredine. Gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić u studenom 2009. otkupljuje 25 kompleta knjiga “Hrvatskog prezimenika” po cijeni od 600 kuna svaka, te Ministarstvo vanjskih poslova na službenim web-stranicama velikodušno i naravno besplatno reklamira dvije knjige u izdanju Maletićeva Golden marketinga. No tek slijedi prava poslastica koja bi mogla rastumačiti i Maletićevu nadzorničku indolentnost u Podravci. Naime, glavni sponzor top-projekta Golden Marketinga – knjige “Hrvatski prezimenik” bila je upravo Podravka uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa te Ministarstva kulture RH. Inače, “Hrvatski prezimenik” zapravo je urednički obrađen popis birača i vjerojatno predstavlja raritet da se tako banalna baza podataka prodaje za 1200 kuna koliko iznosi puna cijena. Tijekom 2008. kad je o trošku poreznih obveznika promoviran “Hrvatski prezimenik” autora akademika Petra Šimunovića i Franju Maletića, čitateljstvu se knjiga predstavljala kao “jedinstveno kulturno i znanstveno djelo koje u tri knjige na 2200 stranica otkriva neprocjenjivo bogatstvo hrvatske antroponomastike. Knjige sadržavaju abecedni popis 114.643 hrvatska prezimena s brojem obitelji tih prezimena u pojedinim naseljima i općinama te popis 6654 naselja s prezimenima stanovnika i brojem obitelji”, stajalo je u promo recenzijama. I na kraju ne zaboravimo spomenuti da je Franjo Maletić formalno “čist” kao većina naših javnih direktora. Formalno je Golden marketing prepustio kćerki Ani, a i za sina Ivana registrirana je marketinška tvrtka Market media. A da u cijeloj priči ne bi ponestajalo i ugleda, što je primarna odlika naših novopečenih tajkuna, tu je i Maletićevo članstvo u Upravnom odboru Hrvatske matice iseljenika, koje, uzgred budi rečeno, ima i ekonomsku računicu, budući je Matica vjerni konzument izdanja Maletićeve privatne nakladničke tvornice novca ili zlata kao što to i samo ime Golden Marketinga kazuje”, zaključila je 2010. Novinarka portala ePodravina.hr.

“Ukradeni” rukopis Manolićevih “špijunskih memoara stoljeća”


Maletić je na kraju priredio i objavio znamenite Manolićeve “špijunske memoare stoljeća”, naravno, opet u svjetlu tračerskoga političkoga skandala s medijski lansiranom pričom kako je Manolićev rukopis uoči tiskanja tobože ukraden, što je brzo demantirano, ali s još zapaljivijom tezom kako rukopis ipak nije ukraden već da ga je dr. sc. Franjo Maletić tek bio posudio stanovitim uglednicima na čitanje, što je u Dnevno.hr naslovljeno kao: “Sanaderov intimus i grobar Vjesnika u tajnosti je rukopise Manolićeve knjige odnio Josipoviću, Milanoviću i Mesiću na cenzuru!”

O eskapadama pak s koprivničkim Sveučilištem Sjever portal Dnevno.hr 2015. je naveo slijedeće: “Još 2005. godine, kada je tadašnji premijer Ivo Sanader bio u naponu svoje političke moći i kada je odobrio bivšem vlasniku EPH-a Ninoslavu Paviću kupnju Slobodne Dalmacije, u glavi tadašnjeg medijskog mogula rodila se još jedna dvojbena ideja, nakon čije realizacije su svojedobno brujali mnogi mediji. Naime, Pavić je bivšeg premijera i tadašnjeg prijatelja Sanadera uspio nagovoriti na osnivanje Sveučilišta Sjever, a dopusnicu za njegovo osnivanje doslovno je u zadnjem danu mandata Ninoslavu Paviću dao tadašnji ministar znanosti Dragan Primorac. Podsjetimo, EPH se tada obavezao u Splitu osnovati novinarsku akademiju u koju će tijekom 10 godina uložiti 30 milijuna kuna, no kada je naišao na otpore splitskog Sveučilišta, odlučio ga je 2011. preseliti u Varaždin gdje je imao podršku HSLS-ova Ivana Čehoka. Budući da ni ondje nije išlo, projekt je konačno preseljen u Koprivnicu. No, kako je to više puta isticao koprivnički gradski vijećnik Siniša Bosanac, ali i saborski zastupnik Nikola Vuljanić, umjesto da u novinarsku akademiju uloži 30 milijuna kuna, Pavić osniva tvrtku Medija Uni na koju prenosi osnivačka prava za akademiju. Ona praktički nije imala nikakvu imovinu, već manje-više samo dopusnicu i temeljni kapital od 20.000 kuna. Pavić je konačno, ne zna se na temelju čega, procjenjuje na gotovo četiri milijuna kuna i prodaje Gradu Koprivnici i varaždinskoj tvrtki VELV d.o.o. Bosanac je u slučaju tog Sveučilišta podnio jednu od četiri prijave DORH-u zbog izvlačenja novca iz koprivničke gradske blagajne. No, Sveučilište Sjever je 2014. ponovno uzburkalo medijsku javnost kada je premijer Zoran Milanović najavio da bi ono uskoro moglo prijeći na državne jasle. Tada su se mnogi u Ministarstvu obrazovanja potiho pobunili smatrajući da bi iz ionako mršavog proračuna za obrazovanje država  u tu svrhu trebala, umjesto dotadašnjih devet, početi godišnje izdvajati oko 20 milijuna kuna, jer Grad Koprivnica više nema novca za njegovo redovno financiranje. A kako povijest Sveučilišta Sjever mnogi u akademskoj zajednici smatraju dvojbenom, a neki čak i kriminalnom, sama spoznaja da bi se ono moglo financirati iz državnih jasli izazvala je još veći revolt u relevantnim znanstvenim krugovima. Mnogi smatraju da bi se tim izvlačenjem novca iz proračuna financirali mnogi uhljebi poput notornog Franje Maletića, koji je nakon što je napustio čelnu funkciju Tiskare Vjesnik svoje financijsko utočište našao upravo na tom Sveučilištu. Treba podsjetiti da je 2005., kada je Pavić uvjeravao Sanadera u svrsishodnost osnivanja jednog takvog instituta, u svemu tome, tvrde insajderi, svoje prste imao i Franjo Maletić, tada moćni direktor državnog Vjesnika. Naime, Pavić i Maletić su sve vrijeme Maletićeva mandata pokušavali i politički dnevnik Vjesnik uzeti pod svoje, a kada im to nije pošlo za rukom Maletić je sustavno radio na gašenju tih dnevnih novina”…

Konačno, slijedom svih tih vratolomija, Maletić je na kraju priredio i objavio znamenite Manolićeve “špijunske memoare stoljeća”, naravno, opet u svjetlu tračerskoga političkoga skandala s medijski lansiranom pričom kako je Manolićev rukopis uoči tiskanja tobože ukraden, što je brzo demantirano, ali s još zapaljivijom tezom kako rukopis ipak nije ukraden već da ga je dr. sc. Franjo Maletić tek bio posudio stanovitim uglednicima na čitanje, što je u Dnevno.hr naslovljeno kao: “Sanaderov intimus i grobar Vjesnika u tajnosti je rukopise Manolićeve knjige odnio Josipoviću, Milanoviću i Mesiću na cenzuru!” Ma nemoj, Manolićev rukopis “na cenzuri” i to baš kod tih tipova?!

Manolićeve su knjige (poglavito ova druga) neprepričljive i neopisive, s njihovim sadržajem je nemoguće polemizirati, bilo na faktografskoj, bilo na konkluzivnoj ravni, na ravni zaključaka koje on izvodi i iznosi, osobito kad je riječ o samomu dr. Tuđmanu, navodnom djelatniku nekoga “domobranskog ministarstva” u NDH, potom SKOJ-evcu, pa partizanu, onda Titovu generalu – što Tuđman, međutim, nije bio, nego je bio pukovnik, a generalski čin, kasnije oduzet, dobio je paralelno s odlaskom u mirovinu – proustašoidu uvezanomu u KOS-ovsku i udbašku mrežu, itd.

Inače, o tim Manolićevim i Maletićevim neopisivim kupusarijama svojedobno sam i sam napisao kraći osvrt za koji mi se čini da mu ni danas nema što bitno dometnuti a gdje, između ostaloga, stoji da pročitati dvije Manolićeve knjige predstavlja izniman psihofizički napor, a njih očito piše – a ne samo “priređuje i uređuje” – Franjo Maletić (doc. dr. sc. s neobično uglednoga Sveučilišta Sjever u Koprivnici), a možda i još ponetko njemu iz nekoga razloga blizak, na milijun je primjera to lako pokazati i dokazati. Zašto, pitat će se vrli pitac neki? Pa zato što se – pazi sad! – Manolić referira, čak ih i analizira, na neke knjige objavljene u Kanadi na engleskom jeziku (a općepoznato je da je Joža stručnjak, hihihi, kako za knjige, tako i za engleski, osbito kanadski, pa i američki!), da ne spominjem kako su u “Špijunima i domovini” publicirani cijeli liberalno-liberalistički intonirani eseji o npr. lustraciji, i to jezikom iz TV-serije “Sulejaman Veličanstveni”, uglavnom. Dakle, psihofizički iznimno zahtjevni, na rubu kompulzivne opsesivnosti – vlastite a posebice raščlanjujući njihovu – jest to napor, a poslije gutanja toga svojevrsnog “priručnika fantastične zoologije, knjige o imaginarnim bićima” (Jorge Luis Borges) na što bi se mogle svesti dosadašnje dvije Manolićeve memoarske knjige, svaka po 406 stranica, uz najavu treće, jedino što nevoljnomu i izmučenom čitatelju ostaje u ustima jest gorak i bljutav okus općehrvatske nesreće te neumitna i nepobjediva defetizma: za Boga miloga, ima li netko o koga se taj Manolić nije očešao, a da nije bio udbaš, ustaša, dvostruki ili višestruki špijun, doušnik, suradnik, plaćenik, rezident, ukratko agent jedne ili više tajnih službi i da se nad njega nije nadvila sjena nenadmašnoga hrvatskoga NKVD-skoga domoljuba Ivana Steve Krajačića, neprijepornoga Manolićeva državničkog uzora nad uzorima?

Manolićeve su knjige (poglavito ova druga) neprepričljive i neopisive, s njihovim sadržajem je nemoguće polemizirati, bilo na faktografskoj, bilo na konkluzivnoj ravni, na ravni zaključaka koje on izvodi i iznosi, osobito kad je riječ o samomu dr. Tuđmanu (navodnom djelatniku nekoga “domobranskog ministarstva” u NDH, potom SKOJ-evcu, pa partizanu, onda Titovu generalu – što Tuđman, međutim, nije bio, nego je bio pukovnik, a generalski čin, kasnije oduzet, dobio je paralelno s odlaskom u mirovinu – proustašoidu uvezanomu u KOS-ovsku i udbašku mrežu, itd.), a da ne govorimo kakve opet faktografske i konkluzivne gluposti i bljezgarije Manolić iznosi i izvodi o hrvatskoj emigraciji, brkajući čak i imena tih organizacija, njihova poslanja i njihove članove, pa o Gojku Šušku, o generalu Luburiću, a iznad svega o Brunu Bušiću, HRB-u, HDP-u i drugim organizacijama, te konačno o svojim oponentima u političkom i javnom životu suvremene Hrvatske, sve na tragu teze o svemoćnosti Udbe koja je, tobože, stvorila i socijalističku Hrvatsku i emigraciju i ideju samobitnosti i višestranačje i rat i poraze i pobjedu i samu državu, čak je, čini se, Udba stvorila i famoznu kraticu “itd”.

Uslijed ne/vjerodostojnosti ukupnih Manolićevih egoističnih skribomansko-političko-podrivačkih poriva, valja se upitati: što bi tek bilo kad bi svi ljudi, makar oni još živi, na koje se Manolić (ili kad je o ovim knjigama riječ: na koje se dvojac Manolić-Maletić) do sada okomio, poželjeli pojedinačno demantirati makar zlonamjerno pogrešnu faktografiju ili postupiti onako kako je postupio Tomislav Karamarko koji ga je predao sudu zajedno s obnovljenim Nacionalom (en passant, Karamarkovo je ime u “Špijunima i domovini” nestalo iz Kazala imena, a u tekstu je govor o njemu sveden tek na rečenicu-dvije o povratu putovnice, nekamo je izvjetrila tvrdnja o Karamarku kao udbašu, iako je bila povodom žučnih medijskih polemika i same tužbe u razdoblju 2015/16.)?

Manoliću vjerojatno ne bi bilo ništa – pa što mu u tim godinama više uopće može biti, s time on i kalkulira! – no vrijedi li to i za Manolićeva ideološkoga sina dr. sc. Franju Maletića koji sve to “priređuje i uređuje“, tiska i distribuira, pritom fakat neloše zarađujući na tvarnoj trgovini častohlepljem, sinekurama, utjecajem, skandaloznim i pogubnim političkim mešetarijama?

Komentari