Još smo tu, nas i turista svakoga jutra pet milijuna! S onih četiri milijuna izvan RH, s pola milijuna u BiH, eto nas na gotovo deset milijuna. I tko bi se na nas usudio.
Gori nebo, gori zemlja, ljudi ludi od nesnosnih vrućina koje mozak pretvaraju u onu Milanovićevu kaugumu na asfaltu pred kolodvorom, teško je biti pametan po sparinama a i inače. Srećom je u nedjelju malo popustilo, barem kod nas oko Zagreba, u Dalmaciji i dalje pretoplo, trpe trpovi u moru i jedva čekaju da ih ukradu gastrolopovi, ježeva sve manje, a periske nestaju kao Hrvati. Ali još smo tu, nas i turista svakoga jutra pet milijuna! S onih četiri milijuna izvan RH, s pola milijuna u BiH, eto nas na gotovo deset milijuna, s lažnim Hrvatima, dotično Bošnjacima muslimanima koji se tako predstavljaju za izbore, okruglo deset milijuna. I tko bi se na nas usudio. Neka se samo sjete Oluje, koje smo se i mi sjetili petoga dana kolovoza i slavili u kipućem Kninu, eh da smo tih godina imali veliku flotu borbenih zrakoplova kao danas, i brže bi sve išlo (eto što čini vrućina, nešto sam pobrkao), da smo imali današnje mudro vodstvo, a ne samo Franju i Šuška, Bobetka, Gotovinu i Markača, bilo bi i prije bljeskova i gromova, a Hrvatska oslobođena već 1992. s olujnim Banožićem i nožićima na čelu. Ali ne, nismo imali ni mobitele, samo smo motorolali.
Zaboravite ovaj uvod, ipak je HKV kulturni portal, pa nam kulturi skloni predbacuju da se previše bavimo politikom i povijesnim vratolomijama. Zato ću opisati kako umjetnici domoljubi slave Oluju, iz velikoga broja ljetnih događaja izdvojiti onaj u Podstrani po imenu Dobrojutro more (po kanonskim stihovima nesretnoga Josipa Pupačića, naravno). Svakoljetna pjesnička svečanost, uvijek 4. kolovoza, uz Dan hrvatske pobjede, zahvalnosti i branitelja, tako od 1997.
Kada je prvi put ostvarena zamisao čvrstoga momka iz Poljica, Milana Vukovića, čovjeka koji je u olovnim vremenima spašavao čast hrvatskoga pravnika braneći disidente na komunističkim sudovima, uz njega utemeljitelji Dobrojutromora također Poljičan Nedjeljko Mihanović, pa Jakša Fiamengo, Nikola Cindro i Anđelko Novaković. Elem, okupljaju se pjesnici već dvadeset i šest godina na dan kada je Oluja u stvari započela, njoj u čast i zahvalu. Stižu u Podstranu sa svih strana, dočekuju ih matičari podstranski, partneri im DHK i općina, ne prepoznaju ih furešti zabavljeni i očarani kilometarskim plažama iznad kojih stoluju hoteli, restorani, apartmani (a buke nema), ponad njih cesta koja vodi prema Omišu, zagušena, začepljena, pa se domaći ljudi voze samo njima poznatim brdskim obilaznicama, uskim, zavojitim ulicama, u slavu urbanizma kaosa. A još više, u dodiru s nebom, mitski je Perun, kamenita planina prema kojoj se veru novogradnje. Tako se Podstrana širi obratnim smjerom nego u staro doba kada se s mora bojala gusara pa smjestila Perunu pod noge, stara ili gornja Podstrana.
I dolje pokraj žala postoje oaze davnih vremena: uz negdašnju rimsku, to jest rimljansku cestu crkva sv. Martina iz doba kada se Hrvati ničega i nikoga nisu bojali, pa je baš na tom mjestu knez Mislav uveo sankcije duždu Tradoniku (doduše tek je Branimir sredio za duga vremena vjerolomne Mlečiće). A nije samo deveto stoljeće na tom mjestu, nego i drugo kada je tu u starosti živio i umro Lucius Artorius Castus, u Engleskoj kolokvijalno zvan kraljem Arturom. Njegov je sarkofag u sv. Martinu, i natpis koji svjedoči o pedeset godina dugom ratnom putu toga vojskovođe, od Armenije do Britanije, gdje je djelom, likom i načinom ratovanja neobično nalik Arturu iz legende, pa sve više povjesnika u svijetu drži da je taj Artorius iz Podstrane doista bio Artur. I eto naše skromnosti! Da bilo tko u Europama ima Artura, načinio bi iz toga senzaciju i proslavio mjesto, a mi ga tek bojažljivo spominjemo. Takvi smo, samozatajni. Druga je oaza uz more đardino obitelji Cindro, ugodni maleni perivoj u kojemu prve večeri Dobrojutra Kišević govori stihove antologijskih hrvatskih pjesnika i svoje, snažnim glasom i samo njemu svojstvenim interpretacijskim čarolijama.Uz Kaštelana, prirodno, povezuje Bonaventuru Dudu.
Rekoh i ja nešto, o fenomenu Poljica koje predstavljaju važan i prevažan dio naše domovine od vremena Hrvatske kneževine do danas, postojbina ratnika i pjesnika, ali i neizostavna u pravnoj povijesti. Pjesnici rođeni na ovom tlu, poglavito oni iz druge polovice dvadesetoga stoljeća, pripadaju vrhu hrvatske književnosti, koja bi bez njih bila kao Hrvatska bez mora… A i jest tako, što bi bila bez Drage Ivaniševića, Jure Kaštelana, Josipa Pupačića, Nikole Miličevića, uz njih Jakše Ercegovića, Karamana i Novakovića.
Druge večeri, nakon valjda najvrućega dana ovoga ljeta, diže se pjesnička postrojba do Gornje Podstrane, ispod ranohrvatskoga svetišta sv. Jurja na Perunskom, gdje je kršćanski Bog zamijenio Gromovnika. Sunce nikako ne pronalazi zapad, kao da uživa u svojemu veličanstvu. Sparno je i u crkvi Bezgrješnoga Začeća BDM, gdje kratku misu drži velečasni Nimac, koji će se potom pridružiti pjesničkoj večeri i dodjeli plakete Dobrojutro more. Ta se svečanost obavlja u vrtu Čitnice (da, točno tako), scenografski tako oblikovana da pjesnici i pjesnikinje sjede gore na visini, a prozaici i gosti dolje u nizini, kao što se pristoji. Hrvatsku himnu (a koju bi, ne će valjda…) pjeva operna pjevačica, zanosno, sve djeluje doista domoljubno, baš ugodno premda vrućina ne popušta ni kada je sunce napokon odustalo, govore Darijo Radović, predsjednik ogranka Matice, načelnik općine Mijo Dropuljić, Zlatko Krilić, predsjednik Društva hrvatskih književnika, među pjesnicima koji čitaju svoje stihove i tajnik DHK Marko Gregur, ali nisu samo poete iz RH nego tekoreći Hrvati izvan Republike Hrvatske, iz Herceg Bosne predsjednik književnika Ivan Baković, iz Vojvodine pjesnik i političar Tomislav Žigmanov, kojega uvijek rado vidim, nije mu lako ondje gdje jest. Iz Zagreba vrlo simpatični i vrlo daroviti Tomislav Domović kojemu je pohvalne pogovore pisao veliki Dubravko Horvatić, još mnogi su tu, domaći i došljaci, neka se ne uvrijede što nisam sve spomenuo, ali moram reći da sam iznenađen što je među njima i televizijski voditelj, sjajni politički analitičar Branimir Farkaš. Eto, nisam znao da je i pjesnik, moj grijeh.
Dodjela plakete Dobrojutro more (rad: Kažimir Hraste), ove godine prozaičnomu piscu. U dvadeset šest godina samo nekoliko prozaika, i samo nekoliko osoba ženskoga spola (Vesna Parun, Anka Petričević, Nevenka Nekić). Prvih godina laureati bijahu redom: Miličević, Marinković, Mihalić, Tadijanović, Paljetak, M. S. Mađer, Tomičić, Slaviček, o onima koji slijede informirajte se na internetu da ovu rubriku ne pretvorim u telefonski imenik.
Rekoh i ja nešto, o fenomenu Poljica koje predstavljaju važan i prevažan dio naše domovine od vremena Hrvatske kneževine do danas, postojbina ratnika i pjesnika, ali i neizostavna u pravnoj povijesti. Pjesnici rođeni na ovom tlu, poglavito oni iz druge polovice dvadesetoga stoljeća, pripadaju vrhu hrvatske književnosti, koja bi bez njih bila kao Hrvatska bez mora… A i jest tako, što bi bila bez Drage Ivaniševića, Jure Kaštelana, Josipa Pupačića, Nikole Miličevića, uz njih Jakše Ercegovića, Karamana i Novakovića. U stvari, ako gledamo broj književnika na nevelikom prostoru (a Poljica se računaju od Žrnovnice do Cetine), samo je Zlatna dolina na sjeveru usporediva.
Jesam li vam dosadio, poštovani štioci? Još da dovršim: prošla je ponoć, a ni naznake lahora, s terase Čitnice vide se, kao iz zrakoplova, svjetla Splita (gdje je Hajduk upravo ispratio Portugalce), Stobreča i Podstrane, nadohvat ruke preko mirnoga mora Supetar kao velika, rasvijetljena lađa, blizu i Sutivan. Pijemo dobro vino i ulazimo u Dan zahvalnosti.
Vozim se sutradan stazom slonova, to jest nacionalističkom autocestom prema Zagrebu, slušam na radiju govore iz Knina, bome su se oba dobro rasrdila, i Plenković na Srbijance koji bi htjeli hrvatske pilote (valjda nemaju dosta svojih) i jurisdikciju nad Hrvatskom i Hrvatima, a Milanović na muslimane Bošnjake i njihovu drskost. Državnički, takoreći, govori, barem za Oluju, a trebalo bi tako uvijek, na svaki bezobrazluk odgovoriti punom snagom. Često se sada govori da smo na pravoj strani povijesti, dobro, ali je važnije biti na pravoj strani zemljopisa.
Kod kuće, u kući, listam hrpu knjiga kojima su me nadarili autori, za kraj izdvajam opsežnu prozu Zorana Jurišića koji u Podstrani bijaše srdačan domaćin književnicima. Iznenađen sam dramaturgijom, majstorskim prepletom fikcije i zbilje, povijesnom podlogom i svjedočanstvima o ljudima koje su Talijani i četnici natjerali da se pridruže onima koji su ih, misleći samo na komunističku revoluciju, rabili i zlorabili. Vidim na koricama da knjigu hvale Nedjeljko Mihanović i Ivan Tolj (i Tolj je laureat Dobrojutromore), Mihanović ju naziva neponovljivom. I jest.
Svršetkom prošloga tjedna – crna subota, tragedija poljskih hodočasnika. Od srednjega vijeka hodočašća su bila opasna, mnogi se nisu vratili kućama, ali danas ne bi trebalo biti tako. Nezavisno od hodočašća smrti mnogih novinara, što od bolesti, što od nehajnosti sustava.
U nedjelju Dan mačaka. Pod mojim radnim stolom leži tigrasti mačić, netko ga je nedavno bacio u dvorište, pronašao ga moj pas i javio mi, sada su već veliki prijatelji.