Objašnjavajući u izjavi za N1, zašto je pripremio tako reprezentativnu komemoraciju za šestoricu stradalih civila u selu Grubore (kao da se radi o Ovčari i Srebrenici zajedno) Pupovac je, na valu žestoke Vučićeve propagandne kontraofanzive, rekao da je to tek početak obilježavanja srpskih stradanja u ratu, naglasivši pri tom kako mu je “stalo do toga da počnemo razgovarati o tome što se zapravo dogodilo”(!?)
Opa! Nešto tu gadno smrdi ako ni trideset godina od početka hrvatskog domovinskog rata, “najvispreniji hrvatski političar” još uvijek “ne zna” tko je koga i zašto napao i što se to “zapravo događalo” u Hrvatskoj od 1991. do 1995.

Autor: Željko Dogan

Tko to kaže tko to laže da Milorad Pupovac nije daleko najmoćniji i najsposobniji “hrvatski” političar kakvim ga mnogi domaći i strani analitičari vide? Ili barem “najvispreniji” kako mu tepaju beogradski mediji. U svakom slučaju on te komplimente zaslužuje jer se očito radi o sivoj eminenciji hrvatske politike čiji je zadatak da ju iz sjene nadzire i usmjerava.

Ako mu je uspjelo, šahovskim jezikom govoreći, žrtvujući unaprijed svog pijuna slanjem na obilježavanje Oluje u Knin, nakon toga na nedavnoj lokalnoj komemoraciji u “srpskom” selu Grubori postrojiti cijeli tim jakih figura hrvatske vlade uključujući tu i samog kralja, predsjednika “slučajne države”, Zorana Milanovića, onda znate o kako moćnom i “visprenom” političaru se radi.

No, ni tako respektabilna ekipa trenutno vladajućih hrvatskih političara lukavom Pupovcu nije bila dovoljna. Kako bi od tog svog perfomansa izvukao što veći politički kapital te usput dodatno ponizio hrvatske branitelje i svog koalicijskog partnera (premijera Plenkovića) iz Beograda je “pozvao” specijalnog izaslanika trenutnog velikosrpskog vožda, Vučića.

Ako se netko sijeća još, jednog od glavnih Miloševićevih huškača u agresiji na Hrvatsku, bez čije maligne antihrvatske kampanje ne bi bilo Grubora. Ni Ovčare, ni Voćina, ni Škabrnje ni Oluje. Pa prema tome ni nijedne žrtve ni na hrvatskoj ni na srpskoj strani.

Zar sve to nisu dirljivi znaci povratka srpsko-hrvatskih odnosa u “dobra stara vremena” i bivšeg “reciprociteta” u pitanjima žrtava i štete, ovaj put od velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Objašnjavajući u izjavi za N1, zašto je pripremio tako reprezentativnu komemoraciju za šestoricu stradalih civila u selu Grubore (kao da se radi o Ovčari i Srebrenici zajedno) Pupovac je, na valu žestoke Vučićeve propagandne kontraofanzive, rekao da je to tek početak obilježavanja srpskih stradanja u ratu, naglasivši pri tom kako mu je “stalo do toga da počnemo razgovarati o tome što se zapravo dogodilo”(!?)

Opa! Nešto tu gadno smrdi ako ni trideset godina od početka hrvatskog domovinskog rata, “najvispreniji hrvatski političar” još uvijek “ne zna” tko je koga i zašto napao i što se to “zapravo događalo” u Hrvatskoj od 1991. do 1995.

Vrijeme je da ga njegov koalicijski partner Plenković i predsjednik Milanović posjednu za stol i održe mu ultimativno, verbalno i vizualno, predavanje o tome što se zapravo dogodilo i kroz kakvu je neopisivu patnju i gubitke hrvatski narod prošao za skoro pet godina trajanja velikosrpske  agresije.

Najprije neka mu objasne tko je, sanjajući slatke snove o Velikoj Srbiji od grčke granice do sunčanog Jadrana, pokrenuo balvan revoluciju i brutalnu agresiju na Hrvatsku  u kojoj je za pet godina trajanja pobijeno blizu 20 tisuća Hrvata, razoreno, okupirano, etnički počišćeno i do temelja opljačkano 1/3 hrvatskog teritorija.  Neka mu zatim u zamračenoj sobi odvrte  film srbijanskih tenkova posipanih cvijećem koji su iz Beograda žurili žariti i paliti po Hrvatskoj, scene krvavog pira na ulicama do temelja razrušenog Vukovara uz pjesmu pijanih i razularenih četnika “Slobodane šalji nam salate”, pa istih takvih u Kninu koji se u mikrofon oduševljeno deru “Ovo je Srbija”.

Neka mu pokažu fotografije bestijalno izmasakrinanih hrvatskih civila na Ovčari, u Voćinu, Lovasu, Škabrnji… ruševine Osijeka, Petrinje, Gospića, Zadra,

Dubrovnika. … Nema mu puste traku “miroljubivog” govora u Glini njegovog sadašnjeg šefa u Beogradu i konačno, neka mu daju do znanja kako je “genocidna Oluja”, bez obzira koliko je slatki san o Srbiji do Knina mnogim njegovim sunarodnjacima pretvorila u noćnu moru, ipak  spriječila da se ne dogode još mnoge Ovčare, Škabrnje, Grubori, Varivode…

Tko zna, možda bi se, nakon što sve to dozna od partnera koji mu dodvornički iskazuju toliko povjerenje i poštovanje, neupućeni Milorad pokajao, otišao na iduću proslavu Oluje u Knin i u ime svojih šefova u Beogradu zatražio oprost za sve zlo koje su u “nepotrebnom” i “tko nas bre zavadi” ratu, nanijeli hrvatskom i svome narodu.

Ovako, neinformiran i tužan, ni kriv ni dužan, prisiljen je i dalje za svoje beogradske šefove i vanjske sponzore, cijelo vrijeme glumatati ugroženog Don Kihota, koji se do zadnjeg daha svakodnevno bori protiv “aždaje povampirenog hrvatskog fašizma”, kako bi na račun toga odvukao pozornost od svoje stvarne uloge u hrvatskom političkom i javnom životu i mogao hrvatske političare i javnost vući za nos i džepove, što mu, uza sav trud i urođenu ćud ne bi padalo tako teško kada bi mu kod običnog naroda prolazilo glatko, kao što prolazi kod, uvjetno rečeno, hrvatskih političara i medija.

Hrvatski narod, za razliku od njih, nije toliko impresioniran nespornim Pupovčevim  glumačkim talentom jer mu je iz njegovog dosadašnjeg rada i ponašanja postalo sasvim jasno da je on ne samo profesionalni provokator već i glavni eksponent meke moći velikosrpske politike u Hrvatskoj.

Radi se jednostavno o prilagodbi političke i medijske strategije novim uvjetima kako bi se ispod žita ponovo proširila i održala velikosrpska dominacija, kako u Hrvatskoj tako i u “regionu”. Krajnji cilj uvijek je isti. Pod krinkom “nove” regionalne suradnje i povezivanja osigurati Beogradu da opet određuje pravila, kako bi se, uz pomoć ucijenjenih i korumpiranih “bivših” političara i njihovih potomaka, omogućilo grabežljivoj velikosrpskoj mafiji da preko instaliranih tajkuna i offshore kompanija može kontrolirati i reketirati ekonomske aktivnosti u mjeri u kojoj je to radila u dvijema propalim Jugoslavijama.

Dokaz?

Njegov dugi i vrlo ružni dosije lažnog ocrnjivanja hrvatskog naroda fašizmom čime, skupa sa službenim Beogradom, numorno zatrpava i guši Hrvatsku, EU i međunarodne institucije. Kako u onim najtežim trenutcima velikosrpske agresije (“deset tisuća nasilno pokrštene srpske djece”…) tako i danas (“Novosti”, Bilteni ….).

Osim toga on “vispreno” koristi svaku prigodu uključiti sebe i uključiti Srbiju u sve hrvatske planove, poslove i  politiku. Očito, on se ne miri s činjenicom da hrvatski Srbi i Srbi općenito više nemaju prava kontrolirati i određivati kako će Hrvati u Hrvatskoj živjeti.

Sve te dakle Pupovčeve “miroljubive” pričice o međusobnoj toleranciji, miru, potrebi nove suradnje i povezivanja Srbije i Hrvatske radi dobrobiti cijele “naše regije” samo su bobončići za naivnu hrvatsku djecu. Radi se jednostavno o prilagodbi političke i medijske strategije novim uvjetima  kako bi se ispod žita ponovo proširila i održala velikosrpska dominacija, kako u Hrvatskoj tako i u “regionu”.

Krajnji cilj uvijek je isti. Pod krinkom “nove” regionalne suradnje i povezivanja osigurati Beogradu da opet određuje pravila, kako bi se, uz pomoć ucijenjenih i korumpiranih “bivših” političara i njihovih potomaka, omogućilo grabežljivoj velikosrpskoj mafiji da preko instaliranih tajkuna i offshore kompanija može kontrolirati i reketirati ekonomske aktivnosti u mjeri u kojoj je to radila u dvijema propalim Jugoslavijama.

Jedno je dakle sasvim jasno: ako se ne računaju notorni velikosrpski zločinci i Vučićevi bukači iz Srbije, “hrvatski” političar Milorad Pupovac otišao je najdalje u izjednačavanju obrane Hrvatske od velikosrpske agresije s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, kako bi je zadržao taocem Beograda i političke procese u njoj preusmjerio u tom pravcu.

“Miroljubivi” Milorad ostaje dakle ono što je cijelo vrijeme bio, “vispreni” manipulator i besramni ignorant, premazan svim mastima. Za njega, isto kao i za velikosrbe u Beogradu, u Hrvatskoj postoje samo nevine srpske žrtve, srpska “ugroženost” i velikosrpski interes. Hrvatske žrtve velikosrpskog zlostavljanja i osvajačkih ratova, hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu, hrvatska ugroženost i interes, njemu su važni koliko i lanjski snijeg. On bi bio najsretniji, i u tom smislu se jako trudi, da se sve to prekrije novim teretom velikosrpskih laži i mitova, zaboravi i nitko ih više ne spominje.

No, “vispreni” Milorad ne bi smio zaboraviti da je hrvatski narod puno toga žrtvovao u obrani od velikosrpske agresije i oporavku nakon nje. Previše ga je to bacilo nazad i usporilo njegov razvitak da bi danas imao vremena baviti se “visprenim” Pupovčevim podmetanjima i fantazijama. Ona danas ima važnijih problema.

Dr. Igor Primoratz profesor emeritus Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu: “Reći da je na svim stranama bilo ratnih zločina ne znači izjednačavati sve te strane. Dok su srpski zločini bili logična posljedica zločinačkog cilja rata, zločinačkog nacionalnog programa, te stoga i masovna pojava, oni počinjeni na hrvatskoj i bošnjačkoj strani nisu bili pravilo već odstupanje od pravila. Bili su pojedinačni a ne sustavni, u pravilu počinjeni na vlastitu inicijativu a ne po zapovijedi. …
Kao u svakom ratu, tako i u obrambenom ratu od velikosrpske agresije, bilo je neizbježnih nevinih žrtava iz osvete i kriminalnih zločina frustriranih pojedinaca prema neprijateljskoj strani. Ali oni su bili minorni s obzirom na dužinu trajanja rata, veličinu vojnih operacija i broj žrtava na hrvatskoj strani. I oni nemaju nikakve veze s legitimnim pravom hrvatskog naroda na samoobranu.”

I još nešto, onako “usput” povezano s temom ovog članka.

Ovih dana, ubijajući vrijeme u nametnutoj striktnoj karnateni zbog situacije s corona virusom u državi u kojoj živim, volim listati stare novine. Tako sam u melburnškom “Hrvatskom vjesniku” od 12. rujna 2003. naletio na ekskluzivan interviju Dr. Igora Primorca, s novinarom Matom Bašićem, u kojem je dao briljantnu analizu velikosrpske ideologije i ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Inače, Dr. Primoratz je profesor emeritus Hebrejskog sveučilišta u Jerusalemu i vrlo čest gostujući predavač na najuglednijim sveučilištima širom svijeta.

Zanimljivo je spomenuti da je odrastao i školovao se u Beogradu gdje je radio kao asisent i docent na odsjeku za filozofiju beogradskog filozofskog fakulteta na kojem je i doktorirao. Početkom osamdesetih preselio se u Izrael u kojem je odlučio ostati.

Evo nekoliko, iznimno jasnih, sveobuhvatnih i neodoljivo privlačnih  citata jednog od najvećih živućih stručnjaka za terorizam i etiku rata:

“Iako su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije rezultat mnogih čimbenika, ključni dio objašnjenja ostaje ideja velike, a istodobno etnički homogene Srbije. Ta odrednica homogenosti veoma je važna. Jer da je riječ samo o ekspanziji ti ratovi ne bi ni izdaleka bili tako krvavi. …. Monstruozni karakter velikosrpskog nacionalizma je u tome što on ne teži samo stvaranju Velike Srbije već i tome da ta Velika Srbija bude etnički homogena. Taj se program teži ostvariti na velikim dijelovima teritorija susjednih zemalja napučenim nesrpskom većinom ili značajnom nesrpskom manjinom. Tako dolazimo do genocida i etničkog čišćenja. Svaki rat s takvim ciljem nužno podrazumijeva masovno ubijanje te nasilno protjerivanje civilnog pučanstva. I jedno i drugo je ratni zločin. Na toj se točci nadovezuje analogija s nacizmom.”

“Reći da je na svim stranama bilo ratnih zločina ne znači izjednačavati sve te strane. Dok su srpski zločini bili logična posljedica zločinačkog cilja rata, zločinačkog nacionalnog programa, te stoga i masovna pojava, oni počinjeni na hrvatskoj i bošnjačkoj strani nisu bili pravilo već odstupanje od pravila. Bili su pojedinačni a ne sustavni, u pravilu počinjeni na vlastitu inicijativu a ne po zapovijedi. …

Kao u svakom ratu, tako i u obrambenom ratu od velikosrpske agresije, bilo je neizbježnih nevinih žrtava iz osvete i kriminalnih zločina frustriranih pojedinaca prema neprijateljskoj strani. Ali oni su bili minorni s obzirom na dužinu trajanja rata, veličinu vojnih operacija i broj žrtava na hrvatskoj strani. I oni nemaju nikakve veze s legitimnim pravom hrvatskog naroda na samoobranu.”

Usporedite ovako kirurški preciznu dijagnozu zločinačke velikosrpske politike i teritorijanih pretenzija koji su nanijeli toliko zla susjednim narodima s govorom trenutnog hrvatskog predsjednika, koji se odnekud iznebuha pojavio u Gruborima, i bit će te tužni. Bit će vam jasno zašto je Hrvatska u stanju u kojem se danas nalazi. Naime, u uobičajno konfuznoj bujici zbrda-zdola sklepanih fraza i stihova srpskog pjesnika, u njegovom govoru koji nije imao baš puno veze s prigodom, odzvanjala je jedna duboko usađena jugonostalgična nota – “Hrvat nema bližeg brata od Srbina. ..” I na kraju ponuda svojih usluga kako bi se to staro “bratstvo i prijateljstvo” ponovo obnovilo.

No, Milanović, koji nažalost uvijek lupeta kao da ga je netko prije toga mlatnuo mokrom krpom po glavi, u svojoj “bivšoj” velikodušnosti zaboravio je spomenuti jedan veliki problem –  Što kada vam je najbliži “brat” ujedno i najveća sigurnosna ugroza i neprijatelj?

Zar ne bi dakle bilo puno bolje da je umjesto verbalnog skakanja s konja na magarca, s magarca na plot, skrušeno rekao da je cijela tužna katastrofa i  krvavo neprijateljstvo između dva, “najsličnija i  bratska naroda”, počela onda kada je jedan od braće, zaluđen grabežljivom velikosrpskom idejom, krenuo potiskivati, zlostavljati i nasilno izrabljivati drugoga, a ovaj drugi, nije na to pristajao već se opirao i branio, kako je znao i mogao.

Milanović je umjesto sunčanih naočala u Gruborima trebao staviti povjesne naočale i bez djetinjasto patetične retorike, s autoritetom predsjednika države, ukazati na ono što je ključni problem u odnosima Srba i Hrvata. Izbjegavanje da se na hrabar, jasan i otvoren način adresira pravi uzrok problema između Srba i Hrvata neminovno dovodi ponovo do njegovog  razbuktavanja, međusobne mržnje i ratova.
” U svojim nastojanjima velikosrpstvo nije ograničeno ni vremenom ni prostorom, a ni spoznajom stvarnih mogućnosti. … Povijest koja se rađa iz istog duha ima nevjerovatno ustrajnu težnju da se ponavlja” (Dr. Ivo Pilar, “Južnoslavensko pitanje”)

Mogao je Milanović poučno posjetiti nazočne kako prije nasilnog podjarmljivanja i nametanja velikosrpske hegemonije u dvijema Jugoslavijama, povjest Hrvata i Srba ne pamti značajnijih sukoba već naprotiv međusobnog pomaganja i suradnje u nuždi, posebice na prostorima gdje su živjeli izmješano i završiti s time da će neprijateljstvo i sukobi između dva naroda prestati onda kada prestane velikosrpska želja i brutalni pokušaji Hrvatsku okupirati i kolonizirati.

Povjest je učiteljica života. Oni koji iz svoje prošlosti ništa ne nauče osuđeni su je ponavljati. Milanović je dakle umjesto sunčanih naočala u Gruborima trebao staviti povjesne naočale i bez djetinjasto patetične retorike, s autoritetom predsjednika države, ukazati na ono što je ključni problem u odnosima Srba i Hrvata.

Izbjegavanje da se na hrabar, jasan i otvoren način adresira pravi uzrok problema između Srba i Hrvata neminovno dovodi ponovo do njegovog  razbuktavanja, međusobne mržnje i ratova.

” U svojim nastojanjima velikosrpstvo nije ograničeno ni vremenom ni prostorom, a ni spoznajom stvarnih mogućnosti. … Povijest koja se rađa iz istog duha ima nevjerovatno ustrajnu težnju da se ponavlja” (Dr. Ivo Pilar, “Južnoslavensko pitanje”)

Zaista, kome to još, nakon toliko velikih žrtava i pokušaja da se hrvatski narod podjarmi i pljačka, nije potpuno jasno da srž hrvatsko-srpskog problema leži u stoljetnoj velikosrpskoj ideji i težnji (“do istrage naše ili vaše”) da se granice Srbije prošire na račun Hrvatske s izlaskom na obalu Jadrana? Jedino još politički potpuno nepismeni Hrvati ili stalnim ispiranjem mozga  zaslijepljeni Srbi, mogu misliti da razlog leži u nekakvim  vjerskim, rasnim ili ideološkim “fašističko -antifašističkim” razlikama ova dva naroda.

Nitko ne može razumijeti povijest hrvatsko-srpskih odnosa niti predvidjeti što će se ubuduće događati ako ne shvaća da stalnu i snažnu mržnju prema Hrvatima koju velikosrbi nastavljaju ugrađivati u dušu svog naroda. Čine to kako bi se njom u pogodnom trenutku opet mogli poslužiti kao nabojem za borbu protiv za dom spremnih “hrvatskih fašista”.

Zbog izvana nametnutog tereta bivšeg naslijeđa u hrvatskoj vladajućoj eliti i srpskoj manjini, Hrvatska još uvijek ne izgleda niti se ponaša kao kao suverena država koja ozbiljno vodi računa o vlastitoj obrani i zaštiti svoje slobode i interesa. Snaga iz bivšeg sustava naslijeđene političke korektnosti duboko je utisnuta u psihu današnje vodeće hrvatske elite i preko nje se javno očituje i održava u svim segmentima hrvatskog društva.

Ne radi se ni o kakvom pretjerivanju ni teorijama zavjere. O tome ne treba nagađati. To se sve ponovo otvoreno govori i planira u Vučićevoj Srbiji. Pogledajte samo njegove medije, gdje bjesomučna kampanja ocrnjivanja hrvatskog naroda i države fašizmom u posljednje vrijeme poprima razmijere kolektivne histerije iz doba Miloševića. Svakodnevno paradirajući u najgledanijim emisijama TV Pink i Happy, u najčitanijim tabloidima i najposjećenijim podcastima, “bivši” Miloševićevi ratni zločinci i huškači, intelektualci i “istoričari” opet najavljuju novi rat Hrvatima, Albancima u Kosovu, Bošnjacima, pa čak i Crnogorcima, iz istih razloga iz kojih su započeti i vođeni cijelo prošlo stoljeće, posljednji, 90-tih godina. Može li biti išta eksplicitnije od toga? Prošlost nam jasno ukazuje kuda to vodi. Očekivati nešto drugo od Srbije s Vučićem na vlasti bila bi ludost. Sat otkucava…

S druge strane kao što vidimo, zbog izvana nametnutog tereta bivšeg naslijeđa u hrvatskoj vladajućoj eliti i srpskoj manjini, Hrvatska još uvijek ne izgleda niti se ponaša kao kao suverena država koja ozbiljno vodi računa o vlastitoj obrani i zaštiti svoje slobode i interesa. Snaga iz bivšeg sustava naslijeđene političke korektnosti duboko je utisnuta u psihu današnje vodeće hrvatske elite i preko nje se javno očituje i održava u svim segmentima hrvatskog društva.

Treba li se onda čuditi zašto gotovo svi zaposleni u državnom, javnom i poslovnom sektoru rađe izabiru prihvatiti opreznu šutnju kada su u pitanju “nepodobne” teme. Dovoljno je pogledati kako su prošli dr. Hebrang, Karamarko, Hasanbegović, bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, premijer Orešković i svi drugi domoljubivi i istinoljubivi hrvatski branitelji, intelektualaci, povjesničari, novinari, pjevači… Zato jer su izražavali sumnju ili dovodili u pitanje kanone “bivše” političke korektnosti.

Očito je svakome postalo jasno da su od 2 000-te, kada je na izborima u Hrvatskoj pobjedio Soroš, ponovo instalirane široko umrežene grupe bivših moćnika i njihovih nasljednika, sponzoriranih i kontroliranih izvana, te da su u stanju su smijeniti, izbaciti s posla, medijski sasjeći i marginalizirati svakog tko skrene s regionalne mape puta. Takva “hrvatska” politika i nametnuta “bivša” korektnost okrutne su prema hrvatskom narodu jer ga ponižavaju i traže od njega da živi i ponaša se na isti način kao i u bivšoj Jugoslaviji.

Ukratko, trenutno vladajući hrvatski političari nisu ništa manje sluganski orjentirani  i udaljeni od bitnih problema hrvatskog naroda  nego što su to bili njihovi roditelji u vrijeme bivše Jugoslavije. Samo što to, današnjem vremenu prilagođenom retorikom, skrivaju. Sve što se od njih očekuje i traži jest da čim dođu na vlast zaborave što su to hrvatski nacionalni interesi i stalno popuštaju pod pritiscima i ucjenama “međunarodne zajednice” i ljubomornih susjeda.

Nitko se međutim od njih ne pita kako će se ta “njihova” nova regionalna politika i zapadnobalkansko zajedništvo, u kojem se planski, ekonomsko, politički i vojno sve više jača Vučićevu Srbiju, odraziti na hrvatski narod, njegovu krvavo plaćenu slobodu i budućnost?

“Vispren” – (Srb.) lukav i domišljat, koji može pronaći izlaz iz gotovo bezizlazne situacije.

Komentari