Zlatko Hasanbegović se osnivanjem stranke, kojoj je usprkos čelnoj poziciji Brune Esih, on postao personifikacija, promentuo u nacionalnog političara. Koliko god su ga ljudi voljeli kao ministra u vladi Tihomira Oreškovića, odnosno Tomislava Karamarka u biti, on je tada bio sporedni igrač i nije bio kreator ključnih politika, što se sa strankom Neovisni za Hrvatsku totalno promjenilo. Više nije bilo dovoljno biti vrckast, šarmantan, nadmoćan antifama, inteligentan, i tu i tamo izabrati između tolikih prigoda pozornicu za blistavu reakciju. Stvari su se totalno promjenile.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Zlatko Hasanbegović, buntovno drzak, inteligentan, obrazovan i šarmantan, postao je nacionalna zvijezda, možda s najvišim očekivanjima nakon Tuđmana, a za takav zvjezdani uspon i takva očekivanja realno nije bilo neupitnog uporišta, izuzev goleme želje već utučenoga naroda da se netko tako nadmoćno, bar na trenutke, s pozicija vlasti usprotivi svakodnevnim poniženjima. Zvijezda je postao više zbog očaja naroda, koji je želio “našeg momka” s takvom intelektualnom nadmoćnošću nad monopolistima javnog diskursa u Hrvatskoj, koji su monopol nasilno priskrbili podmuklo preuzevši državu, i još nasilnije ga održavali isključujući svaku mogućnost javnog osporavanja. Nikoga na suverenističkom nacionalnom spektru u Hrvatskoj nije smetala činjenica da je visoko rangirani član Islamske zajednice u Zagrebu, da je praktični muslimanski vjernik, niti je kome to bilo povod za političko osporavanje na nacionalnom spektru. To više nego mnogo što drugo govori o civilizacijskoj zrelosti hrvatskog naroda. S druge strane, njegovi povijesni radovi o povijesnosti muslimana u bivšoj Jugoslaviji, njegove interpretacije muslimanskih vjerskih lidera i prosvjetitelja poglavito u BiH, bile su crvena krpa za antifu, inače skupinu s dubokom insuficijencijom inteligencije i obrazovanja, koji su ih potpuno intelektualno i akademski razorili na razine tipa Jakovine, Klasića, Goldsteina ili još niže, na razine nekakvoga Markovine ili Zorana Pusića, koji su nasrtali na njega i njegove političke ideje pokušavajući ga proglasiti islamistom i opasnim tipom. Njihove eskapade su ga štitile u hrvatskom narodu, ali vrijeme i izazovi vremena nisu. Vrijeme je štitilo njih i njihove optužbe i insinuacije, ponajporije zbog njegovoga ignoriranja realnosti.

Zlatko Hasanbegović se osnivanjem stranke, kojoj je usprkos čelnoj poziciji Brune Esih, on postao personifikacija, promentuo u nacionalnog političara. Koliko god su ga ljudi voljeli kao ministra u vladi Tihomira Oreškovića, odnosno Tomislava Karamarka u biti, on je tada bio sporedni igrač i nije bio kreator ključnih politika, što se sa strankom Neovisni za Hrvatsku totalno promjenilo.

Više nije bilo dovoljno biti vrckast, šarmantan, nadmoćan antifama, inteligentan, i tu i tamo izabrati između tolikih prigoda pozornicu za blistavu reakciju. Stvari su se totalno promjenile.

Od Hasanbegovića je narod počeo očekivati tragom blistavih scena i poruka iz razdoblja dok je bio ministar, a u nedostatku relevantnih hrvatskih nacionalista i lidera, rješavanje svih mogućih problema. To s jedne strane nije fair, a s druge strane, to je blagoslov za političara. Ako se želiš zadržati na pozicijama efektnog opozicionara vladajućemu antifa mainstreamu, zadržavati svoju javnu poziciju, ništa više nisi mogao zaželjeti, niti je trebalo pored tu i tamo vrckavih i efektnih javnih istupa nešto ozbiljnije i mukotrpnije graditi i raditi. Za takvu poziciju i eventualnu političku potporu od par mandata u Saboru ne treba imati ni snažnu kadrovsku strukturu, dovoljan je Hasanbegović, uz Esih i Jonjića. Ali, ako želiš iz te pozicije iskoračiti kao nacionalni lider, onda sve nabrojane osobine nisu više dovoljne, moralo ih se oplemeniti s jačim ljudima od sebe, proširiti nacionalni krug i spektar suradnika u Hrvatskoj, te hrvatskom narodu, iz tih krugova ponuditi rješenja, a ne samo povod simpatijama i bljeskove. I imati suverenističke nacionalne i nacionalističke odgovore na najvažnija otvorena pitanja hrvatskoga naroda. A sva najvažnija su otvorena.

Tu je Zlatko Hasanbegović pao.

U nacionalni vrh ili na margine


S lakoćom su osvojili nekoliko mandata u skupštini Grada, ali nisu ni pokušali snažnijom kampanjom pokrenuti stotine tisuća Zagrepčana na izlazak na izbore. Nisu im ništa ni nudili, a u postojećem krugu raspodjele glasača i interesa nisu više ni mogli očekivati, izuzev glasove razočaranih hadezejaca i pravaša.

Prvo, nije po svemu što je radio, ni namjeravao biti nacionalni politički lider, niti mu je na pamet padala mogućnost stvaranja pokreta za preuzimanje vlasti u Hrvatskoj. To se najbolje vidjelo u Zagrebu, u kojemu su na valu njegove i popularnosti Brune Esih, te Željka Glasnovića, koji im je bio pobjednički politički ukras, s lakoćom osvojili nekoliko mandata u skupštini Grada, ali nisu ni pokušali snažnijom kampanjom pokrenuti stotine tisuća Zagrepčana na izlazak na izbore. Nisu im ništa ni nudili, a u postojećem krugu raspodjele glasača i interesa nisu više ni mogli očekivati, izuzev glasove razočaranih hadezejaca i pravaša. Problem je u tome što se skupljanjem tuđih posve marginalnih otpadaka ne može dospjeti na nacionalni vrh, za koji godinama čeka gotovo polovica nacionalnog izbornog tijela u Hrvatskoj. Te milijuni ljudi izvan Hrvatske.

Preokret u Hrvatskoj nije moguć bez usmjeravanja na te ljude.

Hasanbegović je imao pravo na svoj politički i taktički izbor, ne može se reći da nisu uspjeli u nekim elementima, ali, činjenica da za dvije godine postojanja nisu pored njega, Brune Esih i Tomislava Jonjića iskoračili ni s jednim jedinim relevantnim političarem nacionalnog predznaka, govori o tome da je njihova politička ambicija, ambicija margina a ne promjene, ili, diskreditira ih kao relevantnu nacionalnu politiku.

To im ne može ponuditi Željka Markić, koja je referendumskom inicijativom Narod odlučuje, kompromitirala prirodne, legitimne i legalne težnje hrvatskoga naroda, suverenizma i nacionalnog kršćanstva, otvoreno nasrćući na inicijativu protiv Istanbulske konvencije iz navodne katoličke paradigme, pri čemu slabosti inicijative protiv Istanbulske ili Ladislava Ilčića, nimalo nisu bitne.

Niti su smjele biti povod.

Pobornik Istanbulske konvencije arhitekt promjene izbornog sustava


Kako je moguće tolerirati i podupirati pokušaje političke regionalizacije Hrvatske i legitimiranje isključivanja polovice hrvatskoga naroda u predloženoj inicijativi za promjene izbornog sustava, a s druge strane, zalagati se za integralistički princip hrvatskoga statusa u BiH bez, recimo, teritorijalnoga federalističkoga koncepta složene višenacionalne države? Imamo paradoks da se unitarna država kao što je Hrvatska, politički federalizira upravo stavom o poželjnom izbornom sustavu, a s druge strane, u BiH, gdje je nužno federalno političko definiranje statusa tri suverena naroda, manje više se govori o Bosni i Hercegovini kao neupitnoj kategoriji, kojoj se moraju unaprijed prilagoditi sva tri naroda, bez obzira na realnosti i stanje njihovih odnosa.

Markić je pod firmom stvaranja pretpostavki da se u Saboru više nikada ne potiču ili usvajaju konvencije ili projekti kao što je Istanbulska konvencija, koristeći realno neraspoloženje naroda protiv političkog i društvenog nasilja pod tim imenom, dala prononsiranom zagovorniku Istanbulske konvencije da izgradi izborni sustav kojim želi slične ideje – onemogućiti!?

Profesoru Podolnjaku!?

Hasanbegović i Esih su to blagoslovili, iako je to u potpunoj suprotnosti sa svim što su do tada i jedno i drugo, ponajprije Hasanbegović, činili i po čemu u postali poznati. I po čemu su postali nacionalni potencijal.

O tome se nije uopće govorilo, pogotovo na valu bespogovornoga uvažavanje Markićke kao prokršćanske aktivistice i osobe koju percepcijski snažno podupire Crkva. Ta javna percepcija nastala na valu uspješnog referenduma o braku, te održavanjem čitavoga niza kasnijih, krajnje neuspješnih inicijativa koje tinjaju nudeći nadu, ali nikada se ne razgore, niti ikada dođu do najavljenoga cilja, u ovoj prigodi bila je dovoljan zaklon za izostanak pitanja Hasanbegoviću s nacionalnoga i kršćanskoga spektra, jer je Markić bila grudobran. A jedno od pitanja, koje obuhvaća sveukupan hrvatski narod i upravo na pravaškoj političkoj paradigmi, s koje Hasanbegović tumači status Hrvata u BiH, te odnose Bošnjaka i Hrvata je, kako je moguće tolerirati i podupirati pokušaje političke regionalizacije Hrvatske i legitimiranje isključivanja polovice hrvatskoga naroda u predloženoj inicijativi za promjene izbornog sustava, a s druge strane, zalagati se za integralistički princip hrvatskoga statusa u BiH bez, recimo, teritorijalnoga federalističkoga koncepta složene višenacionalne države? Imamo paradoks da se unitarna država kao što je Hrvatska, politički federalizira upravo stavom o poželjnom izbornom sustavu, a s druge strane, u BiH, gdje je nužno federalno političko definiranje statusa tri suverena naroda, manje više se govori o Bosni i Hercegovini kao neupitnoj kategoriji, kojoj se moraju unaprijed prilagoditi sva tri naroda, bez obzira na realnosti i stanje njihovih odnosa.

Tu pravaška platforma potpuno pada i postaje mač protiv hrvatskog naroda danas, odnosno, instrument prije svega bošnjačke, ali i islamističke koncepcije tzv. građanske Bosne i Hercegovine.

U BiH, pogotovo u Federaciji, zahtjev za građanskim nužno je tumačiti islamističkim konceptom, čak i ako uistinu veliki broj ljudi misli da je građanski model jedino rješenja povijesnih trauma. Jer, to je voda na mlin pretežitom obilježju najbrojnijega naroda, a njime upravljaju islamističke ideje.

Mjesec dana nakon izbora u BiH, a dvadesetak godina nakon završetka rata u BiH, od kada se prvenstveno bošnjačka politka okomila na status Hrvata u BiH, jer je srpska svoje ciljeve ostvarila ratom, a time i na cjelokupan status hrvatskoga naroda, te ni malo bezazlenije, njegovoga katoličkog profila, stranka Zlatka Hasanbegovića očitovala se o tim pitanjima.

I, iskreno rečeno, majstorski su to napisali u kontekstu namjere da ne ukažu na dubinu problema.

Majstorski u smislu, da su vjerojatno uspjeli održati tinjajućom iluziju, da neće izgubiti dio biračkoga spektra, jer su doslovno svakome koga zanima to pitanje u svome priopćenju bacili po neku mrvicu. Tako su Hrvati dobili satisfakciju jer u tom priopćenju stoji da Komišić nije legitimni hrvatski predstavnik, kao da to nešto nekome znači, stoje upozorenja i argumentirani navodi o grješkama hrvatskih politika u Zagrebu i Mostaru, stoji čitav niz razloga, pa i upozorenje o jednome dijelu bošnjačke politike i javnosti kao krivca za razvoj odnosa Bošnjaka i Hrvata, a što još uvijek prolazi upravo na spektru staropravaške platforme i realnoga nezadovoljstva jednoga dijela Hrvata iz BiH, stoji i usmjeravanje gnjeva na Republiku Srpsku, srpske politike, razbojstva i tzv. srpsku opasnost za hrvatske nacionalne interese. No to priopćenje malo koji bošnjački lider ne bi potpisao, i to ne odričući se politike koju vodi.

Nevolja je što se upravo u tumačenju stanja u odnosima Hrvata i Bošnjaka nudi iluzija da je te odnose moguće popraviti na toj pravaškoj integralističkoj platformi u Bosni i Hercegovini. A to je podvala, pri čemu valja reći da netko tko tako nadmoćno i inteligentno dijagnosticira stanje odnosa u Hrvatskoj i pokazuje razumjevanje tih problema, jednostavno teško može ne shvaćati dubinu i uzroke povijesno gledano novonastalih problema između Hrvata i Bošnjaka.

Hrvatske okolnosti se danas deset puta snažnije mogu razumjeti čitajući Pilara nego Stračevića.

Integracija jugoslavenske i islamističke ideje i koncepcije


Posve je nebitno u ovome trenutku tko je kriv za rat Hrvata i Muslimana u BiH. Bitno je što je ostalo iza toga. A ostalo je snažna integracija jugoslavenske i islamističke ideje i koncepcije u muslimanskom, odnosno bošnjačkom narodu u BiH, koja je zbog realne propasti jugoslavenstva kao pragme, postala sredstvo usmjeravanja bošnjačkog naroda prema islamističkim skrivenim i javnim ciljevima i interesima. Dakle, onoliko koliko u svome priopćenju Neovisni za Hrvatsku upiru prstom u projugoslavenske slabosti hrvatskih predstavnika u BiH i u Hrvatskoj, morali su s istih pozicija s kojih je Hasanbegović javno ismijavao lijevo-liberalne globaliste u Hrvatskoj maskirane u tzv. antifašizam i prokazujući ih kao konkretnu i realnu prijetnju hrvatskome narodu, uprijeti prstom u mutanta islamističkih i projugaslavenskih koncepcija u BiH, i to među Bošnjacima.

Jer sedamdest i više godina, u svijetu je stvorilo neke posve nove oblike i sadržaje pokreta i globalnih tendencija, otvorilo mogućnost realnog tursko-srpskog saveza od nazad nekoliko stoljeća čija je ciljana svrha bila prodor na katolički zapad i potiskivanje hrvatskoga naroda s njegovih životnih prostora, ili iseljavanjem, ili prihvaćanjem prije svega islama, ali i pravoslavlja, pri čemu valja u tom kontekstu gledati osnivača suvremene bošnjačke nacije Aliju Izetbegovića. Ne jednom, on je jasno izrekao da njemu nacionalni predznak ne znači ništa, da je on musliman i da je jedini društveni, socijalni i politički okvir koga on istinski respektira – islamski. Zbog toga je jedina stvarna zaprijeka novome prvoslavno-islamskom savezu pod imenom redefinirane Jugoslavije bio Milošević, a ne Izetbegović.

On je koncept islama umjesto nacije tjekom rata sa Srbima, a pogotovo s Hrvatima u BiH institucionalizirao i internacionalizirao.

I, iz te političke i programske paradigme nastao je Komšić, jer za njegov izbor je trebala vrhunska organizacija i doslovno prebrojavanje svakoga bošnjačkoga glasa, kako se ne bi  naudilo kandidatu islamističke SDA, a namentulo Komšića sigurno. To nikakvi “građani” nisu mogli učiniti bez fantastične infrastrukture s posve vjerojatnim supotpisom strukture SDA ali i muslimanskih imama.

Dakle, kad se govori u izjavi Neovisnih za Hrvatsku o tome da je slučaj Komišić izraz zatečenoga stanja, s hrvatskog nacionalnog spektra treba jasno reći da je navedeno uzročnik toga stanja. O tome nema dvojbi.

To je, a ne Čović i njegovo jugoslavenstvo, ne Plenklović i nekakvo njegovo globalističko jugoslavenstvo, razlog problema u odnosimaa Hrvata i Bošnjaka. U toj koncepciji, jugoslavenstvo dijela bošnjačkoga puka u BiH služi kao savršen instrument islamističkim koncepcijama, jer je i jedno i drugo nadnacionalno, odnosno suprotstavljeno nacionalnim identitetima na konkretnom teritoriju i u konkretnim realitetima. To ozbiljan političar ne smije zanemarivati i svemu tome predpostavljati uopćavanje, pogotovo što jednim realitetom dominiraju Srbi, a drugim izrazito brojniji Bošnjaci.

Posve je nebitno u ovome trenutku tko je kriv za rat Hrvata i Muslimana u BiH.

Bitno je što je ostalo iza toga.

A ostalo je snažna integracija jugoslavenske i islamističke ideje i koncepcije u muslimanskom, odnosno bošnjačkom narodu u BiH, koja je zbog realne propasti jugoslavenstva kao pragme, postala sredstvo usmjeravanja bošnjačkog naroda prema islamističkim skrivenim i javnim ciljevima i interesima. Dakle, onoliko koliko u svome priopćenju Neovisni za Hrvatsku upiru prstom u projugoslavenske slabosti hrvatskih predstavnika u BiH i u Hrvatskoj, morali su s istih pozicija s kojih je Hasanbegović javno ismijavao lijevo-liberalne globaliste u Hrvatskoj maskirane u tzv. antifašizam i prokazujući ih kao konkretnu i realnu prijetnju hrvatskome narodu, uprijeti prstom u mutanta islamističkih i projugaslavenskih koncepcija u BiH, i to među Bošnjacima.

A nisu ni pokušali to spomenuti.

Građanska paradigma koju zastupa i simbolizira nesretni Komšić, te nema sumnje poveliki broj Bošnjaka u BiH vjerujući da su ljudi uvijek i samo ljudi, i ignorirajući nacionalna i vjerska obilježja na svome prostoru, savršen je alat islamističkim koncepcijama, koje priopćenje Neovisnih za Hrvatsku potpuno ignorira. Valja naglasiti da se primjena uopćavanja u realnim odnosima u kojima postoji velika neravnoteža, kao u brojnosti Hrvata i Bošnjaka, uvijek koristi kao sredstvo uništenja malobrojnijih. Nije to bošnjački, ni srpski, ni hrvatski izum.To je povijesna zakonitost.  A kao relevantna hrvatska stranka Neovisni za Hrvatsku nikako ne bi smjeli ignoriratit to pravilo, jer igonorirati tu činjenicu s pozicije pokazane intelektualne nadmoći nad antifa kolekcionarima u Hrvatskoj, zapravo dodatno kompromitira Hasanbegovića kao realno najvažnijega člana stranke, pred hrvatskim intelektualnim i političkim strukturama, a preko njih i pred hrvatskim narodom koji je od njega očekivao jasnoću i o tome pitanju, kao i o svemu s čime se proslavio.

Nema stvarne Federacije bez teritorijalne uspostave bošnjačke i hrvatske republike


Ne može se reći da Federacija nije Federacija, što je potpuno točno, a ne ponuditi koncept uspostave – stvarne federacije u BiH. A nje nema bez teritorijalne uspostave bošnjačke i hrvatske republike, jer je tu koncept zadan i nemoguće ga je promjeniti bez novoga rata, širih razmjera. Naime postoji Republika Srpska, i koliko god bilo bolno imati svijest i iskustvo o njenome karakteru i načinu nastanka, taj se koncept neće promjeniti zadugo, niti hrvatski narod, ne samo u BiH, nego i ukupan hrvatski narod, time i Republika Hrvatska za promjenu toga koncepta imaju snage. Konačno, s prostora pod većinskom bošnjačkom kontrolom, protjeran je isti broj Hrvata kao i iz Republike Srpske, a očekuje se prirodno savezništvo. Na čemu?

Pokušavajući dati istu težinu i važnost izboru Željka Komšića u Federaciji i Emila Vlajkija u Republici Srpskoj, Neovisni za Hrvatsku višeznačno u svome priopćenju, iako naizgled s tvrdim uporištem, realno usmjeravaju politički fokus, a time i eventualno rješenje statusa hrvatskog naroda u BiH na ciljeve, koji ni politički ni povijesno više nisu realni, pri čemu se slabi realna mogućnost rješavanja dugogodišnjih problema s Bošnjacima u Federaciji.  Hrvatski odnosi sa Srbima nisu u temelju nesporazuma s Bošnjacima, a promocija takvih teza je opasna zabluda i podvala, koju je još Alija Izetbegović politički promovirao oslanjajući se na srpske obavještajne udare na Tuđmana iz Hrvatske, paralelno razvijajući svoje specifične odnose s istim tim Srbima. To je paradigma najpoznatija po tezi o podjeli BiH i mitskom sastanku u Karađorđevu. Ne može se reći da Federacija nije Federacija, što je potpuno točno, a ne ponuditi koncept uspostave – stvarne federacije u BiH. A nje nema bez teritorijalne uspostave bošnjačke i hrvatske republike, jer je tu koncept zadan i nemoguće ga je promjeniti bez novoga rata, širih razmjera. Naime postoji Republika Srpska, i koliko god bilo bolno imati svijest i iskustvo o njenome karakteru i načinu nastanka, taj se koncept neće promjeniti zadugo, niti hrvatski narod, ne samo u BiH, nego i ukupan hrvatski narod, time i Republika Hrvatska za promjenu toga koncepta imaju snage. Konačno, s prostora pod većinskom bošnjačkom kontrolom, protjeran je isti broj Hrvata kao i iz Republike Srpske, a očekuje se prirodno savezništvo. Na čemu? Gubiti energiju na pokušaje promjene nečega što je međunarodna činjenica za koju jamče najveće sile svijeta i koju je uz tu i tamo prigodničarski osvrt prihvatila i većinska bošnjačka politika u Sarajevu, poziv je na slabljenje energije i političkoga djelovanja Hrvata ondje gdje postoje realni izgledi na uspostavu dijela suvereniteta hrvatskoga naroda. U Federaciji.

Istodobno, bez uspostave suvereniteta hrvatskoga naroda u Federaciji, nema nikakve mogućnosti pokušaj postizanja suvereniteta na cijelome području BiH. Dakle, usmjeravanje pozornosti na Vlajkija u Republici Srpskoj, koja je Republika srpskog naroda i de jure i de facto, poziv je Hrvatima vrlo sličan pozivu Alije Izetgebovića početkom srpske agresije na BiH, da zapravo obrane BiH. A s druge strane, bez jasnih stajališta o tome – što je to BiH, čija je,  gdje tko upravlja i na čemu se gradi bilo kakva zajednička država? Ili bolje rečeno, s jedva prikrivenim, potpunim svojatanjem BiH kao muslimanske zadužbine, koju je čak eto Alija Izetbegović u “amanet” ostavio – Erdoganu!?

U takvim, posve uopćenim stavovima i s uopćenim ciljevima, uvijek, baš uvijek strada onaj tko je najslabiji, najmalobrojniji a to su u ovome slučaju Hrvati. Izbor Emila Vlajkija i Željka Komišića, nemaju baš nikakve veze, jednako kao što nema nikakve veze upozorenje da HDZ šuruje u Hrvatskoj s Pupovcem kao i u BiH s Dodikom. Jednostavno, to je brkanje temeljnih vrjednosti. Sramotno je da hrvatske politike šuruju s Pupovcem u Hrvatskoj, a nužno je da surađuju s Dodikom u BiH sve do onoga trenutka dok je on legitimni predstavnik srpskog naroda. Kao što je legitimno da u BiH Hrvati surađuju s legitimnim predstavnicima bošnjačkog naroda. Ali, zamka koja usmjerava usprkos izrazito vidljive i materijalizirane bošnjačke političke agresije dugi niz godina, svu pozornost ili veću pozornost na srpsku opasnost po hrvatske nacionalne interese, pri tome ne razlikujući status Srba u Hrvatskoj i BiH, izrazito je opasna i vrlo opasno podsjeća na političke stavove i zahtjeve, ne samo Alije Izetbegovića, nego i velike većine bošnjačkog naroda, ne samo u BiH, nego na žalost i u Hrvatskoj. Drugim riječima, Bošnjaci gotovo suglasno očekuju od Hrvata da se obračunaju sa Srbima i tako izliječe njihove političke i svake druge frustracije nastale neposrednim ratnim iskustvom s tim narodom. Nije li tome gotovo degutantno svjedočanstvo bio svojedobni zahtjev da hrvatska nogometna reprezentacija nosi oznake srebreničke žrtve?

Zašto bi?

Čime je to bošnjački narod zaslužio, izuzev u okviru univerzalne osude zla, a taj bi se zahtjev onda prirodno odnosio na sve reprezentacije svijeta? I to je znak prilično paradoksalne situacije u Hrvatskoj, da i Bošnjaci sa svojim zahtjevima postaju svojevrsni politički Srbi, koristeći državu Republiku Hrvatsku kao svoju zadužbinu u obračunu s hrvatskim narodom. Pa iz toga političkog uma i činjenice imamo gostovanje bošnjačkog lidera na državnoj TV i otvorene prijetnje ratom –Hrvatima.

I o tome muslimanska zajednica u Hrvatskoj šuti.

Šutjeli su i Neovisni za Hrvatsku.

Primjera radi, nikada se nitko iz muslimanskih i bošnjačkih krugova u Zagrebu, usprkos opetovanim izjavama da su muslimani u Hrvatskoj u uvjerljivo najboljem državno-političkom i društvenom položaju u suvremenoj Europi, nije snažno očitovao i zauzeo za status Hrvata u BiH, ili osudio kriminalizaciju cijeloga hrvatskoga naroda, njegovih ratnih postrojbi, zapovjednika  i političara, na nevjerojatan selektivan i prilično razbojnički progon pripadnika HVO-a od strane pretežitih bošnjačkih politika, institucija i medija. Godinama vlada totalni muk o tome.

A ne bi smio.

Sve su to činjenice koje jako otežavaju djelovanje Zlatku Hasanbegoviću zbog njegovoga muslimanskog profila, ali ga i pozivaju na nužno otklanjanje svih dvojbi oko njegovih stavova, dvojbi koje su mu javno zalijepili antifa militanti.

Zajednički tor s vukovima i ovcama


Ne može se u Hrvatskoj zastupati federalistički politički koncept i na nacionalnoj i na regionalnoj poziciji, kakav je promovirala inicijativa Narod odlučuje kao riješenje, prikriveno smanjivanjem broja zastupnika nacionalnih manjina recipročno smanjivanju broja zastupnika u Saboru, a na području Bosne i Hercegovine govoriti o suverenitetu tri naroda na cijelome teritoriju, bez jasnih stajališta o načinu uređenja federacije ili konfederacije BiH. To je kao pokušaj uređivanja zajedničkog tora s vukovima i ovcama.

Nije realno od njega očekivati ulazak u otvoreni sukob s muslimanskom zajednicom u Hrvatskoj, niti s onom u BiH, pogotovo što je utjecaj muslimanske zajednice BiH, i organski, i idejni na muslimane u Hrvatskoj – golem. No  zanemarivati činjenicu da je utjecaj arapskoga islama, koliko god islam kao i kršćanstvo dogmatski i načelno bio jedinstven, upravo politikama Alije Izetbegovića a kasnije kod njegovih političkih nasljednika, postao izrazito snažan i u operativnom smislu, te u političkoj snazi uvjerljivo potentniji od svojevrsnoga europskoga islamskog kulturnog kruga stoljećima formiranoga u BiH, te da upravo taj islam postaje politička paradigma oko koje se formira bošnjačka politka danas, neoprostivo je s hrvatskih nacionalnih stajališta. Jer od te politike hrvatskom narodu izravno prijeti udar na temelj identiteta – njegovo kršćansko obilježje.

Priopćenje Neovisnih za Hrvatsku zapravo je više događaj s Komišićem usmjerilo na strančaranje i pokušaj dnevno-političkog obračuna s HDZ-om, pokušavajući sve krivnje svijeta svaliti na tu stranku. HDZ je totalno posrnuo i to je svakome jasno.

Ali samo zbog te činjenice Neovisni za Hrvatsku nisu ni malo bolji.

Kao što Hrvatska nije dobra zato što je bolja od BiH u ovome trenutku.

Pozivati se i ukazivati na HDZ-ove slabosti u Hrvatskoj i BiH, a zanemarivati činjenicu da upravo bošnjačka politička agresija, spriječava promjene čak i u HDZ-u i u hrvatskim politikama u BiH a pri tome ne nuditi nikakva rješenja i ne imati jasne stavove izuzev uopćenih, o jedinstvenoj državi BiH, suverenosti tri naroda, zapravo je pokušaj svođenje golemih i strateških problema s kojima je suočen ukupan hrvatski narod, na dnevno-politički obrazac. U tom smislu stav Neovisnih za Hrvatsku da je za njih hrvatski narod u BiH i u Hrvatskoj jedinstven, da s istih pozicija gledaju na njegova prava i sudbinu, lijepo zvuči, ali u kontekstu svega navedenoga –opasna je zabluda. Jednostavno, ista rješenja se ne mogu primjenjivati na ostvarivanje statusa Hrvata u BiH i u Hrvatskoj. Kao ni u Republici Srpskoj i Federaciji.

Totalno su različite okolnosti, problemi, pa i rješenja nužno moraju biti različita. A probleme se rješava počevši od onih mogućih, jačajući, prema onima koji su zahtjevniji i složeniji. Ne može se u priopćenju o odnosima Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH bez opasnosti i realnoga dojma o pokušaju usmjeravanja hrvatskih političkih aktivnosti u prvenstveno rješavanje pitanja sa Srbima, ostati vjerodostojan. Problemi sa Srbima su netaknuti i eskalirali su u gotovo svemu nakon završetka rata, ali veliki doprinos slabljenju hrvatskih političkih pozicija u odnosu prema Srbima, daje i trajni nasrtaj bošnjačkih politika na status Hrvata u BiH. Konačno, optuživati HDZ za koaliciju s Pupovcem u Hrvatskoj, a zanemarivati da je s njim u klubu i predstavnik bošnjačke manjine, je perverzno. Hrvati ne mogu poći kako to priopćenje Neovisnih za Hrvatsku pokušava ukazati, prvo riješiti probleme sa Srbima na optimalan način ili u ime neke apstraktne BiH, ako će istodobno trpjeti udare bošnjačkih politika. Niti će rješavanje, ili politički, pa i vojni sukob sa Srbima imalo utjecati na redefiniranje bošnjačkih politika prema Hrvatima. Da je to bilo moguće vidjelo bi se odavno, jer realna je činjenica da nije bilo HVO i Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine kao pokušaja uspostave bilo kakve države –ne bi bilo, a bošnjački vrh, sve manje više bošnjačke institucije u Sarajevu, svi mediji, pa i bošnjačka manjina u Hrvatskoj, ponašaju se kao da je hrvatski narod odgovoran za sva zla ovoga svijeta, te bez ustezanja Hrvatsku nazivaju agresorom. Zato je floskula isticati zasluge Hrvata za opstanak BiH, kad je ponašanje svih relevantnih institucija Bošnjaka posve suprotno tome. Nije hrvatski realni cilj danas pokušati uvjeriti ili preodgojiti Bošnjake, nego osigurati status i zaštitu svoga naroda od njihove opasne jasno uništavajuće namjere u BiH. A time i u Hrvatskoj.

Na kraju,ne može se biti vjerodostojan u definiranju javnoga i političkoga stava o statusu Hrvata u BiH primjenjujući paradigme koje nemaju veze s realnošću i s realnim odnosima snaga,niti se može primjenjivati iste obrasce u Hrvatskoj i BiH. A pogotovo se ne može ići na paradoksalnu koncepciju isticanja jedinstvenosti hrvatskoga naroda, a recimo zagovarati i javno podupirati referendumsku inicijativu, koja se nije ni dotakla preko četiri milijuna Hrvata u svijetu i potpuno je zanemarila njihova temeljna politička prava, među kojima i onih u BiH. Valjalo bi da Hasanbegović javno kaže što misli o pravu Hrvata iz BiH na sudjelovanje u izborima za hrvatski Sabor i za predsjednika Republike.

Ne može se u Hrvatskoj zastupati federalistički politički koncept i na nacionalnoj i na regionalnoj poziciji, kakav je promovirala inicijativa Narod odlučuje kao riješenje, prikriveno smanjivanjem broja zastupnika nacionalnih manjina recipročno smanjivanju broja zastupnika u Saboru, a na području Bosne i Hercegovine govoriti o suverenitetu tri naroda na cijelome teritoriju, bez jasnih stajališta o načinu uređenja federacije ili konfederacije BiH. To je kao pokušaj uređivanja zajedničkog tora s vukovima i ovcama.

Konačno,  ono što Hrvatska, pozorniji analitičari slute već dugo, odmah nakon stišavanja oduševljenja i svojevrsne euforije izazvane pojavom Zlatka Hasanbegovića u nacionalnoj politici, a to je, da su njegovi i njihovi dometi sračunati na siguran i ležeran opstanak na marginama nacionalnih političkih događaja sa sigurnim uporištem u Saboru manje više povezanim s njegovim genijalnim povremenim reakcijama na neke najčešće periferne događaje u Hrvatskoj, te da Neovisni za Hrvatsku, niti imaju namjeru, niti okupljaju ljudski i kadrovski potencijal za ozbiljnije pokušaje promjena ukupnih odnosa u zemlji. Zbog toga oko sebe i okupljaju takvu strukturu, koja ne ugrožava njihovu personalnu dominaciju, potpuno istim modelom kakav primjenjuje godinama njihova saveznica Željka Markić.

A to nije pravac rješenja, nego zadržavanja postojećega stanja, te njegovoga utvrđivanja, ne samo u Hrvatskoj, nego i u BiH. Šteta.