Nejasan je kriterij koji je Hrvatsku prometnuo u glavnog EU pomagača primjerice Srbiji. Sa Srbijom imaju dužu granicu i Rumunjska i Bugarska, pa i Mađarska, nego Hrvatska, te tri zemlje su značajno ranije postale članice EU, brže se i bolje razvijaju od Hrvatske, demografski i teritorijalno su značajno snažnije, nemaju nikakvih teritorijalnih prijepora sa Srbijom, nemaju tzv. otvorenih političkih pitanja, Srbija prema njima nema teritorijalnih pretenzija, ne postoji strategija velikosrpske istočne granice i izlaska na Crno more, nije ih napadala, činila neviđene zločine, Srbi ih ne optužuju za tamošnje “jasenovce”, a uz to su Bugari i Rumunji većinski pravoslavci.

Na primjedbu srbijanskog predsjednika Vučića da su na sastanku država tzv. Zapadnog Balkana umjesto Slovenije i Hrvatske trebale biti Bugarska, Rumunjska i Mađarska, predsjednik hrvatske vlade Plenković je rekao:

Sastanak koji su sazvali kancelarka Merkel i predsjednik Macron ima za cilj rezimirati gdje smo trenutno kada je riječ o jugoistoku Europe. Hrvatska i Slovenija su pozvane jer su dvije države koje kontinuirano rade, ja bih rekao Hrvatska čak i više od svih drugih, i ističu tu temu na razini Europskog vijeća”.

Vrijedi tragom Vučićeve izjave stvarno postaviti nekoliko pitanja upravo u Hrvatskoj. Ako uistinu žele pomoći Srbiji da prihvati tzv. europske državno-društvene standarde i postane članica Europske Unije, nejasno je zašto Merkel prije svih, a onda i Macron, ne koriste sve raspoložive potencijale EU za to i zašto ne zamole i delegiraju najbolje i najjače iz EU, počevši od sebe samih? Kada se delegira nekoga za pomoć i potporu, onda bi to prirodno morao biti netko jači, nesporniji, s boljim međusobnim odnosima i s manje upitnika u povijesnim odnosima. Jer iz Hrvatske upravo od Srba i njima srodnih prosrpskih struktura slušaju stalne jauke o ugroženosti Srba i nevaljalosti Hrvatske. Barem bi valjalo voditi računa o tome da pomagači budu sa što dužom tradicijom ili pripadnošću EU, jer je valjda logično da ih je EU prosvijetlila više i jače nego one koji imaju manji EU staž, inače, čemu EU i što bi u njoj bilo toliko vrijedno.

Zato je nejasan kriterij koji je Hrvatsku prometnuo u glavnog EU pomagača primjerice Srbiji. Sa Srbijom imaju dužu granicu i Rumunjska i Bugarska, pa i Mađarska, nego Hrvatska, te tri zemlje su značajno ranije postale članice EU, brže se i bolje razvijaju od Hrvatske, demografski i teritorijalno su značajno snažnije, nemaju nikakvih teritorijalnih prijepora sa Srbijom, nemaju tzv. otvorenih političkih pitanja, Srbija prema njima nema teritorijalnih pretenzija, ne postoji strategija velikosrpske istočne granice i izlaska na Crno more, nije ih napadala, činila neviđene zločine, Srbi ih ne optužuju za tamošnje “jasenovce”, a uz to su Bugari i Rumunji većinski pravoslavci.

Kada se spominje jugoistočna Europa, tu su i Grci, pa je uz tako etablirane države članice EU i NATO saveza stvarno čudno da se pojavljuje Hrvatska kao nekakav spasitelj Srbije, lokomotiva, ili lider kako tu i tamo pokušava laskati Zagrebu. Hrvatska s obzirom da ima čitav niz nerješenih pitanja sa Slovenijom, BiH ili bolje rečeno sa Srbima i Bošnjacima, zatim sa Crnom Gorom i Srbijom, očito nema znanja i snage pomoći sama sebi. Kako to da onda kancelarka Njemačke ili francuski Predsjednik, koji po definiciji jesu i moraju biti razumni ljudi, uz sve navedeno tipuju na baš takvu Hrvatsku i kako to da je baš takva Hrvatska kako Plenković kaže – najviše učinila za Jugoistočnu Europu? Nešto u toj logici ne valja.

Po svemu što znamo, vidimo i u konačnici osjećamo na svojoj nacionalnoj koži, Srbija na svome “putu” u Europu planira ostvariti što više svojih “putničkih” interesa, a Merkel upravo tu putničku hajdučiju promeće u vrhunski europski standard. Valjda Merkel računa da bi sita Srbija, s golemom trbušinom neprobavljenih hrvatskih zemalja, mogla odspavati stotinjak godina dok to ne probavi, pa tako uspavati zlo dok se ne pojavi princ koji će ga poljupcom probuditi i usmjeriti prema novim zalogajima. Promićući nekoga u lidera, glavnog zastupnika i pomagača, očito se tom nekome ispostavlja taj srpski putnički račun. Upravo je to hrvatska “prednost” pred ostalim spomenutim državama i narodima. Ta “prednost” potpuno je usporediva sa šamarom budali.

Dok obrazi žare, budala se cereka i hvali se poskakujući na trgovima. S obzirom da hrvatski narod nikada nije bio kolektivna budala, a pljuske je znao itekako uzvratiti nasilnicima, kao u Oluji pred cijelom Europom, te ih poučiti o njihovom mjestu i statusu, valja Plenkoviću i državnom vrhu ponavljati, ali i zaprijetiti da, ako su se voljni cerekati na šamarčine, da ih ne mogu primati po nacionalnom obrazu. Ako su već željni šamara, ima im ih tko dati.

Komentari