Hrvati podsjećaju na ono znamenito zvono na kojemu piše, otprilike: “Ja se ne oglašujem dok me ne udare”. A nas stalno udaraju, teško nas klatno udara izvana i iznutra, te ponavljam svoju davnu tezu: na svaku drskost i posezanja kakva god bila, Hrvatska i Hrvati moraju istoga trena odgovoriti punom snagom, na Vuline, Dačiće, Irineje i Izetbegoviće, na potkornjake unutar Hrvatske, bez straha tko će što reći u Europi i svijetu, onoj istoj Europi i svijetu koja prstom nije maknula dok su miloševići i vučići razarali našu zemlju i prastare gradove, crkve, samostane i knjižnice, ubijali nas u ime velike Srbije.
Vrijeme je posve poludjelo – usred zime pada snijeg. Ima poteškoća ne samo u prometu nego i glede univerzalnoga, takoreći transcendentalnoga vremena, pojma kojim čovjek opisuje svemirsku spiralu, a možda je kromozomska šifra nepojmljivog organizma. Ljudi se pretenciozno usuđuju poigravati pomicanjem vremena, guraju ga naprijed i natrag, režu na ljetno i zimsko, što moj pas nikako ne može razumjeti. Vrlo blesavo i nadam se da tomu dolazi kraj. Jednako je blesavo što nakon tolikih stoljeća otkako su ljudi shvatili da je Zemlja okrugla, sve više jača pokret koji tvrdi da je Zemlja ravna ploča. Da stvarno jest, ne bi bilo ni tako loše: lakše bi se čistio snijeg, odgurao do ruba ploče i bacio dolje, bez obzira što to dolje značilo. Također bismo preko ruba bacali smeće, karepovaca ne bi bilo. Na žalost, Zemlja je loptasta i zato se ljudi mogu s njom igrati, i igraju se, sve dok ona ne izgubi strpljenje, odskoči i udari ih u lice. To se već događa.
Faustu Vrančiću su mnoge stvari bile jasnije, družio se s Keplerom. Osim visećeg mosta i padobrana smislio je mnogo strojeva i napisao “Rječnik pet najuglednijih europskih jezika”. Je li Plenković u govoru pred Europskim parlamentom imao na umu tu povijesnu jezikoslovnu poveznicu, ne znam, ali je stvar zanimljiva. Govorio je na pet jezika, između njih i na hrvatskom koji je tako nakon više od četiri stotine godina opet na trenutak postao jedan od pet najuglednijih europskih jezika, kao i kod Vrančića. Nisu to bili latinski, talijanski, njemački, hrvatski i ugarski kao u Faustovu rječniku, a koji su bili osim hrvatskoga nisam doznao iz masmedija. U svakom slučaju vrlo lijepo i pohvalno, premda idioti zaziru od poliglota, hrvatski govore i pišu slabo, a engleski natucaju. (S tim da nakon Brexita treba razmisliti o dominaciji engleskoga u političkom i svakovrsnom europskom životu, što će biti teško jer su novokomponirani političari i gospodarstvenici iz europskih zemalja jedva nešto naučili engleski, a sada su u sto čuda.) Toliko o jeziku i jezicima, koji su ljudima vrlo važni, primjerice u Kataloniji, na Korzici ili u Ukrajini, gdje se vraćaju svojoj jezičnoj baštini i identitetu, dok u Hrvatskoj klatež predvođena neurastenicima uporno ide u suprotnom smjeru, izvornu hrvatsku baštinu bez dlake na jeziku proglašuje nacionalističkim smećem i tzv. čistunstvom – u čemu prednjače prljavci ispali iz udbaških džepova i neojugoslavenskih jazbina, raspoređeni po fakultetima i kulturnim ustanovama.
Da se vratim Plenkovićevevu govoru, kojim je bio započeo prošli tjedan. Je li to bila lakirovka upućena urbi et orbi? Jest, ali vrlo promišljena i inteligentna, tako dojmljiva da se i nama u Hrvatskoj činilo kako živimo u jednoj ne samo lijepoj (naravno) nego i sretnoj zemlji, koja ima nešto malo problema ali nevažnih. Da sam recimo Danac ili Irac, istoga bih časa spakirao kovčege i preselio se u Hrvatsku. Na kraju krajeva, bez obzira što znamo sve što znamo, ostaje mi ustvrditi da je premijer imao vrhunski promidžbeni nastup s prigušenim potemkinovskim tonovima, u cilju pozicioniranja Hrvatske među pet najuglednijih europskih država. Ostale četiri bile su počašćene što su u tom društvu.
No, da se vratim Plenkovićevevu govoru, kojim je bio započeo prošli tjedan. Je li to bila lakirovka upućena urbi et orbi? Jest, ali vrlo promišljena i inteligentna, tako dojmljiva da se i nama u Hrvatskoj činilo kako živimo u jednoj ne samo lijepoj (naravno) nego i sretnoj zemlji, koja ima nešto malo problema ali nevažnih. Da sam recimo Danac ili Irac, istoga bih časa spakirao kovčege i preselio se u Hrvatsku. Na kraju krajeva, bez obzira što znamo sve što znamo, ostaje mi ustvrditi da je premijer imao vrhunski promidžbeni nastup s prigušenim potemkinovskim tonovima, u cilju pozicioniranja Hrvatske među pet najuglednijih europskih država. Ostale četiri bile su počašćene što su u tom društvu. Onim zemljama na jugoistoku koje još nisu i dugo ne će biti pripuštene za trpezu, rasle su zazubice. Ima ih šest (“mojih šest susjeda”, reče Plenković u nadahnutom poistovjećivanju sebe s Hrvatskom, otkrivajući ipak podsvjesne stare navike – to jest gdje to Hrvatska graniči s Makedonijom, recimo, ili Kosovom?) . Ne ulazeći u (opasne) nadnacionalne europske integracije, premijer se zadržao na statusu Spitzenkandidata, što je nazočnom Junckeru dalo krila pa je odmah izrazio potporu peššešinskom mostu, kako u Europskoj komisiji nazivaju Pelješki. Znači, Pelješki most ide dalje, premda ide već godinama i godinama a još ga nema. Kao da stoji na mjestu. A još i ne stoji na mjestu. Vrlo intrigantno.
Pustimo detalje. Hrvatska više nije slučajna država, nije ni država slučaj (osim što neki docent Stevo na Fakultetu političkih znanosti studentima priopćava da je hrvatska država neuspješan projekt), ima izvrsne odnose sa susjedima, otvorena je zemlja pa u nju dolazi Bakir Izetbegović s duhom svoga oca u odčepljenoj boci te usred Zagreba prijeti Hrvatima ratom, dolazi glineni četnik Vučić tražiti odštetu za hrvatsku agresiju na Srbiju, a njegovi domaćini nisu toliko voljni ili nevoljni hrvatski političari, nego samo jedan, to jest Pupovac koji je nesmotren poziv predsjednice Vučiću iskoristio za promidžbu – ne na pet jezika – prije svega osobnu, zatim stranke SDSS i Srpskog narodnog vijeća, kako bi učvrstio svoju poziciju unutar vladajuće koalicije i nastavio žešće bezočno djelovati protiv hrvatskih interesa.
Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta, a ne Vučić kojega dovlači na opći sabor SNS-a i ondje ga potrošiti. Hrvati šute, osim udovica hrvatskih branitelja i generala Sačića, ostali su valjda na vrijeme pacificirani kao i onda kada smo na Jelačić placu okupili četredeset tisuća u korist Gotovine i Markača, a vođe udruga pozvane kod tadanje premijerke baš u iste sate. (Usput: bio sam na Kamenitim vratima u ponedjeljak ovoga tjedna, vrlo malo prosvjednica i prosvjednika, željezna ograda između ogorčenih i hrvatskih policajaca. Nismo došli do Trga sv. Marka, a taj je trg hrvatski forum i svatko može doći (morao bi doći) i reći što želi. Poslje se odoh ugrijati u DHK, a ondje pita jedan književnik zašto nema prevoditelja u ovom slavnom posjetu, tek kada ga bude, Hrvatska će biti država.)
Hrvati podsjećaju na ono znamenito zvono na kojemu piše, otprilike: “Ja se ne oglašujem dok me ne udare”. A nas stalno udaraju, teško nas klatno udara izvana i iznutra, te ponavljam svoju davnu tezu: na svaku drskost i posezanja kakva god bila, Hrvatska i Hrvati moraju istoga trena odgovoriti punom snagom, na Vuline, Dačiće, Irineje i Izetbegoviće, na potkornjake unutar Hrvatske, bez straha tko će što reći u Europi i svijetu, onoj istoj Europi i svijetu koja prstom nije maknula dok su miloševići i vučići razarali našu zemlju i prastare gradove, crkve, samostane i knjižnice, ubijali nas u ime velike Srbije. I tu dolazimo do ratne odštete koja “nije u programu Vučićeva posjeta Zagrebu”. Tko se bavio pitanjem ratne odštete, gledatelji su napokon mogli saznati u emisiji “Otvoreno”. Nisu se bavile institucije, nego pojedinci, prije sviju veliki čovjek i domoljub Slobodan Praljak koji je uza sve talente što ih je imao znao i računati, pa su sada i oni koji se prihvatiše istoga posla izračunali da je Praljak imao pravo, to jest da ratna odšteta koju Srbija mora isplatiti Hrvatskoj iznosi oko četrdeset milijarda dolara.
Srbija se pravi blesavom, Vučić okreće stvari naglavce, krivotvori povijest na način posve iracionalan i mangupski, a pravo pitanje jest: kakva je razlika između Njemačke koja je platila odštetu za svoje krvave agresije i Srbije koja je u dvije agresije (Hrvatska, BiH) istovjetnim metodama, uz pomoć većine srpske manjine u Hrvatskoj, okupirala teritorij i ubijala ljude? Ako dobro osjećam, a osjećam, hrvatska politika opterećena jugoslavenskim humanizmom, razmišlja ovako: ma gledajte, mi smo još dobro prošli, srpsku agresiju smo zaustavili, oslobodili okupirana područja, imamo državu i možemo biti zadovoljni. Pa što ćemo još ganjati jadne Srbijance oko tih pišljivih četrdeset milijarda. Bokci su to.
Srbija se pravi blesavom, Vučić okreće stvari naglavce, krivotvori povijest na način posve iracionalan i mangupski, a pravo pitanje jest: kakva je razlika između Njemačke koja je platila odštetu za svoje krvave agresije i Srbije koja je u dvije agresije (Hrvatska, BiH) istovjetnim metodama, uz pomoć većine srpske manjine u Hrvatskoj, okupirala teritorij i ubijala ljude? Ako dobro osjećam, a osjećam, hrvatska politika opterećena jugoslavenskim humanizmom, razmišlja ovako: ma gledajte, mi smo još dobro prošli, srpsku agresiju smo zaustavili, oslobodili okupirana područja, imamo državu i možemo biti zadovoljni. Pa što ćemo još ganjati jadne Srbijance oko tih pišljivih četrdeset milijarda. Bokci su to. A glede onih obećanja iz 1996. kada su “normalizirani” odnosi država Hrvatske i Srbije – ma to je bilo rečeno tek tako. Vrijeme ide, sve će se zaboraviti. Posebno će zaboraviti zaboravljivi Hrvati. Kao što se zaboravilo da je potpisana godinu prije konfederacija Hrvatske i FBiH, što je trebalo biti melem na ranu Hrvatima koji su izgubili Herceg-Bosnu. Sada ju uz ogromne napore pokušavaju opet instalirati a nesuđeni konfederalisti, to jest fundamentalisti istoga im časa zaprijete ratom. U zaključku ove teme: Hrvatska treba izvući sve papire iz devedesetih, obrisati s njih prašinu i zahtijevati da se vidi kada, u kojem trenutku je pošlo zlo za Hrvate u “BiH”i što im je tko zatim uradio, ne uplašiti se ratnim prijetnjama ako opet bude uspostavljena republika Herceg-Bosna, jer bez nje nema ondje ni Hrvata, a ne će biti ni Bosne i Hercegovine. Pa i zato jer je ona obveza iz hrvatskoga Ustava (o zaštiti Hrvata u “BiH”) bez Herceg-Bosne neizvediva, te se svodi na lamentiranje o konstitutivnosti (na cijelom području BiH) koju nitko ne poštuje, kao da ne postoji, o izbornom zakonu, o zastupljenosti u Domu naroda ili Predsjedništvu. Na sve hrvatske zahtjeve, beglerbeg bosanski ima samo jedan argument: rat. Čudi me da i on nije službeno pozvan u Zagreb, nego se morao incognito došuljati na privatnu televiziju stanovitoga Ace, formalno zvanu HTV.
Jazik harvacki
Negdje usred prošloga tjedna pohvalila se bila ministrica prosvjete da je HAZU više-manje blagoslovio uputnik (kurikul) hrvatskoga jezika. Ni manje ni više. Hazuovci su u stvari dali vrlo niske ocjene kurikulu, samo neki nešto malo bolju, ali je vješta matematičarka Divjak sve ocjene pomnožila i podijelila pa aritmetičkom čarolijom došla do ocjene “dobar”. Jesu li tekstovi akademika negdje objavljeni, ne znam. Ja ih želim pročitati, a ne samo ocjene koje su im dane, i na kraju želim vidjeti rezultat, ne matematički nego tvaran, odnosno što će od očito brojnih HAZU-primjedaba doista ući u konačni uputnik. I hoće li uopće? Iskustava imamo. Da se poveća broj sati hrvatskoga u školama, u redu je, ali nemam nikakve iluzije – može se povećati i na deset sati tjedno, ali ako se učenicima bude predavalo kao do sada (mogu pisati i spojeno pa će ispasti riječ “dosada”), ništa ne će pomoći. Čast iznimkama. I kojim pravopisom? Glede lektire, akademici su vjerojatno dobro ispreskakali onaj Jokićev jugoslavenski estradni popis, pa žele u lektiri recimo Slobodana Novaka. Nego, zapelo mi je za oko u šturim izvješćima krucijalno pitanje što su ga hazuovci postavili, naime: tko će pisati udžbenike. Tko? I ja se pitam. Kao što se pitam tko će pisati udžbenike iz povijesti i tko će ih recenzirati? Sve one nebulozne gomile tekstova do sada proizvedene u zagonetnoj reformi školstva, svode se, naime, na onih stotinu ili manje stranica udžbenika što ih dijete stavlja u torbu kada odlazi u školu, a mnogo njih udžbenik ionako nikada iz torbe ne izvadi. Nego, kada dođu kući pitaju roditelje što se to doista dogodilo u bližoj povijesti, pa kada čuju hvataju se za malene glave.
Nasilje nad muškarcima
Usred srednjega vijeka napisao je Guillame de Lorris stihovani “Roman o ruži”, a nastavio Jean de Meun. Suzdržano erotiziran i zamotan u alegorije, “Roman o ruži” postao je uspješnicom koja se održala stoljećima. Što je ruža, nije se teško dosjetiti. Od tada smo prošli dug put, žene su odbile biti samo ruže (a ni tada nisu bile samo to, mnoga su povijesna zbivanja i potaknule i vodile), izborile se za svoja prava u mnogim dijelovima svijeta, a onda su, u zadnje vrijeme posebno, na scenu stupile fundamentalistice koje bi svaku ženstvenost do kraja ubile i uspjele proizvesti histeriju kojoj smo nazočni: ukidaju se zgodne plesačice na sportskim priredbama, lijepe djevojke na automobilističkim utrkama, čak je Playboy u jednom trenutku maknuo ljepotice, masovno se javljaju navodno i nenavodno zlorabljene sa zaostatkom od tridesetak i više godina. Iz nekih se galerija miču ženski aktovi (Vlaho Bukovac se još drži.) Stvarna nasilja koje treba sankcionirati – a zakone imamo – kako muško tako i žensko nasilje padaju u drugi plan a u prvi fabuliranja bez kraja i konca, počesto i u političke svrhe.
Film i televizija ne odolijevaju, više nema gotovo ni jedne američke serije ili obiteljskoga filma gdje barem jedan član nije istospolac, pa ni u kriminalističkom žanru, muškarci se feminiziraju i žensko-muški prirodni odnosi sve više postaju gotovo neprirodnim, sve u čast i slavu (propagandu) dalekosežne rodne ideologije, antropoloških krivotvorina i rečene histerije koju predvode uglavnom neprivlačne žene, a što će drugo nego se osvećivati muškarcima koji se za njima ne osvrću. Pa se cijeli taj cirkus svodi na nasilje nad muškarcima, prekriveno celofanom borbe protiv nasilja nad ženama. U zaključku: Stambolska deklaracija ili kako se već zove, proziran je trik da se pod firmom nasilja nad ženama (koje nitko pametan ne odobrava, štoviše) prokrijumčari ne samo rodna ideologija nego i u političkom smislu nešto mnogo opasnije, stvaranje države u državi, paradržave koja će u “pitanjima ljudskih prava” biti nadređena formalnoj, službenoj državi . Jedan sjajan tekst u dnevnim novinama to je vrlo dobro elaborirao.
Stepinčevo
Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca razvlači se kao i gradnja Pelješkoga mosta, zahvaljujući nepodopštinama u kojima i Vatikan ima prste, i to duboko. Novi termin je, kažu napola obaviješteni, svršetak ove godine ili nešto prije. Katolička hrvatska i grčko-istočna srbijanska komisija nisu se ni u čemu složile, može se naslutiti iz izjava, a pametni su to znali i u trenutku kada je oformljena. I što će sada Franjo? Bacati novčić? Ako padne na glavu… Možda četnik Vučić tu nešto pomogne, a zauzvrat Hrvati odustanu od ratne odštete? Zašto Vučić? Pa SPC je crkva države Srbije, a on je predsjednik te države. Što se čudite, fašničko je vrijeme.
(P. S. Je li se ono mjesto na Banovini doista sada opet zove Vrginmost ili je službeno ipak Gvozd? Treba doznati. Za one koji dugo pamte: Vrginmost je u doba komunističke Jugoslavije sa srpskom dominacijom bio strašilo koje je strašilo i hrvatske komuniste. Čim se oglasila partijska organizacija iz Vrginmosta, padale su glave. A kada je počela srpska agresija, i tada su bili prvi.)