Autor: Dinko Dedić

Hrvatska je kao jedan automobil koji je davno ukraden nekome iz vaše rodbine, ali su ga u međuvremenu pronašli i ulovili kradljivca. S obzirom da ste vi “next of kin”, najbliža rodbina osobi kojoj je bio ukraden, vratili su ga vama, ali vi ne znate ni voziti ni održavati automobil, jer ste imali samo magarca. Radi toga su vam rekli da je auto sada vaš, ali su vas nagovorili da automobil održava i da vas vozi onaj koji ga je bio ukrao, jer on je pristao da vam bude na usluzi. Vi ste se složili, što vam drugo preostaje. Možete biti samo zahvalni da je čovjek voljan. Najprije ste mu dali novac da zamijeni sve dotrajale dijelove, da promijeni ulje, stavi nove gume itd. On je novac potrošio ali ništa od toga nije napravio. Tko zna, možda je imao nekih svojih prečih obaveza. Treba imati razumijevanja prema čovjeku.

Strpali ste svoju djecu na zadnji sic a vi sjeli uz vozača i krenuli na put. Nedugo nakon što ste krenuli, shvatili ste da on vozi u nekon drugom smjeru. Najprije ste ga pristojno upozorili da će auto ostati negdje pokraj ceste jer nije promijenio dijelove, a on vam tvrdi da je auto u dobrom stanju i nemate se čega bojati. Sada kad vidite da vas vozi u krivom smjeru, vi ga pristojno upozoravate da taj put ne vodi kuda ste htjeli ali on i dalje vozi kud je naumio. Više ne znate ni gdje ste, ni hoćete li se moći i znati vratiti odakle ste pošli. Trebali bi narediti vozaču da zaustavi auto da se makar dogovorite kojim pute ići i što raditi, ali vi niste osoba koja voli naređivati, ili nedajbože izgledati naslino, a vozač vam govori da će sve biti u redu.

Vidjeviš da od vas nema ništa, a auto juri u pogrešnom pravcu, djeca su vam sa zadnjega sjedala otvorila vrata i poskakala van, a vi i dalje sjedite uz vozača, pričate kako bi trebalo okrenuti auto, pokupiti djecu i krenuti u pravom smjeru, ali sve onako tiho i pristojno, dok vozač samo odmahuje rukom, i dalje juri svojim smjerom.

Već ste pomislili da možda nije odlučio strpati vas u provaliju zajedno s autom, onako da on u zadnji čas iskoči, a opet, gonite te zlosutne misli iz svoje glave, zaključujete da se ipak radi samo o nesprazumu, da ćete sve to lijepo i mirno ispraviti, ljudski se na kraju dogovoriti. Pa i on je čovjek, makar i malo svojeglav. Možda je malo nagluh, jer često ne obraća pažnju kada mu nešto kažete. Opet, kako bi to izgledalo da podižete glas, da ispadnete nepristojni, pa se i dalje migoljite u svom sjedalu, pogledavate malo odotraga na prazna sjedala i pitate se gdje su vam djeca, pogledavate u šofera koji vozi nekim svojim putem i ne obraća pažnju na vas, gledate kroz prozor i vidite da više ni ne prepoznajete krajolik.

Možda da se pomolite Bogu, ali onako vrlo tiho, da on ni ne primjeti. Tko zna, možda je čovjek neke druge vjere a možda ni ne vjeruje u Boga, pa bi to mogao primiti kao uvredu.

I tako se vi vrpoljite na svom sjedalu, kvrčite prste na nogama jer ti se kroz cipele ne vide, a auto juri pa juri u nepoznatom pravcu.

Najprije ste se veselili što se došli u posjed automobila, pa i šofera vam dali da vam bude od usluge, a sada pomišljate da bi možda bolje bilo da ste ostali sa svojim magarcem, koji nekad i sam može biti svojeglav, ali vas nikada neće odvući nekud u nepoznato, na put bez povratka ili možda u provaliju.

Kako život zna biti okrutan!? Neće sreća poštena čovjeka i gotovo.

Komentari