Velikosrpska klatež rabi novu multiterminologiju ne bi li zvučala moderno, jer više ne prolazi četnički nauk koji se i nadalje skriva iza priglupo sročenoga teksta “projekta” koji se otkriva već i naslovom, a naslanja se neoprezno na sirovu laž o uspjehu Deklaracije o zajedničkom jeziku, koji je u stvari bijedan promašaj, čega su svjesni. No, kao i uvijek, nađu se u takvom društvu individue iz Hrvatske, ovaj put – budući da je riječ o multiistoričarima, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i još jedna Snježana, to jest Koren.
Nema živog kolumnista koji se bez obzira na temu o kojoj piše, nije dotaknuo nogometa, a bilo bi i neprirodno u ovom početku srpnja koji je pojeo sve druge svjetske probleme i nevolje. Recimo, dok smo mi igrali u skupini s Nigerijom, ondje je u tih devedeset minuta ubijeno vjerojatno devedeset kršćana, najmanje. U danima drame s Danskom, danski su političari odlučili stati na kraj opasnoj getoizaciji muslimana u toj zemlji i nevoljkosti da se integriraju, pa sada djeca moraju u škole gdje će učiti što je to Božić. U Hrvatskoj pak, dok smo igrali s Danskom, ušuljao se u naš šesnaesterac nacrt mirovinske reforme koji bi, realiziran, srušio jedan stup na priličnu masu ljudi i zauvijek ih poklopio.
U vrijeme nogometne euforije (svaka čast hrvatskoj reprezentaciji i izborniku, napokon smo ondje gdje trebamo biti), napola je riješen slučaj Agrokor, što je Rusima satisfakcija za ispadanje u četvrtfinalu i bez Fifinih sankcija mogu vikati “Slava Todoriću”. Glede uzvika “Slava Ukrajini”, očito je u očima svjetske nogometne organizacije izjednačen s, recimo, “Za dom spremni”, a pokojni mladi nogometaš Hrvoje Ćustić valjda je u rangu neželjenih imena na nepoznatoj listi.
Nogomet sve i svugdje, svijet se divi velikoj Hrvatskoj. Oprostite, ni “velika Hrvatska” se ne smije spominjati jer kod idiota budi neke asocijacije. No zato se sve češće u ovim danima spominje Jugoslavija, kad Hrvatska trijumfira komentatorima u regiji najdraže bi bilo da se zove “Bivša jugoslavenska republika Hrvatska”, a hrvatski Jugoslaveni, orjunaši i ostala bagra ne mogu se odlijepiti od svoje znojne nostalgije – najbolji je primjer da televizije, uključujući javnu, prvo hrle u Srbiju da čuju što ondje imaju za reći, a zašto ne idu u Mađarsku, Austriju, Italiju, itd. teško je (Iako) zaključiti. Tako smo čuli razne gluposti, kao onu da građanska Srbija navija za Hrvatsku, a “pravoslavna za Rusiju”. Ma nemojte, a tko je pisao i još piše memorandume? Pa obje te Srbije, s tim što ih građanska formulira.
Velikosrpske enklave u Hrvatskoj
Bolje Srbin nego Jugoslaven, shvatio je i Jovanović, a kako i ne bi kada Srbi u Hrvatskoj, u vladajućoj koaliciji, dobivaju što žele, a u Odboru za ljudska prava i manjine dijele sebi novac, proračunski, hrvatski dakako. Njihovi amandmani uvijek prolaze glatko, za razliku od SDP-ovih kojima ni Romi iz Grubišnog Polja više ne mogu pomoći…
Spašavanje SDP-a i vojnika partije Bere, podsjeća me na akciju spašavanja malih nogometaša iz tajlandske špilje, s konopcem i bocama kisika u utrci s monsunom koji prijeti potopiti podzemlje.
Jugoslavenske, dotično velikosrpske enklave u Hrvatskoj i njihovi mediji (Novi list, Novosti, Indeks…) u općem hrvatskom zanosu objavljuju male, pakosne priče kojima bi htjeli umanjiti značenje hrvatskih pobjeda ili naći crne mrlje, kao što čine i nadalje s hrvatskim ratnim pobjedama. O nogometu je bilo riječi i u Hrvatskom saboru, gdje se u gotovo praznoj dvorani natjecala velika preostala četvorka Pernar, Pupovac, Radin, Zekanović, kojima se pridružio Jovanović. HTV je u Središnjem dnevniku delikatno prešutio taj događaj, ali nisu komercijalne televizije, te smo doznali da se ondje vrijeđalo “na nacionalnoj osnovi” (sklop riječi iz doba komunizma), a isto smo tako spoznali da je riječ “Jugoslaven” ipak postala pomalo zazornom i onima koji potiho ostaje u toj iluziji i nakon skoro trideset godina samostalne Hrvatske. Bolje Srbin nego Jugoslaven, shvatio je i Jovanović, a kako i ne bi kada Srbi u Hrvatskoj, u vladajućoj koaliciji, dobivaju što žele, a u Odboru za ljudska prava i manjine dijele sebi novac, proračunski, hrvatski dakako. Njihovi amandmani uvijek prolaze glatko, za razliku od SDP-ovih kojima ni Romi iz Grubišnog Polja više ne mogu pomoći. U tijeku je spašavanje SDP-a od njega samoga, što je nemoguća misija, ali ne i neizgledna jer od jugoslavenskoga gena koji mu je u nutrini i dalje pati barem petnaest posto pučanstva u Hrvatskoj, pa će oni samo zato ostati vjerni. Spašavanje SDP-a i vojnika partije Bere, podsjeća me na akciju spašavanja malih nogometaša iz tajlandske špilje, s konopcem i bocama kisika u utrci s monsunom koji prijeti potopiti podzemlje.
Jest, perfidne note pišu se u jugoslavenskim glavama dok Hrvatska slavi nad razvikanim nogometnim zemljama.
Eto, poslali mi dobri ljudi obavijest o udruzi “Krokodil” koja djeluje u Beogradu, a ima novi projekt pod imenom “Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionizma”. Navode oni ovo: “Nakon projekta Jezici i nacionalizmi i njegovog velikog finala (!?) Deklaracije o zajedničkom jeziku, sada se stvara prostor za istorijski i interkulturni dijalog kroz kreiranje mreže istoričara, političara, pisaca, novinara i – studenata, korišćenjem metoda multiperspektivnog istorijskog narativa.”
Velikosrpska klatež, kao što vidite, rabi novu multiterminologiju ne bi li zvučala moderno, jer više ne prolazi četnički nauk koji se i nadalje skriva iza priglupo sročenoga teksta “projekta” koji se otkriva već i naslovom, a naslanja se neoprezno na sirovu laž o uspjehu Deklaracije o zajedničkom jeziku, koji je u stvari bijedan promašaj, čega su svjesni. No, kao i uvijek, nađu se u takvom društvu individue iz Hrvatske, ovaj put – budući da je riječ o multiistoričarima, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i još jedna Snježana, to jest Koren. U projektu s infantilnim nazivom, poznatim iz školskih klupa, kada ravnatelj škole zove nedisciplinirane đake koji su se potukli, pa istražuje “tko je prvi počeo”. Istoričari protiv revizionizma. Bolji bi naslov bio – istoričari u akciji spašavanja jugoslavenske istoriografije iz spilje potopljene prljavom vodom laži.
Jugoslavenski kulturnjaci i Miroslav Krleža
Leksikografska predstava (je) obično smeće i još jedan neuspješan pokušaj da se Krležu odvoji od svega hrvatskoga, premda je njegova hrvatska dimenzija značajna, a socijalna dimenzija razumljiva, te bi i danas bila dobrodošla jer smo, nepripremljeni (kao i za rat u kojemu smo ipak trijumfirali) upali u baš crnu varijantu sirovoga kapitalizma, što je i nadalje naš najveći problem, ruku pod ruku s državom koja “dere gdje stigne”
Dotle i u tzv. kulturi jugoslavenski kulturnjaci pokušavaju provući Krležu kroz svoje zamuljene tjesnace, a ne vidim da je tko reagirao na “leksikografsku predstavu” u Zagrebu, u kojoj se beogradski redatelj šeće s krvavim nožem po improviziranoj pozornici, žiri u sastavu Bozanić, Grabar-Kitarović i Kusić osuđuje Miroslava na smrt vješanjem, paklenski smišljeno poigrava se s doista velikim piscem koji se ne bi htio vratiti “u ovaj pakao”, podlo se miješaju hrvatska i jugoslavenska himna. A što? Nije meni braniti Krležu od njegovim političkih zabluda koje to i nisu bile, mnogo je pametnih ljudi u doba sirovog kapitalizma imalo iste ideje, a ni jugoslavenska im nije bila strana, no svi su se oni doista opametili kada su njihove utopije prerasle u polpotovske, staljinske i titovske terore, a Krleža se – ako nije prije, a jest – prosvijetlio u vrijeme Deklaracije, ali ne o zajedničkom, nego o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Zato je ta leksikografska predstava obično smeće i još jedan neuspješan pokušaj da se Krležu odvoji od svega hrvatskoga, premda je njegova hrvatska dimenzija značajna, a socijalna dimenzija razumljiva, te bi i danas bila dobrodošla jer smo, nepripremljeni (kao i za rat u kojemu smo ipak trijumfirali) upali u baš crnu varijantu sirovoga kapitalizma, što je i nadalje naš najveći problem, ruku pod ruku s državom koja “dere gdje stigne”, što su kolumnisti dobro opazili.
Grička vještica
“Grička vještica” je uvijek pun pogodak, pa i ovu verziju čeka dobra budućnost ispod kule u kojoj je pisao Baltazar Adam Krčelić, s doličnom scenografijom koja se utapa u realne gričke vizure, a nagrđuje ju samo metalni dimnjak nekog restorana u Tkalčićevoj.
Drukčije kazalište od spomenutog leksikografskog vidjeli smo u nedjelju, nakon što je premijera zbog ruske čarolije premještena sa subote. “Grička vještica”, to jest kaptolska, ukazala se opet na otvorenju Zagrebačkog histrionskog ljeta, skoro trosatna, ali ne i dugočasna predstava s novim Sinišom i Nerom, Jankom Popovićem-Volarićem i Madom Peršić. Treća je to Vještica, nakon prve koju je režirao Međimorec s Enom Begović i Krunom Šarićem, druge s Enom i Sinišom Popovićem. Ova treća verzija (Stoisavljević dramaturg) u režiji Dražena Ferenčine na stanovit je način zabavnija, s mnogo humorističnih interpolacija i ekstemporiranja u kojima nije nedostajao ni nogomet (a kako bi), posebno ističem Jasnu Palić ispraćenu pljeskom na otvorenoj bini i rečenicu “Što je Noć vještica? To je kao Dan žena, samo po noći.” U svemu, međutim, temeljna nota je u stvari blago feministička, kao što se i pristoji Zagorki koja je, nakon Dragojle Jarnević, posegnula za tipom snažne i samosvjesne žene. Vrlo dobra Mada Peršić (diplomirala medicinu!) stasom i crtama lica neodoljivo podsjeća na Enu Begović, a ulozi je dodala baš mladodjevojačku prpošnost u nekim scenama, u drugima žarki “aktivizam” u doba kada se svijet sporo oslobađa opakih predrasuda.
Doba je prosvijećenosti, Majka Tereza (oprostite, Marija Terezija) pomalo razumije što se događa i donosi nove uredbe. Naličje prosvijećenosti opisao sam u romanu “Špilberk” (prikrivena reklama). U predstavi nastupa 21 glumac, ako sam dobro vidio, mnogi nekad mladi sada su u punoj glumačkoj zrelosti, mnogi nekad djeca (ili ih još nije ni bilo), glumačka djeca, sada se solidno predstavljaju publici. U svakom slučaju, “Grička vještica” je uvijek pun pogodak, pa i ovu verziju čeka dobra budućnost ispod kule u kojoj je pisao Baltazar Adam Krčelić, s doličnom scenografijom koja se utapa u realne gričke vizure, a nagrđuje ju samo metalni dimnjak nekog restorana u Tkalčićevoj. Jest, podosta je vremena prošlo (ne previše) otkako je Malleus Maleficarum postao zabranjeno štivo, žene sada dominiraju, bez obzira na izmišljene priče zadrtih feministica koje bi rado spalile muškarce, Hrvatska ima predsjednicu koja sjedi do Medvjedeva i pristojno si čestitaju nakon svakoga gola, ali ne i nakon jedanaesteraca.