Iz televizijskog razgovora sa stanovitim prof. dr. ostaje u pamćenju dramatična rečenica: “Nemojte se bojati. Ostat ćemo isti.” A to je najžalosnije što nam se može dogoditi. Čovjek će ostati isti kao što je bio, ljudi će ostati isti, čovječanstvo se ne će promijeniti, i dalje će pomno uništavati svoje stanište, čudesni planet koji mu je strašnom zabunom dan u koncesiju.

Autor: Hrvoje Hitrec

Hvala Bogu na visini i znanstvenicima u nizini da ova bolesna, suluda godina završava s nešto nade. Pametni će se cijepiti, oprezni pričekati da vide jesu li ovi prvi bili pametni, a cjepidlake i nadalje diletantski plašiti narod globalnom urotom kojoj je cilj promijeniti genetsku strukturu njihovih jedinstvenih osoba i osobnosti. Iz televizijskog razgovora sa stanovitim prof. dr. ostaje u pamćenju dramatična rečenica: “Nemojte se bojati. Ostat ćemo isti.” A to je najžalosnije što nam se može dogoditi. Čovjek će ostati isti kao što je bio, ljudi će ostati isti, čovječanstvo se ne će promijeniti, i dalje će pomno uništavati svoje stanište, čudesni planet koji mu je strašnom zabunom dan u koncesiju.

Cjepivo je stiglo čak i u Hrvatsku, u malim dozama pakiranim u kartonske kutije za pizzu. Za sada nema većeg izbora, ali bit će i to. Cjepivo s rikolom, s češnjakom, tikvicama, cjepivo s gljivama, s pršutom prvih pola doze, mozzarella se preporučuje samo za drugu polovicu.

U međuvremenu je bio Božić, ulice puste, hladno i jadno, božićne poruke – posebno one iz tzv. vrhova vlasti – banalne, formalne, drvene, bez duše i srca… U zagrebačkoj Katedrali slike za povijest, ponoćka dva sata prije ponoći, glavni oltar stisnut među skelama, vjernike pred crkvom rastjerala kiša, umjesto petarda gromovi i munje.

Velike kutije u kojima je cjepivo transportirano mogu poslužiti kao dijelovi pokućstva, na njima se može sjediti, stajati, držati govore, na spojenima se može i spavati, što je dobro za beskućnike. Prednosti su bezmjerne, farmaceutski konzorciji ponešto će se obogatiti, ali to je predviđena nuspojava. U primisli će ipak ostati vječno pitanje je li prvo bio virus ili cjepivo, no dok se to ne otkrije nove će pandemije pitanje poslati u zastaru. Jedna je zaraza već na vidiku, a navodno pogađa mlade, novi soj, i tako soj po soj in fine sve dok se ne vratimo u sojenice iz kojih ćemo strjelicama gađati svakoga tko se približi.

U međuvremenu je bio Božić, ulice puste, hladno i jadno, božićne poruke – posebno one iz tzv. vrhova vlasti – banalne, formalne, drvene, bez duše i srca, na pitanje Quo vadis zbunjeni Isus odgovara da je pošao u Rim, ali ondje nikoga nema. Trg sv. Petra kao da je njime protutnjao Dioklecijan ili neki slični progonitelj kršćana. Papa se povukao u baziliku, pa u Dom sv. Marte (usput: u tom je domu našao smještaj A.G. Matoš, boravio je ondje godinu dana prije smrti). U zagrebačkoj Katedrali slike za povijest, ponoćka dva sata prije ponoći, glavni oltar stisnut među skelama, vjernike pred crkvom rastjerala kiša, umjesto petarda gromovi i munje.

Narod nema kamo izaći, a ako izađe nema kamo ući


Izdaja je teška riječ, koju u našim, hrvatskim prilikama, vrlo teško ili nikako izgovaram. Kao ni težu riječ, veleizdaja. A moglo bi se naći razloga za riječ od 2000. godine do danas i u desetak navrata, od “prepuštanja” hrvatskih zapovjednika političkom sudu u Haagu, do odnosa prema Hrvatima u Herceg-Bosni, micanja hrvatskih iseljenika iz Hrvatskoga sabora, pa sve do gospodarskih…

Kazališta ima i nema, na pozornici trideset glumaca bez masaka, u publici trideset s maskama. Farsa. HNK u Zagrebu zatvorio vrata tek nakon dvije najavljene kaznene prijave intendantici. Uz puhače pojavili su se i zviždači, novi glazbenici koje bi trebao štititi zakon, ali se nekomu za njih fućka. Televizije se oboružale zanimljivim reprizama zabavnih emisija, te premijernim filmskim naslovima kao što su “Sam u kući”, “Ben Hur”, “Mojsije” itd. Ljude je spašavala hrana dovučena na vrijeme i piće, posebno piće, pa kako se nisu imali kamo voziti, mogli su piti do mile volje u kombinaciji alkohola i depresije, u svemu impresivni božićni blagdani koje političari ponikli u komunizmu nazivaju praznicima. Inače, u komunizmu je ipak bilo bolje, čovjek se mogao kretati (ako nije bio u zatvoru) po cijeloj SR Hrvatskoj, a frka je počela tek u samostalnoj državi sa županijskim granicama, ha. Inače nevidljive i neobilježene, odjednom su postale vrlo važnima, recimo kao granica, tunelska ili morska, između UK i EU, gdje se – u Doveru – mogla vidjeti antologijska kamionska tragedija s nesretnim europskim vozačima, zatočenim bez hrane i vode na cestama i zrakoplovnim pistama odakle nisu mogli nikamo odletjeti. Vizualni je to dokaz da bi Engleska ostala gladnom bez uvoza iz Europe, ali mene ne zanima toliko Engleska koliko Škotska koja je s pravom izjavila da je izdana, pa je ovo dobar trenutak da se napokon osamostali.

Izdaja je teška riječ, koju u našim, hrvatskim prilikama, vrlo teško ili nikako izgovaram. Kao ni težu riječ, veleizdaja. A moglo bi se naći razloga za riječ od 2000. godine do danas i u desetak navrata, od “prepuštanja” hrvatskih zapovjednika političkom sudu u Haagu, do odnosa prema Hrvatima u Herceg-Bosni, micanja hrvatskih iseljenika iz Hrvatskoga sabora, pa sve do gospodarskih, naoko glupih, ali namjernih poteza u svrhu uništavanja svega što srpski agresor nije uništio, prepuštanja banaka strancima, prekomjernog i nepotrebnog uvoza, stranih robnih kuća, naftnih i sličnih zatiranja (vidi intervju sa Sternom), neosvrtanja na stravičnu demografsku sliku i očitih priprema za zamjenu pučanstva, podilaženje države protuhrvatskim nazovi civilnim udrugama, drska potpora uvlačenju tuđih kulturnih, duhovnih vrjednota…mogao bih još nabrajati, ali i tako sve znate, a u nabrajanju doći i do – vode. Jedino čega imamo u obilju jest voda, a voda je suho zlato, premda Plenković misli da je to Pupovac. To jest, voda je mokro zlato. Nečujno, tek na društvenim mrežama nešto glasnije, provlače se sumnje ili čak potvrđene sumnje da se hrvatski izvori vode daju tuđincima u koncesiju i na tridesetak godina, a bit će toga i više, jer smo mi, Hrvati, toliko retardirani da ne znamo vodu iz izvora provesti do boca iliti flaša, pa prodati, recimo u Kaliforniju gdje boca vode stoji kao u nas boca lošijeg vina. Eto, ako je sve istina, a čini se da jest, onda je glede vode jedina prava riječi veleizdaja. Veleglupost, velekorupcija i ostale veleriječi tu više ne prolaze. Zahtijevam istražnu komisiju koja će proučiti što se događa, raspravljati i donijeti zaključke zaključana u sobi, bez vode.

Pokret protiv ženske ljepote i ljepote općenito u akciji


Pojavio se, eto, u ovim i inače blesavim vremenima pokret kojemu je ljepota, ne samo ženska, trn u oku, pa je i u umjetnostima vidljivo nagnuće prema ružnom, prema dekonstrukciji, provokaciji i svakovrsnoj prljavštini… Rečeni, do sada najružniji i najtužniji pokret, prodire u Hrvatsku i postaje dosadnim. Javne osobe i medijski poslenici su grdno uplašeni, ako ne idu niz dlaku pokretu, bit će izopćeni, prozvani, ismijani. Je li? Ako ženu koja je lijepa nazovu lijepom, kamenovat će ih.

U jednom od uvezenih paketa stupidnosti koji se nazivaju političkom korektnosti jest i globalna kampanja protiv ljepote. Nakon što su sve moguće civilizacije (kulture) slavile žensku ljepotu, znameniti ju pjesnici uzdizali u visine, slikarima i kiparima bivala inspiracijom, zbog ljepotica izbijali ratovi i nestajala carstva, pojavio se, eto, u ovim i inače blesavim vremenima pokret kojemu je ljepota, ne samo ženska, trn u oku, pa je i u umjetnostima vidljivo nagnuće prema ružnom, prema dekonstrukciji, provokaciji i svakovrsnoj prljavštini.

Rečeni, do sada najružniji i najtužniji pokret, prodire u Hrvatsku i postaje dosadnim. Javne osobe i medijski poslenici su grdno uplašeni, ako ne idu niz dlaku pokretu, bit će izopćeni, prozvani, ismijani. Je li? Ako ženu koja je lijepa nazovu lijepom, kamenovat će ih. Tko će u Hrvatskoj najviše stradati? Hrvatice. Poznato je da, barem u Europi, nema tako lijepih žena kao u Hrvatskoj, o tome više govore stranci nego mi koji smo valjda navikli da tako bude. I kako će onda one, možda nesigurne, saznati da su lijepe, nego od muškaraca koji se njihovoj ljepoti dive, i od manje lijepih, ali pravednih žena koje nisu zavidne.

Nego, idemo postaviti stvari na mjesto: te članice i ti članovi pokreta su antipatična i licemjerna družba. Zašto? Zato jer drže da su lijepe žene glupe, da se ženi ne smije reći da je lijepa jer je isto kao da joj kažeš da je glupa. Što je, naravno, duboko pogrješno, a ako u nekim slučajevima i nije, riječ je o iznimkama, kao i kod muškaraca uostalom, a ima navodno i lijepih muškaraca, u što se ne razumijem, pa ne ću o tome. A rektor Boras je obzirno i oprezno rekao za kadetkinju da je ne samo pametna nego i lijepa, što pokretkinje u zlobnim svojim akrobacijama prevode: ne samo pametna, nego i glupa. Tako dolazimo do oksimorona koji razotkriva svu bijedu ružnoga pokreta koji, usprkos tiradama medijskim i drugim, u Hrvatskoj jednostavno ne prolazi.

U sjećanje na Herminu Pipinić


Nije se nekoliko dana ni znalo da je umrla, pa je vijest počimala riječima “prije nekoliko dana preminula je…” Nekako istodobno otišao je mnogo poznatiji Pero Kvrgić, pa je smrt Hermine Pipinić ostala u drugom planu, kao što joj se često događalo za života. A riječ je o glumici koja se u većim ili manjim ulogama pojavila u točno 58 filmova, radila s redateljima koji su se zvali De Santis, Bauer, Tanhofer…

U mladosti akvarelno, prigušeno šarmantna, u životu bez ekstravagancija, previše samozatajna, u doba zrelosti iznenada dobila ulogu u televizijskoj seriji koja se pokazala uspješnijom nego što su se autori nadali. I tako je, u stvari nepravedno, ostala u pamćenju publike najviše kao mama Vragecovih.

Redatelj Smogovaca, Milivoj Puhlovski, vrlo je dobro odabrao. Hermina Pipinić je, baš takva kakva je bila, sjajno i bez velikih gesta odigrala hrvatsku Majku Hrabrost.

Foto: U Rijeci paket cjepiva prati policija naoružana automatskim oružjem.

Komentari