Danas, skoro osamdeset godina nakon Bleiburga i trideset godina od uspostave hrvatske samostalnosti trebalo bi povijesnu temu hrvatske sudbine iz 1945. godine, iz temelja preispitati i po istini uspostaviti jesu li svi ti naši poubijani djedovi i pradjedovi zaista svi bili zločinci ili tek žrtve sukoba dviju tuđih ideologija na tlu nesretne države… Oni koji bi se danas s pozicije vlasti trebali zauzeti za uspostavu povijesne istine i vratiti ponos svome narodu, sve to najčešće prešućuju dok poniženi Hrvati oborene glave, s pogledom na vlastite cipele, u kolonama niti malo manjima od ove na slici, zajedno sa svojim obiteljima napuštaju Hrvatsku i bježe što dalje od poganskih rituala kojima se slavi smrt…
Kolone naših djedova i pradjedova, provlačile su se cestama od Slovenije do Makedonije jednog davnog svibnja. Rijetko koji se s tog križnog puta kući vratio živ. Najveći dio njih su bili hrvatski mladići koji nisu znali ništa ni o nacizmu, ni i komunizmu ni o fašizmu. Jednostavno su se odazvali na poziv braniti domovinu pod teškim uvjetima uspostavljenu nakon tisućgodišnjeg ropstva. Nisu imali ideologije nego su ideologijom bili zatrovani oni koji su ih poubijali. Generacije njihovih predaka ratovale su za tuđe gospodare na tuđim bojištima i oni koji su preživjeli, nisu za to bili kažnjavani. Prvi put su dobili priliku boriti se za samostalnu Hrvatsku i to je bio njihov smrtni grijeh. Državu su dobili i izgubili tokom strašnog svjetskog rata, pod uvjetima njemačke okupacije. Nisu birali saveznika, bio im je nametnut, kao i skoro svim drugim narodima Europe koje je pregazila njemačka vojna supersila. U istoj situaciji nalazila se i Mađarska i Bugarska i Rumunjska i Srbija i većina europskih država ali nitko nije platio takvu cijenu kakvu su platili Hrvati s desetostruko većim brojem žrtava nakon pada Njemačke i ponovno uspostavljene Jugoslavije. Njima iz kolona smrti, većina toga o odnosu među svjetskim silama niti je bilo značajno, niti je bilo razumljivo. Bili su samo Hrvati pozvani u rat za Hrvatsku, baš kao što su bili pozvani Hrvati 1991. godine i masovno se odazvali. Jednako tako su se borili na bojištima na koja su bili upućeni po strateškim i taktičkim odlukama koje su drugi donosili. Ishod je bio drugačiji jer je 1945. jedna krvava svjetska ideologija odnijela pobjedu a 1991. je ista ta ideologija doživjela poraz. Da su umjesto pobjede u Oluji, u Zagreb 1995. ušle srpske divizije kao što su ušle 1945. Hrvati bi opet završili na Bleiburgu s istim posljedicama.
Danas, skoro osamdeset godina nakon Bleiburga i trideset godina od uspostave hrvatske samostalnosti trebalo bi povijesnu temu hrvatske sudbine iz 1945. godine, iz temelja preispitati i po istini uspostaviti jesu li svi ti naši poubijani djedovi i pradjedovi zaista svi bili zločinci ili tek žrtve sukoba dviju tuđih ideologija na tlu nesretne države na čijem su se prostoru sukobile ideologije njemačkog nacional socijalizma i ruskog internacional socijalizma.
Umjesto toga, danas, skoro osamdeset godina nakon tih događaja i trideset godina od uspostave hrvatske samostalnosti, jedan veliki dio Hrvata, od Hrvatskoga sabora do seoske gostionice slavi sudbinu naših djedova i pradjedova, a drugi pokajnički i šutke primaju šamare u formi optužbi da su potomci zločinaca koje je stigla zaslužena kazna. U prilog tome još se iz susjedstva na to nadovezuju optužbe da i današnja generacija spada u istu kategoriju i to iz usta čovjeka kojega predsjednik hrvatske države smatra prijateljem.
Oni koji bi se danas s pozicije vlasti trebali zauzeti za uspostavu povijesne istine i vratiti ponos svome narodu, sve to najčešće prešućuju dok poniženi Hrvati oborene glave, s pogledom na vlastite cipele, u kolonama niti malo manjima od ove na slici, zajedno sa svojim obiteljima napuštaju Hrvatsku i bježe što dalje od poganskih rituala kojima se slavi smrt, od trnjanskih kresova, od slave pokolja u Srbu, od idolopokloničkog hodočašćenja naredbodavcu tih zločina u Kumrovcu, do zatrpanih i neobilježenih jama punih kostiju djedova proglašenih zločincima, nekud u svijet, daleko od nametnute udružene srpske i komunističke mitologije na kojoj je još uvijek po jugoslavenskom nasljedstvu zasnovan hrvatski identitet, nekud gdje u njih nitko neće upirati prstom, gdje će ih ostaviti na miru skrbiti i živjeti život dostojan čovjeka.